Dodaj IN Portal među omiljene izvore na Googleu

Pojam „Zagrebačka crna škola“ (ili češće u narodu „Črna škola“) legendarni je pučki naziv za prvo zagrebačko sjemenište na Kaptolu. Iako je sjemenište bilo mjesto obrazovanja i nije imalo nikakve veze s magijom, vjerojatno zbog neobrazovanosti i praznovjerja povezivalo ga se upravo s magičnim aktivnostima, a time i 13. razredom.

Read in English

Poslušaj članak

Izraz „crna škola“ vjerojatno je dobio zbog crnih odijela polaznika. Sjemeništarci su nosili prepoznatljive stroge crne reverende, zbog čega sjemenište prozvano „crnom školom“. Uz „crnu školu“ veže se i legenda o poturčenom kanoniku Franji Filipoviću. On se u 16. stoljeću borio protiv Turaka, no nakon što je zarobljen prešao je na islam i postao poznat kao Mehmed-beg Filipović. Čuvši to tadašnji zagrebački biskup Jurij Drašković ga je navodno prokleo, a njegovu kuću dao obojati u crno. Ta je zgrada kasnije prenamijenjena u sjemenište, ali je u narodu ostala zapamćena kao „crna škola“.

Prema narodnoj predaji, „crna škola“ nije bila obično sjemenište, već mjesto gdje se završavao tajni 13. razred za čarobnjake. U hrvatskoj i regionalnoj mitologiji, polaznici tog mističnog trinaestog razreda nazivaju se grabancijaši (ili đaci crne škole).

13. razred i đavolji pakt

Vjerovalo se da redovno školovanje za svećenike traje 12 razreda. Međutim, oni učenici koji su htjeli ovladati natprirodnim silama i crnom magijom, potajno bi upisali 13. razred.

Prema dijelu vjerovanja taj se razred odvijao u potpunom mraku pod zemljom ili u tajnim prostorijama „crne škole“ gdje đaci godinama nisu vidjeli sunčevu svjetlost. Nadalje, narod je vjerovao da je stvarni predavač u tom trinaestom razredu bio sam vrag ili da su to bila neka nadnaravna bića koja su ih poučavala jeziku životinja, vradžbinama, čitanju sudbine i upravljanju vremenskim nepogodama.

Nakon što bi uspješno završio 13. razred, đak bi postao punopravni grabancijaš dijak. No, ta je diploma imala jezivu cijenu. Na završetku školovanja, vrag bi među diplomantima izabrao jednog (ili bi kockom izvukli koga pripada vragu) da mu ostane služiti, dok bi ostali smjeli otići s magičnim znanjem.

Grabancijaš koji bi preživio 13. razred dobio bi nevjerojatne moći. Mogao je magičnim riječima umiriti, probuditi ili jahati krilatog zmaja, imali su moć stvarati i tjerati olujne oblake, tuču i gromove. Vjerovalo se i da grabancijaši putuju svijetom s jednom čarobnom knjigom iz koje čitaju čari.

Ljudi su vjerovali da se završeni đak 13. razreda ne može sakriti jer ga odaje specifičan izgled, ponašanje i neobične navike poput poderane i neuredne odjeće. Sa sobom bio nosio torbu u kojoj bi se nalazila samo jedna iznimno debela knjiga čarolija. Kada bi grabancijaš došao u selo tražio je hranu i to najčešće samo kajmak ili svježe mlijeko. Izbjegavao je gledati ljude izravno u oči, rijetko je govorio, a kada bi pričao mrmljao bi neshvatljive riječi na latinskom jeziku. U nekim se krajevima vjerovalo da grabancijaši imaju neobične fizičke znakove od rođenja, poput malog repa ili dvostrukih redova zuba. Seljani su ga se bojali, pa bi mu obično odmah dali ono što traži, vjerujući da će ih u suprotnom kazniti i uništiti im ljetinu.

