Dodaj IN Portal među omiljene izvore na Googleu

U 2026. godini u Afganistanu i Pakistanu zabilježeno je ukupno 48 slučajeva divljeg poliovirusa, a cijepit ćemo se dok skroz ne nestane

Poslušaj članak

Dječja paraliza ili poliomijelitis jedna je od opasnih virusnih bolesti, zahvaća središnji živčani sustav, a od koje najčešće obolijevaju djeca do pet godina života.

Iako je bolest gotovo iskorijenjena, u pojedinim zemljama svijeta još se uvijek može naći pokoja oboljela osoba. Svjetski dan borbe protiv dječje paralize obilježava se 24. listopada.

Svjetska zdravstvena organizacija 1988. godine donijela je rezoluciju o iskorjenjivanju dječje paralize, te je zahvaljujući sustavnom cijepljenju uspješno iskorijenjen divlji tip poliovirusa u većem dijelu svijeta.

Iako je posljednji slučaj u Hrvatskoj zabilježen 1989. godine, obavezno cijepljenje protiv ove bolesti još je uvijek na snazi. Naime, u našoj se zemlji provodi trogodišnji obavezni program cijepljenja protiv dječje paralize.

U Hrvatskoj je cijepljenje protiv dječje paralize započelo 1961. godine. Tijekom 1961. i 1962. godine provedena je masovna kampanja cijepljenja kojem se obuhvatilo sve osobe do 20 godina starosti.

U današnje vrijeme djeca ovo cjepivo primaju tri puta prije nego što navrše jednu godinu života. Prvo cjepivo dijete primi s dva, drugo s četiri mjeseca, dok je treća doza ovog cjepiva na rasporedu sa šest mjeseci djetetova života. Dijete također primi još jednu vrstu zaštite od ove bolesti docjepljivanjem s navršenih pet godina života.

Iako je obolijevanje od dječje paralize 99% iskorijenjeno sustavnim cijepljenjem, ova bolest još je uvijek prisutna u Pakistanu i Afganistanu. U 2026. godini u te dvije zemlje zabilježeno je ukupno 48 slučajeva divljeg poliovirusa.  

S obzirom na to da posljedice ove bolesti mogu biti kobne za dijete, nije čudno što je nivo zaštite protiv ove bolesti toliko rigorozan, a provodit će se dok god ova bolest skroz ne nestane.

Naime, postoje tri oblika dječje paralize: Abortivni oblik (blagi), neparalitički oblik (senzorni), te paralitički oblik (teški).

Iako oko 70% ljudi koji oboli, prođe bez simptoma, njih 25% razvije simptome poput vrućice, glavobolje, povraćanja i proljeva. Najteži oblici ove bolesti mogu dovesti do paralize koja može uzrokovati trajni invaliditet i smrt.

Najteži oblik, odnosno paraliza, javlja se u rijetkim slučajevima. Ovaj oblik kreće sa simptomima meningitisa, potom oboljela osoba počne osjećati jaku bol u mišićima popraćenu gubitkom pokreta i osjeta u različitim dijelovima tijela. Poslije toga nastupa slabost i paraliza koja može zahvatiti bilo koji ekstremitet, a kod većine oboljelih zahvaćeni su donji ekstremiteti.

Zahvaljujući uspješnim programima masovnog cijepljenja, Europska regija Svjetske zdravstvene organizacije (SZO) službeno je proglašena slobodnom od dječje paralize. Kako bi se ova bolest u potpunosti iskorijenila, važno je nastaviti s kontinuiranim cijepljenjem populacije.  

Na Svjetski dan borbe protiv dječje paralize, organizacije poput Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) i Rotary International organiziraju brojne kampanje i događaje kako bi naglasile važnost cijepljenja i nastavak borbe protiv polia do njegovog potpunog iskorjenjivanja.

Dodaj IN Portal među omiljene izvore na Googleu

Važno je znati da uspjeh ne znači nužno potpuno uklanjanje mucanja. Cilj je da osoba može reći ono što želi, sudjelovati u životu i osjećati se prihvaćeno, bez obzira na to kako govori

Poslušaj članak

Danas, 22. listopada, obilježava se Međunarodni dan svjesnosti o mucanju (International Stuttering Awareness Day – ISAD). Ovogodišnja krovna tema glasi „Nijanse mucanja – a koja je tvoja?“, a naglasak je na različitim iskustvima, osjećajima i načinima na koje ljudi doživljavaju mucanje. Simbol ovog dana je tirkizna boja.

