U ovo doba kada se vode žestoke bitke oko rodnih identiteta, moglo bi se dogoditi da i muškarci s problemom (pro)ćelavosti traže status osobe s invaliditetom
Poslušaj članak
Ozbiljan gubitak kose kod žena predstavlja oštećenje koje negativno utječe na sposobnost obavljanja svakodnevnih aktivnosti.
Tako su zaključili suci Swami Raghavan i Kevin Poole u jednom od najneobičnijih procesa u novijoj povijesti britanskog pravosuđa te presudili kako se od sada ćelavost kod žena može klasificirati kao invaliditet.
Priča, koja će prerasti u sudsku trakavicu, počela je još prije četvrt stoljeća, točnije 2001. godine, kada su Mark Sharp i Glenn Kinsey pokrenuli specijaliziranu tvrtku i razvili periku dizajniranu posebno za žene koje imaju ozbiljnih problema s gubitkom kose. Njihova je perika brzo postala hit među proćelavim ženama jer je imala boje savršeno usklađene s prirodnom kosom i postavljena tako da ni najrevniji promatrači ne mogu uočiti ekstenzije.
No Sharp i Kinsey nisu dugo uživali u plodovima novostečene slave i ugleda, za što se pobrinula britanska porezna služba. Tamošnja porezna uprava, naime, uručila im je račun od 277 tisuća britanskih funti za neplaćeni PDV, kao razlog navodeći da su njihove perike modni dodatak, a ne svojevrsno ortopedsko pomagalo. Sharpu i Kinseyu, tvorcima perike, od šoka se digla kosa na glavi. Znali su da će pravna bitka biti duga i iscrpljujuća, da će se mediji brutalno naslađivati, no bili su odlučni dokazati da njihove perike, koje kupce koštaju oko 2400 funti godišnje za postavljanje ekstenzija i održavanje, trebale ‘kvalificirati kao produkti s nultom stopom PDV-a prema izuzeću za lijekove i pomagala za osobe s invaliditetom’.
I bili su u pravu, barem prema presudi sudaca Raghavana i Poolea. Stali na stranu proizvođača perika, slažući se da bi njihove klijentice koje pate od ćelavosti trebale biti smatrane osobama s invaliditetom.
Odvjetnici porezne uprave u žalbi na presudu tvrdili su da se ćelavost ne bi trebala smatrati invaliditetom, jer je to ‘kozmetički’ problem i da se druge karakteristike koje utječu na izgled, poput pjegica, također mogu promatrati na isti način. No, uzalud im žalba, suci su u obrazloženju presude naveli da ‘ozbiljan gubitak kose kod žena predstavlja oštećenje koje negativno utječe na sposobnost obavljanja svakodnevnih aktivnosti’.
– Te aktivnosti uključuju rad, slobodno vrijeme, druženje, brigu o sebi i brigu za druge, aktivnosti koje, barem do određene mjere, znače biti vidljiv drugima u javnosti – stoji u obrazloženju presude.
– To nije zato što gubitak kose fizički sprečava sudjelovanje u takvim aktivnostima, već zbog nevolje koju bi žena s teškim gubitkom kose obično iskusila ako se ne poduzmu koraci da se to prikrije. Ta nevolja proizlazi iz kulturnog značaja kose za ženski identitet, društvenih očekivanja u vezi s izgledom i različitih standarda koji se primjenjuju na žene. Žene koje je liječila tvrtka, one s ćelavošću ili povremenim gubitkom kose, a ne samo s prorjeđivanjem, bile su, na temelju tog stanja, osobe s invaliditetom – zaključili su uz ostalo suci Raghavan i Poole.
I kako se to već moglo očekivati, društvene su mreže podivljale, jedni su presudu pozdravili gromoglasnim pljeskom, drugi ismijavanjem i iščuđavanjem. U ovo doba kada se vode žestoke ideološke, političke i kulturološke bitke oko rodnih identiteta, moglo bi se dogoditi da i muškarci s problemom (pro)ćelavosti traže status osobe s invaliditetom. Zašto ne!? Besplatan javni prijevoz, posebna parkirališna mjesta, invalidnine i kojekakvi dodaci, a pojam roda postao je beskonačno rastezljiv.
Posebna edukacija dispečerice hitne službe odigrala je ključnu ulogu u pronalasku trogodišnjeg dječaka s autizmom koji je nestao iz svog doma u američkoj saveznoj državi Ohio. Slučaj pokazuje koliko poznavanje specifičnih obilježja autizma može biti važno tijekom potrage za nestalom djecom
Poslušaj članak
Kada je majka prijavila nestanak trogodišnjeg sina s autizmom, dispečerica Rebecca Elias odmah je prepoznala da je riječ o situaciji koja zahtijeva drugačiji pristup od uobičajenog.