Kada bi se grabancijaš uvrijedio (jer mu netko nije htio dati mlijeka) ili kada bi ga vrag natjerao da uzjaše zmaja u oblacima, započelo bi strašno nevrijeme s tučom. Narod je razvio cijeli arsenal obrambenih rituala protiv njihovih magičnih oluja. Tako su kao metodu obrane koristili zvonjavu crkvenih zvona, paljenje blagoslovljenih svijeća i kontra magiju dobrih vještica i čarobnjaka. Jedna od najpopularnijih praksi bila je iznošenje kuhinjskog stola u dvorište. Na stol bi se stavila sol i kruh, a ispred stola bi se u zemlju zabila sjekira okrenuta oštricom prema oblacima. Vjerovalo se da ta oštrica simbolički „reže“ olujne oblake i grabancijaševu moć.

Istraživanje ovog mita u europskom kontekstu iznimno je fascinantno, a grabancijaše nalazimo u Mađarskoj u Rumunjskoj solomonare, a u Sloveniji crnošolce.

Povjesničari i etnolozi objašnjavaju da je ovaj fenomen zapravo odraz srednjovjekovne stvarnosti. Tijekom srednjeg vijeka i renesanse, studenti s ovih prostora putovali su na velika europska sveučilišta (poput onih u Bologni, Padovi, Beču ili Pragu). Kada bi se ti studenti vratili u svoja izolirana, nepismena seoska mjesta, sa sobom bi nosili debele knjige na latinskom jeziku, govorili bi čudnim terminima, poznavali astronomiju i fiziku (pa su mogli donekle predvidjeti vrijeme) te su izgledali neuredno i siromašno od dugog puta. Za neuko seosko stanovništvo, takav „učen čovjek s mističnom knjigom” mogao je biti samo jedno – diplomac tajnog trinaestog razreda koji zna upravljati zmajevima.

Ova je legenda bila toliko popularna u sjeverozapadnoj Hrvatskoj da ju je u književnost uvrstio i naš poznati komediograf Tituš Brezovački u svom slavnom djelu „Matijaš grabancijaš dijak“ (1804.), gdje je glavni lik upravo jedan takav prepredeni, „magijom potkovani“ đak koji vara praznovjerne ljude.

Dodaj IN Portal među omiljene izvore na Googleu

Zoološki vrt u Zagrebu ima jednu od najromantičnijih priča o nastanku, a sve je počelo s vizijom jednog čovjeka i samo tri životinje.

Read in English

Poslušaj članak

ZOO se nalazi se u parku Maksimir koji je ime dobio po zagrebačkom biskupu Maksimilijanu Vrhovcu, a  naziv Maksimir je nastao kao kovanica fraze „Maksimilijanov mir“ (skraćeno Maksimir), što je simboliziralo biskupovu želju da građanima podari mjesto za odmor i uživanje u prirodi na prostoru nekadašnje stare biskupske šume.

Cijeli projekt izgradnje ZOO vrta nije pokrenula država ili znanstveni institut, već čista strast pojedinca. Mijo Filipović nije bio zoolog po struci, već zaljubljenik u prirodu koji je godinama sanjao o tome da Zagreb ima prozor u divljinu. Njegov entuzijazam bio je toliko zarazan da je uspio pokrenuti cijeli grad u vremenima kada je bilo puno većih problema.

Sve je počelo 27. lipnja 1925. godine, kada je Mijo Filipović tadašnji ravnatelj građevinskog poduzeća uspio uvjeriti tadašnjeg gradonačelnika Vjekoslava Heinzela da je Zagrebu, kao modernoj europskoj metropoli, potreban zoološki vrt. Mijo Filipović je inzistirao da ZOO bude u sklopu parka Maksimir jer je želio da to ne bude samo mjesto za gledanje životinja, već mjesto za znanost i edukaciju (tada se zvao “Zoološki muzej”).

Prvi “stanovnici” vrta nisu bili egzotični lavovi ili slonovi, već tri lisice i dva polarna medvjeda koje je Mijo Filipović dobio na poklon. Smjestili su ih na mali otočić usred maksimirskog jezera, koji se i danas zove Labuđi otok.