Mucanje je govorna teškoća koja se može očitovati ponavljanjem glasova, slogova ili riječi, produljivanjem glasova ili zastojima tijekom govora. No, mucanje nije samo ono što čujemo. Ono može uključivati strah od govora, nelagodu u društvu, izbjegavanje telefonskih razgovora ili strah od javnog nastupa. Svaka osoba koja muca ima svoje iskustvo, svoje izazove i svoj način suočavanja s njima.

Upravo zato ovogodišnja tema poziva nas da ne gledamo na mucanje samo kroz jednu sliku. Nekome mucanje predstavlja velik svakodnevni izazov, dok ga netko drugi prihvaća kao dio sebe. Nekim je osobama lakše govoriti u opuštenom društvu, dok im razgovor s nepoznatim ljudima može izazvati nelagodu. Ne postoji samo jedan način na koji osoba može mucati, baš kao što ne postoji samo jedan način na koji se osjeća zbog toga.

Prvi je korak prihvatiti da ne mora govoriti savršeno da bi je drugi saslušali i razumjeli. Važno je ne postavljati si previsoka očekivanja i ne uspoređivati se s drugima. Cilj nije uvijek govoriti bez mucanja, nego osjećati se slobodnije i sigurnije u komunikaciji.

Postoji nekoliko jednostavnih načina koji mogu pomoći u svakodnevnim situacijama. Jedan je od njih usmjeriti pažnju na ono što želimo reći, a ne na to hoćemo li zamucati. Prije razgovora možemo nekoliko puta polako udahnuti i opustiti ramena, osobito ako osjećamo napetost. Dobro je vježbati razgovore u situacijama u kojima se osjećamo sigurno, a zatim postupno iskušavati i one koje nam stvaraju nelagodu.

Zanimljiva je vježba i „mali hrabri izazov“. To može biti postavljanje pitanja prodavaču, naručivanje kave vlastitim glasom ili javljanje za riječ u manjoj grupi. Važno je odabrati izazov koji nam je dovoljno zahtjevan da nešto naučimo, ali ne toliko težak da nas preplavi strah. Svaki takav korak prilika je za stjecanje većeg povjerenja u sebe.

Može pomoći i vođenje malog dnevnika u kojem bilježimo situacije u kojima smo se osjećali ugodno, ali i one koje su nam bile teške. Tako lakše prepoznajemo što nam pomaže, što nam stvara pritisak i na čemu želimo raditi. Pritom treba imati na umu da lošiji dan ne znači da smo nazadovali. Mucanje se može mijenjati ovisno o situaciji, umoru, stresu i mnogim drugim čimbenicima.

Logoped je važan partner u razumijevanju i suočavanju s mucanjem. Rad s logopedom ne znači samo vježbanje govora, nego i učenje kako se lakše nositi s različitim komunikacijskim situacijama. Terapija se prilagođava svakoj osobi, njezinoj dobi, potrebama, ciljevima i iskustvu.

Važno je znati da uspjeh ne znači nužno potpuno uklanjanje mucanja. Za nekoga uspjeh može biti lakše sudjelovanje u nastavi, za drugoga razgovor za posao, a za trećega telefonski poziv koji je dugo odgađao. Cilj je da osoba može reći ono što želi, sudjelovati u životu i osjećati se prihvaćeno, bez obzira na to kako govori.

Svi možemo pridonijeti stvaranju okruženja u kojem se osobe koje mucaju osjećaju ugodnije. Najvažnije je saslušati ih bez požurivanja, prekidanja i dovršavanja rečenica umjesto njih. Dobro je održavati prirodan kontakt očima i usmjeriti pozornost na poruku koju osoba prenosi, a ne na način na koji govori.

Ne treba davati neželjene savjete poput „samo uspori“, „udahni“ ili „smiri se“. Iako su često dobronamjerni, takvi komentari mogu povećati pritisak. Umjesto toga, dovoljno je pokazati strpljenje i dati osobi vremena da završi misao.

Ako osoba želi razgovarati o svom mucanju, možemo je saslušati i pitati što joj najviše odgovara. Ako ne želi razgovarati o tome, važno je poštovati njezinu odluku. Nije potrebno praviti veliku stvar od mucanja, ali ni pretvarati se da ono ne postoji ako osoba sama želi o njemu govoriti.

