U drugom tekstu serije ‘Iz proizvodnih pogona – inkluzija osoba s invaliditetom kroz zapošljavanje’ bavimo se zaštitnim radionicama
Zaštitne radionice jedan su od oblika zapošljavanja osoba s invaliditetom. Da bi ustanova postala zaštitna radionica mora zapošljavati više od 51 posto OSI, a 20 posto mora raditi na zaštitnim radnim mjestima. To znači da osoba neće biti samo zaposlena na određenom radnom mjestu, već će joj se omogućiti da s vremenom, kad svlada ili usavrši neke vještine, prijeđe i na drugo radno mjesto.
Cilj zaštitne radionice trebao bi biti i društveno uključivanje OSI, a sve uz podršku stručnih osoba.
Prema podacima Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom (ZOSI), u Hrvatskoj postoji pet zaštitnih radionica. Tekop Nova iz Pule proizvodi radnu i zaštitnu odjeću, a prema podacima na web stranici zapošljava 19 osoba s invaliditetom od ukupno 36 zaposlenih. Ustanova Suvenir Arbor smještena u općini Sirač bavi se proizvodnjom namještaja, igrački i proizvoda od tekstila. Hrast-Export-Puklavec je pilana u Hrastovljanu koja se, osim preradom drva, bavi i proizvodnjom namještaja u pogonu u Varaždinu. Prema dostupnim podacima, u Hrastovljanu postoji zaštitni odjel unutar firme, no više informacija nismo dobili.
Dvije najveće zaštitne radionice su URIHO i DES. Naši sugovornici u ovom tekstu čelnici su te dvije ustanove.
URIHO, odnosno Ustanova za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom, najveća je zaštitna radionica, a nalazi se u Zagrebu. Trenutno ima 500 zaposlenih, od kojih je 291 osoba s invaliditetom. URIHO zapošljava najviše osoba s više vrsta oštećenja (33 posto), zatim osobe s tjelesnim oštećenjem (24 posto), pa oštećenjem sluha, intelektualnim oštećenjem, oštećenjem vida i potom osobe s drugim oblicima invaliditeta.
Druga po veličini zaštitna radionica je DES (akronim od ‘defektni sluhom’), ustanova koja se nalazi u Splitu. DES ima ukupno 211 zaposlenih, a 57 posto (odnosno 121) su osobe s invaliditetom. Na zaštitnim radnim mjestima zaposleno je 80 osoba. Najviše je osoba s intelektualnim teškoćama (njih 53), zatim s oštećenjem sluha (24 osobe), pa s oštećenjem lokomotornog sustava (17 osoba), nekoliko je osoba s više vrsta oštećenja, a nekoliko ih je s oštećenjima vida, živčanog sustava i drugih organa.
Svoju zadaću zaštitne radionice URIHO ispunjava kroz organizaciju proizvodnje.
– Svaka proizvodna jedinica ima svog rukovoditelja ili rukovoditeljicu, a potom se dijeli na odjele ili pogone. Svaki od ovih odjela i pogona ključan je dio procesa bez kojeg proizvodnja ne bi mogla funkcionirati. Na taj način osobe s invaliditetom aktivno sudjeluju u cjelokupnom proizvodnom procesu i doprinose svakom aspektu rada Ustanove i svojim radom neposredno utječu na daljnji rast i razvoj Ustanove – rekla nam je ravnateljica URIHO-a Sanja Major.
Objasnila nam je da je proizvodnja u URIHO-u podijeljena na pet jedinica.
– U proizvodnoj jedinici Konfekcija imamo najveću proizvodnju. Proizvodimo radnu i zaštitnu odjeću za medicinsko, turističko i ugostiteljsko osoblje, te rublje poput posteljine, stolnjaka, ubrusa i ručnika koje je moguće i personalizirati. Također nudimo pranje i glačanje.
