Purger i Purgerica
Od požara do organizirane vatrogasne postrojbe
Zagreb je kroz svoju povijest pretrpio brojne katastrofalne požare koji su u nekoliko navrata gotovo potpuno uništili Gradec i Kaptol. Stoljećima su se kuće gradile od drva, s krovovima od slame i bile naslonjene jedna na drugu. Zato je bilo dovoljno da negdje bukne vatra pa da se u trenu pretvori u nezaustavljivu stihiju. I tako bi Zagreb gorio svakih tridesetak godina. A nakon svakog požara ponovno bi se dizao iz pepela.
Poslušaj članak
Jedan od najvećih i najrazornijih požara izbio je 1645. godine. Planuo je u kući grofa Draškovića nakon udara groma, a stradao je gotovo cijeli Gradec. Teško je oštećen i krov crkve sv. Marka.
Nije prošlo ni punih trideset godina, a 1674. ponovno je buknuo požar na Gradecu. Ovoga puta snažan vjetar učinio je svoje i vatra se proširila na Kaptol. Dok su na Gradecu gorjele kuće, na Kaptolu su stradale kanoničke kurije i stambeni objekti kmetova.
Treći veliki požar dogodio se 1706. godine. Vatra je buknula na Opatovini i brzo se proširila na cijeli Kaptol. U potpunosti su izgorjeli franjevački samostan i crkva, a stradala je i unutrašnjost zagrebačke katedrale, uključujući orgulje i dio crkvenog inventara.
Crni niz nastavio se gotovo pravilnim razmacima.
Požar iz 1731. godine ponovno je zahvatio Gradec, a vatra je prodrla i u unutrašnjost Kamenitih vrata, koja su tada bila glavni ulaz u grad. No ovaj se požar ne pamti samo po razaranju. Pamti se i po „čudu na zgarištu“.
Nakon što je požar ugašen, među izgorjelim ostacima unutar vrata pronađena je netaknuta slika Majke Božje s Isusom. Drveni okvir potpuno je izgorio, ali slika je ostala neoštećena. Događaj je proglašen čudom, a udovica Modlar dala je izgraditi barokni oltar unutar samih vrata. Ondje se i danas nalazi glavno gradsko svetište.
A onda je došla 1880. godina, zauvijek zapisana u zagrebačku povijest kao godina velikog potresa. I kao da jedna nevolja nije bila dovoljna. Nakon potresa, zbog srušenih dimnjaka i prevrnutih peći, u Donjem gradu, koji se tada ubrzano razvijao, izbili su požari. Polurazrušeni grad pretvorio se u veliko zgarište.
Kako se gasio požar prije organiziranog vatrogastva?
Puno prije nego što je Zagreb dobio organiziranu vatrogasnu službu, gašenje požara na Gradecu i Kaptolu bilo je spontano, neorganizirano i temeljilo se na zakonskoj obvezi građana. Kada bi odjeknula zvona s crkvenih tornjeva ili bi gradski stražar zatrubio, obrtnici i građani morali su prekinuti posao i dotrčati na mjesto požara.
Prema predaji, glavna metoda gašenja bila je stvaranje ljudskih lanaca od najbližeg zdenca ili potoka do mjesta požara. Voda se prosljeđivala iz ruke u ruku u kožnim, drvenim ili platnenim kantama.
A kada bi vatra jednom krenula, nije bilo mnogo vremena za razmišljanje. Drvene kuće, pokrivene slamom ili šindrom, bile su idealno gorivo za požar koji se širio nevjerojatnom brzinom. Iako za to nema činjeničnih zapisa, postoji pretpostavka da su se poneki objekti rušili kako bi se vatri prepriječio put. U takvom gradu požar nije bio samo nesreća. Bio je prijetnja cijelom susjedstvu.
Organizirane vatrogasne postrojbe
Sve se počelo mijenjati kada je Zagreb dobio organizirane vatrogasne postrojbe.