I za kraj, u Kinu Velebit u Koprivnici u 19 sati premijerno će biti prikazan dokumentarni film Mucavac, redatelja Bojana Koštića.

Film je inspiriran osobnim iskustvima samog autora, a kroz otvorene razgovore s osobama koje mucaju, logopedima, roditeljima i učiteljima donosi dublji uvid u iskustvo mucanja. Iako se mucanje najčešće prepoznaje po ponavljanju glasova i slogova, produljivanju glasova ili zastojima u govoru, ono može imati mnogo širi utjecaj na svakodnevni život. Može utjecati na samopouzdanje, odnose s drugim ljudima, obrazovanje i osjećaj sigurnosti u različitim komunikacijskim situacijama.

Dodaj IN Portal među omiljene izvore na Googleu

Kako bi se smanjila mogućnost nastanka osteoporoze, ljudi bi se trebali više kretati, boraviti na suncu, vježbati u skladu sa svojim mogućnostima, barem tri do četiri puta tjedno, te se što zdravije hraniti

Poslušaj članak

Osteoporoza je jedna od najčešćih razvojnih bolesti u svijetu. Ovu bolest karakterizira smanjenje koštane mase kao i poremećena mikroarhitektura kostiju. Bolest se često otkrije tek onda kada dođe do prijeloma što usporava pravodobno postavljanje dijagnoze. Svjetski dan osteoporoze obilježava se 20. listopada.

Postoji nekoliko vrsta ove bolesti, a najčešće zahvaća žene, dok rjeđe obolijevaju muškarci i djeca. Najčešća vrsta ove bolesti je „postmenopauzalna“ osteoporoza. Ona se javlja zbog smanjenja ženskih spolnih hormona, estrogena, a javlja se tek između 15 i 20 godina od ulaska u menopauzu.

Prema zadnjim podacima HZJZ-a, u Hrvatskoj je zabilježeno 117 tisuća oboljelih od osteoporoze. Više od 90% slučajeva čine žene.

Jedan od rizika koji najčešće pogađa oboljele je lom određenih kostiju u tijelu. To obuhvaća lom nadlaktične kosti, potkoljenice, a najčešće kralježnice, nakon čega pacijent mora prolaziti mukotrpan i težak oporavak.

Kako bi se predvidio nastanak osteoporoze i uspješno prevenirao, žene bi oko 30. godine trebale provjeriti svoju mineralnu gustoću kostiju, odnosno BMD (Bone Mineral Density).

Ako je vršna koštana masa manja od 19, velika je vjerojatnost da će osoba oboljeti od osteoporoze u starosti.

Na to koliko će osoba imati koštane mase ponajviše utječu genetske predispozicije (čak 60%), a tek onda ulogu igraju drugi faktori poput hormonalnog statusa, kretanja, prehrambenih navika i životnog stila.

Isto tako, žene bi sa 65 godina prvi put trebale napraviti denzitometriju, radiološki pregled koji pokazuje odstupanje od vršne koštane mase za mladu odraslu populaciju.  Kod muškaraca se taj pregled preporuča napraviti sa 70 godina.

Rizik od dobivanja osteoporoze može se povećati biranjem loših životnih navika kao što su prekomjerna konzumacija kave, alkohola, cigareta, te manjkom unosa bitnih nutrijenata poput vitamina D i kalcija koji su izuzetno bitni za izgradnju i očuvanje kostiju.

Kako bi se očuvala gustoća kostiju i smanjio rizik od osteoporoze, bitno je unositi dovoljno spomenutih nutrijenata. Stručnjaci preporučuju da dnevni unos kalcija treba biti od 800 do 1200 miligrama.

Što se tiče unosa vitamina D, stručnjaci smatraju da on kronično nedostaje ljudima, te da je upravo to jedan od ključnih faktora za povećan rizik od osteoporoze.

Stručnjaci savjetuju da bi unos ovog vitamina koji se unosi kroz hranu, ali i izloženost kože suncu, uobičajeno trebao biti 800 do 1000 IJ (internacionalnih jedinica), a kod žena u menopauzi od 800 do 2000 IJ.

Kako bi se smanjila mogućnost nastanka osteoporoze, ljudi bi se trebali više kretati, boraviti na suncu, vježbati u skladu sa svojim mogućnostima, barem tri do četiri puta tjedno, te se što zdravije hraniti.

Za starije ljude, uz to, još se preporuča korištenje stabilnije obuće, te izbjegavanje kretanja po skliskim i mračnim prostorijama.