Hrvatska udruga za ranu intervenciju u djetinjstvu (HURID), u suorganizaciji s Edukacijsko-rehabilitacijskim fakultetom Sveučilišta u Zagrebu i Društvom psihologa Istre, organizira Sedmi hrvatski simpozij o ranoj intervenciji u djetinjstvu koji će se održati u Hotelu Valamar Diamant u Poreču od 22. do 24. svibnja 2025. godine

Pokrovitelji simpozija su, do ovog trenutka, Pravobranitelj za osobe s invaliditetom i Istarska županija.

U posljednjih nekoliko desetljeća u Hrvatskoj je došlo do značajnog razvoja usluga koje se pružaju najranjivijim članovima naše zajednice – djeci s razvojnim rizicima i teškoćama i njihovim obiteljima.

Ipak, unatoč brojnim naprecima, sustav rane intervencije u djetinjstvu u Hrvatskoj još uvijek ne udovoljava najvišim stručnim i znanstvenim standardima, što korisnicima tih usluga narušava kvalitetu života i otežava ravnopravno sudjelovanje u društvu.

U godini u kojoj HURID obilježava 18 godina djelovanja, vrijeme je da razmotrimo dokud smo stigli s razvojem sustava rane intervencije u djetinjstvu u Hrvatskoj i s kojim smo izazovima suočeni.

Stoga je tema ovogodišnjeg Simpozija ‘Rana intervencija u djetinjstvu u Hrvatskoj – dokud smo stigli?’.

– Voljeli bismo da nam svojim sudjelovanjem na Simpoziju pomognete odgovoriti na to pitanje i ucrtati puteve koji su pred nama. Simpozij vam omogućuje različite oblike sudjelovanja (usmena priopćenja, posteri, radionice, panel rasprave), razmjenu iskustava s kolegicama i kolegama, upoznavanje s najnovijim znanstvenim spoznajama te zajedničku, sustručnjačku refleksiju o prošlosti, sadašnjem trenutku i budućem razvoju sustava rane intervencije u djetinjstvu u Hrvatskoj – poručuju organizatori te napominju da će, uz bogat znanstveni program, ponuditi i pregršt ugodnih i zabavnih aktivnosti u predivnom okruženju Poreča i Istre.

Registracija sudionika je moguća na ovoj poveznici.

Izvor: posi.hr

Pomoć koju smo dobili izuzetno je važna za razvoj djece i olakšava roditeljima pristup programima koji će njihovu djecu usmjeriti prema sigurnoj i sretnoj budućnosti. Veselimo se nastavku uspješne suradnje, poručili su iz Udruge Ana

Varaždinska Udruga Ana, koja pruža podršku djeci i obiteljima, osigurala je financijska sredstva za provedbu dvaju značajnih programa – ‘Radionice za djecu’ i ‘Dajmo im šansu’. Ova sredstva omogućit će daljnje unapređenje aktivnosti usmjerenih na poboljšanje života djece i njihovih obitelji na području Općine Mala Subotica.

Svečano potpisivanje ugovora o dodjeli sredstava održano je 12. veljače 2025. u prostorijama Općine Mala Subotica. Ugovor su potpisali predsjednica Udruge Ana, Ana Duga, i načelnik Općine, Valentino Škvorc.

– Iskreno zahvaljujemo Općini Mala Subotica na podršci i angažmanu u realizaciji ove suradnje. Pomoć koju smo dobili izuzetno je važna za razvoj djece i olakšava roditeljima pristup programima koji će njihovu djecu usmjeriti prema sigurnoj i sretnoj budućnosti. Veselimo se nastavku uspješne suradnje – poručili su iz Udruge Ana.

Program ‘Radionice za djecu’ osmišljen je kako bi najmlađima pružio sigurno i poticajno okruženje za razvijanje kreativnih, obrazovnih i socijalnih vještina. Kroz raznovrsne tematske radionice – od umjetničkih i glazbenih do kvizova i dramskih aktivnosti – djeca će moći izražavati svoju kreativnost i razvijati potencijal.

S druge strane, program ‘Dajmo im šansu’ usmjeren je na pružanje edukativne i savjetodavne podrške djeci, s naglaskom na pomoć pri učenju i svladavanju školskih obaveza. Oba programa provode se u individualnom i grupnom obliku uz stručno vodstvo članova Udruge Ana.

Financijska potpora potvrđuje važnost rada Udruge Ana i utjecaj ovakvih inicijativa na lokalnu zajednicu. Zahvaljujući osiguranim sredstvima, djeca i roditelji imat će priliku sudjelovati u aktivnostima koje doprinose kvalitetnijem i sadržajnijem učenju te boljoj kvaliteti života.

Moja želja za budućnost? Da moja ekipa osvoji medalju na velikom šahovskom turniru. I znam da hoćemo, poručuje Anamarija

Poslušaj članak

Anamarija Vlašić, djevojačko Vučak, rođena je 29. siječnja 1993. godine u Banja Luci, a 1995. godine je s obitelji preselila u Hrvatsku. Od rođenja je nagluha, ali njezini su to otkrili tek kada je imala tri godine.

– U pubertetu su počeli problemi sa štitnjačom – Hashimotova bolest. A onda, 2018. godine, stigla je još teža dijagnoza – multipla skleroza. Prvi simptom bio je privremeni gubitak vida na desnom oku. Godinu kasnije saznala sam da imam zloćudni tumor na štitnjači. Zbog toga mi je štitnjača potpuno uklonjena, s tridesetak limfnih čvorova na vratu. Danas, nakon svega, držim sve pod kontrolom i idem naprijed – priča Anamarija.

