Povodom obilježavanja Međunarodnog dana svjesnosti o mucanju prenosimo intervju s magistrom logopedije Maidom Arslanagić, nekadašnjom rukometnom reprezentativkom Hrvatske, koja je svoj sportski duh i predanost prenijela i u logopedski kabinet

Studiji logopedije u Zagrebu završila je dok se još aktivno bavila sportom. Kao profesionalna sportašica formu je održavala trenirajući svaki dan, sada kao logopedinja formu održava stručnim usavršavanjima, jer smatra da bez stalnog praćenja najnovijih izazova struke ne bi mogla kvalitetno obavljati svoj posao.

Ove srijede, 23. listopada 2024. godine je u Makarskoj održano predavanje pod nazivom ‘Treba li moje dijete logopeda?’. Glavni cilj predavanja bio je upoznati roditelje s ulogom logopeda i koliko je važno na vrijeme prepoznati da dijete treba upravo stručnjaka iz područja logopedije. Za najavu predavanja podijelila je nekoliko uvodnih misli o izazovima logopedske struke, a komentirala je i aktualni prijedlog Zakona o logopedskoj djelatnosti.

Maida, za početak, cilj predavanja je upoznati roditelje s vašom strukom. Koliko je zapravo važno podizati svijest o logopedskoj struci?

– Svjedoci smo sve većeg broja govorno-jezičnih poremećaja kod djece, djeca kasnije progovaraju, imaju poteškoće s hranjenjem, žvakanjem, a samo u ovoj školskoj godini za čak 4000 djece u Hrvatskoj je odgođen upis u prvi razred. Brojka koja je definitivno upalila sve alarme u Hrvatskoj.

Nažalost, povećanjem broja djece koja trebaju određenu stručnu pomoć, rastu i liste čekanja. Roditelji, što zbog neznanja, što iz nužde, prepuštaju dijete prvom terapeutu koji je slobodan, iako to možda i nije najbolja opcija za njega. Moramo roditelje informirati bolje o tome kome se obratiti kada prepoznaju određeni problem kod djeteta, odnosno upoznati ih s ulogama različitih stručnjaka.

Živimo u vremenu kada nam je mnoštvo informacija dostupno na internetu, no time nije nužno i ispravno, a roditelji često posežu za rješenjima online. To svakako nije dobro i ne želimo da glavni promotor naše struke bude Google. Na nama stručnjacima je da se kontinuirano educiramo kako bismo osigurali što kvalitetnije usluge onima kojima je potrebno te mi moramo biti najbolji i najglasniji promotori svoje struke.

Nažalost, zbog velike potrebe, događa se da kvaliteta usluge pati jer nema dovoljno stručnjaka. Upravo nam je zato i bitan ovaj prijedlog Zakona o logopedskoj djelatnosti o kojem se priča posljednje vrijeme u javnosti.

Logopedija obuhvaća široki spektar poremećaja. Što biste istaknuli iz tog šireg konteksta?

– Logopedska struka se bavi vrlo širokim rasponom poremećaja poput poremećaja govora, glasa, komunikacije, jezika, čitanja i pisanja, sluha i slušanja te hranjenja i gutanja. Radimo s djecom i odraslima s različitim teškoćama, a problemi s kojima se susrećemo uključuju teškoće poput disleksije, izgovora glasova, afazija, komunikacijskih poteškoća, poremećaji iz spektra autizma pa sve do rehabilitacije glasa.

Spomenuli ste aktualni prijedlog Zakona o logopedskoj djelatnosti, koji je izazvao brojne reakcije u javnosti. Što je prema vama ključni problem?

– Razgovarala sam s mnogim kolegicama o tome, svi zakon podržavamo i smatramo da je nužan. Sa zakonom bismo imali napokon i svoju logopedsku komoru. To je tema koja se provlači još od mojih studentskih dana i zaista se nadam da će uskoro ugledati svjetlo dana. Sretni smo što smo konačno dočekali ovaj prijedlog zakona o kojem se već dugo priča.

