Poveži se s nama

Intervju

INTERVJU, DINO SINOVČIĆ Očekujem jednu od medalja

Objavljeno

/

Foto: Luka Mladinić

Hrvatsku će na Paraolimpijskim igrama u glavnom gradu Francuske predstavljati 22 sportaša u šest sportova. Jedan od njih bit će i plivač Dino Sinovčić

Imate pregršt medalja, posljednu ste osvojili na Europskom prvenstvu u portugalskoj Madeiri. Koja je tajna vaših kontinuiranih uspjeha?

– Tajna mog kontinuiranog uspjeha je naporan rad i puno odricanja, ustrajnost u onome što radim. Kad znam zašto to radim, onda mi je lakše i trenirati. U sebi imam sportski mindset gdje ne dam nikome da bude bolji od mene. Osobno, najviše očekujem od sebe i pokušavam napredovati iz dana u dan. Kad ste na vrhunskom nivou, onda morate tražit onaj 1% što vas izdvaja od drugih, morate uvijek uvoditi nove stvari u svoj sportski program, po meni je to jedini način da budete u vrhu i ostvarujete vrhunske rezultate. Već sedam godina imam kontinuitet.

Na Paraolimpijskim igrama u Tokiju bili ste treći, mislite li da u Parizu možete do zlata?

– Nikad nisam bio od velikih najava. Tu su i drugi ljudi koji jednako treniraju kao i ja, oni isto imaju neka svoja očekivanja. Mogu obećati da ću dati sve od sebe, kakav će rezultat biti je upitno, ali da očekujem jednu od medalja, to sigurno. Ne bih ni išao u Pariz da nemam velika očekivanja. Rekao sam sebi, sve dok budem u top tri u svijetu, da ću se baviti ovim sportom.

Koliko vam iskustvo s Paraolimpijskih igara pomaže u pripremama za Pariz?

– Pomaže mi dosta. Ovo su moje treće Paraolimpijske igre, prve su bile u Riju, druge u Tokiju i treće sada u Parizu. To mi je isto jedan ‘forte’, prošao sam dvoje igre i znam što me očekuje, zbog toga sam možda u maloj prednosti što se tiče mirnoće u glavi i staloženosti što možda moji konkurenti neće imati. Morate shvatiti da su Paraolimpijske igre zaista poseban događaj i to natjecanje se ne može mjeriti s niti jednim drugim, prvenstveno jer se održava svake četiri godine. Taj dan morate biti mentalno i fizički savršeno pripremljeni, isto tako dosta se stvari mora poklopiti, mora biti i malo sreće da bi se mogao ostvariti vrhunski rezultat. Ja sam na Paraolimpijske igre u Tokijo došao kao trenutni svjetski prvak, ali to ne garantira ništa. Svako natjecanje je novo dokazivanje i taj dan onaj tko je u najboljem momentu, taj ima najveće šanse za osvojiti medalju.

Kako izgleda jedan dan Vaših priprema za Paraolimpijadu?

– Ujutro je prvi trening od 7 do 9 sati u bazenu, nakon toga slijedi doručak, a od 10 do 12:30 je teretana. Popodne, od 13:30 do 14:30 imamo mentalni trening, a poslije toga imamo još dva sata bazena, ovisi kako koji dan. Samo nam je nedjelja slobodna, a svi ostali dani su ispunjeni i dosta zahtjevni.

Drugu godinu uzastopce dobili ste nagradu za najboljeg hrvatskog parasportaša godine. Kakav je osjećaj primiti takvu nagradu?

– Sigurno da je dobar osjećaj. Ovo mi je treća nagrada u karijeri, dvije godine za redom sam spojio. Znači dosta kad ste najbolji sportaš s invaliditetom u Hrvatskoj, ali to je velika odgovornost, ta nagrada apsolutno ništa ne znači ako nećete svaki dan i svake godine ulagati u sebe, odnosno svake godine biti na vrhuncu. Sve u svemu, nagrade su jako dobar poticaj.

