Zaključak svega je da, kao i obično, prelako krojite naše sudbine iz fotelja do kojih naši kotači, štake, hodalice i ostala pomagala uopće ne mogu doći. Sjedite na katovima bez lifta i bez ikakvog stvarnog pojma kako je živjeti s dijagnozama koje vi gledate samo na papiru donesenom pred vas

Kad sam odlučila svoje misli o ovoj temi staviti na virtualni papir, bila sam sigurna da ću se držati samo sebe i onoga što mene žulja. Ali onda sam pitala vas i nebuloze su se samo nizale.

Dakle, fizioterapija u kući trebala bi biti rezervirana za najteže dijagnoze i stanja, za nepokretne ljude kako ne bi morali odlaziti na terapije u dom zdravlja. I to je u redu – dapače, zahvalna sam što mi terapeut dolazi doma. Tu bi priča mogla imati sretan završetak, ali nema ga. To je tek početak, jer birokratske budalaštine i ovdje rade punom parom.

Za one koji ne znaju, imam cerebralnu paralizu i ankilozantni spondilitis. Nepokretna sam i ovisna o pomoći drugih u svim segmentima života. Ima dana kada ne znam od koje sam dijagnoze više bolna i ukočena, ali povjerenstvu to očito nisu dovoljno ozbiljna stanja, jer novo odobrenje za fizikalnu terapiju već dulje vrijeme moram nabaviti svakih pet tjedana.

Za svako to novo odobrenje moram nekoga slati liječniku obiteljske medicine da napiše papire, zatim ih taj netko nosi na povjerenstvo i, ako je sreće, sve se relativno brzo riješi. Ako, primjerice, liječnice nema, sve stoji danima i zbog najobičnijeg pečata mogu završiti na listi čekanja u ustanovi koja mi pruža uslugu.

U mom slučaju čak nije stvar straha da terapiju neću dobiti, jer je uvijek dobijem. Pitanje je samo čemu sva ta šetnja i silne potvrde kada mi ne može biti bolje i neću prohodati? Sretna sam i ako uspijem ostati na ovome gdje sam sada. Toliko često prenošenje papira jednostavno nema nikakvog smisla ni potrebe. Sasvim bi dovoljno i razumno bilo da se na povjerenstvo ide, primjerice, dva puta godišnje. Sve više od toga postaje ponižavajuće, jer cijeli život iznova na nekom papiru moram dokazivati da sam to što jesam i da je to konačno – nema popravka.

Na tatino pitanje gospođi  na povjerenstvu zašto ne mogu dobiti više dolazaka, odgovor je bio da je bilo zlouporaba. Ako baš želim, mogu zloupotrijebiti i ovih pet tjedana, zar ne?

Drugi primjer škara i gluposti dao mi je moj školski kolega:

– Meni su fizikalnu terapiju u kući u potpunosti ukinuli dok sam imao 27 godina. Kao razlog, povjerenstvo je navelo mišljenje stručnjaka da tu neće biti pomaka nabolje. Prije toga imao sam terapiju pet puta po 45 minuta, zatim su je smanjili na tri puta po 45 minuta, a s navršenih 27 godina fizikalna terapija mi je potpuno ukinuta.

Od tada mi moja liječnica propisuje kućnu njegu pa mi tri puta tjedno po 30 minuta uglavnom dolaze medicinske sestre koje me razgibavaju. Ipak, u posljednjih godinu dana iz iste ustanove dolazi mi fizioterapeut, također tri puta tjedno po 30 minuta. Sada dokumentaciju piše moja liječnica i sve ide automatizmom – kaže on.

Na ovo ‘da tu neće biti pomaka nabolje’ imam pitanje za to povjerenstvo: zar treba čovjeka pustiti da mu bude gore, da ga spazmi i kontrakture prerastu i da izgubi i ono malo pokreta koje ima? I zašto ste ga uopće ikad, posljednjih 15 godina, stavili na kućnu njegu kada kao okorjeli cerebralac spastičar cijelo vrijeme ima pravo na fizioterapiju?

Treći primjer je posebno teška situacija jedne čitateljice koja u obitelji ima dvoje ljudi nad kojima birokracija pokazuje zube i ponovno dokazuje da nikoga u tim povjerenstvima zapravo nije briga za ljude i njihove sudbine.

– Nemam riječi za postupak liječnice iz Povjerenstva DZ Kruge. Priložila sam nalaz neurologa i nalaz fizijatra, ali zahtjev je odbijen. Kao razlog navedeno je da je nalaz fizijatra od 20. 7. 2025., iako je još uvijek važeći (dokumentaciju sam povjerenstvu predala 8. 1. 2026.). Nalaz neurologa bio je od 16. 10., dakle star svega dva i pol mjeseca, a u njemu jasno piše da su ruka i noga sedam puta tretirane injekcijama botulina zbog spazama nastalih nakon moždanog udara. Moj sin je 9. listopada 2022. imao dva teška moždana udara i dvije operacije, u dobi od samo 39 godina.

