Dodaj IN Portal među omiljene izvore na Googleu

Nisam dopuštala da medicinske prognoze imaju završnu riječ, već su mi bile samo dio priče o putu do uspjeha. Naprotiv, bile su mi snažan motiv da svoje snove i želje poželim ostvarivati još više i snažnije, kaže Lucia

Poslušaj članak

Lucia Ćorić čitatelji(ca)ma In Portala poznata je kao voditeljica projekta Inkluzivni grad, njezina prvog u životu, projekta kojemu je cilj potaknuti mlade s invaliditetom na proaktivnije sudjelovanje u društvenom i političkom životu.

Rođena je u Dubrovniku, osnovnu školu i gimnaziju završila u Metkoviću, a danas je zaposlena u zagrebačkom uredu Saveza SUMSI. Je li zadovoljna rezultatima koje je projekt polučio, pitamo Luciu, može li i Inkluzivni grad na neki način participirati u izradi Zagrebačke strategije za osobe s invaliditetom?

– Moram priznati da sam zadovoljna rezultatima koje je projekt sa sobom donio te, općenito, tijekom kojim se razvijao s obzirom da mi je ovo prvo iskustvo kao voditeljice projekta – kaže nam Lucia.

– U sklopu radionica, sudionici su zajedno s pravnicom Sonjom Juričić Cvitan izrađivali preporuke za izradu nove Zagrebačke strategije. Moram priznati da su prijedlozi koje smo zajedno iznijeli odlični, postavljeni su na e-Savjetovanje te se nadamo da će se barem jedna preporuka biti implementirana u svakodnevnicu osoba s invaliditetom u Zagrebu. 

Također, nadam se da je radionica o medijskoj pismenosti „Kako govoriti da nas čuju?”, a koju je vodila novinarka Ivona Šeparović, osvijestila sudionike o važnosti pravilnog medijskog izvještavanja kada je riječ o osobama s invaliditetom – najavljuje Lucia.

Projekt Inkluzivni grad, uz ostalo, pokušava odgovoriti na pitanje jesu li mladi s invaliditetom dovoljno aktivni u društvenom životu. Suočavaju li se možda mladi s invaliditetom s predrasudama okoline, pitamo našu sugovornicu, a to nije dobra preporuka za aktivnije lobiranje kod donositelja odluka?

– Odgovor na ovo pitanje nije jednostavno i jednolično – generalno, mladi s invaliditetom uvijek mogu više i bolje. Također, javnost i sustav bi trebali davati više prilika i mogućnosti mladim osobama s invaliditetom. Podrška sustava je od iznimno velikog značaja za kvalitetu života  

No, osobnog sam stava da je sloboda i osobna odgovornost najjači adut za promjenu Živimo u 21. stoljeću, sadržaja je popriličan broj (asistivne tehnologije, psihološke podrške…), a na nama je da iskoristimo te alate koliko možemo. Naravno, želim istaknuti da puno toga ovisi i o vrsti invaliditeta i drugim životnim okolnostima.

I sama sam nebrojeno puta nailazila na predrasude, no svjesna sam da me one ne određuju te da ne govore o meni.

Citirala bih sv. Ivana Pavla II. Koji je poručio: Dragi mladi, uzmite život u svoje ruke i napravite od njega remek djelo! – veli Lucia.

Period odrastanja tijekom školovanja pamti po mnogim uspomenama – druženjima, predivnim prijateljima te raznim usponima i padovima koje nerijetko prate jednu mladu osobu u periodu odrastanja. No, isto tako, bilo je puno izazova koji su je, kaže Lucia, ipak činili nešto drugačijom od ostatka vršnjaka.

– S obzirom da sam rođena s tjelesnom vrstom invaliditeta i posljedično kroničnim oboljenjima, nailazila sam na brojne prepreke u svakodnevnici. Ipak, moram priznati da me to iskustvo naučilo snalaziti se u svakodnevnom životu te boriti se za sebe i svoje potrebe – priča Lucia.

– Smatram da imam snažan karakter i nepokolebljiv duh koji su najviše pridonijeli mojim uspjesima, ali želim istaknuti i zdrave temelje i podršku koju sam dobivala od svojih najvjernijih navijača – svoje najuže obitelji roditelja i dva starija brata, ali i one šire obitelji koja je oduvijek vjerovala u mene.