U razdoblju od 1925. do 1926. godine vrt se širio nevjerojatnom brzinom. U početku se ZOO nije punio kupovinom životinja, već su ih građani darovali. Ljudi su donosili ranjene ptice, pronađene srne ili neobične životinje koje su dobili na proputovanjima. To je stvorilo snažnu emocionalnu vezu između Zagrepčana i vrta – on je bio “njihov” u doslovnom smislu.

Tridesetih godina prošlog stoljeća izgrađeni su neki od najprepoznatljivijih objekata koji stoje i danas. Najpoznatiji je Lavov most sa statuama lavova te kule koje podsjećaju na dvorce, što je vrtu dalo taj bajkoviti, “starozagrebački” štih. Ubrzo je izgrađena i posebna nastamba za majmune, koji su odmah postali najveće zvijezde vrta. U to je vrijeme stigao i slon koji je bio prava atrakcija.

Vrt je preživio Drugi svjetski rat, ali je krajem 20. stoljeća bio u jako lošem stanju, s premalim kavezima. Velika modernizacija započela je tek 2000-ih godina, kada su kavezi zamijenjeni prostranim nastambama koje oponašaju prirodno stanište životinja.

Slučaj zagrebačke žirafe

Jedna od većih misterija u gradu je pitanje kako to da velik broj Zagrepčana tvrdi da je u djetinjstvu u ZOO vrtu vidio žirafu. Neki su je vidjeli dok je za druge to bilo nemoguće.

Od svog osnutka pa sve do danas u ZOO-u su vodili detaljne evidencije svih životinja. Tako i danas na službenim stranicama pod rubrikom pitanja i odgovori stoji podatak da je ZOO imao žirafu u razdoblju od 1955., do 1960. godine.  Dakle, nakon 1960. ZOO nije imao žirafu. No postavlja se pitanje kako su onda generacije kasnije vidjele žirafu koje više nije bilo.

Stručnjaci ovo objašnjavaju pojavom koja se zove Mandela efekt u lokalnom kontekstu – situacija u kojoj veliki broj ljudi dijeli isto, vrlo specifično, ali pogrešno sjećanje. Tako stručnjaci tvrde da je moguće da je došlo do zabune s devama ili ljamama jer u starom dijelu vrta, blizu ulaza, godinama su boravile deve i ljame. Dječja perspektiva, u kojoj su te životinje s dugim vratovima izgledale “ogromno”, s godinama se u sjećanju mogla transformirati u lik žirafe.  

Tu je i utjecaj kolektivne sugestije kada netko s autoritetom (roditelj ili stariji brat ili sestra) kažu: “Sjećaš se kako smo ovdje gledali žirafu?”, mozak djeteta može stvoriti lažnu vizualnu sliku kako bi popunio tu informaciju. Stvar ovdje može biti i generacijska, pa su onda roditelji i stariji brat ili sestra doista žirafu vidjeli dok su mlađi članovi obitelji o tome samo slušali.  Nadalje, većina dječjih setova igračaka “Zoološki vrt” ili slikovnica sadržavali su crteže žirafa kao univerzalnog simbola ZOO-a, što je mozak kasnije povezao sa stvarnim posjetom.

Danas zagrebački ZOO ili Divlje srce grada kako ga volimo zvati ima povijesni ugled kao najstariji zoološki vrt u jugoistočnoj Europi. Svrstava se u sam vrh odredišta za ljubitelje divljih životinja unutar ovog dijela Europe i ostaje najposjećenije mjesto za obiteljske šetnje u Zagrebu.

Dodaj IN Portal među omiljene izvore na Googleu

Sve počinje 1242. godine, kada su Tatari provalili u Hrvatsku i opustošili Gradec i Kaptol. Hrvatsko-ugarski kralj Bela IV jedva je izbjegao zarobljavanje, a nakon njihova povlačenja postalo je jasno da Zagreb treba snažnu utvrdu koja će štititi biskupa, Kaptol i crkveno blago od novih napada.