Unatoč svemu navedenom, liječnica iz povjerenstva inzistirala je na novom nalazu fizijatra, uz obrazloženje da će tek tada terapija biti odobrena. Već sljedeće jutro ponovno sam došla iz jednog kraja grada na drugi, ali ista liječnica, uz izuzetno bahato ponašanje, odbila je zaprimiti novi nalaz. Rekla je da se tu više ne može ništa učiniti. Pokušala sam objasniti da se novo odobrenje može izdati uz postojeći nalaz, kao što su mi jednom učinili u Jukićevoj, te da se odobrenje jednostavno priloži dokumentaciji. Na to je gotovo vikala i praktički me izbacila van.

Nakon toga otišla sam u Jukićevu, gdje sam pravnici detaljno ispričala što se dogodilo. Ona je predmet označila kao hitan i obećala da će se javiti u utorak ili srijedu. Nitko se nije javio, pa sam otišla izravno u direkciju u Mihanovićevoj i tamo napisala službenu žalbu. Ni tamo me nitko nije osobno primio, već su mi rekli da će mi se javiti. Već deset dana se natežem s njima bez ikakvog konkretnog odgovora.

Danas sam ponovno bila u pravnoj službi. Dežurni pravnik nešto je isprintao, s tim papirom negdje otišao i po povratku mi rekao da će me netko nazvati kada postupak bude gotov.

U međuvremenu, staro odobrenje za fizikalnu terapiju u kući vrijedi još samo do kraja mjeseca, a ja se nisam pomaknula s mrtve točke. Nakon botulinumskih injekcija nužan je intenzivan i kontinuiran rad kako bi se smanjili spazmi, a ovakvim postupcima to se onemogućuje. Postavljam pitanje: kako se mladi otac od 42 godine može oporaviti od moždanog udara ako mu se sustavno uskraćuje terapija?

Nažalost, nije samo sinu terapija odbijena. Suprugu je prošle godine dijagnosticirana Parkinsonova bolest. Ima pravo na samo dvije terapije godišnje (ne znam točno koliko sati), no i njemu je terapija odbijena. Također, moj sin je nakon preboljenog moždanog udara imao pravo samo na jedan odlazak na rehabilitaciju. Na to sam se žalila i prošle i pretprošle godine, ali su žalbe odbijene – svjedoči čitateljica.

Posljednji primjer su osobe s amputiranim udovima koje svaka dva do tri mjeseca moraju imati novi nalaz s kojim idu na povjerenstvo. Čemu, pobogu, to? Bojite li se da će pacijentima amputirana noga ponovno izrasti?

Zaključak svega je da, kao i obično, prelako krojite naše sudbine iz fotelja do kojih naši kotači, štake, hodalice i ostala pomagala uopće ne mogu doći. Sjedite na katovima bez lifta i bez ikakvog stvarnog pojma kako je živjeti s dijagnozama koje vi gledate samo na papiru donesenom pred vas.

Kakve god metodologije bile na snazi, ja sam nepokretna i ovisna o tuđoj pomoći 99,9 posto. To se, nažalost, neće promijeniti, ali ni ja neću odustati od onoga što mi pripada

Već dugo traje saga o inkluzivnom dodatku i osobnoj asistenciji. Neizbježna je, a kraj nije na vidiku. I uvijek će jedni biti zadovoljni, a drugi nezadovoljni. Ovaj put spadam u drugu skupinu.

Velik broj osoba s invaliditetom prije svega je morao ishoditi novi nalaz i mišljenje za ova dva zakona jer nalazi izdani prije 2015. godine nisu bili u skladu s novom metodologijom vještačenja. To je zahvatilo i mene.

Predala sam svu traženu dokumentaciju i nakon nekih pet mjeseci dobila svoj nalaz. Bila sam sretna jer nisam dugo čekala i sve je izgledalo dobro.

Ubrzo sam shvatila da je ‘malo morgen’ dobro. U mom nalazu i mišljenju navedene su samo kronične bolesti četvrtog stupnja, dok o mom stopostotnom tjelesnom oštećenju, koje proizlazi iz primarne dijagnoze, cerebralne paralize, nema ni traga ni glasa. Kao da je nestalo. Da je barem tako – nitko ne bi bio sretniji od mene…

Automatski padnete u nepovoljniju kategoriju što se tiče novca, ali ono što više boli od samog novca jest činjenica da se radi o nepravdi.

Nepravdi po kojoj sam svrstana u kategoriju s ljudima koji hodaju, sami se ujutro dignu, sami se operu i obuku, odu na posao, dok ja bez pomoći druge osobe ne mogu natočiti ni čašu vode i donijeti je na stol. Mogu samo gledati u slavinu.