Proizvodna jedinica Kožna galanterija proizvodi kožnu odjeću, torbice, novčanike i druge slične proizvode. U jedinici Tisak i kartonaža proizvode se brojni artikli – od knjiga preko kalendara do etiketa i ukrasnih vrećica.
– Posebni smo i po tome što smo uz suvremenu tehnologiju tiska velikih naklada, zadržali i tradicijske knjigoveške dorade u grafičkoj industriji – ističe ravnateljica Major, i potom dodaje da je proizvodna jedinica za keramiku jedna od rijetkih u Hrvatskoj gdje se proizvodi izrađuju ručno na lončarskom kolu. Proizvodne jedinice za obradu metala i ortopediju također nude niz proizvoda koji se mogu raditi po narudžbi.
Ustanova DES ima sedam proizvodnih jedinica – tiskaru s velikim asortimanom, jedinicu za sitotisak gdje se printaju majice, zastave, plakati i slično, zatim kartonažu gdje se proizvodi razna kartonska ambalaža, fleksografiju koja proizvodi škarnicle za prodajne centre, praonicu u kojoj se zaposleni bave pranjem i peglanjem, te jedinicu prehrane, odnosno pučku kuhinju.
U DES-u također ispunjavaju svoju zadaću kao zaštitna radionica, tako što zapošljavaju većinom teško zapošljive osobe. Također, paze na prilagodbu radnih mjesta i traže najfunkcionalnija radna mjesta za osobe s invaliditetom, rekao nam je Stenko Dell’Orco, ravnatelj Ustanove.
– U ustanovi je zaposlen tim stručnjaka koji u suradnji sa ZOSI-jem svakodnevno brine o zaposlenicima, vrši procjene, prati rad i vrši prilagođavanje radnog mjesta. Prilagodba može biti određena stolica, ekran, lift ili radni stol, a može biti i prilagodba radnog procesa podjelom na više jednostavnih radnih faza. Također, kupnjom suvremenih pomagala za jedinicu pripreme hrane ili sitotiska omogućujemo osobama s invaliditetom lakše izvršavanje zadataka – govori nam.
Radni proces pojednostavljuje se i u URIHO-u: jedan primjer je ‘izrada oznaka i obilježivača na podlozi ili pokaznom primjeru koji služe kao primjer gotovog proizvoda po kojem onda zaposlenici rade. Ako zaposlenik nije usvojio tehniku brojanja i ne može se služiti klasičnim metrom izrađuju mu se različiti obilježivači koji služe umjesto metra’, rekla je Major.
K tome, veća učinkovitost osigurava se nabavom opreme koja olakšava rad, a procjena potreba radi se u suradnji s Centrom za profesionalnu rehabilitaciju. Na primjer, nabavljaju se ergonomske radne stolice, stolovi s podesivom visinom, podlošci za noge, prijenosna induktivna petlja za osobe s oštećenjem sluha, povećala i software programi za osobe s oštećenjem vida koji olakšavaju čitanje teksta i rad na računalu.
Naši sugovornici kažu da posao dobro ide i da imaju dosta kupaca.
– Uglavnom su nam svi kapaciteti dobro popunjeni, a naši najveći kupci su veliki trgovački lanci, veliki hotelijerski lanci, turističke zajednice, hoteli, gradske firme, građevinske firme i sl. Naši proizvodi iz tiskare i turistički katalozi su na svim sajmovima turizma u EU – rekao je Dell’Orco.
URIHO najviše proizvodi za tvrtke na domaćem tržištu.
– S obzirom na to da uz veleprodaju imamo i četiri maloprodajna dućana u Zagrebu i web shop, profil naših kupca je stvarno raznolik – od velikih poput HŽ Infrastrukture, Hrvatskih šuma, Ministarstva obrane RH, Zagrebačkog holdinga, Kauflanda, Pevexa, pa do zdravstvenih ustanova, kliničkih bolničkih centara i domova zdravlja diljem RH i malih restorana, OPG-ova i kupaca koji svakodnevno dolaze u naše dućane – kaže Major.
