Cilj inicijative je potaknuti širu javnost i institucije na veću osjetljivost prema izazovima s kojima se ove osobe suočavaju, uključujući pristupačnost, zapošljavanje, zdravstvenu skrb te sprječavanje svih oblika diskriminacije

Poslušaj članak

Hrvatski sabor je u četvrtak, 29. siječnja 2026. godine, jednoglasnom odlukom proglasio 12. svibnja Nacionalnim danom osoba s tjelesnim invaliditetom, čime je napravljen važan iskorak u podizanju svijesti o pravima, potrebama i položaju osoba s tjelesnim invaliditetom u hrvatskom društvu.

Inicijativa za proglašenje ovoga dana potekla je od Hrvatskog saveza udruga osoba s tjelesnim invaliditetom (HSUTI), krovne organizacije koja već desetljećima aktivno djeluje na zaštiti prava, socijalnoj uključenosti i poboljšanju kvalitete života osoba s tjelesnim invaliditetom.

Cilj inicijative je potaknuti širu javnost i institucije na veću osjetljivost prema izazovima s kojima se ove osobe suočavaju, uključujući pristupačnost, zapošljavanje, zdravstvenu skrb te sprječavanje svih oblika diskriminacije.

Prema podacima Hrvatskog registra osoba s invaliditetom, osobe s tjelesnim invaliditetom čine značajan dio ukupne populacije osoba s invaliditetom u Hrvatskoj, a svakodnevno se suočavaju s brojnim arhitektonskim, komunikacijskim i društvenim preprekama. Upravo zato obilježavanje Nacionalnog dana ima važnu edukativnu i simboličku ulogu – kao podsjetnik na potrebu sustavne i dugoročne brige.

12. svibnja ujedno se obilježava i blagdan svetog Leopolda Bogdana Mandića, sveca poznatog po iznimnoj empatiji, strpljivosti i nesebičnom služenju drugima. Iako je cijeli život bio narušenog zdravlja i slabog tjelesnog stanja, sveti Leopold je upravo kroz vlastitu ranjivost svjedočio snagu ljudskog dostojanstva, prihvaćanja i brige za svakog čovjeka, što dodatno produbljuje poruku ovog dana.

Neka ovaj dan ne bude samo još jedan termin u kalendaru pogodan za slikanje nego poticaj za stvarne rezultate.

Odmah po potpisivanju ugovora Centar za rehabilitaciju Zagreb započet će pripreme za osnivanje prve skupine poludnevnog boravka i grupne psihosocijalne podrške za odrasle osobe s poremećajem iz spektra autizma

Poslušaj članak

Grad Zaprešić ustupio je Centru za rehabilitaciju Zagreb nekretninu u Mokričkoj ulici na korištenje i upravljanje s ciljem proširenja aktivnosti Radionice Zaprešić. Ugovor su potpisali gradonačelnik Zaprešića Željko Turk i ravnateljica Centra Teodora Not.

Radionica Zaprešić djeluje od 2000. godine kao izdvojena organizacijska jedinica Centra za rehabilitaciju Zagreb, a nalazi se u Ulici bana Josipa Jelačića 77a. U sklopu svojih programa pruža socijalne usluge poludnevnog boravka te grupne psihosocijalne podrške za tridesetak odraslih osoba s intelektualnim teškoćama s područja Zaprešića i okolice.

Dodjelom kuće na adresi Mokrička 32, zajedno s pripadajućim pomoćnim objektima ukupne površine 260,73 četvorna metra i dvorištem veličine 518 četvornih metara, stvaraju se uvjeti za daljnji razvoj i prilagodbu usluga potrebama zajednice. Poseban naglasak stavlja se na uspostavu novih programa namijenjenih osobama s poremećajem iz spektra autizma.

Nakon sklapanja ugovora Centar za rehabilitaciju Zagreb započet će s pripremnim aktivnostima potrebnima za osnivanje prve skupine poludnevnog boravka i grupne psihosocijalne podrške za odrasle osobe s autizmom. To uključuje organizacijske, kadrovske i prostorne zahvate kako bi se omogućio početak pružanja usluga.

Ravnateljica Not istaknula je kako novoosigurani prostor ima vrijedno zeleno okruženje koje pozitivno utječe na korisnike. U početnoj fazi planiran je rad s jednom skupinom, dok se u budućnosti, ovisno o potrebama korisnika i dostupnim sredstvima iz državnog proračuna, razmatra mogućnost proširenja na ukupno tri skupine. Dodala je kako će zbog izdvojene lokacije nova kuća u početku funkcionirati neovisno o postojećoj radionici.

Grad Zaprešić preuzet će financiranje dodatne opreme te osigurati uređenje i prilagodbu pomoćnih objekata uz kuću. Time će se stvoriti uvjeti za uvođenje usluge rane razvojne podrške, koja obuhvaća stručnu pomoć djeci s razvojnim rizicima ili teškoćama, kao i savjetodavnu podršku njihovim roditeljima. Cilj je potaknuti razvoj djetetovih sposobnosti te olakšati njegovo uključivanje u obrazovni sustav i društvo.

