Dodaj IN Portal među omiljene izvore na Googleu

Zašto neke gluhe osobe govore drugačije? Zašto je izraz ‘gluhonijem’ zastario i pogrešan? I zašto drugačija intonacija ili izgovor nemaju nikakve veze s inteligencijom ili sposobnošću komunikacije? U ovoj epizodi odgovorit ću na sva ta pitanja

Poslušaj članak

Dobrodošli u osmu epizodu vloga ‘Svijet gluhih s Ivom B.’

Većina gluhih osoba može govoriti. Pa zašto onda još uvijek mnogi koriste izraz ‘gluhonijem’? Možda ste i sami čuli da netko za gluhu osobu kaže da je ‘gluhonijema’? Možda u razgovoru, možda u školi, možda u medijima. Međutim, riječ je o zastarjelom, netočnom i za mnoge gluhe osobe uvredljivom izrazu. Još važnije, on ne opisuje stvarnost gluhih osoba. U ovoj epizodi objasnit ću kako je taj izraz nastao, zašto je pogrešan, zašto neke gluhe osobe govore drugačije i koje je izraze ispravno koristiti danas.

Pogrešno povezivanje gluhoće i nijemosti postoji još od antičkih vremena, a izraz ‘gluhonijem’ bio je široko korišten tijekom 19. i velikog dijela 20. stoljeća. U to vrijeme nisu postojali suvremeni slušni aparati, kohlearni implantati ni razvijene metode slušno – govorne rehabilitacije. Zbog nedostatka rane dijagnostike i stručne podrške često se vjerovalo da osoba koja ne čuje ne može ni govoriti. Specijalizirane rehabilitacijske usluge bile su dostupne uglavnom u pojedinim većim gradovima, pa mnoge obitelji nisu imale pristup potrebnoj podršci. Takvo je shvaćanje ostavilo trag i u jeziku, zbog čega se izraz ‘gluhonijem’ zadržao i nakon što su znanost i praksa pokazale da ne odražava stvarnost gluhih osoba.

Slična praksa postojala je i u drugim jezicima. U engleskom su se dugo koristili izrazi ‘deaf and dumb’ i ‘deaf-mute’. Riječ ‘dumb’ izvorno je značila ‘nijem’, no kasnije je dobila i značenje ‘glup’ ili ‘nesposoban’, zbog čega se danas smatra uvredljivom. Zato se koriste izrazi poput ‘deaf person’ ili ‘hard of hearing person’.

Većina gluhih osoba ima potpuno razvijene govorne organe i uz odgovarajuću podršku mnoge mogu razviti razumljiv govor. Budući da ne čuju vlastiti glas na isti način kao čujuće osobe, teže je prirodno kontrolirati visinu glasa, intonaciju ili izgovor riječi. Zbog toga njihov govor može imati drugačiju intonaciju, izgovor ili zvučati drukčije, ali to ne govori ništa o njihovim sposobnostima, obrazovanju ili inteligenciji. Način na koji osoba govori nema nikakve veze s njezinom inteligencijom.

Kvaliteta govora ne ovisi samo o stupnju oštećenja sluha, nego i o tome koliko je rano započela slušno-govorna rehabilitacija te jezična podrška. Rana intervencija može značajno pridonijeti razvoju razumljivijeg govora, dok kasniji početak rehabilitacije može rezultirati drugačijim ili manje razumljivim govorom, čak i kada je stupanj oštećenja sluha sličan.

Gluhe osobe komuniciraju na različite načine – govorom, hrvatskim znakovnim jezikom ili kombinacijom oboje. To što netko ne koristi glas ne znači da ne može komunicirati, nego da koristi način koji mu je najprirodniji.

Ipak, postoji mali broj gluhih osoba koje ne razviju govorni jezik ili ga koriste vrlo ograničeno. U većini slučajeva to nije posljedica same gluhoće, nego izostanka rane dijagnostike, pravodobne intervencije i jezične podrške u najranijem razdoblju razvoja ili drugih nepovoljnih životnih okolnosti, poput otežanog pristupa rehabilitaciji tijekom ratnih razdoblja.

Izraz ‘gluhonijem’ nije problematičan samo zato što je netočan. Riječi koje koristimo oblikuju način na koji doživljavamo druge ljude. Kada se gluhu osobu opisuje kao ‘gluhonijemu’, može se stvoriti pogrešan dojam da ne može govoriti, komunicirati ili samostalno sudjelovati u društvu. Takve pretpostavke ponekad dovode do predrasuda, podcjenjivanja sposobnosti i nerazumijevanja s kojima se gluhe osobe susreću u obrazovanju, zapošljavanju i svakodnevnom životu.

Gluhe osobe studiraju, rade, odgajaju djecu, voze automobile i koriste moderne tehnologije. Zato ovo nije samo pitanje jedne riječi, nego pitanje poštovanja. Ispravno je koristiti izraze ‘gluha osoba’ ili ‘nagluha osoba’. To nisu samo politički korektniji izrazi – oni su prije svega i točniji. Jer inkluzija ne počinje zakonima ni tehnologijom. Počinje riječima koje svakodnevno biramo.

Ako vam se epizoda svidjela, podijelite je, pretplatite se na kanal i vidimo se u sljedećoj epizodi.

Dodaj IN Portal među omiljene izvore na Googleu

Ključna poruka ove epizode je jednostavna: osoba može čuti govor, ali ako nedostaju određene frekvencije, mozak nema dovoljno informacija da bi potpuno razumio govor

Poslušaj članak

Dobrodošli u sedmu epizodu vloga ‘Svijet gluhih s Ivom B’.