Jasno, žalila sam se, i Ministarstvo rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike prije gotovo godinu dana zatražilo je da mi se izda novi nalaz i mišljenje te da se u obzir uzmu sve činjenice.

Prije nekoliko dana i sama sam poslala upit u kojoj je fazi cijeli postupak i trebam li još kakvu dokumentaciju dostaviti, jer na kraju je jedino to bitno – papiri. Ja sam sustavu samo papir. Kad je već tako, onda neka taj papir barem bude točan. A nadam se i odgovoru na upit, u nadi je spas, kažu.

Nemate uopće priliku sjesti pred nekog tamo na komisiji tko bi vas vidio i doživio sve te deformitete i bolove s kojima živite svaki dan jer se sve događa u vašoj odsutnosti.

Čekam već godinu dana novi nalaz i mišljenje, dok netko drugi kaže da još ni prvi put nije došao na red. Tu su i svi iznosi zaostataka – ozbiljan novac koji trebamo dobiti – i sve to skupa jako miriši na kaos. Kaos za koji će, čini se, trebati godine da se dovede u red.

Mislim da je uzet zalogaj koji je teško probavljiv, teško održiv, prevelik – preširoko se zapasalo, s premalo stručnog kadra…

Kako god bilo, nadam se da ću svoje dočekati, ali mnogi, primjerice, onkološki bolesnici nisu bili te sreće. Nisu dočekali. Kakve god metodologije bile na snazi, ja sam nepokretna i ovisna o tuđoj pomoći 99,9 posto. To se, nažalost, neće promijeniti, ali ni ja neću odustati od onoga što mi pripada.

Ovdje, a i u svakom drugom seksualnom zlostavljanju životinja, u pitanju je čista patologija, izostanak ičeg čovječnog u tijelu i umu počinitelja

Poslušaj članak

Javnost je zgrožena još jednim gnjusnim slučajem silovanja životinja u Slavoniji. Općinsko državno odvjetništvo, naime, tereti 43-godišnjaka da je između 2022. godine i 5. ožujka 2025. godine, na poljoprivrednom zemljištu i farmi stoke u blizini svoje kuće, više puta imao spolni odnos s ovcom i kobilom, svjestan da životinjama nanosi bol i patnju. Priznao je i da je naišao na mrtvu kokoš te s njom također imao spolni odnos, nakon čega ju je bacio u travu.

Iz Udruge Prijatelji životinja izražavaju nevjericu zbog prijedloga Općinskog državnog odvjetništva da se silovatelju životinja izrekne uvjetna kazna unatoč dokazanoj počinjenoj svireposti.

– Šokirani smo samim slučajem u kojem okrivljenik priznaje gadosti i patnju koju je nanosio životinjama, no šokirani smo i nedopustivo i neopravdano blagim i neprimjerenim prijedlogom tužiteljstva da se počinitelju izrekne uvjetna kazna – navode Prijatelji životinja. Smatraju da je ovo još jedan slučaj koji ukazuje na nužnost hitne izmjene Kaznenog zakona kako bi silovanje životinja bilo zasebno kazneno djelo.

Ovdje, a i u svakom drugom seksualnom zlostavljanju životinja, u pitanju je čista patologija, izostanak ičeg čovječnog u tijelu i umu počinitelja.

Životinje ne govore, ne mogu prijaviti nasilje, ne mogu potražiti pravdu. I upravo zato su savršena meta za iskaliti mržnju, frustraciju ili bolest.

Zlostavljanje životinja, pa i ono seksualno, neupitno je zločin – zločin nad kojim mi se od užasa zablokira mozak. Ali ima tu još nešto: ovakvi slučajevi su pokazatelji potpunog izostanka empatije i nekakvog prebolesnog poriva za dominacijom. Ovo je i krik za psihijatrijskom pomoći, temeljitom procjenom i nekakvim smještajem iz kojeg više nikada neće moći doći i ponoviti ovaj gnjusan čin.

Zablokira me i pomisao da je počinitelj nečiji susjed, brat, sin… Zablokira me pomisao da sam danas možda sjedila u kafiću, samo stol nasuprot osobe ovakvih bolesnih poriva.

Je li ovdje u pitanju i zlostavljanje počinitelja još u najranijem djetinjstvu, odbačenost od vršnjaka ili neka druga trauma…

Ali ni to nije i ne smije biti izgovor, jer baš svi nosimo neku manju ili veću traumu, svi imamo neke teškoće, ali sami biramo hoćemo li se izdići iznad toga i iz tog iskustva učiti, založiti se za slabije ili ćemo povrijediti nekoga jer možemo.

Ne dozvolimo da ovakvi slučajevi prolaze ispod radara – s preblagim kaznama, nevidljivi, tabu tema, zataškani… Danas je povrijedio životinju – sutra će čovjeka. Nitko, baš nitko živ na ovom svijetu nema pravo mučiti drugo živo biće.