Najviše očekivanja imam sam od sebe, a nagrade je lijepo primiti jer je to podstrek za sav uloženi trud u toj godini. Osjećam se ponosno zbog osvajanja svih tih nagrada.

Koji vam je najdraži uspjeh u dosadašnjoj karijeri?

– Najdraži uspjeh mi je prvo osvojeno Svjetsko prvenstvo 2019. godine jer sam kao dijete uvijek htio biti najbolji na svijetu, a kada sam postao svjetski prvak to je bio neopisiv osjećaj. Bilo ih je još, ali ja sam uvijek sanjao da ću biti prvi na svijetu. Što se tiče Paraolimpijskh igra, one su specifičan događaj gdje ne možete biti sigurni da ćete uzeti medalju, četiri godine je jako dug period i morate se tome podrediti, puno kotačića spojiti kako bi bili u maksimalno dobrom izdanju.

in MREŽA

INTERVJU, BRANKA KOSTIĆ Usudite se pokazati od čega ste satkani

Objavljeno

/

Fotografija prikazuje predstavljanje knjige poezije Branke Kostić. Četiri osobe sjede ispred pozadine s velikim plakatima na kojima piše “VRISAK” i informacije o 17. Riječkom sajmu knjiga i festivalu autora koji se održava od 14. do 21. rujna 2024. godine.
Foto: Branka Kostić

Novigrađanka Branka Kostić predstavila je 15. rujna 2024. godine svoju drugu zbirku poezije ‘Smijem li se ili sanjam’ na Vrisku – Riječkom sajmu knjiga i festivalu autora. Na predstavljanju podršku je Branki pružila glazbena diva, a više o svemu doznajte kroz retke koji slijede

Draga Branka, nedavno ste predstavili svoju drugu zbirku poezije ‘Smijem li se ili sanjam’ pa nam recite o kakvoj se poeziji radi i od kud crpite inspiraciju?

Najprije pozdrav svim čitateljima i čitateljicama. Poezija koju pišem govori o mom nećaku kojem je ova knjiga posvećena, viđenju života, o ljepoti istog, o samospoznaji, ljudima što iz mog života, što izvan njega. U knjizi pišem iskreno o radostima, strahovima, boli i ljubavi u koje pozivam svoje čitatelje/ice da istraže ono što nas veseli i ispunjava. Moja Inspiracija dolazi kada svijet utihne i kada mi se vraćaju slike onoga što se u mom životu događa, ponekad je to sjedenje uz more, gledanje u nebo, razgovor s nekim, glazba, radost ili tuga. Najviše pišem kad mi tuga navire, tada se moje srce liječi uz pisanje. Često znam reći da papir sve podnosi. U to sam se uvjerila još u srednjoj školi.

Moderatorica na predstavljanju zbirke poezije bila je Blaženka Leib, a vaše je pjesme čitala glazbena diva Josipa Lisac. Kako je došlo do suradnje?

Tako je, Josipa Lisac je čitala moju pjesmu prvi put na svom koncertu u Dajli, blizu Novigrada. Kako je Josipa odlučila kupiti stan u Istri, odlučila je istražiti pisce i spisateljice našeg kraja i ukazalo joj se moje ime. Privuklo ju je i do nje je putem interneta došla informacija da izdajem novu knjigu. Preko  poznanice je došla do moje knjige. Nakon toga, Josipa je direktoru Vriska Dragi Glamuzini rekla za mene i tako sam dobila priliku da tamo održim promociju. Josipa je pjesmi dala novi život. Bila je to jedna iznimna promocija, zahvalna sam Josipi što je u meni prepoznala talent i omogućila mi to prelijepo iskustvo.

Recite nam tko još čini vaš tim suradnika na ovoj zbirci poezije?

– U stvaranju moje knjige sudjelovale su Aleksandra Pejaković koja je osmislila pet prekrasnih ilustracija, naslovnu i četiri ilustracije koje dijele poglavlja. Tihana Nalić je radila grafičko oblikovanje, Ana Dujmović kao lektorica i moja profesorica Martina Rupe je napisala predgovor. Bila je to prelijepa suradnja među ženama koje su mi bile velika podrška.

