Dodaj IN Portal među omiljene izvore na Googleu

Pojam „Zagrebačka crna škola“ (ili češće u narodu „Črna škola“) legendarni je pučki naziv za prvo zagrebačko sjemenište na Kaptolu. Iako je sjemenište bilo mjesto obrazovanja i nije imalo nikakve veze s magijom, vjerojatno zbog neobrazovanosti i praznovjerja povezivalo ga se upravo s magičnim aktivnostima, a time i 13. razredom.

Read in English

Poslušaj članak

Izraz „crna škola“ vjerojatno je dobio zbog crnih odijela polaznika. Sjemeništarci su nosili prepoznatljive stroge crne reverende, zbog čega sjemenište prozvano „crnom školom“. Uz „crnu školu“ veže se i legenda o poturčenom kanoniku Franji Filipoviću. On se u 16. stoljeću borio protiv Turaka, no nakon što je zarobljen prešao je na islam i postao poznat kao Mehmed-beg Filipović. Čuvši to tadašnji zagrebački biskup Jurij Drašković ga je navodno prokleo, a njegovu kuću dao obojati u crno. Ta je zgrada kasnije prenamijenjena u sjemenište, ali je u narodu ostala zapamćena kao „crna škola“.

Prema narodnoj predaji, „crna škola“ nije bila obično sjemenište, već mjesto gdje se završavao tajni 13. razred za čarobnjake. U hrvatskoj i regionalnoj mitologiji, polaznici tog mističnog trinaestog razreda nazivaju se grabancijaši (ili đaci crne škole).

13. razred i đavolji pakt

Vjerovalo se da redovno školovanje za svećenike traje 12 razreda. Međutim, oni učenici koji su htjeli ovladati natprirodnim silama i crnom magijom, potajno bi upisali 13. razred.

Prema dijelu vjerovanja taj se razred odvijao u potpunom mraku pod zemljom ili u tajnim prostorijama „crne škole“ gdje đaci godinama nisu vidjeli sunčevu svjetlost. Nadalje, narod je vjerovao da je stvarni predavač u tom trinaestom razredu bio sam vrag ili da su to bila neka nadnaravna bića koja su ih poučavala jeziku životinja, vradžbinama, čitanju sudbine i upravljanju vremenskim nepogodama.

Nakon što bi uspješno završio 13. razred, đak bi postao punopravni grabancijaš dijak. No, ta je diploma imala jezivu cijenu. Na završetku školovanja, vrag bi među diplomantima izabrao jednog (ili bi kockom izvukli koga pripada vragu) da mu ostane služiti, dok bi ostali smjeli otići s magičnim znanjem.

Grabancijaš koji bi preživio 13. razred dobio bi nevjerojatne moći. Mogao je magičnim riječima umiriti, probuditi ili jahati krilatog zmaja, imali su moć stvarati i tjerati olujne oblake, tuču i gromove. Vjerovalo se i da grabancijaši putuju svijetom s jednom čarobnom knjigom iz koje čitaju čari.

Ljudi su vjerovali da se završeni đak 13. razreda ne može sakriti jer ga odaje specifičan izgled, ponašanje i neobične navike poput poderane i neuredne odjeće. Sa sobom bio nosio torbu u kojoj bi se nalazila samo jedna iznimno debela knjiga čarolija. Kada bi grabancijaš došao u selo tražio je hranu i to najčešće samo kajmak ili svježe mlijeko. Izbjegavao je gledati ljude izravno u oči, rijetko je govorio, a kada bi pričao mrmljao bi neshvatljive riječi na latinskom jeziku. U nekim se krajevima vjerovalo da grabancijaši imaju neobične fizičke znakove od rođenja, poput malog repa ili dvostrukih redova zuba. Seljani su ga se bojali, pa bi mu obično odmah dali ono što traži, vjerujući da će ih u suprotnom kazniti i uništiti im ljetinu.

Kada bi se grabancijaš uvrijedio (jer mu netko nije htio dati mlijeka) ili kada bi ga vrag natjerao da uzjaše zmaja u oblacima, započelo bi strašno nevrijeme s tučom. Narod je razvio cijeli arsenal obrambenih rituala protiv njihovih magičnih oluja. Tako su kao metodu obrane koristili zvonjavu crkvenih zvona, paljenje blagoslovljenih svijeća i kontra magiju dobrih vještica i čarobnjaka. Jedna od najpopularnijih praksi bila je iznošenje kuhinjskog stola u dvorište. Na stol bi se stavila sol i kruh, a ispred stola bi se u zemlju zabila sjekira okrenuta oštricom prema oblacima. Vjerovalo se da ta oštrica simbolički „reže“ olujne oblake i grabancijaševu moć.