U skladu s dosadašnjim uspješnim poslovanjem planiraju daljnji razvoj ustanova. U DES-u razmišljaju o nabavi suvremenijih tiskarskih strojeva, a URIHO planira nova ulaganja u proširenje i modernizaciju proizvodnih pogona, kako bi dodatno povećali postojeće kapacitete proizvodnje, ali i pokrenuli proizvodnju novih proizvoda.
Budući da su klimatske promjene i utjecaj tih promjena na naše živote i planet sve važnija tema, zanimalo nas je kako ove ustanove adresiraju to pitanje. URIHO koristi reciklirane materijale, otpad iz proizvodnje reciklira ili obrađuje na odgovarajući način, te nastoji smanjiti potrošnju struje i vode kroz efikasno korištenje resursa.
– Osim toga, kontinuirano radimo na unapređenju svojih praksi zaštite okoliša. To uključuje istraživanje novih tehnologija i inovacija koje bi mogle dodatno smanjiti negativan utjecaj na okoliš i promicati održivosti u svim aspektima poslovanja. U tom smislu, daljnji planovi uključuju implementaciju još efikasnijih metoda smanjenja otpada, racionalnog korištenja resursa te kontinuirano poboljšanje ekoloških performansi – rekla je naša sugovornica.
Ravnatelj Ustanove DES rekao je da je DES uključen u projekt Grada Splita, kroz koji će ove godine ‘staviti fotonaponsku elektranu na krovu pogona, pa tako sudjelovati u povećavanju energetske učinkovitosti i održivog ekološkog razvoja planete’. Također je istaknuo da se otpad zbrinjava po propisima.
Osim što se bave proizvodnjom, zaposlenici ovih ustanova organiziraju i druge važne aktivnosti. Na primjer, URIHO kreira obrazovne programe za osobe s invaliditetom te organizira edukacije vlastitih i suradničkih stručnjaka o temama povezanima uz integraciju, zapošljavanje, podučavanje i podršku osobama s invaliditetom. Također organizira i provodi treninge i programe aktivacije nezaposlenih osoba s invaliditetom.
Inkluziju nastoje proširiti i izvan proizvodnog pogona stoga su u listopadu 2023. u suradnji sa Studijem dizajna Arhitektonskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu proveli petodnevnu radionicu inkluzivnog dizajna s ciljem promocije participativnog dizajna i kreiranja inkluzivnih, lako dostupnih proizvoda.
– Stručne radnice Službe, u suradnji s dizajnericom i kolegama iz Ustanove, nastavile su raditi na doradi i kreiranju navedenih proizvoda, što je prepoznato i URIHO-vi proizvodi ušli su u finale natjecanja na Zagreb Design Week-u koje se održalo 25. rujna 2024. – rekla je Major.
DES ima tri projekta za osobe s invaliditetom kroz koje ‘radimo na socijalizaciji te kroz plaću doprinosimo njihovim kućnim budžetima i uparujemo ih s mogućim radnim mjestima. Naime, mnoge osobe s invaliditetom završavaju uglavnom strukovne škole, nakon kojih ne mogu raditi, a mi ih usmjeravamo na točno definirani posao koji je naš stručni tim odredio kao najbolji za njih’, govori Dell’Orco.
Također navodi da ustanova organizira team building branja maslina u krugu objekta, a uz to imaju i terapijsko jahanje, sportske aktivnosti i posjet kulturnim ustanovama.
Na kraju, s obzirom na raznolike aktivnosti koje ove ustanove provode i na njihov veliki značaj zanimalo nas je kakva je podrška lokalnih vlasti. Sugovornici su nam rekli da su zadovoljni podrškom Grada Splita i grada Zagreba, a Sanja Major je napomenula da se podrška Grada vidi u tome što je u siječnju 2024. potpisan novi kolektivni ugovor kojim su povećana prava radnika.
