Ovo je priča o zlouporabi ovlasti, neprovjerenim navodima, diskriminaciji osobe s invaliditetom, povredi prava na obrazovanje, ignoriranju sudskih odluka i dugotrajnom institucionalnom pritisku. Sve je počelo jednim neformalnim e-mailom – i šalicom kave
Poslušaj članak
U Hrvatskoj se godinama govori o preopterećenosti institucija, manjku stručnjaka i kroničnim sustavnim propustima. Ipak, malo koja priča toliko jasno otkriva dubinu tih problema kao slučaj djevojke s invaliditetom i njezine obitelji – slučaj koji je započeo jednim neformalnim e-mailom upućenim iz jedne srednje škole, a prerastao u godinu i pol institucionalnog pritiska koji se i danas nastavlja.
Početkom 2024. godine pomoćnica u nastavi poslala je školskoj psihologinji neformalan e-mail u kojem je učenicu opisala vlastitim, neprofesionalnim dojmom. Ti opisi nisu bili stručni, nisu bili provjereni, nisu bili potkrijepljeni dokumentacijom niti su bili dio ikakvog službenog pedagoškog postupka.
Unatoč tome, psihologinja i ravnateljica proslijedile su takvu neprovjerenu komunikaciju nadležnim institucijama, bez razgovora s djevojkom ili roditeljima, bez ikakve provjere, analize ili omogućavanja obitelji da se očituje. Tako je jedan neformalni e-mail postao temelj niza mjera koje su se, od 20. svibnja 2024. nadalje, razvile u dugotrajan institucionalni pritisak.
Djevojka je kasnije ispričala da su je takve tvrdnje duboko pogodile. Opisala ih je kao veliko poniženje, posebno zato što su dolazile od ljudi od kojih je očekivala podršku. Godinama je uspješno predstavljala svoju školu i grad na natjecanjima, bila u medijima kao natjecateljica, a tijekom školovanja uvijek je imala snažnu podršku obitelji. Nikada nije bila zapuštena, no nitko joj to nije ni dao priliku reći – jer nitko iz institucija nije razgovarao s njom prije pokretanja mjera.
Paralelno s neprovjerenim prijavama, djevojka je tijekom tri školske godine bila izložena neprilagođenoj i zdravstveno neodrživoj organizaciji nastave. Iako je zbog zdravstvenih teškoća imala pravo na odgovarajuće prilagodbe, uključujući nastavu u kući, bila je prisiljena pratiti prezahtjevnu i neprilagođenu nastavu koja joj je dodatno narušavala zdravlje.
Kao posljedica toga, uskraćena joj je mogućnost nastavka redovnog školovanja, uključujući četverogodišnje zanimanje za koje se pripremala. Takvo postupanje predstavlja oblik institucionalne diskriminacije.
Ni centar za socijalnu skrb, nakon što je zaprimio prijavu, nije kontaktirao roditelje ni djevojku. Mjera nadzora pokrenuta je bez razgovora, bez kućnog posjeta, bez stručne procjene rizika i bez medicinskog uvida. Temeljila se isključivo na neprovjerenim dojmovima iz e-maila – ne na činjenicama i ne na profesionalnoj procjeni.
U listopadu 2025. Upravni sud donio je presudu kojom ukida mjeru u cijelosti i potvrđuje da je postupak od početka bio nezakonit. Sud je utvrdio da dijete nije bilo u riziku, da roditeljima dokumentacija nije bila dostupna te da se mjera nezakonito nastavila i nakon djevojčine punoljetnosti. Riječ je o jednoj od najjasnijih potvrda institucionalnih propusta u novijoj sudskoj praksi.
Umjesto da nakon sudske presude postupanje prestane, policija i državno odvjetništvo nastavili su s postupkom. Djevojka je pozivana na ispitivanje, a upućeno joj je i upozorenje da će biti privedena ako se ne odazove. Institucije su ignorirale sudsku odluku i nastavile postupak bez ikakvih objektivnih dokaza.
