Kao uvod u nastavak europskog nogometnog prvenstva, s Kronika Velike Gorice prenosimo komičan i neobično točan rezime svega što smo dosad vidjeli u Njemačkoj

Utakmica Slovenija – Engleska s početkom u 18 sati igrala se na čak 3 stadiona…

Mbappe je bio strijelac svih 5 golova na utakmici Francuska – Austrija koja je završila 1:0. Više o ovoj nesvakidašnjoj golijadi pročitajte u nenapisanom nastavku ovog kratkog izvještaja.

Stjepan Balog krajem utakmice Slovenija – Srbija komentira činjenicu da je prostor oko slovenskog golmana zatrpan plastičnim pivskim čašama koje su nabacali srpski navijači: ‘Slovenski jedanaesterac izgleda kao noćni klub nakon fajrunta’…

Portugalci su u napadu angažirali profesionalnog šahista koji, iako vrlo krhke tjelesne građe, navodno jako dobro igra glavom.

Krilo Španjolske je tijekom utakmice protiv Italije ubilježilo nevjerojatan broj upotrebljivih ubačaja s lijeve strane – kao da ima dvije lijeve.

Na jednoj je utakmici palo toliko kiše da su se obrambeni igrači u duelima, umjesto uobičajenom uklizavanju, radije priklonili taktici potapanja protivnika.

Srbija je protiv Slovenije bila opetovano opasna u zračnim napadima, ali im je (do samog kraja utakmice) planove remetio jedan Oblak.

Stoper Njemačke tako je đonom nasrnuo na stražnjicu jednog mađarskog napadača da je od siline nasrtaja odlomljeni čepić s njegove kopačke potonjem završio u dupetu. Gledajmo na to s vedrije strane – mađarski napadač još dugo vremena zasigurno neće dobiti visoku temperaturu…

Robusni vezni Engleske repke porušio je dva Danca poput čunjeva, iako, mora se priznati, sam uopće ne liči na kuglu.

Tijekom faze napada Hrvatske nogometne reprezentacije uočeno je da su gledatelji koji su utakmice pratili preko svojih računala u više navrata na ekranu tražili oznaku ‘play’, misleći kako su nehotice stisnuli pauzu…

Najmlađi igrač Europskog nogometnog prvenstva još je toliko zelen da ga se teško razlikuje od trave – stoga i ne čudi što je već više puta u pokušaju brzog prodora  jednostavno pokošen…

Zlatko Majsec

Naziv je to zbirke eseja poznatog čakovečkog profesora književnosti, Ivana Pranjića, poznatog i prepoznatog od generacija međimurskih srednjoškolaca kojima je otkrivao čari izgovorene i još više napisane riječi, prepoznajući među njima skrivene buduće pisce, od kojih je svakako najpoznatiji Kristian Novak

U razgovoru sa svojim bivšim učenikom, a sada jednim od najboljih hrvatskih suvremenih pisaca, upravo Kristianom Novakom, koji je objavljen umjesto pogovora u njegovoj knjizi ‘Nula previše’, Pranjić kaže: ‘Umjetnika možeš prepoznati i u stručnom tekstu. A najlakša metoda, mislim da je to i moja i tvoja (kaže Novaku), jest da ‘iskrenost daruje pismenost’. Ako navedeš čovjeka da se izrazi iskreno, dao si mu najbrži put do pismenosti. Kreni duboko iznutra, jedino ćeš tada progovoriti. … U iskrenom iskazu nema laži, nema prijetvornosti i samim time nema problema s jezikom. … Riječi se same otimaju i slažu. … Kad progovoriš iskreno, sviraš k’o vrag. Pa daj sviraj! Ponekad je strašno progovarati o sebi, ali to može biti i toliko ljekovito, za onoga koji progovara, ali i za one koji slušaju tu priču.’

Kristian Novak, taj svemoćni mag riječi koji čitatelja naprosto opčinjava zarobljavajući ga u svakom novom sadržaju, taj majstor opservacije i introspekcije i nesmiljene kritičnosti spram događaja, vremena, ljudi i prostora koji ga okružuju, bivajući i milosrdan i nemilosrdan u isto vrijeme, taj po mome mišljenju najveći psiholog (osobito dječji) među hrvatskim piscima, taj zagovornik ‘rubnih tema’ kojega profesor Pranjić očito nije morao dugo nagovarati na iskrenu ‘svirku’.  

U ‘Črnoj mati zemla’ tako Novak, opisujući razgovor šestogodišnjeg Matije s bolničkom psihologinjom, stvara antologijske rečenice koje bi svoje mjesto trebale naći i u udžbenicima psihologije: 

‘Htjela je da joj nacrtam nešto pa sam nacrtao ježa i medvjeda i snjegovića na sanjkama. S tim nije bila previše zadovoljna pa sam nacrtao još i sebe, mamu, sestru i ujaka kako se igramo na bazenu i penjemo se na tobogan. Čak sam i napisao ‘MATIJA’ pokraj sunca, pa onda i ‘JA SE ZOVEM MATIJA IMAM 6 GODINA.’

Pitala me je li me sestra ikad plašila, a ja sam slagao da nije. Prije no što je otišla rekla mi je da ću od sada jednom tjedno razgovarati s jednom tetom u Čakovcu kojoj mogu reći sve što me muči. Točno sam znao što ću joj govoriti. Kao u školi. Lagat ću da je sve lijepo i da sam sretan i da imam drugarstvo.