Prijedlog Zakona o logopedskoj djelatnosti dolazi u vrijeme kada sve više djece treba logopedsku pomoć. Logopedski timovi često su preopterećeni, a na usluge se čeka i mjesecima. Zakon je nužan kako bi se jasno regulirale kompetencije i osigurao visok standard usluga. Povećava se i broj Sveučilišta na kojem se može studirati logopedija i Zagreb više nije jedini. Time ćemo u budućnosti imati porast broja educiranih logopeda.

Donošenjem zakona zaštitili bismo struku, ali i korisnike, osiguravajući da terapiju pružaju stručni i kvalificirani logopedi koji su prikladno obrazovani.

Kako zakon može poboljšati rad logopeda i brigu o korisnicima?

– S obzirom na kompleksnost govorno-jezičnih poremećaja, regulacija struke kroz zakon pomaže postaviti jasne smjernice i osigurati stručnu podršku u svakom segmentu. Time se izbjegava situacija da netko tko nije dovoljno kvalificiran pruža usluge logopeda, što je neprihvatljivo kada se radi o korisnicima naših usluga, djeci i odraslima. Bez adekvatne stručne pomoći, uz krivi pristup, samo se može napraviti još veća šteta koju je kasnije nama puno teže ispravljati. Struka se mora očuvati kako bi mogla odgovoriti na rastuće potrebe, a to će biti moguće samo ako se uspostave strogi standardi.

Kako odgovarate na kritike da je zakon previše isključiv prema drugim srodnim strukama?

– Važno je razumjeti da svaki stručnjak ima svoje specifično područje djelovanja. Kao što sam prethodno spomenula logopedi se educiraju za rehabilitaciju govora, glasa, komunikacije, jezika, čitanja i pisanja, sluha i slušanja te hranjenja i gutanja. Poštujem interdisciplinarnost i ulogu drugih struka, ali istovremeno smatram da svatko treba raditi unutar okvira svojih kompetencija.

Možda da probam pojasniti na primjeru; s diplomom osposobljavanja za trenera fitnessa u trajanju od 360 sati, ja ne mogu znati više od jednog magistra kineziologije koji je studirao 5 godina. Zakon bi trebao osigurati red u sustavu kako bi svaki korisnik dobio najbolju moguću podršku, a za to je potrebna jasna regulacija. Osim zakona treba educirati i roditelje/korisnike o ulogama različitih stručnjaka te širiti svijest o važnosti kvalitetne i adekvatne terapije. Uvođenjem zakona i komore osigurat će se da naši krajnji korisnici – djeca i odrasli – dobiju najbolju moguću skrb. U konačnici, sve što radimo, radimo za dobrobit naših korisnika.

Za kraj, što biste poručili djeci i mladima koji se bore s nekim izazovima odrastanja ili predrasudama zbog određenih teškoća, kao i njihovim roditeljima?

– Kroz sport sam naučila što je ustrajnost, i iako me sportska karijera vodila svuda po svijetu, kad je došlo vrijeme za fakultet onda je učenje bilo u fokusu bez obzira gdje se našla. Svoju titulu danas ističem kao dokaz da se predanim radom mogu svladati i najizazovnije prepreke. Upravo taj spoj sportskog inata i akademske odgovornosti pokušavam prenijeti na djecu s kojom radim, te im pokazati da se sav uloženi trud na kraju isplati. Bilo da se radi o malom koraku naprijed, poput izgovaranja glasa koji do jučer nisu mogli izgovoriti, želim da imaju podršku i alate za ostvarivanje svojih želja imaštanja.

Svi smo se u životu susreli s naizgled nepremostivim preprekama, a u svojoj okolini i s nekim oblicima govornih poteškoća, stoga vjerujem da je uvijek korisno i zanimljivo saznati više o ulozi logopeda, važnosti pravovremene intervencije te kako osigurati najbolju skrb za svoje dijete.

Izvor: 4Kids

Novigrađanka Branka Kostić predstavila je 15. rujna 2024. godine svoju drugu zbirku poezije ‘Smijem li se ili sanjam’ na Vrisku – Riječkom sajmu knjiga i festivalu autora. Na predstavljanju podršku je Branki pružila glazbena diva, a više o svemu doznajte kroz retke koji slijede

Draga Branka, nedavno ste predstavili svoju drugu zbirku poezije ‘Smijem li se ili sanjam’ pa nam recite o kakvoj se poeziji radi i od kud crpite inspiraciju?