Zahvaljujući edukaciji koju je prethodno prošla, postavila je nekoliko pitanja koja nisu dio standardnog protokola. Posebno ju je zanimalo postoje li u blizini kuće bazeni, jezera ili druge vodene površine.
Policija i spasilačke službe odmah su usmjerene prema obližnjem bazenu, gdje je dječak pronađen živ i spašen.
Rebecca Elias završila je program edukacije koji provodi Nacionalni centar za nestalu i zlostavljanu djecu (NCMEC). Program je namijenjen dispečerima, policijskim službenicima i drugim pripadnicima hitnih službi kako bi bolje razumjeli ponašanje osoba iz spektra autizma tijekom kriznih situacija.
Prema smjernicama NCMEC-a, djeca s autizmom koja odlutaju često ne reagiraju na dozivanje imenom, mogu izbjegavati kontakt sa spasiocima ili ih privlače određena mjesta i predmeti. Organizacija također upozorava da vodene površine predstavljaju jedan od najvećih rizika tijekom takvih nestanaka jer su slučajevi utapanja vodeći uzrok smrtnog ishoda među djecom s autizmom koja odlutaju.
Upravo zato edukacija hitnih službi uključuje prepoznavanje obrazaca ponašanja karakterističnih za osobe s autizmom te prilagodbu potrage njihovim specifičnim potrebama.
Nakon uspješnog pronalaska dječaka, Rebecca Elias istaknula je kako joj je upravo ta edukacija pomogla da odmah postavi prava pitanja i usmjeri potragu u smjeru koji je doveo do sretnog završetka.
Djeca s invaliditetom u predškolskim ustanovama suspendirana su ili isključena iz programa čak 14,5 puta češće od djece bez invaliditeta, pokazuje novo izvješće organizacije Education Law Center-PA
Poslušaj članak
Izvješće, naslovljeno Expelled: How Exclusionary Discipline and Other Policies Push Young Children Out of Classrooms, navodi da su djeca s invaliditetom nerazmjerno zastupljena među djecom koja su suspendirana ili isključena iz predškolskih programa. Autori ističu da se takve mjere primjenjuju i nad vrlo malom djecom, uključujući onu mlađu od tri godine.
Prema izvješću, isključenja su često povezana s ponašanjima koja proizlaze iz djetetova invaliditeta ili s potrebama za dodatnom podrškom koju predškolske ustanove ne uspijevaju osigurati. Autori upozoravaju da se na taj način djeci uskraćuje pristup ranom obrazovanju upravo u razdoblju kada ono može imati važnu ulogu u njihovu razvoju.
U izvješću se navodi kako se predškolske ustanove često suočavaju s nedostatkom stručnog osoblja, financijskih sredstava i odgovarajuće edukacije za rad s djecom koja imaju složenije potrebe. Umjesto osiguravanja dodatne podrške, dio ustanova poseže za suspenzijama ili isključenjima iz programa.
Autori također ističu velike razlike među saveznim državama u učestalosti korištenja takvih disciplinskih mjera. Prema njihovoj ocjeni, to pokazuje da postoje različiti pristupi rješavanju izazovnih ponašanja djece te da je moguće smanjiti broj isključenja primjenom drukčijih politika i oblika podrške.
Education Law Center-PA poziva donositelje odluka da ograniče ili zabrane suspenzije i isključenja djece iz predškolskih programa, osiguraju dodatna sredstva za stručnu podršku te unaprijede edukaciju odgojitelja kako bi djeca s invaliditetom mogla ostati uključena u rani i predškolski odgoj i obrazovanje.
Zagovornici prava osoba s invaliditetom upozoravaju da bi najnoviji potezi administracije američkog predsjednika Donalda Trumpa mogli ugroziti desetljeća napretka u području inkluzije te povećati rizik od ponovne institucionalizacije osoba s invaliditetom
Poslušaj članak
Razlog za zabrinutost su dvije nedavne odluke američke administracije. Ministarstvo obrazovanja najavilo je prijenos nadležnosti za posebno obrazovanje na Ministarstvo zdravstva i socijalnih usluga, na čijem je čelu Robert F. Kennedy Jr., dok je Ministarstvo pravosuđa objavilo novo pravno tumačenje koje bi moglo oslabiti pravo osoba s invaliditetom na život u zajednici, o čemu smo već i pisali.