Na primjeru ove dvije ustanove vidimo da uspješno poslovanje i zapošljavanje osoba s invaliditetom dosta dobro idu jedno s drugim, iako mnogi poslodavci u to ne vjeruju, pa radije plaćaju kazne umjesto da zaposle osobu s invaliditetom.
Ravnateljica URIHO-a smatra da je razlog tome neinformiranost – nisu informirani ni o mogućnostima osoba s invaliditetom, a ni o benefitima koje mogu ostvariti kroz zapošljavanje poput subvencija za plaće i sufinanciranje troškova njihova obrazovanja ili prilagodbi. Također, suradnjom kroz zamjenske kvote, odnosno nabavom robe od zaštitnih radionica mogu pomoći i radionici, ali i društvu u cjelini.
Nadamo se da će ova serija tekstova potaknuti i druge poslodavce da razmisle o zapošljavanju osoba s invaliditetom. U idućem tekstu posjetit ćemo neke inkluzivne radionice.
Ana Vragolović
Članak je napisan uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije temeljem Programa ugovaranja novinarskih radova u elektroničkim publikacijama.
Pod geslom ‘Nekad zaštita, danas deportacija’ od 8. do 28. lipnja u Zagrebu, Sisku, Kutini, Čakovcu i Vojniću održavaju se 13. Tjedni IZBJEGLICAma
Poslušaj članak
Kroz radionice, konferencije, predavanja, tečajeve, okrugle stolove, koncerte i druženja promicat će se interkulturalnost te zajedništvo i prijateljstvo s ljudima koji su prisiljeni potražiti novi dom u Hrvatskoj.
Povodom otvaranja manifestacije Koordinacija za integraciju na konferenciji za novinare u Kući ljudskih prava ukazala je na važnost razgovora o zaštiti izbjeglica i nadolazećim promjenama.
Luka Kos iz Centra za mirovne studije istaknuo je da se ove godine obilježava 75 godina od donošenja Ženevske konvencije o statusu izbjeglica, a Europska unija započinje s primjenom novog Pakta o azilu i migracijama koji predviđa smještaj izbjeglica u zatvorene centre, nove deportacije i skraćene postupke traženja azila.
Poručio je da se ovogodišnjim Tjednima IZBJEGLICAma želi upozoriti javnost te sve one kojima su solidarnost i mir u temeljima postupanja da slijedi izazovno razdoblje u kojem se mora jasnije zagovarati i štititi ljudska prava izbjeglica i svih onih koji su drugačiji.
Ana Martinić iz Hrvatskog pravnog centra istaknula je da Europski pakt o migracijama i azilu treba urediti sustav koji godinama nije dobro funkcionirao i omogućiti državama bolje upravljanje migracijama, ali otvara i ozbiljna pitanja.
– Jedna od novina koje uvodi Pakt je pravna pretpostavka da osoba koja je fizički prisutna na teritoriju Unije pravno na njega nije ušla. Stoga će se za sve tražitelje koji dolaze iz zemalja koje imaju nisku stopu prepoznavanja potrebe za međunarodnom zaštitom provoditi obvezna granična procedura u uvjetima ograničene slobode kretanja, a obuhvaćat će i djecu – pojasnila je Martinić.
Poručila je da je pravo na azil individualno pravo koje se utvrđuje za svakog čovjeka posebno, kroz pošten i djelotvoran postupak te da se ono ne bi smjelo izgubiti u ubrzanim postupcima, pravnim pretpostavkama i gledanju osoba kao brojki.
O politikama Europske unije govorila je Lucija Mulalić iz Centra za mirovne studije.
Naglasila je da europske migracijske politike i dalje odražavaju kolonijalno stanje uma koje radi razliku između onih za koje se smatra da imaju prirodno pravo na slobodno kretanje i onih čije se kretanje promatra kao automatski i unaprijed sumnjivo, prijeteće ili nepoželjno.
Mulalić je zaključila da će nadolazeće politike dodatno učvrstiti postojeće nejednakosti.