Read in English

Poslušaj članak

Gradnju je između 1249. i 1254. godine pokrenuo zagrebački biskup Filip, uz potporu pape Inocenta IV i kralja Bele IV. Medvedgrad je podignut na gotovo 600 metara nadmorske visine kako bi nadzirao prilaze Zagrebu i putove prema Slavoniji i Turopolju.

Medvedgrad gotovo nikada nije dugo ostajao u rukama jednog gospodara. Tijekom više od tri stoljeća promijenio je oko 150 vlasnika. Među njima su bili: zagrebački biskupi, kralj Bela IV., Žigmund Luksemburški, Matija Korvin, plemićke obitelji Babonići, Celjski, Zrinski i Erdődy.

Upravo su česte promjene vlasništva razlog zašto se Medvedgrad stalno pojavljuje u srednjovjekovnim ispravama i političkim sukobima.

Legenda o Crnoj kraljici

Crna kraljica povezuje se s Barbarom Celjskom, suprugom Žigmunda Luksemburškog. Povijesno gledano, nema dokaza da je Barbara živjela na Medvedgradu niti da je bila „Crna kraljica“. Taj je lik nastao spajanjem povijesne osobe i narodnih priča koje su se stoljećima prenosile usmenom predajom.

Prema legendi, Crna kraljica bila je neizmjerno bogata, lijepa i okrutna. Stanovnici podno Medvednice bojali su je se jer je nametala teške poreze i kažnjavala svakoga tko joj se usprotivio. Govorilo se da se bavila čarolijama, razgovarala s gavranima i da je u podrumima Medvedgrada skrivala golemo blago.

Najpoznatija priča govori o njezinu bijegu. Kada su neprijatelji opkolili Medvedgrad, Crna kraljica nije željela predati ni sebe ni svoje blago. Naredila je da se dragocjenosti natovare na crnog gavrana ili, u drugim verzijama, u crnu kočiju koju su vukli vragovi. U trenutku bijega otvorila se zemlja i progutala i kraljicu i njezino blago. Zato se vjeruje da je ono i danas skriveno negdje ispod Medvedgrada.

Kažu da se o olujnim noćima njezin duh pojavljuje na zidinama i da se tada čuje zveckanje lanaca i graktanje gavranova, a samo onaj tko je potpuno čistog srca može pronaći njezino blago.

Legende o Crnoj kraljici toliko su ukorijenjene da su postale jedan od simbola Medvedgrada.

Što se dogodilo s utvrdom?

Zbog rasta opasnosti od Osmanlija, Medvedgrad je obnavljan i dodatno utvrđivan 1487. i 1574. godine. Međutim, razoran potres 1590. teško ga je oštetio. Vlasnici su se preselili u udobniji dvorac u Šestinama, a utvrda je postupno napuštena. Već u 17. stoljeću spominje se kao ruševina.

Posljednji privatni vlasnici bili su baruni Kulmer, koji su ga posjedovali do kraja Drugoga svjetskog rata. Nakon toga Medvedgrad prelazi u državno vlasništvo. Sustavna arheološka istraživanja i

obnova započeli su 1979. godine, a danas je jedna od najbolje očuvanih srednjovjekovnih utvrda u Hrvatskoj.

Medvedgrad i dalje bdije nad Zagrebom

Neposredno ispod južne obrambene kule nalazi se Oltar domovine podignut 1994. godine prema zamisli kipara Kuzme Kovačića.

Spomenik je podignut svim hrvatskim braniteljima poginulima u Domovinskom ratu, a sastoji se od kamenih blokova različitih vrsta hrvatskog kamena, koji simbolično predstavljaju različite krajeve Hrvatske, a u njegovu središtu gori vječni plamen.

Lokacija nije odabrana slučajno. Medvedgrad već gotovo osam stoljeća bdije nad Zagrebom, pa je spomenik postavljen upravo na mjestu koje povezuje hrvatsku srednjovjekovnu povijest s modernom hrvatskom državom.