Drago mi je što sam odrasla u obitelji koja moje teškoće nije stavljala u fokus, već smo zajedno gotovu svaku prepreku pokušavali preokrenuti u uspjeh i smijeh! Tako sam si stvarala pozitivnu sliku o sebi iako nije uvijek bilo tako jednostavno. Brojne hospitalizacije, zahvati, terapije i bolovi otežavali su periode bezbrižnog djetinjstva i ostvarivanja mladenačkih snova, no nisam odustajala.

Nisam dopuštala da medicinske prognoze imaju završnu riječ, već su mi bile samo dio priče o putu do uspjeha. Naprotiv, bile su mi snažan motiv da svoje snove i želje poželim ostvarivati još više i snažnije. 

Danas imam završen studij edukacijske rehabilitacije te sam trenutno edukantica psihoterapije. Oduvijek sam smatrala svojom odgovornošću da moja osobna priča bude plodonosna i za druge ljude. Znamo da su mnoge najteže priče na koncu bile na korist i blagoslov širem krugu ljudi – zaključuje Lucia.

Dodaj IN Portal među omiljene izvore na Googleu

Iz Splita smo se preselili ponajprije zbog pristupačnosti i ostali više nego ugodno iznenađeni koliko je život u Zaprešiću jednostavniji po tom pitanju, kaže mama Marijana

Poslušaj članak

Gotovo svaki dan u životu ove splitske obitelji s adresom u Zaprešiću svojevrsna je borba. Ali, kako sami kažu, nijedna bitka za njih nije dovoljno teška sve dok u obitelji vlada ljubav i razumijevanje.

Imaju različita prezimena. Valentina Banić kćer je Marijane Sovulj Banić, a ona životna partnerica Ante Aralice Cruza. I nije to neka zbrka ako se zna da je Valentinu i obitelj davno napustio njezin biološki otac, a Ante i nakon dugogodišnjeg zajedničkog života još uvijek nije našao za shodno – možda nema hrabrosti i snage? – pasti na koljena i zaprositi Marijanu. Ni prstena još nije kupio.

Obitelj se prije tri godine iz grada pod Marjanom preselila u Zaprešić ponajprije zbog Valentine. Danas 26-godišnja djevojka, Valentina ima dvostruki invaliditet – patuljsta je rasta i usto joj je dijagnosticirana ahondroplazija sa zatajenjem disanja. Na vratu ima kanilu koja joj omogućuje nesmetano disanje, no zbog toga teško, s naporom izgovara rečenice, što je šteta jer je riječ o djevojci živahna i znatiželjna uma.

– Iz Splita smo se preselili ponajprije zbog pristupačnosti i ostali više nego ugodno iznenađeni koliko je život u Zaprešiću jednostavniji po tom pitanju – priča mama Marijana.

Valentina se kreće u kolicima, a zgrada u Splitu nije imala lift, pa je teret nošenja po desecima stuba, svakodnevno i višekratno, bio veliki izazov za mamu Marijanu. Stradala joj je kralježnica, logično i neumitno, pa je uskoro čeka teška operacija nakon koje nošenje invalidskih kolica više neće biti moguće. Čovjek se zapita kako Marijana i sada, u takvom stanju, ima toliko volje i snage svako malo unositi i iznositi Valentinu u kolicima, bilo iz zgrade ili iz auta.

Stoga je obitelji hitno potreban automobil s rampom kako bi se Marijani barem donekle olakšali bolovi u leđima. A sami to ne mogu sebi priuštiti. Svakodnevica im je svedena na egzistencijalni minimum jer žive od Marijanine naknade za roditelja njegovatelja, uz povremene honorarne poslove te od Antine mirovine, i to civilne, premda je Ante hrvatski branitelj.