U razmjeni podataka među institucijama našla se čak i tvrdnja da je učenica ‘držala šalicu kave’. Djevojka je kasnije objasnila da je riječ o kavi koju je nosila majci, da sama ne pije kavu te da se to događalo izvan škole. Nikada nije saslušana niti joj je dano pravo da pojasni te navode.
Unatoč tome što ne postoji nikakav pokazatelj zanemarivanja, djevojka i danas trpi posljedice institucionalnog postupanja. Živi stabilno, odgovorno i uz podršku obitelji koja je kontinuirano brinula o njezinu zdravlju i obrazovanju. Umjesto podrške u ranjivoj situaciji, obitelj je dobila reprizu traume.
Roditelji, koji žele ostati anonimni zbog postupaka koji još traju, poručuju da nikada nisu zanemarivali svoje dijete, da su se borili za njezina prava i zdravlje, a da je sustav, temeljem jednog neformalnog e-maila, pokrenuo mehanizme koji su mjesecima vršili pritisak na njih. Kažu da ih sustav pokušava slomiti – ali da se neće predati.
Ovo nije priča o propustu ni o nesporazumu. Ovo je priča o zlouporabi ovlasti, neprovjerenim navodima, diskriminaciji osobe s invaliditetom, povredi prava na obrazovanje, ignoriranju sudskih odluka i dugotrajnom institucionalnom pritisku. Sve je počelo jednim neformalnim e-mailom – i šalicom kave.
Cilj inicijative je potaknuti širu javnost i institucije na veću osjetljivost prema izazovima s kojima se ove osobe suočavaju, uključujući pristupačnost, zapošljavanje, zdravstvenu skrb te sprječavanje svih oblika diskriminacije
Poslušaj članak
Hrvatski sabor je u četvrtak, 29. siječnja 2026. godine, jednoglasnom odlukom proglasio 12. svibnja Nacionalnim danom osoba s tjelesnim invaliditetom, čime je napravljen važan iskorak u podizanju svijesti o pravima, potrebama i položaju osoba s tjelesnim invaliditetom u hrvatskom društvu.
Inicijativa za proglašenje ovoga dana potekla je od Hrvatskog saveza udruga osoba s tjelesnim invaliditetom (HSUTI), krovne organizacije koja već desetljećima aktivno djeluje na zaštiti prava, socijalnoj uključenosti i poboljšanju kvalitete života osoba s tjelesnim invaliditetom.
Cilj inicijative je potaknuti širu javnost i institucije na veću osjetljivost prema izazovima s kojima se ove osobe suočavaju, uključujući pristupačnost, zapošljavanje, zdravstvenu skrb te sprječavanje svih oblika diskriminacije.
Prema podacima Hrvatskog registra osoba s invaliditetom, osobe s tjelesnim invaliditetom čine značajan dio ukupne populacije osoba s invaliditetom u Hrvatskoj, a svakodnevno se suočavaju s brojnim arhitektonskim, komunikacijskim i društvenim preprekama. Upravo zato obilježavanje Nacionalnog dana ima važnu edukativnu i simboličku ulogu – kao podsjetnik na potrebu sustavne i dugoročne brige.
12. svibnja ujedno se obilježava i blagdan svetog Leopolda Bogdana Mandića, sveca poznatog po iznimnoj empatiji, strpljivosti i nesebičnom služenju drugima. Iako je cijeli život bio narušenog zdravlja i slabog tjelesnog stanja, sveti Leopold je upravo kroz vlastitu ranjivost svjedočio snagu ljudskog dostojanstva, prihvaćanja i brige za svakog čovjeka, što dodatno produbljuje poruku ovog dana.
Neka ovaj dan ne bude samo još jedan termin u kalendaru pogodan za slikanje nego poticaj za stvarne rezultate.