– Najprije pozdrav svim čitateljima i čitateljicama. Poezija koju pišem govori o mom nećaku kojem je ova knjiga posvećena, viđenju života, o ljepoti istog, o samospoznaji, ljudima što iz mog života, što izvan njega. U knjizi pišem iskreno o radostima, strahovima, boli i ljubavi u koje pozivam svoje čitatelje/ice da istraže ono što nas veseli i ispunjava. Moja Inspiracija dolazi kada svijet utihne i kada mi se vraćaju slike onoga što se u mom životu događa, ponekad je to sjedenje uz more, gledanje u nebo, razgovor s nekim, glazba, radost ili tuga. Najviše pišem kad mi tuga navire, tada se moje srce liječi uz pisanje. Često znam reći da papir sve podnosi. U to sam se uvjerila još u srednjoj školi.

Moderatorica na predstavljanju zbirke poezije bila je Blaženka Leib, a vaše je pjesme čitala glazbena diva Josipa Lisac. Kako je došlo do suradnje?

– Tako je, Josipa Lisac je čitala moju pjesmu prvi put na svom koncertu u Dajli, blizu Novigrada. Kako je Josipa odlučila kupiti stan u Istri, odlučila je istražiti pisce i spisateljice našeg kraja i ukazalo joj se moje ime. Privuklo ju je i do nje je putem interneta došla informacija da izdajem novu knjigu. Preko  poznanice je došla do moje knjige. Nakon toga, Josipa je direktoru Vriska Dragi Glamuzini rekla za mene i tako sam dobila priliku da tamo održim promociju. Josipa je pjesmi dala novi život. Bila je to jedna iznimna promocija, zahvalna sam Josipi što je u meni prepoznala talent i omogućila mi to prelijepo iskustvo.

Recite nam tko još čini vaš tim suradnika na ovoj zbirci poezije?

– U stvaranju moje knjige sudjelovale su Aleksandra Pejaković koja je osmislila pet prekrasnih ilustracija, naslovnu i četiri ilustracije koje dijele poglavlja. Tihana Nalić je radila grafičko oblikovanje, Ana Dujmović kao lektorica i moja profesorica Martina Rupe je napisala predgovor. Bila je to prelijepa suradnja među ženama koje su mi bile velika podrška.

Kad se rodila ljubav prema pisanju i kako je tekao vaš put do publike? Kad je bio onaj prijelomni trenutak u kojem ste postali sigurni da je to što radite spremno za javnost?

– Ljubav prema pisanju je krenula u srednjoj školi. Vjerujem da je to isplivalo zbog velike promjene i selidbe u Zagreb, tako sam se nosila sa svime što se tada događalo. Tu me uvelike podržavala moja profesorica Martina. Moj put do publike je išao preko Facebooka, tamo sam počela pisati bilješke. Nakon srednje pisala sam sve češće i više su me čitali i poticali da pišem, i objavim knjigu. Tada sam počela istraživati o izdavanju.

Prijelomni trenutak je bio 2013. godine kada je Gradska knjižnica u Novigradu odlučila izdati moju prvu zbirku ‘Srce od riječi’. Tada sam imala 23 godine i bila sam spremna da pokažem svijetu sebe, da se ogolim. Nije bilo lako, ali to me ohrabrilo.

Je li vam činjenica da ste osoba s invaliditetom pomogla ili odmogla u procesu izdavanja prve i druge zbirke poezije?

– Ne bih rekla da mi je odmoglo, niti pomoglo. Ljudi vide ono što ja pišem, moje osjećaje i moj karakter. Svoj invaliditet ne naglašavam često, niti pričam o njemu. Ali smatram da mi je bilo olakšavajuća okolnost skupiti financijsku pomoć zbog nezaposlenosti. Iako svatko tko pokaže strast i upornost može naći načina da ostvari ono što je naumio/la, bez obzira na svoje stanje. Time se vodim u životu. Borbena sam, tražim načine da ostvarim svoje želje i budem najbolja verzija sebe.

Čime se još bavite osim pisanja, što vas okupira?