Svejedno se Valentina voli pohvaliti kako sada, u pristpačnom Zaprešiću, sama može izaći van i šetati dok kolica vuče njezina odana prijateljica, labradorica Cvita, po zanimanju terapijski pas. Međutim, Valentina bi mogla i samostalno hodati da joj je, kojim slučajem, HZZO odobrio ortozu za vertikalizaciju i hodanje. Ortoze su, uzgred, dizajnirane individualno, prema otisku i mjeri pacijenta kako bi omogućile stajanje, potaknule pravilan položaj tijela te rasteretile zglobove tijekom rehabilitacije. No Valentina ortozu ne može dobiti jer ima električna kolica što je, kako kaže mama Marijana, biroktatski apsurd zbog kojeg ispašta ne samo njezina kćer, nego cijela obitelj.

– Pet žalbi poslala sam na adresu HZZO-a, ali zasad bez ikakvog učinka, čini se kao da za nas nemaju sluha. Za ortozu, koja bi Valentini neopisivo olakšala život, trebali bi prikupiti 1.600 eura, o čemu ne možemo ni sanjati. A kako bi i mogli od jedne male mirovine i jedne naknade za roditelja njegovatelja, a u Zaprešiću živimo kao podstanari – pita se mama Marijana.

Stoga obitelj, ali i redakcija In Portala, poziva ljude dobre volje, ako su u mogućnosti pomoći Valentini da kupi automobil s rampom i ortozu za hod jer nakon toga u njezinu životu više ništa neće biti isto. Živjet će dostojansvteno, a upravo je takav život ova 26-godišnja Splićanka i zaslužila.

Žiro račun za uplate:

MARIJANA SOVULJ BANIĆ

HR22 2402 0063 1041 3960 3

ESBCHR22

Dodaj IN Portal među omiljene izvore na Googleu

Važno je ostati uporan i vjerovati u vlastiti uspjeh, čak i onda kada se put čini zahtjevnim, kaže Josip

Poslušaj članak

Rijetko se čovjeku danas ukazuje prilika upoznati tako svestranu osobu kakva je Josip Tonžetić. Ovaj 34-godišnji Zagrepčanin nije tek uspješan sportaš čija je zvijezda nedavno zasjala u hrvatskom paraolimpizmu, nego je i viđeniji zagovaratelj prava gluhoslijepih osoba.

Josip je, naime, predsjednik Udruge gluhoslijepih osoba grada Zagreba (UGsO Zagreb), a svoj posao obavlja proaktivno, časno i volonterski. U dane kad je slobodan od treninga, zadatak mu je, kako sam kaže, pratiti rad udruge i doprinijeti stvaranju boljeg i kvalitetnijeg života za gluhosllijepe osobe.

– Danas se UGsO Zagreb suočava s problemom pronalaženja prostora u kojem bi članovi i zaposlenici mogli neometano boraviti i raditi – kaže Josip.

– Prostor u kojemu smo već godinama u Remetinečkom gaju sada je u obnovi a mi, do pronalaska adekvatnog prostora, ‘beskućnici’. Samim time što nemamo prostor, gluhoslijepi su uskraćeni za socijalnu uključenost i aktivnost. Nadamo se da će se uskoro pronaći rješenje kako gluhoslijepe osobe ne bi bile gurnute u totalnu izolaciju te ovim putem apeliram i na sve nadležne institucije da nam pokušaju pomoći u rješavanju ovog hitnog slučaja.

Tijekom svog obrazovnog puta završio je četverogodišnju strukovnu školu za komercijalista, zatim za prvostupnika ekonomije. Dodatno se educirao i završio tečaj za ECDL računalnog operatera i za masera. Unatoč zavidnim referencama, Josipu je još uvijek u fokusu traženje posla na pola radnog vremena i svaka su mu pomoć, preporuka ili prijedlog dobrodošli. Potencijalni poslodavci s punim se povjerenjem za Josipove podatke mogu javiti redakciji In Portala, u njemu se sigurno neće razočarati.

Kao osoba s gluhosljepoćom suočavao se, a i dalje se suočava s predrasudama i nerazumijevanjem okoline. Njegov je invaliditet, kaže, nevidljiv, i nećete na prvu primijetiti da ima problema sa sluhom i vidom. To bi, kaže, prozvao ‘nevidljivom gluhosljepoćom’. 