Prva dobrovoljna vatrogasna organizacija u Zagrebu osnovana je 1869. godine, dok je prva profesionalna postrojba, današnja Javna vatrogasna postrojba Grada Zagreba, službeno utemeljena 1. listopada 1910. godine.
Već prije više od stotinu godina na važnim mjestima u gradu postojale su posebne kontrolne stanice, tzv. vatrodojavne postaje. S njih se u svako doba dana i noći mogla dojaviti pojava požara u vatrogasno spremište.
Zagreb je bio podijeljen na kotare, a mjesto požara moglo se označiti pomoću posebnih uređaja optičke signalizacije s tornja Lotrščak na Dvercima.
Kada se zagrebačko Dobrovoljno vatrogasno društvo 20. rujna 1909. preselilo u novo vatrogasno spremište na Savskoj cesti, ozbiljno se počela razmatrati mogućnost osnivanja Stalne plaćene vatrogasne straže.
Društvo je već na početku okupilo oko stotinu dobrovoljaca. Jezgru su činili zagrebački obrtnici – dimnjačari, zidari, bravari, stolari i tesari. Njihove su profesije značile da dobro poznaju kuće, krovove i alate. Znanje koje su svakodnevno koristili na poslu sada su koristili za spašavanje tuđih života i imovine.
Najuspješniji razgovor za posao
A onda je u proljeće 1932. godine jedan mladić odlučio da do vatrogasnog posla neće doći uobičajenim putem. Dvadesetšestogodišnji Mato Juričić, rodom iz Štinjana kraj Pule, već je mjesecima živio u Zagrebu bez posla. Njegova najveća životna želja bila je postati profesionalni vatrogasac.
Kao i danas i u ono vrijeme vatrogasci su morali biti u vrhunskoj fizičkoj spremi, iznimno spretni i neustrašivi na visinama. Mato je zato smislio prilično radikalan način da privuče pažnju na sebe. Popeo se na križ katedralnog tornja i počeo izvoditi akrobacije. Balansirao je na križu, izvodio stoj na rukama, i sve to na jakom hladnom vjetru. Nakon tog pothvata dobio je nadimak „Mato Katedralac“.
Kada je završio s akrobacijama i sišao s tornja, na tlu ga je dočekala policija i privela na ispitivanje. No kada su zagrebački vatrogasni zapovjednici čuli za njegov nevjerojatan čin hrabrosti – ili ludosti – ostali su zadivljeni. Mato je dobio toliko željeni posao. Sljedećih je desetljeća radio u Vatrogasnoj brigadi Zagreb, gdje se pokazao kao iznimno sposoban i požrtvovan vatrogasac. Njegova priča o usponu na katedralu s vremenom je postala trajni dio zagrebačkog urbanog folklora.
Neobične intervencije
Vatrogasci su s vremenom postali mnogo više od službe koja gasi požare. Budući da su bili jedina organizirana služba u gradu s ljestvama, užadi i obukom za rad na visinama, građani i policija zvali su ih za gotovo sve krizne i neobične situacije. Pa tako i u lov na „zagrebačke vampire“ i sablasti. Naravno, vampira i sablasti nije bilo. Ono što je noću plašilo Zagrepčane najčešće su bile sove, napuštene mačke ili vjetar koji bi pomicao stare limene pijetlove na krovovima i stvarao jezive zvukove.
Prije nego što su postojali policijski pregovarači i zračni jastuci, vatrogasci su bili prva linija obrane u sprječavanju samoubojstava na javnim mjestima.
Pozivani su i kada je trebalo skidati pijane avanturiste s plinskih svjetiljki i krovova. Hvatanje odbjeglih cirkuskih životinja također je ponekad bio njihov posao, kao i izvlačenje konja iz provalija i kanala u koje bi upali tijekom zime.
Kako god bilo, i danas nam vatrogasci prvi padaju na pamet kada se dogodi nešto neobično i nepredvidivo. Jer kada zakažu sva druga rješenja, ostaju njihovo znanje, hrabrost, vještina i oprema.