Prema riječima zagovornika prava osoba s invaliditetom, ove odluke predstavljaju odmak od modela koji osobe s invaliditetom promatra kao ravnopravne članove društva te povratak tzv. medicinskom modelu, prema kojem se invaliditet prvenstveno promatra kao stanje koje treba liječiti ili ispravljati.
Pravna direktorica organizacije Council of Parent Attorneys and Advocates, Selene Almazan, upozorila je kako se radi o izravnom napadu na pravo osoba s invaliditetom da žive život usporediv sa životom osoba bez invaliditeta.
Od šezdesetih godina prošlog stoljeća Sjedinjene Američke Države postupno su napuštale praksu smještanja osoba s intelektualnim teškoćama i mentalnim bolestima u velike institucije. Niz zakona i sudskih odluka omogućio je da djeca pohađaju redovne škole, a odrasle osobe žive i rade u svojim zajednicama uz potrebnu podršku.
Posebno važnom smatra se već spomenuta presuda Vrhovnog suda iz 1999. godine u predmetu ‘Olmstead protiv L.C.’, kojom je utvrđeno da neopravdana segregacija osoba s invaliditetom predstavlja oblik diskriminacije. Tom je odlukom državama naloženo da usluge pružaju u što integriranijem okruženju, odnosno da osobe s invaliditetom imaju mogućnost živjeti, školovati se i raditi u zajednici kad god je to moguće.
No novo mišljenje Ureda pravnog savjetnika pri Ministarstvu pravosuđa tvrdi da ni američki Zakon o osobama s invaliditetom ni članak 504 Zakona o rehabilitaciji ne obvezuju države na pružanje usluga upravo u takvom okruženju. Iako se zakon formalno nije promijenio, novo tumačenje moglo bi utjecati na način na koji savezna tijela provode propise te ohrabriti pojedine savezne države da smanje ulaganja u usluge podrške u zajednici.
Dodatnu zabrinutost izazvao je prijenos posebnog obrazovanja iz Ministarstva obrazovanja u Ministarstvo zdravstva i socijalnih usluga. Organizacije koje zastupaju osobe s invaliditetom smatraju da se obrazovanje ne smije promatrati kao medicinsko pitanje, nego kao pitanje jednakih mogućnosti i prava na obrazovanje.
Kritike su dodatno pojačane zbog ranijih izjava ministra zdravstva Roberta F. Kennedyja Jr. o autizmu. Kennedy je više puta iznosio tvrdnje koje su u suprotnosti sa znanstvenim konsenzusom, uključujući povezivanje cjepiva s autizmom te ocjene da osobe s autizmom neće moći ostvariti samostalan život ili zaposlenje.
Nakon kritika pojasnio je da je govorio o osobama s najtežim oblicima autizma, no njegove izjave i dalje izazivaju nepovjerenje među organizacijama osoba s invaliditetom.
Zoe Gross iz organizacije Autistic Self Advocacy Network istaknula je kako je upravo sustav posebnog obrazovanja zadužen za to da učenicima s invaliditetom omogući razvijanje njihovih sposobnosti i ostvarivanje punog potencijala, zbog čega se postavlja pitanje hoće li novo vodstvo taj zadatak provoditi na isti način.
Roditelji djece s invaliditetom također upozoravaju na moguće posljedice. Lindsey Althaus iz savezne države Ohio kaže da njezin dvanaestogodišnji sin s autizmom i apraksijom zahvaljujući podršci u zajednici pohađa školu zajedno s vršnjacima bez invaliditeta te sudjeluje u svakodnevnim aktivnostima. Strahuje da bi smanjivanje obveze država da financiraju takve programe moglo dovesti do njihova gašenja.
Slična iskustva dijeli i Magda Nakassis iz Marylanda, čiji neverbalni sin s autizmom pohađa javnu školu u kojoj zajedno s ostalom djecom sudjeluje u inkluzivnim programima. Ističe kako pravo na obrazovanje nije medicinsko pitanje, nego pitanje jednakosti, dostojanstva i pripadnosti zajednici.
Organizacije za prava osoba s invaliditetom zaključuju da bi kombinacija promjena u području obrazovanja i novog tumačenja građanskih prava mogla predstavljati najveći izazov inkluzivnim politikama u SAD-u u posljednjih nekoliko desetljeća. Upozoravaju da bi osobe s invaliditetom ponovno mogle biti gurnute na društvene margine upravo u trenutku kada je inkluzija postala općeprihvaćen cilj modernih društava.