– Osobe oko mene, u prvom kontaktu i susretu, teško primijete kako imam problema s vidom i sluhom. Ne bude im jasno zašto ih ‘ne doživljavam’ ili zašto odjednom ‘sumnjivo hodam’ kada su u pitanju mračniji prostori, velike gužve ili pak ima dosta prepreka na putu.

– Čak i moji prijatelji, rodbina i poznanici često zaboravljaju kako nekad ne primijetim ili nisam čuo što su mi rekli. Ponekad to zna izgledati jako ružno pa se osoba osjeti uvrijeđeno jer je nisam pozdravio ili doživio. Katkad bude i smiješno ako, primjerice, sjedim s društvom u kafiću, a netko me poznat izvana pozdravlja i maše mi. Ja ne primijetim, a oko mene svi u smijeh i jave mi da me netko pozdravlja – priča Josip. 

Njegova sportska priča započela je prije desetak godina kad je, na prijedlog prijatelja, počeo trenirati judo. Trening po trening, i prvi rezultati bili su iskoro vidljivi – lijepa tjelesna transformacija, ali i mentalna promjena na bolje. Na prvom turniru u Mariboru već je osvojio i prvo odličje.

– Saznao sam da postoje natjecanja za slabovidne sportaše, a zatim i za osobe sa slabijim sluhom ili gluhoćom. Tada su treninzi postali veoma intenzivni, ponekad i po 3,m4 dnevno. Da vam pobliže objasnim, to su jutarnji treninzi snage, izdržljivosti, eksplozivnosti, motorika i slično, koje treniram u teretani ili u fitnes dvorani, podne rehabilitacijski trening, u međuvremenu mentalni trening i navečer judo sparinzi, situacijski treninzi i usavršavanje tehnika – opisuje Josip.

Sve to iziskuje, kako sam kaže, jako puno vremena, rada, truda, znoja, suza, ali ima i puno veselja i smijeha.

– Zaista sam naporno radio i uspio osvojiti povijesnu, brončanu medalju na europskom prvenstvu u Bugarskoj. Ta me pobjeda kvalificirala u vrhunske sportaše te sam ostvario pravo sudjelovanja na nedavno odžanim Deflimpijskim igrama u Japanu, u Tokiju. To su mi bile druge Deflimpijske igre na kojima sam sudjelovao. Jako sam zadovoljan svojim nastupom jer se vidi veliki napredak u odnosu na prve igre, koje su bile u mojim judo počecima – govori Josip.

S obzirom da puno trenira, tu se najviše vidi koliko ljudi oko njega nisu svjesni da ne vidi dobro ili ne čuje, iako to već dobro znaju.

– Moj je trener također bio dosta zbunjen u početku, misleći da ga ignoriram. Dugo mu je  trebalo da se navikne, iako čak i danas ponekad zaboravi, no u posljednje dvije godine, koliko surađujemo, imao je priliku bolje razumijevati moju gluhosljepoću i izazove koje ona sa sobom nosi.

S obzirom da se profesionalno bavi sportom, a usto je i angažiran u udurzi, pitamo ga kako izgleda njegov prosječan dan, kako mu sve to uspijeva kao gluhoslijepoj osobi?

– Budim se oko 8 sati i izvedem psa u šetnju prije odlaska u teretanu. Oko podneva povratak kući na lagani ručak, zatim druga šetnja sa psom i ispijanje kave ili čaja s društvom i lagani odmor prije večernjeg treninga. Prije samog večernjeg treninga odradim i treću šetnju sa psom, a doma se vratim kasno navečer, oko 23 sata. Naravno, sve to uz podršku koju mi svakodnevno pružaju komunikacijski posrednik za gluhoslijepe, trener i kolege iz kluba – kaže Josip. 

Svoju priču Josip zaključuje porukom kako je važno ostati uporan i vjerovati u vlastiti uspjeh, čak i onda kada se put čini zahtjevnim.

– Snaga zajedništva dolazi do izražaja kada jedni drugima pružamo pomoć, podršku i razumijevanje. Upravo tada postajemo jači nego što bismo ikada to bili sami. Hvala svima koji su svojim trudom, suradnjom i ohrabrenjem doprinijeli da zajedno stignemo do ovog trenutka – kaže za kraj Josip.