Istraživanje ovog mita u europskom kontekstu iznimno je fascinantno, a grabancijaše nalazimo u Mađarskoj u Rumunjskoj solomonare, a u Sloveniji crnošolce.

Povjesničari i etnolozi objašnjavaju da je ovaj fenomen zapravo odraz srednjovjekovne stvarnosti. Tijekom srednjeg vijeka i renesanse, studenti s ovih prostora putovali su na velika europska sveučilišta (poput onih u Bologni, Padovi, Beču ili Pragu). Kada bi se ti studenti vratili u svoja izolirana, nepismena seoska mjesta, sa sobom bi nosili debele knjige na latinskom jeziku, govorili bi čudnim terminima, poznavali astronomiju i fiziku (pa su mogli donekle predvidjeti vrijeme) te su izgledali neuredno i siromašno od dugog puta. Za neuko seosko stanovništvo, takav „učen čovjek s mističnom knjigom” mogao je biti samo jedno – diplomac tajnog trinaestog razreda koji zna upravljati zmajevima.

Ova je legenda bila toliko popularna u sjeverozapadnoj Hrvatskoj da ju je u književnost uvrstio i naš poznati komediograf Tituš Brezovački u svom slavnom djelu „Matijaš grabancijaš dijak“ (1804.), gdje je glavni lik upravo jedan takav prepredeni, „magijom potkovani“ đak koji vara praznovjerne ljude.

Dodaj IN Portal među omiljene izvore na Googleu

Zoološki vrt u Zagrebu ima jednu od najromantičnijih priča o nastanku, a sve je počelo s vizijom jednog čovjeka i samo tri životinje.

Read in English

Poslušaj članak

ZOO se nalazi se u parku Maksimir koji je ime dobio po zagrebačkom biskupu Maksimilijanu Vrhovcu, a  naziv Maksimir je nastao kao kovanica fraze „Maksimilijanov mir“ (skraćeno Maksimir), što je simboliziralo biskupovu želju da građanima podari mjesto za odmor i uživanje u prirodi na prostoru nekadašnje stare biskupske šume.

Cijeli projekt izgradnje ZOO vrta nije pokrenula država ili znanstveni institut, već čista strast pojedinca. Mijo Filipović nije bio zoolog po struci, već zaljubljenik u prirodu koji je godinama sanjao o tome da Zagreb ima prozor u divljinu. Njegov entuzijazam bio je toliko zarazan da je uspio pokrenuti cijeli grad u vremenima kada je bilo puno većih problema.

Sve je počelo 27. lipnja 1925. godine, kada je Mijo Filipović tadašnji ravnatelj građevinskog poduzeća uspio uvjeriti tadašnjeg gradonačelnika Vjekoslava Heinzela da je Zagrebu, kao modernoj europskoj metropoli, potreban zoološki vrt. Mijo Filipović je inzistirao da ZOO bude u sklopu parka Maksimir jer je želio da to ne bude samo mjesto za gledanje životinja, već mjesto za znanost i edukaciju (tada se zvao “Zoološki muzej”).

Prvi “stanovnici” vrta nisu bili egzotični lavovi ili slonovi, već tri lisice i dva polarna medvjeda koje je Mijo Filipović dobio na poklon. Smjestili su ih na mali otočić usred maksimirskog jezera, koji se i danas zove Labuđi otok.

U razdoblju od 1925. do 1926. godine vrt se širio nevjerojatnom brzinom. U početku se ZOO nije punio kupovinom životinja, već su ih građani darovali. Ljudi su donosili ranjene ptice, pronađene srne ili neobične životinje koje su dobili na proputovanjima. To je stvorilo snažnu emocionalnu vezu između Zagrepčana i vrta – on je bio “njihov” u doslovnom smislu.

Tridesetih godina prošlog stoljeća izgrađeni su neki od najprepoznatljivijih objekata koji stoje i danas. Najpoznatiji je Lavov most sa statuama lavova te kule koje podsjećaju na dvorce, što je vrtu dalo taj bajkoviti, “starozagrebački” štih. Ubrzo je izgrađena i posebna nastamba za majmune, koji su odmah postali najveće zvijezde vrta. U to je vrijeme stigao i slon koji je bio prava atrakcija.

