Dodaj IN Portal među omiljene izvore na Googleu

Kad ih se osvijetli svjetlošću određene valne duljine, živčanim stanicama se može manipulirati, odnosno može ih se po potrebi uključiti ili isključiti

Poslušaj članak

Medicina svake godine sve više i više napreduje, a danas je sve manje bolesti za koje nema lijeka. Međutim, još uvijek ima puno mjesta za napredak u medicini kako bi se čovječanstvo moglo izboriti s određenim bolestima.

To dokazuje i dodjela Nobelove nagrade za fiziologiju ili medicinu. Ovogodišnjeg Nobela u tom području dobili su Karl Deisseroth, Peter Hegemann i Georg Nagel.

Oni su ovu nagradu dobili za razvoj optogenetike, prenosi CNN. Radi se o metodi koja znanstvenicima omogućava da uz pomoć svjetlosti precizno upravljaju aktivnošću određenih živčanih stanica u mozgu.

– Optogenetika funkcionira poput prekidača za neurone kojim se upravlja svjetlom. Znanstvenici određene živčane stanice učine osjetljivima na svjetlost, a zatim ih svjetlosnim impulsima mogu aktivirati ili zaustaviti njihovu aktivnost – kazala je članica Odbora za dodjelu Nobelove nagrade Anna Wedell.

Wedell je istaknula kako korištenje optogenetike znanstvenicima daje mogućnost da shvate i zabilježe koje su stanice odgovorne za koju funkciju u mozgu.

Na taj način mogu promatrati procese koji se zbivaju u stanicama kada se uključi, odnosno isključi određena skupina neurona, te tako vidjeti koja je živčana stanica za što zadužena.

Temelje za razvoj ove metode postavili su njemački istraživači Hegemann i Nagel kada su istraživali protein u algama pod nazivom kanalrodopsin koji je osjetljiv, odnosno reagira na svjetlost. Nakon toga je Karl Deisseroth ovu metodu isprobao na živčanim stanicama.

Znanstvenici su shvatili da se u stanice može uvesti kanalrodopsin, a nakon toga stanice postanu osjetljive na svjetlost.  Kad ih se osvijetli svjetlošću određene valne duljine, može se manipulirati njima, odnosno može ih se po potrebi uključiti ili isključiti.

To je znanstvenicima dalo priliku da aktivno sudjeluju u promatranju mozga, odnosno određuju njegovu aktivnost.

Radi se o jako važnom napretku u medicini jer korištenjem optogenetike neuroznanstvenici mogu ciljati određene neurološke krugove te tako proučavati njihov utjecaj na razne procese u mozgu kao što su stvaranje sjećanja, utjecaj na emocije te različita ponašanja.

Ovu metodu neuroznanstvenici koriste kako bi što uspješnije istražili procese koji su povezani, odnosno koji utječu ili izazivaju neurološke ili psihičke poremećaje kod ljudi.

Ova metoda promijenila je način na koji neuroznanstvenici proučavaju mozak i promjene u njemu.

– Priznanje Nobelovog odbora potvrđuje izniman utjecaj ovog rada koji je transformirao neuroznanost jer je istraživačima omogućio da pomoću svjetlosti precizno kontroliraju i proučavaju neuralnu aktivnost – kazao je voditelj analize istraživanja na Institutu za znanstvene informacije tvrtke Clarivate.

Troje laureata podijelit će nagradni fond od 12 milijuna švedskih kruna (1.200.000 dolara).

Dodaj IN Portal među omiljene izvore na Googleu

Rehabilitacija i rana intervencija kod cerebralne paralize ključni su postupci za optimizaciju motoričkih, kognitivnih i funkcionalnih sposobnosti te poboljšanje kvalitete života

Poslušaj članak

Postavljanje dijagnoze cerebralne paralize često može biti kompliciran proces jer postoji više čimbenika koji mogu utjecati na razvoj ovog stanja.

