Uobičajeni znakovi nomofobije su anksioznost, promjene dišnog sustava, drhtanje, znojenje, uznemirenost, dezorijentiranost, tahikardija

Nomofobija je relativno novi pojam koji opisuje strah od ostajanja bez mobilnog telefona ili nemogućnosti pristupa mobilnim uslugama.

Naziv je izveden iz engleskog izraza ‘no-mobile-phone phobia’ i sve češće se koristi u psihologiji i sociologiji kako bi se opisala rastuća ovisnost suvremenog društva o mobilnim tehnologijama.

Provjeravanje pametnih telefona nakon jutarnjeg buđenja, slabe ocjene među učenicima zbog pretjeranog korištenja mobitela, prolazak mladih kroz krizu društvenog identiteta uz pritisak kontinuiranog povezivanja s društvenim mrežama, velika ekstrovertnost na društvenim mrežama, a introvertnost u stvarnosti, impulzivnost i osjećaj žurnosti prilikom slanja poruke ili obavijesti, sve su ovo pokazatelji nomofobije.

Uobičajeni znakovi nomofobije su anksioznost, promjene dišnog sustava, drhtanje, znojenje, uznemirenost, dezorijentiranost, tahikardija.

Da bi se smanjio rizik od nomofobije, stručnjaci savjetuju nekoliko pristupa, odnosno, postavljanje granica za korištenje mobilnog telefona može pomoći u smanjenju ovisnosti.

Redovni periodi bez mobilnog telefona mogu pomoći u smanjenju stresa i poboljšanju mentalnog zdravlja.

U težim slučajevima, savjetovanje s psihologom ili terapeutom može biti neophodno za izlječenje nomofobije.

Doktorica  Anna Lembke, stručnjakinja za ovisnosti i profesorica psihijatrije i ponašajnih znanosti na Sveučilištu Stanford, objasnila je za New York Times da ‘postoji sve veći broj stručnjaka za mentalno zdravlje koji priznaju da ljudi mogu postati ovisni o svojim pametnim telefonima’.

Dr. Lembke predložila je da napravite izvještaj korištenja zaslona. Otkrivajući koliko vremena provodite na svom telefonu, možete shvatiti koji je najbolji pristup, prvo preuzimanjem odgovornosti.

Nomofobija je ozbiljan problem koji odražava duboku povezanost modernog društva s mobilnim tehnologijama. Razumijevanje ovog fenomena i poduzimanje koraka za smanjenje ovisnosti o mobilnim uređajima ključni su za očuvanje mentalnog zdravlja i poboljšanje kvalitete života.

Printanje asistivnih uređaja u nevjerojatno kratkom roku i za sitne novce postalo je stvarnost zahvaljujući naporima dvojice američkih entuzijasta

Mogu li 3D printeri stvarati asistivnu tehnologiju za pomoć osobama s invaliditetom u rješavanju problema s kojima se susreću u svakodnevnom životu?

Ako to pitate Noama Platta i Philipa Dunhama, koji su svoje karijere posvetili izgradnji humanijeg društva, odgovor je sam po sebi jasan. Oni kažu da 3D pisači za sada mogu stvarati jednostavnija asistivna pomagala, no proizvodnja u ovoj grani tehnološke industrije zapravo još nije ni počela. Visoko sofisticiranu asistivnu tehnologiju u 3D printu možemo očekivati tek u nekoj, ne tako bliskoj budućnosti.

Kako god bilo, Platt i Dunham svojim su dizajnom jednostavnijih pomagala već osvojili zajednicu osoba s invaliditetom te su besplatno isporučili više od petsto uređaja asistivne tehnologije korisnicima s različitim tjelesnim ograničenjima.

Arhitekt po zanimanju, Platt je prije tri godine osnovao neprfitnu organizaciju MakeGood, i to nakon što je dizajnirao prijenosnu WC školjku za čovjeka s cerebralnom paralizom kojemu je odlazak na zahod predstavljao veliki problem.

Njegov prijatelj Phillip Dunham kvadriplegičar je već 25 godina, a u 3D printanje uključio se nakon što je s Plattom radio na dizajnu držača za telefon za invalidska kolica. Oduševila ga je, kaže, mogućnost printanja asistivnih uređaja u nevjerojatno kratkom roku i za sitne novce.

Tako je u njihovoj skromnoj radionici proizveden i trenažer za mobilnost male djece – sićušna invalidska kolica od drva i plastike koja pomažu mališanima da se sigurnije i lakše kreću. No njihov asortiman proizvoda neprestano raste, tako da se među njihovim klijentima danas nalaze i osobe oštećena vida.

– Ključni razlog zbog kojeg nam se ljudi s invaliditetom obraćaju jest to što ne mogu pronaći ono što im je potrebno na komercijalnom tržištu, a mi smo u mogućnosti vrlo jeftino izraditi stvari koje su zaista prilagođene njihovim specifičnim potrebama – rekao je Platt.

Već se dulje vrijeme govori o robotima koji bi trebali zamijeniti asistente od krvi i mesa, ili o umjetnoj inteligenciji koja će ljudima s invaliditetom bitno olakšati svakodnevicu, no skeptici tvrde kako smo još daleko od te tehnološke utopije.

Ranije su dizajnirane Barbie s oštećenjem sluha, Barbie s Down sindromom i Barbie u invalidskim kolicima

Proizvođač igračaka Mattel proizveo je prvu slijepu Barbie, što je najnovije izdanje u sve većoj kolekciji inkluzivnih lutaka te tvrtke, prenosi u utorak dpa.

Nova lutka, koju je Mattel izdao povodom svoje 65. obljetnice, osim što predstavlja slijepu ženu, ima značajke koje omogućuju igru ​​djeci s oštećenjem vida.

Dolazi s bijelim štapom, sunčanim naočalama, teksturiranom tkaninom, čičak kopčama na odjeći te zglobovima na laktovima, radi što udobnijeg korištenja štapa.

Glava joj je usmjerena prema gore i na stranu kako bi odražavala pogled često svojstven slijepim osobama.

Ovo najnovije izdanje lutke Barbie samo je posljednje u nizu inkluzivnih lutaka. Ranije su dizajnirane Barbie s oštećenjem sluha, Barbie s Down sindromom i Barbie u invalidskim kolicima.