– Kad su moji shvatili da slabije čujem, krenula sam na logopedske vježbe i deset godina svakodnevno radila na govoru. Preporučili su mi redovni vrtić radi bolje socijalizacije. Iskreno, malo se sjećam tog razdoblja, ali imam samo lijepe uspomene. Djeca su me prihvaćala, nisam osjećala razliku. Ono čega se dobro sjećam je da nisam voljela jesti, pa su me tete u vrtiću švercale u kuhinju da sama biram hranu – preslatka uspomena.

Sljedeća borba bila su slušne pomagala. Moji su se s njima stalno mučili jer bih ih gubila, skrivala, pa čak i bacala negdje na ulici. Bilo mi je jako neugodno nositi ih, a i nisu bila ni najbolje namještena – pištala su, smetala mi, a ja nisam znala objasniti što mi točno smeta – prisjeća se Anamarija.

Za osnovnu školu u Dragaliću kaže da joj je to bilo jedno od najljepših razdoblja.

– Početak je bio težak – u prvi razred krenula sam s govorom djeteta od dvije i pol godine. Ali, uz trud, podršku logopeda i prijatelja, brzo sam napredovala. Imala sam sreću jer nas je u razredu bilo samo devetero i učitelj mi se jako posvetio. Veći problem od škole bili su roditelji nekih učenika kojima je bilo čudno kako mogu imati odlične ocjene, a ne čujem. Moj trik? Svakodnevno sam kod kuće čitala sve što smo taj dan radili u školi.

Srednja škola donijela je veliki preokret. Iz malog mjesta preselila sam u Zagreb i počela život u učeničkom domu u Klaićevoj. U domu sam se brzo prilagodila – imala sam divne cimerice i sjajnu odgajateljicu – kaže Anamarija, a ondje je otkrila i ljubav prema šahu i počela osvajati medalje na natjecanjima Domijade.

– Išla sam u Školu primijenjene umjetnosti i dizajna, bila sam zatvorena i povučena. Najviše me brinulo hoće li me prihvatiti. No ispalo je da mi to nije bio problem. Teže mi je bilo pratiti rasprave između profesora i učenika. Pomagali su mi i profesori i kolege iz razreda, pa nemam nikakvih loših iskustava. Sjećam se koliko sam voljela lektire – imala sam strogu profesoricu iz hrvatskog jezika, a kako sam uvijek bila spremna, znala je reći: ‘Tko je pročitao lektiru osim Vučak?’. Uvijek mi je to bilo simpatično – kaže Anamarija kroz smijeh.

Na fakultetu se najviše plašila državne mature i prijamnog ispita, ali sve je položila iz prve.

– Upisala sam kiparstvo na Likovnoj akademiji, smjer konzervacije i restauracije umjetnina. Na faksu sam izbjegavala govoriti profesorima da ne čujem. Htjela sam da vrednuju moje znanje, a ne moj nedostatak. Sve sam ispite položila u roku i diplomirala u pet godina – kaže Anamarija, a samo dva mjeseca nakon diplome dobiva najvažniju ulogu u životu.

– Rodila sam predivnu djevojčicu, Gabrijelu. Bila sam u braku, ali sada sam rastavljena. Nakon porodiljnog bilo mi je jako teško pronaći posao u struci. Poslodavci su uvijek našli neki izgovor – ili problem s mojim sluhom ili to što imam malo dijete.

Radila sam u udrugama kao prevoditeljica HZJ-a, ali sebe nikada nisam vidjela u toj ulozi. Moja ljubav je umjetnost. Napokon sam pronašla posao u HNK kao majstorica izrade rekvizita i u tome zaista uživam – kaže nam i dodaje da privatno radi restauracije i planira otvoriti vlastiti obrt. Ima još, kaže, puno planova – završiti izobrazbu nastavnika, razvijati svoj posao, a najvažnije – biti tu za kćer Gabrijelu.

– Kroz život sam se naučila nositi s predrasudama. Ljude i danas ćudi kako mogu normalno razgovarati i biti uspješna, a ne čujem dobro. Smiješno mi je kako nitko ne postavlja takva pitanja osobama koje nose naočale. Zato se volim zezati na svoj račun – kažem im da trošim previše novca da bih ih slušala – govori Anamarija.

Kad je saznala da je trudna, bilo ju je, kaže, strah – hoće li biti dobra mama, hoće li moći sve to?

– Neki su pitali hoće li Gabrijela čuti ili ne. Meni to nije bilo važno. Ako sam ja mogla, moći će i ona. Bilo je teško, ali smo zajedno prošle sve prepreke. Danas uživam u majčinstvu i uz nju stalno učim – kaže nam ova neustrašiva mlada žena.

Osim umjetnosti, Anamarijina velika strast je šah. Igra za gluhe, ide na turnire i vježba kad god može. Šah joj je terapija – kad igra, misli joj se smire.

– Nemojte odustati. Plakati je u redu, ljutiti se također. Ali sutra je novi dan. Možda ne uspijem danas ili sutra, ali odustati? To ne postoji u mom rječniku. Moja želja za budućnost? Da moja ekipa osvoji medalju na velikom šahovskom turniru. I znam da hoćemo – poručuje Anamarija za kraj, a mi joj želimo da ostvari sve što je naumila.