Kad se rodila ljubav prema pisanju i kako je tekao vaš put do publike? Kad je bio onaj prijelomni trenutak u kojem ste postali sigurni da je to što radite spremno za javnost?

– Ljubav prema pisanju je krenula u srednjoj školi. Vjerujem da je to isplivalo zbog velike promjene i selidbe u Zagreb, tako sam se nosila sa svime što se tada događalo. Tu me uvelike podržavala moja profesorica Martina. Moj put do publike je išao preko Facebooka, tamo sam počela pisati bilješke. Nakon srednje pisala sam sve češće i više su me čitali i poticali da pišem, i objavim knjigu. Tada sam počela istraživati o izdavanju.

Prijelomni trenutak je bio 2013. godine kada je Gradska knjižnica u Novigradu odlučila izdati moju prvu zbirku ‘Srce od riječi’. Tada sam imala 23 godine i bila sam spremna da pokažem svijetu sebe, da se ogolim. Nije bilo lako, ali to me ohrabrilo.

Je li vam činjenica da ste osoba s invaliditetom pomogla ili odmogla u procesu izdavanja prve i druge zbirke poezije?

– Ne bih rekla da mi je odmoglo, niti pomoglo. Ljudi vide ono što ja pišem, moje osjećaje i moj karakter. Svoj invaliditet ne naglašavam često, niti pričam o njemu. Ali smatram da mi je bilo olakšavajuća okolnost skupiti financijsku pomoć zbog nezaposlenosti. Iako svatko tko pokaže strast i upornost može naći načina da ostvari ono što je naumio/la, bez obzira na svoje stanje. Time se vodim u životu. Borbena sam, tražim načine da ostvarim svoje želje i budem najbolja verzija sebe.

Čime se još bavite osim pisanja, što vas okupira?

Osim pisanja volim fotografiju. Na svom Instagramu objavljujem te fotografije. Volim čitati i provoditi vrijeme u prirodi, glazba i serije su također dio mog života. Iako kad je toplije puno vremena provodim u prirodi ili u našem vrtu. Četiri godine članica sam Čitateljskog kluba, gdje svaki mjesec čitamo drugu knjigu i dijelimo svoje dojmove. Moj nećak mi također ispunjava vrijeme kroz našu igru, šetnje i razgovor.

I za kraj, što biste poručili osobama s invaliditetom?

– Osobama s invaliditetom bih poručila da vjeruju u sebe, čak i kad se nešto ne čini kvalitetnim, bilo to nešto što su napisali, naslikali, ili nešto treće, da se usude pokazati svijetu od čega su satkani. Život je dobar ako se otvorite prema njemu, nagradit će vas lijepim stvarima. Budite ono što jeste, smijte se i sanjajte!

Nastavi čitati

in MREŽA

INTERVJU, ANTUN VINKOVIĆ Pjesnik s dušom i žestokim rap stihovima

Objavljeno

/

Foto: Antun Vinković

U Gradskoj knjižnici Požega, u organizaciji Matice Hrvatske, promovirana je krajem svibnja knjiga Antuna Vinkovića ‘Gura se’. Antun piše pjesme od svoje mladosti, a inspiraciju  nalazi u rap glazbi, a takvi su mu i stihovi

Za početak nam u nekoliko crtica recite tko je Antun Vinković?

– Jedan samo običan mladić, premda i mladić postaje diskutabilno, budući da mi je već 30 godina, koji živi kod Požege i bavi se pisanjem. 

S obzirom na cerebralnu paralizu, kako je tekao vaš obrazovni put i što vam je do sada u životu bio najveći izazov?

– Iskreno, možda će zvučati čudno, no ovo je malo komplicirano pitanje za mene. Što se tiče školovanja završio sam za hotelijersko-turističkog tehničara u Ekonomskoj školi u Požegi, a što se tiče izazova vezanih uz cerebralnu, tu nastaje taj komplicirani dio spomenut iznad. Ne bih rekao da nisu postojali izazovi, no, jednostavno nisu registrirani u mom mozgu kao izazov, ne mogu svi sve i to je tako za sve bez obzira na stanje ili bolest koju ljudi imaju ili nemaju. Moji izazovi nisu nužno vezani uz moje stanje jer moje stanje nije ono što ja jesam i ne želim da me se definira tako.