Josipa Lulić iz Centra za kazalište potlačenih POKAZ ukazala je na prepreke s kojima se suočavaju strani radnici i migranti u Hrvatskoj.
– Mnogi ljudi koji žive i rade u Hrvatskoj ne mogu regulirati svoj status bez napuštanja zemlje, čak i kada su godinama dio naših zajednica. Našom kampanjom regularNO tražimo regularizaciju boravka onima koji ostvaruju uvjete bez da moraju napustiti zemlju. Ovi ljudi preko e-Građana imaju pravo saznati u kojem su statusu, što se događa s njihovim radnim dozvolama, dozvolama boravka i koji su razlozi odbijanja zahtjeva za azilom. To su sve informacije koje nemaju – pojasnila je Lulić.
Iz Splita smo se preselili ponajprije zbog pristupačnosti i ostali više nego ugodno iznenađeni koliko je život u Zaprešiću jednostavniji po tom pitanju, kaže mama Marijana
Poslušaj članak
Gotovo svaki dan u životu ove splitske obitelji s adresom u Zaprešiću svojevrsna je borba. Ali, kako sami kažu, nijedna bitka za njih nije dovoljno teška sve dok u obitelji vlada ljubav i razumijevanje.
Imaju različita prezimena. Valentina Banić kćer je Marijane Sovulj Banić, a ona životna partnerica Ante Aralice Cruza. I nije to neka zbrka ako se zna da je Valentinu i obitelj davno napustio njezin biološki otac, a Ante i nakon dugogodišnjeg zajedničkog života još uvijek nije našao za shodno – možda nema hrabrosti i snage? – pasti na koljena i zaprositi Marijanu. Ni prstena još nije kupio.
Obitelj se prije tri godine iz grada pod Marjanom preselila u Zaprešić ponajprije zbog Valentine. Danas 26-godišnja djevojka, Valentina ima dvostruki invaliditet – patuljsta je rasta i usto joj je dijagnosticirana ahondroplazija sa zatajenjem disanja. Na vratu ima kanilu koja joj omogućuje nesmetano disanje, no zbog toga teško, s naporom izgovara rečenice, što je šteta jer je riječ o djevojci živahna i znatiželjna uma.
– Iz Splita smo se preselili ponajprije zbog pristupačnosti i ostali više nego ugodno iznenađeni koliko je život u Zaprešiću jednostavniji po tom pitanju – priča mama Marijana.
Valentina se kreće u kolicima, a zgrada u Splitu nije imala lift, pa je teret nošenja po desecima stuba, svakodnevno i višekratno, bio veliki izazov za mamu Marijanu. Stradala joj je kralježnica, logično i neumitno, pa je uskoro čeka teška operacija nakon koje nošenje invalidskih kolica više neće biti moguće. Čovjek se zapita kako Marijana i sada, u takvom stanju, ima toliko volje i snage svako malo unositi i iznositi Valentinu u kolicima, bilo iz zgrade ili iz auta.
Stoga je obitelji hitno potreban automobil s rampom kako bi se Marijani barem donekle olakšali bolovi u leđima. A sami to ne mogu sebi priuštiti. Svakodnevica im je svedena na egzistencijalni minimum jer žive od Marijanine naknade za roditelja njegovatelja, uz povremene honorarne poslove te od Antine mirovine, i to civilne, premda je Ante hrvatski branitelj.
Svejedno se Valentina voli pohvaliti kako sada, u pristpačnom Zaprešiću, sama može izaći van i šetati dok kolica vuče njezina odana prijateljica, labradorica Cvita, po zanimanju terapijski pas. Međutim, Valentina bi mogla i samostalno hodati da joj je, kojim slučajem, HZZO odobrio ortozu za vertikalizaciju i hodanje. Ortoze su, uzgred, dizajnirane individualno, prema otisku i mjeri pacijenta kako bi omogućile stajanje, potaknule pravilan položaj tijela te rasteretile zglobove tijekom rehabilitacije. No Valentina ortozu ne može dobiti jer ima električna kolica što je, kako kaže mama Marijana, biroktatski apsurd zbog kojeg ispašta ne samo njezina kćer, nego cijela obitelj.