Odmah po potpisivanju ugovora Centar za rehabilitaciju Zagreb započet će pripreme za osnivanje prve skupine poludnevnog boravka i grupne psihosocijalne podrške za odrasle osobe s poremećajem iz spektra autizma
Poslušaj članak
Grad Zaprešić ustupio je Centru za rehabilitaciju Zagreb nekretninu u Mokričkoj ulici na korištenje i upravljanje s ciljem proširenja aktivnosti Radionice Zaprešić. Ugovor su potpisali gradonačelnik Zaprešića Željko Turk i ravnateljica Centra Teodora Not.
Radionica Zaprešić djeluje od 2000. godine kao izdvojena organizacijska jedinica Centra za rehabilitaciju Zagreb, a nalazi se u Ulici bana Josipa Jelačića 77a. U sklopu svojih programa pruža socijalne usluge poludnevnog boravka te grupne psihosocijalne podrške za tridesetak odraslih osoba s intelektualnim teškoćama s područja Zaprešića i okolice.
Dodjelom kuće na adresi Mokrička 32, zajedno s pripadajućim pomoćnim objektima ukupne površine 260,73 četvorna metra i dvorištem veličine 518 četvornih metara, stvaraju se uvjeti za daljnji razvoj i prilagodbu usluga potrebama zajednice. Poseban naglasak stavlja se na uspostavu novih programa namijenjenih osobama s poremećajem iz spektra autizma.
Nakon sklapanja ugovora Centar za rehabilitaciju Zagreb započet će s pripremnim aktivnostima potrebnima za osnivanje prve skupine poludnevnog boravka i grupne psihosocijalne podrške za odrasle osobe s autizmom. To uključuje organizacijske, kadrovske i prostorne zahvate kako bi se omogućio početak pružanja usluga.
Ravnateljica Not istaknula je kako novoosigurani prostor ima vrijedno zeleno okruženje koje pozitivno utječe na korisnike. U početnoj fazi planiran je rad s jednom skupinom, dok se u budućnosti, ovisno o potrebama korisnika i dostupnim sredstvima iz državnog proračuna, razmatra mogućnost proširenja na ukupno tri skupine. Dodala je kako će zbog izdvojene lokacije nova kuća u početku funkcionirati neovisno o postojećoj radionici.
Grad Zaprešić preuzet će financiranje dodatne opreme te osigurati uređenje i prilagodbu pomoćnih objekata uz kuću. Time će se stvoriti uvjeti za uvođenje usluge rane razvojne podrške, koja obuhvaća stručnu pomoć djeci s razvojnim rizicima ili teškoćama, kao i savjetodavnu podršku njihovim roditeljima. Cilj je potaknuti razvoj djetetovih sposobnosti te olakšati njegovo uključivanje u obrazovni sustav i društvo.
Gradonačelnik Turk naglasio je kako ovaj projekt predstavlja dodatni iskorak u jačanju lokalne mreže socijalnih usluga, osobito u području kontinuirane podrške osobama s poremećajem iz spektra autizma i njihovim obiteljima. Istaknuo je da je obveza gradske uprave prepoznati potrebe građana i pravodobno reagirati, posebno kada je riječ o najosjetljivijim skupinama.
Zadovoljstvo realizacijom projekta izrazila je i vršiteljica dužnosti ravnateljice Uprave za obitelj i socijalnu politiku Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike, Tanja Žaja. Pritom je naglasila važnost suradnje lokalne samouprave i ustanova socijalne skrbi.
Prema njezinim riječima, Grad Zaprešić pokazuje razumijevanje za potrebe svojih stanovnika te aktivno doprinosi razvoju socijalnih usluga. Iako su same usluge u nadležnosti ustanova socijalne skrbi, kvalitetan prostor i odgovarajuća oprema ključni su za njihovu provedbu. Zahvalila je Gradu i gradonačelniku na snažnoj podršci u razvoju novih programa na ovom području.