Krajem svibnja promovirali ste knjigu poezije pod nazivom ‘Gura se’. Kako je nastala, o kojem stilu se radi i koja je tematika?

– Nakon, okvirno, 25 godina pisanja stigla mi je ponuda za izdavanje knjige i nakon određenih događanja sam, na svu sreću, stupio u kontakt s vrlo dobrim i stručnim ljudima i izdao knjigu. Tematika knjige je moj razvoj kao pisaca i osobe.  Početak knjige su pjesme iz djetinjstva (hajmo reći od 5. do 12. godine) pa onda slijede pjesme iz puberteta i onda iz zrelog doba (ako sam ikad dosegao ‘zrelo doba’). Stil pisanja je rap glazba i lirika.

Tko je sve bio uz vas na putu izdavanja knjige poezije?

– Spomenuo bih kao najznačnije osobe koje su bile osobno uz mene kroz sve – moju majku, Martinu Budimir te Slavicu Ćosić.  Bilo je tu puno drugih osoba koje su pomogle kao Anita Katić, Josip Vidović, Damir Rosipal i mnogi drugi kojima se još jednom zahvaljujem.

Osim pisanja, koje su vaše želje, nadanja za budućnost?

– Pa, moja i dalje primarna želja je glazba, odnosno, rap glazba kojom se nastavljam baviti. Premda priznajem da sam bolji u pisanju nego glazbi to ne znači da ću stati, cilj je poboljšavati se. Naravno, isto tako, još pokoja knjiga je u planu u nadam se skoroj budućnosti.

Što biste poručili svim osobama s invaliditetom?

– Ne osjećam se kvalificiran poručivati išta ikome, ne dijelimo isti život, niti isti put. Jedinu stvar koju bih volio poručiti svima je da ne gledate na ovo kao ‘invalid izdao knjigu’, nego jednostavno rap tekstovi su izdani u formatu knjige, dubokoumni, lirički i socijalno kritični rap tekstovi i ako vam se sviđa ili vas intrigira bilo bi mi drago da dobijete mali dio mojeg pogleda na svijet.

Nastavi čitati

in MREŽA

INTERVJU, MARINA ŠTIMAC Ustanova URIHO naučila me vrijednosti timskog rada, predanosti i empatije

Objavljeno

/

Foto: IN-PORTAL

Zbog konstantnog usavršavanja i odličnog primjera drugima, radnici ustanove URIHO prijavili su Marinu za nagradu ‘Maslačak znanja’ kojom se potiču postignuća u obrazovanju odraslih osoba

Jedini način da postanemo bolji ljudi i izgradimo samopouzdanje je konstantno učenje i usavršavanje, a našu su današnju sugovornicu upravo ti motivi vodili kroz poslovni i privatni život.

Marina Štimac je od 2009. godine zaposlena u ustanovi URIHO kada je primjena putem mjera Hrvatskog zavoda za zapošljavanje u tadašnjem Radnom centru. Danas radi kao rukovoditeljica najveće proizvodne jedinice unutar ustanove koja se bavi proizvodnjom radne i zaštitne odjeće.  

Upravo zbog konstantnog usavršavanja i odličnog primjera drugima, radnici ustanove prijavili su Marinu za nagradu ‘Maslačak znanja’ kojom se potiču postignuća u obrazovanju odraslih osoba.   

Nadamo se kako će njezine napore u obrazovanju i uloženom trudu prepoznati i stručni žiri.

Dugogodišnja si djelatnica ustanove URIHO.  Kako je tekao tvoj poslovni put u najvećoj zaštitnoj radionici u RH?

– Moj poslovni put u ustanovi URIHO započeo je 2009. godine kao korisnica Radnog Centra prvog kao takvog u Hrvatskoj na poslovima administratora, najvećoj zaštitnoj radionici u Hrvatskoj, bio je ispunjen izazovima, učenjem i rastom. Kada sam započela svoju karijeru, bila sam motivirana željom da doprinesem organizaciji koja se bavi tako važnim radom – pružanjem prilika i podrške osobama s invaliditetom.