Vrt je preživio Drugi svjetski rat, ali je krajem 20. stoljeća bio u jako lošem stanju, s premalim kavezima. Velika modernizacija započela je tek 2000-ih godina, kada su kavezi zamijenjeni prostranim nastambama koje oponašaju prirodno stanište životinja.

Slučaj zagrebačke žirafe

Jedna od većih misterija u gradu je pitanje kako to da velik broj Zagrepčana tvrdi da je u djetinjstvu u ZOO vrtu vidio žirafu. Neki su je vidjeli dok je za druge to bilo nemoguće.

Od svog osnutka pa sve do danas u ZOO-u su vodili detaljne evidencije svih životinja. Tako i danas na službenim stranicama pod rubrikom pitanja i odgovori stoji podatak da je ZOO imao žirafu u razdoblju od 1955., do 1960. godine.  Dakle, nakon 1960. ZOO nije imao žirafu. No postavlja se pitanje kako su onda generacije kasnije vidjele žirafu koje više nije bilo.

Stručnjaci ovo objašnjavaju pojavom koja se zove Mandela efekt u lokalnom kontekstu – situacija u kojoj veliki broj ljudi dijeli isto, vrlo specifično, ali pogrešno sjećanje. Tako stručnjaci tvrde da je moguće da je došlo do zabune s devama ili ljamama jer u starom dijelu vrta, blizu ulaza, godinama su boravile deve i ljame. Dječja perspektiva, u kojoj su te životinje s dugim vratovima izgledale “ogromno”, s godinama se u sjećanju mogla transformirati u lik žirafe.  

Tu je i utjecaj kolektivne sugestije kada netko s autoritetom (roditelj ili stariji brat ili sestra) kažu: “Sjećaš se kako smo ovdje gledali žirafu?”, mozak djeteta može stvoriti lažnu vizualnu sliku kako bi popunio tu informaciju. Stvar ovdje može biti i generacijska, pa su onda roditelji i stariji brat ili sestra doista žirafu vidjeli dok su mlađi članovi obitelji o tome samo slušali.  Nadalje, većina dječjih setova igračaka “Zoološki vrt” ili slikovnica sadržavali su crteže žirafa kao univerzalnog simbola ZOO-a, što je mozak kasnije povezao sa stvarnim posjetom.

Danas zagrebački ZOO ili Divlje srce grada kako ga volimo zvati ima povijesni ugled kao najstariji zoološki vrt u jugoistočnoj Europi. Svrstava se u sam vrh odredišta za ljubitelje divljih životinja unutar ovog dijela Europe i ostaje najposjećenije mjesto za obiteljske šetnje u Zagrebu.

Dodaj IN Portal među omiljene izvore na Googleu

Zamislite stari Zagreb 18. stoljeća. Dok hodate mračnim, uskim ulicama Gradeca, s krovova te ne gledaju samo mačke, već i strah. U to vrijeme, kad bi u mraku „narasle oči“, svaki neobičan šum ili krivi pogled susjeda mogao je značiti presudu.

Read in English

Poslušaj članak

I danas na krovu kule od Kamenitih vrata stoji podsjetnik – čelični buzdovan postavljen s ciljem da uhvati vještičji plašt dok je vještica u niskom letu jurila na metli.

Prema pučkim vjerovanjima i optužnicama, smatralo se da su vještice posjedovale širok raspon moći kojima su mogle utjecati na svakodnevni život. Vjerovalo se tako da vještice imaju moć preobrazbe u životinje i to najčešće mačke, muhe ili ptice poput vrana i gavrana kako bi neopaženo uhodile ljude. Mogle su upravljati vremenskim prilikama tako da im se pripisivala sposobnost izazivanja nevremena poput tuče i oluje koje bi uništavale usjeve, pri čemu su navodno jahale na crnim oblacima. Bile su poznate po vještini spravljanja napitaka za privlačenje ljubavi ili izazivanje mržnje. Poznat je slučaj iz 1362. godine gdje je žena koristila “zle trave” iz Manduševca kako bi je muž prestao tući.” Vjerovalo se da samim pogledom mogu uzrokovati bolest, smrt djeteta ili neplodnost (urokljivo oko). Česte su optužbe bile da su uzrokovale štete na imanju jer su krale mlijeko iz krava ili uzrokovale kvarenje hrane.