U prošloj epizodi govorili smo o tome što gluhe i nagluhe osobe zapravo mogu čuti. Danas odgovaramo na pitanje: Kako netko može čuti da osoba govori, a ipak ne razumjeti što govori?

Mnoge osobe s oštećenjem sluha kažu: ‘Čujem da netko govori, ali ne razumijem što govori’. To često zbunjuje ljude koji se pitaju kako je to moguće.

U ovom videu pokazat ćemo kako govor može zvučati osobi s oštećenjem sluha i zašto razumijevanje govora nije samo pitanje glasnoće.

Odgovor je jednostavan: govor nije jedan zvuk, nego kombinacija različitih frekvencija i različitih jačina zvuka. Da bismo razumjeli riječi, moramo čuti dovoljno širok raspon frekvencija.

Audiogram je grafički prikaz rezultata audiometrije koji pokazuje koje frekvencije osoba čuje i kolika mora biti jačina zvuka da bi pojedini ton bio čujan. Rezultati se dobivaju audiometrijskim testiranjem sluha koje provodi audiometrist ili drugi educirani zdravstveni djelatnik, a nalaz tumači specijalist otorinolaringologije.

Na audiogramu se često prikazuje područje koje se naziva ‘speech banana’ ili govorna banana. To je žuto zakrivljeno područje koje pokazuje gdje se nalaze glasovi ljudskog govora. Ako osoba ne čuje dio tih frekvencija, gubi informacije potrebne za razumijevanje riječi.

Glasovi govora raspoređeni su po frekvencijama. Samoglasnici poput A, E, I, O i U nalaze se uglavnom na nižim frekvencijama (otprilike 250 do 1000 Hz), glasniji su i lakši za čuti.

Srednje frekvencije (od približno 500 do 2000 Hz) sadrže glasove poput M, N, L, R, V, B, D i G, koji pomažu u prepoznavanju riječi.

Suglasnici poput S, F, Š, T, K i Č nalaze se na višim frekvencijama (od približno 2000 do 8000 Hz). Oni su tiši, ali upravo oni daju riječima ključnu jasnoću. Suglasnici nose najveći dio informacija važnih za razumijevanje govora. Zanimljivo je da osobe s oštećenjem sluha te iste suglasnike i same slabije izgovaraju, jer ih ne mogu čuti, pa samim time ni kontrolirati u vlastitom glasu. 

Kod osoba s oštećenjem sluha upravo su visoke frekvencije najčešće pogođene, pa govor može biti čujan, ali ne  i dovoljno jasanza razumijevanje.

Zbog toga govor može zvučati kao nejasno mrmljanje ili kao da dolazi iz pozadine. Riječi ‘pas’, ‘kas’, ‘sat’ ili ‘sad’ mogu zvučati gotovo isto, jer se razlikuju upravo po tihim suglasnicima. Zbog toga pojačavanje glasa često ne pomaže. Glasniji govor najčešće dodatno pojačava samoglasnike koje osoba već čuje, dok suglasnici i dalje ostaju nejasni. Zato glasnije ne znači nužno i razumljivije.

Osobe s oštećenjem sluha obično bolje razumiju govor kada vide lice sugovornika, kada nema pozadinske buke i kada osoba govori razgovijetno i umjerenim tempom.

Sličan efekt postoji i kod slušanja glazbe. Melodija i ritam pjesme mogu se čuti, ali riječi često ostaju nejasne. Instrumenti i pozadinski zvukovi dodatno otežavaju razumijevanje suglasnika pa tekst pjesme često ostaje nerazumljiv bez titlova.

Ključna poruka ove epizode je jednostavna: osoba može čuti govor, ali ako nedostaju određene frekvencije, mozak nema dovoljno informacija da bi potpuno razumio govor. Zato rečenica: ‘Čujem da netko govori, ali ne razumijem što govori’ nije stvar pažnje, koncentracije ili inteligencije, nego načina na koji slušni sustav obrađuje zvuk.

Ako vam se epizoda svidjela, podijelite je, pretplatite se i vidimo se u sljedećoj epizodi!

Dodaj IN Portal među omiljene izvore na Googleu

Čuju li gluhe osobe ili je gluhoća potpuna tišina?

Dobrodošli u 6. epizodu vloga „Svijet gluhih s Ivom B.“

Poslušaj članak

Jedno od pitanja koje gluhe i nagluhe osobe najčešće dobivaju je: „Čuješ li ti?“ Iza tog pitanja često stoji pretpostavka da gluhoća znači potpuni izostanak zvuka. No stvarnost je puno složenija.

U ovoj epizodi saznajte:
Čuju li gluhe osobe zvukove i na koji način?
Koja je razlika između gluhoće i nagluhosti?
Kako stupnjevi oštećenja sluha utječu na razumijevanje govora?
Što su audiogram i audiološka klasifikacija sluha?
Zašto netko možda ne čuje plač bebe, ali čuje vlak ili osjeti vibracije glasnih zvukova?
Zašto „čuti“ i „razumjeti“ nije isto?

Mnoge gluhe i nagluhe osobe ipak čuju — ali drugačije. Neki zvukovi su prigušeni, neki izobličeni, neki se osjećaju kroz vibracije, a neki nisu čujni uopće.

U videu govorimo i o funkcionalnoj te audiološkoj klasifikaciji oštećenja sluha, ulozi slušnih aparata i kohlearnih implantata te zašto broj decibela ne govori uvijek cijelu priču.

Jeste li znali da gluhoća ne znači nužno potpunu tišinu? Podijelite svoje mišljenje ili iskustvo u komentarima.

Pretplatite se na kanal i uključite obavijesti kako ne biste propustili sljedeću epizodu!