U početku sam radila na različitim pozicijama (administrator, planer proizvodnje) , što mi je omogućilo da steknem široko razumijevanje operacija unutar URIHO-a. Kroz vrijeme, moj trud, upornost i želja za učenjem nisu ostali neprimijećeni. Napredovala sam kroz različite uloge, svaka sa svojim odgovornostima i izazovima, te sam se stalno trudila unaprijediti svoje vještine i znanja.

Jedan od ključnih trenutaka na mom poslovnom putu bio je preuzimanje uloge rukovoditeljice PJ Konfekcija. Ta pozicija zahtijevala je dodatno školovanje uz rad, ali i priliku da primijenim svoja znanja iz menadžmenta i strategije u praksi. Upravljanje timom i suočavanje s dnevnim operativnim izazovima omogućili su mi da rastem kao lider i stručnjak.

Tijekom godina u URIHO-u, naučila sam vrijednost timskog rada, predanosti i empatije. Rad u ovoj ustanovi nije samo posao, već i misija koja nadahnjuje. Svakodnevno vidim koliko naš rad doprinosi poboljšanju kvalitete života naših korisnika i to me motivira da dajem svoj maksimum.

Kroz ovaj put, suočavala sam se s mnogim izazovima, ali i ostvarila brojne uspjehe koji su me oblikovali u profesionalca kakav sam danas. URIHO mi je pružio platformu za razvoj, a ja sam zauzvrat dala sve od sebe kako bih doprinijela njegovom uspjehu. Svaka prepreka na tom putu bila je prilika za rast, a svako postignuće potvrda da se trud isplati.

Prije nešto više od godine dana postala si rukovoditeljica PJ Konfekcija za što si se i dodatno školovala uz rad. Što uključuje tvoje obrazovanje i da li je bilo teško, uz posao, dodatno se školovati?

– Prije nešto više od godine dana, preuzela sam ulogu rukovoditeljice PJ Konfekcija, što je bio korak na koji sam dugo čekala i za koji sam se predano pripremala. Moje obrazovanje uključivalo rad na sebi, razvijanje vještina liderstva i sposobnosti donošenja odluka u dinamičnom poslovnom okruženju.

Uz posao, dodatno školovanje nije bilo lako. Bilo je trenutaka kada sam se osjećala preplavljeno obavezama i izazovima, ali svaki put kad bih pomislila odustati, sjetila bih se svog cilja i strasti prema ovom poslu. Usprkos svim preprekama, uspješno sam balansirala između poslovnih obaveza i školovanja zahvaljujući dobroj organizaciji, podršci kolega i nevjerojatnoj upornosti.

Ova kombinacija teorijskog znanja i praktičnog iskustva omogućila mi je da se razvijem kao profesionalac i kao osoba, te da uspješno vodim naš tim prema novim uspjesima. Ponosna sam na svoj put i nadam se da će moja priča inspirirati i druge da slijede svoje snove i ne odustaju, bez obzira na izazove koje pred njih stavi život.

Reci nam nešto o svom podrijetlu, životnom putu i teškoćama s kojima si se susretala tijekom školovanja, ali i na radnom mjestu.  Da li ti je invaliditet predstavljao prepreku u životnom i radnom vijeku ili samo podsjetnik da ništa nije nemoguće?

– Dolazim iz skromne obitelji koja me uvijek podržavala u mojim ambicijama. Moj životni put bio je ispunjen izazovima, ali i nebrojenim prilikama za rast i učenje. Tijekom školovanja suočavala sam se s mnogim teškoćama, od financijskih ograničenja do logističkih problema, no uvijek sam nalazila snagu u svojoj strasti za učenjem i napredovanjem.