– Osim pisanja volim fotografiju. Na svom Instagramu objavljujem te fotografije. Volim čitati i provoditi vrijeme u prirodi, glazba i serije su također dio mog života. Iako kad je toplije puno vremena provodim u prirodi ili u našem vrtu. Četiri godine članica sam Čitateljskog kluba, gdje svaki mjesec čitamo drugu knjigu i dijelimo svoje dojmove. Moj nećak mi također ispunjava vrijeme kroz našu igru, šetnje i razgovor.

I za kraj, što biste poručili osobama s invaliditetom?

– Osobama s invaliditetom bih poručila da vjeruju u sebe, čak i kad se nešto ne čini kvalitetnim, bilo to nešto što su napisali, naslikali, ili nešto treće, da se usude pokazati svijetu od čega su satkani. Život je dobar ako se otvorite prema njemu, nagradit će vas lijepim stvarima. Budite ono što jeste, smijte se i sanjajte!

U Gradskoj knjižnici Požega, u organizaciji Matice Hrvatske, promovirana je krajem svibnja knjiga Antuna Vinkovića ‘Gura se’. Antun piše pjesme od svoje mladosti, a inspiraciju  nalazi u rap glazbi, a takvi su mu i stihovi

Za početak nam u nekoliko crtica recite tko je Antun Vinković?

– Jedan samo običan mladić, premda i mladić postaje diskutabilno, budući da mi je već 30 godina, koji živi kod Požege i bavi se pisanjem. 

S obzirom na cerebralnu paralizu, kako je tekao vaš obrazovni put i što vam je do sada u životu bio najveći izazov?

– Iskreno, možda će zvučati čudno, no ovo je malo komplicirano pitanje za mene. Što se tiče školovanja završio sam za hotelijersko-turističkog tehničara u Ekonomskoj školi u Požegi, a što se tiče izazova vezanih uz cerebralnu, tu nastaje taj komplicirani dio spomenut iznad. Ne bih rekao da nisu postojali izazovi, no, jednostavno nisu registrirani u mom mozgu kao izazov, ne mogu svi sve i to je tako za sve bez obzira na stanje ili bolest koju ljudi imaju ili nemaju. Moji izazovi nisu nužno vezani uz moje stanje jer moje stanje nije ono što ja jesam i ne želim da me se definira tako.

Krajem svibnja promovirali ste knjigu poezije pod nazivom ‘Gura se’. Kako je nastala, o kojem stilu se radi i koja je tematika?

– Nakon, okvirno, 25 godina pisanja stigla mi je ponuda za izdavanje knjige i nakon određenih događanja sam, na svu sreću, stupio u kontakt s vrlo dobrim i stručnim ljudima i izdao knjigu. Tematika knjige je moj razvoj kao pisaca i osobe.  Početak knjige su pjesme iz djetinjstva (hajmo reći od 5. do 12. godine) pa onda slijede pjesme iz puberteta i onda iz zrelog doba (ako sam ikad dosegao ‘zrelo doba’). Stil pisanja je rap glazba i lirika.

Tko je sve bio uz vas na putu izdavanja knjige poezije?

– Spomenuo bih kao najznačnije osobe koje su bile osobno uz mene kroz sve – moju majku, Martinu Budimir te Slavicu Ćosić.  Bilo je tu puno drugih osoba koje su pomogle kao Anita Katić, Josip Vidović, Damir Rosipal i mnogi drugi kojima se još jednom zahvaljujem.

Osim pisanja, koje su vaše želje, nadanja za budućnost?

– Pa, moja i dalje primarna želja je glazba, odnosno, rap glazba kojom se nastavljam baviti. Premda priznajem da sam bolji u pisanju nego glazbi to ne znači da ću stati, cilj je poboljšavati se. Naravno, isto tako, još pokoja knjiga je u planu u nadam se skoroj budućnosti.

Što biste poručili svim osobama s invaliditetom?

– Ne osjećam se kvalificiran poručivati išta ikome, ne dijelimo isti život, niti isti put. Jedinu stvar koju bih volio poručiti svima je da ne gledate na ovo kao ‘invalid izdao knjigu’, nego jednostavno rap tekstovi su izdani u formatu knjige, dubokoumni, lirički i socijalno kritični rap tekstovi i ako vam se sviđa ili vas intrigira bilo bi mi drago da dobijete mali dio mojeg pogleda na svijet.