Službeni progoni vještica u Zagrebu započeli su u 14. stoljeću, a najstariji sačuvani sudski zapis o suđenju za čarobnjaštvo potječe iz 1360. godine. Iako su se pojedinačni slučajevi pojavljivali i ranije, sustavni progoni i masovna histerija razvijali su se kroz nekoliko ključnih razdoblja.

Prvo suđenje na Gradecu zabilježeno je 1360. protiv Alice i Margarete. U to vrijeme optužene su još uvijek imale pravo dokazivati nevinost zakletvom porotnika i nisu bile izvrgnute mučenju. Krajem 15. stoljeća i objavom papinske bule Summis desiderantes affectibus (1484.) i priručnika Malleus Maleficarum (Vještičji malj, 1486.), progoni diljem Europe, pa tako i u Zagrebu, postaju nasilniji i uključuju sustavnu torturu. Nakon odluke crkvene sinode u Trnavi o obveznom propovijedanju protiv čarobnjaštva 1611. godine, broj procesa u Zagrebu i okolici naglo raste. Kraj 17. i početak 18. stoljeća je razdoblje najžešćih progona. Posebno su zloglasni bili gradski suci i kapetani poput Đure Porte i Ivana Khaylla, koji su između 1698. i 1705. vodili desetke procesa bez ijedne oslobađajuće presude. Ukupno je u Zagrebu kroz stoljeća zabilježeno oko 250 službenih procesa (prema nekim procjenama i više), a najmanje 106 osoba je pogubljeno, najčešće spaljivanjem na lomači na stratištu Zvezdišće (današnje područje kina Tuškanac).

Uzmimo za primjer Matiju Pauna. Matija je bila žena koja je odlučila živjeti i odijevati se kao muškarac. U svijetu koji nije podnosio različitost, to je proglašeno „protuprirodnim“ i dokazom paklenog saveza. S druge strane, Agatu Golić su suci bockali iglama tražeći „vražji pečat“ – običan madež koji ne krvari bio je dovoljan da te proglase vješticom.

Jadna Dora Drpčić stradala je zbog obične susjedske svađe oko duga. Kad su kovaču oboljeli konji, najlakše je bilo uprti prstom u Doru i reći: „Ona ih je začarala!“.

Najstrašnije je bilo na sudu. Barica Cindrić, jedna od najpoznatijih zagrebačkih „coprnica“, prošla je kroz pravi pakao. Prvo je hrabro šutjela, ali nakon rastezanja na spravama i mučenja vatrom, priznala bi bilo što – i saveze s đavlom i sijela na raskrižjima – samo da bol prestane.

Ipak, u ovoj mračnoj priči jedna je žena odlučila da ne može dalje tako – carica Marija Terezija. Kada je do nje stigao slučaj Magde Logomer Herucine, koju su optužili da se pretvara u muhu i leti oko bolesnika, carica je rekla: „Dosta!“.

Marija Terezija nije vjerovala u vještice, nego u medicinu i razum. Pozvala je Magdu u Beč, dala je liječnicima na pregled i shvatila da su optužbe plod neukosti i zlobe.

Kako bi stala na kraj općem ludilu, lažnim besmislenim optužbama postupno su doneseni zakoni koji se odnose na suđenja vješticama.  Odredba iz 1740. za austrijske nasljedne zemlje uvela je obvezu da svaka presuda u procesima protiv vještica mora ići njoj na osobnu potvrdu. To je konkretno značilo da svaku optuženicu grad treba odvesti u Beč i to o svom trošku.

Pod njezinim je utjecajem Hrvatski sabor je 26. ožujka 1756. usvojio zakon koji je naložio da sve smrtne presude za vještičarstvo iz Hrvatske moraju biti poslane Carici na potvrdu prije izvršenja. Budući da ona nikada nije potvrdila nijednu takvu presudu, procesi su zapravo prestali. Novim kaznenim zakonikom iz 1768. Constitutio Criminalis Theresiana značajno je postrožen dokazni postupak u slučajevima magije, čime je suđenja učinio gotovo nemogućima, te je službeno ukinuo spaljivanje vještica u većem dijelu Carstva.

Ukidanje torture (1776.) bio je konačni udarac procesima kada je  ukinuto mučenje pri ispitivanju optuženika, čime su iznuđena priznanja postala stvar prošlosti.