No prema istraživanju objavljenom u časopisu Pediatrics: Open Science djeca s cerebralnom paralizom na dijagnozu više ne bi trebala čekati duže od 4. godine života, što donedavno nije bio slučaj, a ranija dijagnostika otvara prostor za bržu intervenciju i učinkovitiju rehabilitaciju mališana rođenih s ovim stanjem.

Istraživači iz američke Mreže za praćenje autizma i razvojnih teškoća prevalenciju cerebralne paralize ispitivali su na uzorku od 215 tisuća djece, što je uistinu respektabilna brojka za tako opsežnu studiju.

Otprilike polovica ispitivane djece imala je 8 godina tijekom istraživanja. Druga polovica imala je 4 godine, dakle prvi put u povijesti istraživanja cerebralne paralize stručnjaci su pratili prevalenciju za mlađu dobnu skupinu. Sveukupno, studija je otkrila da je 2,4 djece na 1000 imalo cerebralnu paralizu u dobi od 8 godina, pri čemu je spastična paraliza najčešći podtip. Gotovo 60 posto djece moglo je samostalno hodati.

Istodobno, četverogodišnjaci su imali sličnu prevalenciju od 2,2 na 1000, s većom vjerojatnošću da će dječaci imati dijagnozu cerebralne paralize od djevojčica u toj dobi

– Razumijevanje da se cerebralna paraliza dokumentira u različitim skupinama daje nam nove ciljeve za edukaciju i informiranje o riziku, ne samo za pružatelje usluga već i za rane intervencioniste, edukatore i, što je najvažnije, za njihove obitelji – rekao je Zachary Warren, glavni autor studije.

Tek da podsjetimo, rehabilitacija i rana intervencija kod cerebralne paralize ključni su postupci za optimizaciju motoričkih, kognitivnih i funkcionalnih sposobnosti te poboljšanje kvalitete života. Budući da je cerebralna paraliza trajno stanje uzrokovano oštećenjem mozga u razvoju, terapija nije usmjerena na izlječenje, već na maksimalno razvijanje djetetovih potencijala i postizanje što veće samostalnosti.

Dodaj IN Portal među omiljene izvore na Googleu

Novo istraživanje objavljeno u časopisu Cell Press Blue pokazalo je da veći unos proteina nije uvijek bolji: za mnoge odrasle osobe koje nisu osobito tjelesno aktivne manji unos proteina mogao bi pridonijeti zdravijem starenju, pa čak i duljem životu

Poslušaj članak

Nakon analize više od 350 studija provedenih na ljudima, miševima i drugim organizmima, znanstvenici su utvrdili da smanjenje unosa proteina može poboljšati metabolizam, promijeniti način na koji stanice reagiraju na hranjive tvari, smanjiti oštećenja stanica i poboljšati njihovo funkcioniranje.

Međutim, koristi ovise o dobi, zdravstvenom stanju i razini tjelesne aktivnosti pojedinca.

– Potpuno je jasno da proteini imaju pozitivan učinak na rast mišića i odgovor organizma na tjelovježbu kod tjelesno aktivnih osoba – rekao je jedan od autora studije Dudley Lamming sa Sveučilišta Wisconsin-Madison.

– No budući da većina ljudi živi relativno sjedilačkim načinom života, mnogi vjerojatno unose više proteina nego što im je zapravo potrebno, što vjerojatno ima negativne posljedice za zdravlje.

Nekoliko novijih istraživanja provedenih na ljudima pokazalo je da manji unos proteina može pomoći u smanjenju tjelesne težine i udjela masnog tkiva te istodobno poboljšati razinu šećera u krvi.

Metaistraživanje je također pokazalo da prekomjeran unos metionina, izoleucina i valina, aminokiselina od kojih su građeni proteini, može povećati rizik od pretilosti, upala i drugih bolesti povezanih sa starenjem.

Istodobno, druga istraživanja upućuju na to da veći unos proteina, osobito u kombinaciji s redovitom tjelovježbom, može pomoći starijim osobama u smanjenju tjelesne težine i gubitka mišićne mase povezanog sa starenjem.