Na radnom mjestu suočavala sam se s dodatnim izazovima zbog svog invaliditeta. Iako je invaliditet često donosio fizičke prepreke, nikada ga nisam doživljavala kao ograničenje. Umjesto toga, vidjela sam ga kao podsjetnik da ništa nije nemoguće. Svaki izazov je bio prilika za inovaciju, svaki problem prilika za dokazivanje vlastitih sposobnosti. Naime, imala sam 5 operacija kuka, od moje 10 godine, zadnja je bila 2018. godine koja je rezultirala umjetnim kukom. Trenutno je moje zdravstveno stanje stabilno ali sigurno u dogledno vrijeme će biti potrebna ugradnja i drugog kuka.

Moje iskustvo naučilo me da su upornost i vjera u sebe ključni za uspjeh. Invaliditet me nije spriječio da postignem svoje ciljeve; naprotiv, dodatno me motivirao da radim više i bolje. Vjerujem da svatko od nas ima snagu nadvladati prepreke i ostvariti svoje snove, bez obzira na okolnosti. Moj put je dokaz da granice postoje samo u našim mislima, i da je sve moguće kada se posvetimo svojim ciljevima s cijelim srcem.

Smatraš li da je cjeloživotno učenje važno za osobni napredak pojedinca?

– Apsolutno, smatram da je cjeloživotno učenje ključno za osobni napredak svakog pojedinca. Svijet oko nas se stalno mijenja, a s njim i zahtjevi koje pred nas stavlja profesionalni i osobni život. Cjeloživotno učenje omogućava nam da ostanemo relevantni, prilagodljivi i spremni za nove izazove.

Kontinuirano obrazovanje širi naše horizonte, omogućava nam stjecanje novih vještina i produbljuje naše razumijevanje svijeta. Ono nas također čini otpornijima na promjene i spremnijima za inovacije, što je posebno važno u današnjem brzom i dinamičnom okruženju.

Uz profesionalni razvoj, cjeloživotno učenje doprinosi i našem osobnom zadovoljstvu. Ono nas ispunjava, motivira i pomaže nam da se osjećamo ostvareno. Na kraju, cjeloživotno učenje nije samo ulaganje u našu karijeru, već i u našu sreću i kvalitetu života.

Dakle, bez obzira na fazu života u kojoj se nalazimo, uvijek postoji prilika za učenje i rast. Cjeloživotno učenje je put prema kontinuiranom osobnom i profesionalnom razvoju, i ključ je za ostvarenje našeg punog potencijala.

Koji su tvoji ciljevi u životu, kako poslovni, tako i privatni, kako bi nagrada Maslačak znanja pridonijela tvom poslovnom putu?

– Moji ciljevi u životu, kako poslovni, tako i privatni, usmjereni su prema kontinuiranom rastu, učenju i doprinosu zajednici. Na poslovnom planu želim razvijati inovativne strategije i rješenja te inspirirati i podržavati svoj tim u postizanju zajedničkih ciljeva. Cilj mi je također proširiti svoje profesionalne vještine kroz dodatno obrazovanje i usavršavanje, kako bih uvijek bila korak ispred u svom području.

Privatno, težim izgradnji ispunjenog i uravnoteženog života. Osim toga, važno mi je njegovati osobne odnose, ulagati u svoje zdravlje i dobrobit te stalno raditi na svom osobnom razvoju.

Nagrada Maslačak znanja bila bi ogromno priznanje za moj dosadašnji trud i posvećenost. Osim što bi mi donijela priznanje struke i dodatnu motivaciju, omogućila bi mi pristup novim mogućnostima za profesionalni razvoj. Povezivanje s drugim laureatima i stručnjacima u polju pružilo bi mi dragocjena iskustva i perspektive, te otvorilo vrata za nove projekte i suradnje. Ova nagrada bila bi podsjetnik da je svaki korak, koliko god malen, vrijedan i vodi ka ostvarivanju većih ciljeva.

Sve u svemu, nagrada Maslačak znanja pridonijela bi mom poslovnom putu osnažujući me da nastavim slijediti svoje ciljeve s još većim entuzijazmom i predanošću, inspirirajući druge na njihovom putu prema uspjehu.

Nastavi čitati

U trendu