Kad si jako mali, jedna si osoba. Kasnije se praviš da si barem dvije, pa onda tri i tako to ide dok ne odrasteš. Bio sam mnogo djece, a u meni je bilo samo malo djetinjstva.’

Kristian Novak, neskriveni, autentični pronositelj ‘iskrenosti koja daruje pismenost’.

Kristian Novak, dobitnik državne nagrade ‘Vladimir Nazor’ za književnost, dodijeljene mu sredinom ovog tjedna.

Prošlu subotu u ‘slavonskoj Ateni’ naše Zlatne doline moja je generacija proslavila pola stoljeća od velike mature

Požešku gimnaziju, među deset najstarijih u nas, osnovali su isusovci davne 1698. godine. Ta nadaleko poznata Academia Posegana tijekom mnogoljetnog postojanja iznjedrila mnoga znamenita imena: Antun Kanižlić, Josip Eugen Tomić, Miroslav Kraljević, Julije Kempf, Dragutin Lerman, Izidor Kršnjavi, Slavko Kolar, Ante Schwartz, Oton Kučera, Dobriša Cesarić, Matko Peić, Zlatko Bourek, Dubravko Jelčić, Stjepan Damjanović i još mnogi, mnogi drugi, ovdje nepobrojani…

A prošlu subotu u ‘slavonskoj Ateni’ naše Zlatne doline moja je generacija proslavila pola stoljeća od velike mature. Krenuli u gimnaziju onih burnih godina kada je Požega bila jedno od središta ‘maspoka’ i Hrvatskog proljeća, kada se išlo na skupove na kojima se izvikivalo: ‘Savka, Tripalo!‘, kada su iz Zagreba stizale vijesti o bivšim požeškim gimnazijalcima, a tada progonjenim studentima, kada su profesori zauzimali suprotstavljane strane, a neki poslije svega, kao nepoćudni, otkaze dobivali, kada i neke učenike zbog različitih opredijeljenosti prozivalo, kada je nacionalni zanos bivao u usponu pa naglo i brutalno pao i sve do devedesetih bio zatomljen…

Sa svakom mi godinom sjećanja, paučinastom sjetom obavijena, sve više naviru… Imena kolegica i kolega počesto se u prisjećanju pogube, ali ih nekako ipak pronađem i pohranjujem za vremena koja dolaze.

Slastičar Simo i njegova ‘slatka krema’, vlakaški razred za nas koji smo u školu putovali vlakom zvanim šinobus, čokoladnim mirisom iz tvornice Zvečevo obojana jutra, nezaboravna definicija dužine znamenite profesorice matematike prema kojoj se ona ‘najbolje vidi u poprečki ugaženim stazama u parku’, školska zadaća koju je jedan Zvona pisao žutim penkalom, ne bi li se greške manje vidjele, ali ju je ista profesorica uz pomoć povećala ispravljala i ‘kolac’ je, (kako smo tada zvali jedinicu), ipak bio neizbježan, razrednica čiju je stabilnost i smirenost bilo teško poljuljati (pa je, Bogu hvala, poživjela do današnjih dana), branje grožđa u kutjevačkim vinogradima da zaradimo novce za maturalno putovanje drage nam kolegice iz razreda, ljetna kupanja u veličkim bazenima podno Papuka, izložbe Miroslava Kraljevića i Cate Dujšin, lukovi-bolte i ‘kužni pil’, kao zaštitni znakovi Trga svetog Trojstva, (koji je najveći trg u Lijepoj Našoj!), maturalni ples i duga haljina, u ormaru sačuvana do današnjih dana…

I neizbježne, a nikad prekinute ‘Skitnje’ Matka Peića, požeškog povjesničara umjetnosti, putopisca, akvareliste i kista i riječi, koji o rodnomu kraju piše: ‘… U galeriji portreta hrvatskih gradova Požega ima svoj portret tako originalan da mu je teško naći sličan, a kamoli isti… Kroz krošnju jednog ogromnog oraha, ispod krovića gimnazijske zvjezdarnice, preko punog žutog boka crkve, s imenom one lijepe španjolske mučenice (svete Terezije Avilske), gledao sam, iz zagrljaja bršljana, iz nevinih grčeva tijela gušterice veličku ruševinu. Bijela u plavom Papuku od daljine bila je mala kao dječji zub mliječnjak koji nam je ispadao od najnježnijeg ugriza u šljivino meso. Sad obratno, s veličke razvaline, gledam Požegu: njezinu ruševinu (Stari grad na brežuljku iza zgrade Gimnazije), moje djetinjstvo. Usred grada eno – crveni se kamen…‘

Tijekom gimnazijskih dana u djelićem i mojoj Požegi sanjarila sam biti meteorologinja pa u zadnji čas zaokret prema psihologiji napravila. Al’ nekako ga na slično došlo jer – dijagnozu i prognozu i jedno i drugo daje, često točnu, al’ ponekad i ne… Jer kako Matko Peić jednom reče, ‘priroda je velika, a čovjek malen’.

‘Napiješ li se vode s Tekije, opet ćeš morati doći u Požegu,’ kažu… I eto me opet tu…