– Pet žalbi poslala sam na adresu HZZO-a, ali zasad bez ikakvog učinka, čini se kao da za nas nemaju sluha. Za ortozu, koja bi Valentini neopisivo olakšala život, trebali bi prikupiti 1.600 eura, o čemu ne možemo ni sanjati. A kako bi i mogli od jedne male mirovine i jedne naknade za roditelja njegovatelja, a u Zaprešiću živimo kao podstanari – pita se mama Marijana.
Stoga obitelj, ali i redakcija In Portala, poziva ljude dobre volje, ako su u mogućnosti pomoći Valentini da kupi automobil s rampom i ortozu za hod jer nakon toga u njezinu životu više ništa neće biti isto. Živjet će dostojansvteno, a upravo je takav život ova 26-godišnja Splićanka i zaslužila.
Studenti su kroz vlastita iskustva govorili o preprekama i podršci tijekom mobilnosti, dok su predstavnici institucija predstavili postojeće modele podrške studentima s invaliditetom
Poslušaj članak
Dvodnevni stručni skup ‘Inkluzija i različitost: osnaživanje akademske zajednice’ održan je krajem svibnja na Sveučilištu u Zagrebu i Filozofskom fakultetu, okupivši stručnjake iz sustava visokog obrazovanja i studentske predstavnike koji su raspravljali o inkluziji, različitosti, mentalnom zdravlju te podršci studentima u akademskom okružju.
Skup je otvorio prorektor Sveučilišta u Zagrebu Boris Brkljačić, istaknuvši važnost razvoja dostupnijeg i uključivijeg visokog obrazovanja te naglasivši kako inkluzija podrazumijeva uklanjanje fizičkih, ali i društvenih prepreka poput predrasuda, stereotipa i osjećaja nepripadanja.
Tijekom prvoga dana sudionici su kroz predavanja i radionice raspravljali o intersekcionalnosti u visokom obrazovanju, održivim modelima podrške studentima, ulozi supervizije u radu nastavnika te načinima pružanja podrške studentima s disleksijom. Poseban naglasak stavljen je na potrebu stvaranja sigurnog i podržavajućeg akademskog okruženja u kojem studenti mogu ravnopravno sudjelovati u svim aspektima studiranja.
Drugi dan skupa, održan na Filozofskom fakultetu, bio je posvećen mentalnom zdravlju studenata, ulozi nastavnika u pružanju podrške te izazovima s kojima se suočavaju studenti s invaliditetom i kroničnim bolestima.
Sudionici su istaknuli važnost sustavne edukacije nastavnika, razvoja komunikacijskih kompetencija i stvaranja akademske kulture oslobođene stigme i predrasuda. Studenti su kroz vlastita iskustva govorili o preprekama i podršci tijekom mobilnosti, dok su predstavnici institucija predstavili postojeće modele podrške studentima s invaliditetom.
Na skupu je zaključeno kako su inkluzija i različitost temelj kvalitetnog visokog obrazovanja te da razvoj uključivog akademskog okruženja zahtijeva trajno unapređivanje sustava podrške, međuinstitucionalnu suradnju i aktivno uključivanje studentske perspektive u oblikovanje politika i praksi. Naglašeno je i da podrška studentima treba biti institucionalno utemeljena, dostupna i usmjerena na potrebe svakog pojedinca, uz osiguravanje odgovarajućih resursa i kontinuirane stručne podrške zaposlenicima.
U završnom dijelu skupa dodijeljeno je priznanje za najbolji poster studentima Franu Matiji Krasniću i Leonu Benkoviću s Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu za rad ‘SIADUS – System of Inclusive Assistance for Disabled University Students’.