Redatelj Cameron S. Mitchell osobe s invaliditetom opisuje kao prvu skupinu žrtava ubijenih u Holokaustu, ali posljednje koje će se pamtiti
Poslušaj članak
U školskim udžbenicima rijetko se, čak i kao fusnota, spominje činjenica da su prve žrtve masovnog i strateški osmišljenog pogroma u nacističkoj Njemačkoj zapravo bili ljudi s invaliditetom.
No do danas nitko od povjesničara to nije nazvao genocidom, premda je činjenično utvrđeno da su nacisti prve plinske komore izgradili za sustavno ubijanje institucionaliziranih osoba s invaliditetom. U tim je komorama stradalo oko tristo tisuća ljudi, no to je bio tek preludij za najmonstruozniji zločin zapisan u službenoj povijesti – Holokaust u kojemu je mučki ubijeno šest milijuna europskih Židova.
Osobe s invaliditetom neopisivo okrutno likvidirane su unutar programa Aktion T4, koji su nacisti su pokrenuli1939., dakle prije nego što su započeli s ‘konačnim rješenjem’ i sustavnim ubijanjem europskih Židova, među ostalim i u plinskim komorama. Za tu su se krvavu misiju nacisti ponajprije obučavali na ljudima koji su imali neki intelektualni ili fizički invaliditet. Nacisti i njihovi pristaše taj su pogrom opravdavali tezom da ‘osobe s invaliditetom nemaju život dostojan življenja’.
Nacistički program Aktion TK dvadeset je godina istraživao filmski redatelj Cameron S. Mitchell, u suradnji s članovima svoje obitelji, te svoja otkrića ovjekovječio u hvaljenom i nagrađivanom dokumentarcu ‘Disposable Humanity’. Redatelj Mitchell osobe s invaliditetom opisuje kao prvu skupinu žrtava ubijenih u Holokaustu, ali posljednje koje će se pamtiti. Bio je, kako sam kaže, zbunjen koliko se malo o znalo o programu Aktion T4 koji će kasnije postati temelj sustavnog ubijanja Židova.
– Brisanje osoba s invaliditetom prisutno je na svakoj razini kroz cijelu povijest – rekao je Mitchell.
– Spomenik za žrtve programa Aktion T4 izgrađen je u Berlinu tek 2011. godine, što je osobe s invaliditetom učinilo posljednjom skupinom žrtava koja je prepoznata u centru grada. Drugi primjer toga je proces u Nürnbergu gdje žrtve s invaliditetom nisu bile u fokusu porote jer ih nisu smatrali žrtvama koje bi se smatrale ljudskim bićima. Jako sam zabrinut što ne znamo za ovu povijest i stoga smo dužni da je ponovimo, pa i ovako u filmu. Moramo zaštititi najranjivije, jer su oni prva prečka na društvenim ljestvama. Osobe s invaliditetom su kanarinac u rudniku ugljena za fašističke režime – zaključuje Mitchell, ogorčeno, možda i stoga što i članovi njegove obitelji imaju različite oblike invaliditeta.
Njegovi roditelji David Mitchell i Sharon Snyder znanstvenici su koji su dobar dio svojih karijera posvetili studiju o invaliditetu. Njihov doprinos u stvaranju filma ‘Disposable Humanity’ golem je i značajan, uz sve ostalo i zato što su pomogli u istraživanju nacističke medijske propagande u kojoj se neprestano ponavljalo da su osobe s invaliditetom skupina koja je bila (sic!) prijetnja društvu.
Gastro kutakPrije 1 godina
Kutak za stručnjakePrije 3 mjeseca
Gastro kutakPrije 2 godine
Gastro kutakPrije 2 godine
Gastro kutakPrije 2 godine
Gastro kutakPrije 10 mjeseci
Gastro kutakPrije 1 godina
VijestiPrije 2 godine