Gradonačelnik Turk naglasio je kako ovaj projekt predstavlja dodatni iskorak u jačanju lokalne mreže socijalnih usluga, osobito u području kontinuirane podrške osobama s poremećajem iz spektra autizma i njihovim obiteljima. Istaknuo je da je obveza gradske uprave prepoznati potrebe građana i pravodobno reagirati, posebno kada je riječ o najosjetljivijim skupinama.

Zadovoljstvo realizacijom projekta izrazila je i vršiteljica dužnosti ravnateljice Uprave za obitelj i socijalnu politiku Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike, Tanja Žaja. Pritom je naglasila važnost suradnje lokalne samouprave i ustanova socijalne skrbi.

Prema njezinim riječima, Grad Zaprešić pokazuje razumijevanje za potrebe svojih stanovnika te aktivno doprinosi razvoju socijalnih usluga. Iako su same usluge u nadležnosti ustanova socijalne skrbi, kvalitetan prostor i odgovarajuća oprema ključni su za njihovu provedbu. Zahvalila je Gradu i gradonačelniku na snažnoj podršci u razvoju novih programa na ovom području.

Redatelj Cameron S. Mitchell osobe s invaliditetom opisuje kao prvu skupinu žrtava ubijenih u Holokaustu, ali posljednje koje će se pamtiti

Poslušaj članak

U školskim udžbenicima rijetko se, čak i kao fusnota, spominje činjenica da su prve žrtve masovnog i strateški osmišljenog pogroma u nacističkoj Njemačkoj zapravo bili ljudi s invaliditetom.

No do danas nitko od povjesničara to nije nazvao genocidom, premda je činjenično utvrđeno da su nacisti prve plinske komore izgradili za sustavno ubijanje institucionaliziranih osoba s invaliditetom. U tim je komorama stradalo oko tristo tisuća ljudi, no to je bio tek preludij za najmonstruozniji zločin zapisan u službenoj povijesti – Holokaust u kojemu je mučki ubijeno šest milijuna europskih Židova.

Osobe s invaliditetom neopisivo okrutno likvidirane su unutar programa Aktion T4, koji su nacisti su pokrenuli1939., dakle prije nego što su započeli s ‘konačnim rješenjem’ i sustavnim ubijanjem europskih Židova, među ostalim i u plinskim komorama. Za tu su se krvavu misiju nacisti ponajprije obučavali na ljudima koji su imali neki intelektualni ili fizički invaliditet. Nacisti i njihovi pristaše taj su pogrom opravdavali tezom da ‘osobe s invaliditetom nemaju život dostojan življenja’.

Nacistički program Aktion TK dvadeset je godina istraživao filmski redatelj Cameron S. Mitchell, u suradnji s članovima svoje obitelji, te svoja otkrića ovjekovječio u hvaljenom i nagrađivanom dokumentarcu ‘Disposable Humanity’. Redatelj Mitchell osobe s invaliditetom opisuje kao prvu skupinu žrtava ubijenih u Holokaustu, ali posljednje koje će se pamtiti. Bio je, kako sam kaže, zbunjen koliko se malo o znalo o programu Aktion T4 koji će kasnije postati temelj sustavnog ubijanja Židova.

– Brisanje osoba s invaliditetom prisutno je na svakoj razini kroz cijelu povijest – rekao je Mitchell.

– Spomenik za žrtve programa Aktion T4 izgrađen je u Berlinu tek 2011. godine, što je osobe s invaliditetom učinilo posljednjom skupinom žrtava koja je prepoznata u centru grada. Drugi primjer toga je proces u Nürnbergu gdje žrtve s invaliditetom nisu bile u fokusu porote jer ih nisu smatrali žrtvama koje bi se smatrale ljudskim bićima. Jako sam zabrinut što ne znamo za ovu povijest i stoga smo dužni da je ponovimo, pa i ovako u filmu. Moramo zaštititi najranjivije, jer su oni prva prečka na društvenim ljestvama. Osobe s invaliditetom su kanarinac u rudniku ugljena za fašističke režime – zaključuje Mitchell, ogorčeno, možda i stoga što i članovi njegove obitelji imaju različite oblike invaliditeta.

Njegovi roditelji David Mitchell i Sharon Snyder znanstvenici su koji su dobar dio svojih karijera posvetili studiju o invaliditetu. Njihov doprinos u stvaranju filma ‘Disposable Humanity’ golem je i značajan, uz sve ostalo i zato što su pomogli u istraživanju nacističke medijske propagande u kojoj se neprestano ponavljalo da su osobe s invaliditetom skupina koja je bila (sic!) prijetnja društvu.