Dodaj IN Portal među omiljene izvore na Googleu

Ideja je proširiti aktivnosti izvan Zagreba i posjetiti vrtiće, škole, udruge i događanja u drugim gradovima i mjestima. Tako bi i djeca koja dosad nisu imala priliku sudjelovati mogla upoznati liječničko okruženje na siguran, zabavan i njima razumljiv način

Poslušaj članak

Odlazak liječniku nekim je mališanima razlog za znatiželju, a drugima izvor straha. Bijela kuta, nepoznati instrumenti i liječnički pregled mogu djelovati zastrašujuće, osobito kada dijete ne zna što ga čeka. Projekt „Bolnica za medvjediće” zato djeci omogućuje da liječničko okruženje upoznaju kroz igru – tako da njihovi omiljeni plišanci postanu pacijenti, a oni sami mali liječnici.

O projektu razgovaramo s Klaudijom Pulek, voditeljicom projekta „Bolnica za medvjediće”, koji provodi Europska medicinska studentska asocijacija (EMSA) Zagreb pri Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, u suradnji sa Studentskom sekcijom Hrvatskog liječničkog zbora (SSHLZ). Projekt osmišljavaju i koordiniraju studenti Medicinskog fakulteta, a u provedbi radionica pomažu i volonteri sa srodnih fakulteta.

Projekt u Zagrebu djeluje već desetak godina, a slične se aktivnosti dugo provode i u podružnicama EMSA-e diljem Europe. Namijenjen je djeci vrtićke dobi i učenicima nižih razreda osnovne škole. Tijekom akademske godine volonteri dolaze u vrtiće, škole i knjižnice te sudjeluju na različitim događanjima kako bi što većem broju djece približili liječnički pregled i zdravstveni sustav.

Na radionici djeca sa svojim plišanim igračkama prolaze kroz iskustvo slično onome koje ih može dočekati u pravoj ordinaciji. Kao i u stvarnoj bolnici, postoji čekaonica u kojoj mali pacijenti čekaju svoj red. Zatim dolaze liječniku za medvjediće, gdje zajedno s volonterima otkrivaju što njihovoj igrački nedostaje i kako joj mogu pomoći. Plišanci mogu imati bolno uho, grlobolju ili slomljenu nogu, a djeca sudjeluju u pregledu i odabiru načina liječenja.

Najčešće mališani već unaprijed znaju što muči njihovu igračku. Posebno ih veseli zamatanje nogu, pa se nerijetko dogodi da, nakon što vide kako je jednom plišancu postavljen zavoj, i ostali požele isti tretman. Tako se čekaonica može pretvoriti u odjel pun plišanaca sa slomljenim nogama. Ako su djeca u početku sramežljiva, volonteri ih potiču na sudjelovanje kroz jednostavne postupke, poput pregleda ušiju i grla ili slušanja pluća. S mlađima se više uči kroz igru i pokazivanje, dok stariji mogu upoznati i nazive instrumenata koji se koriste tijekom pregleda.

Radionice su s godinama postale bogatije i interaktivnije. Uz osnovni pregled, djeca mogu upoznati rendgen, laboratorij, vađenje krvi, gipsaonu, pa čak i prikaz operacije. Sve aktivnosti prilagođene su njihovoj dobi, a djeca nisu samo promatrači: aktivno sudjeluju, postavljaju pitanja i kroz vlastito iskustvo uče što se događa u zdravstvenoj ustanovi.

– Želimo djeci pokazati da liječnik nije netko koga se trebaju bojati, nego osoba koja im želi pomoći. Kada kroz igru sami pregledaju plišanca i vide kako izgleda neki postupak, nepoznato postaje bliže i manje strašno. Veseli nas velik odaziv djece i roditelja te broj upita vrtića i knjižnica. Njihova znatiželja, uzbuđenje i osmijesi motiviraju nas da nastavimo razvijati projekt -kaže Klaudija Pulek.

Cilj „Bolnice za medvjediće” nije samo smanjiti strah od liječnika i bijele kute nego i djeci na jednostavan način objasniti kako izgleda pregled. Pozitivno iskustvo može im olakšati buduće odlaske liječniku, a istodobno pomoći i roditeljima koji se ponekad susreću s dječjim strahom ili nesigurnošću. Kada dijete zna što može očekivati, lakše se opušta i spremnije surađuje.

Velik interes pokazuje da ovakve radionice imaju važno mjesto u upoznavanju djece sa zdravstvenim sustavom. Tim nastoji odgovoriti na pozive i organizirati što više susreta, no želja je da projekt postane dostupan i djeci koja ne mogu doći na radionice u Zagrebu. Zato se priprema novi korak – „Bolnica za medvjediće na kotačima”.

Ideja je proširiti aktivnosti izvan Zagreba i posjetiti vrtiće, škole, udruge i događanja u drugim gradovima i mjestima. Tako bi i djeca koja dosad nisu imala priliku sudjelovati mogla upoznati liječničko okruženje na siguran, zabavan i njima razumljiv način. Organizatori se nadaju da će putujuća bolnica omogućiti još više susreta i pomoći da liječnički pregled djeci postane manje nepoznat.

Vrtići, škole, udruge i organizatori događanja izvan Zagreba koji žele ugostiti „Bolnicu za medvjediće na kotačima” mogu se javiti bolnicazamedvjedice@emsazagreb.hr.

Plišanci će možda na pregled stići s bolovima, zavojima ili drugim izmišljenim tegobama, no najvažnije je da djeca iz radionice odu s novim znanjem i osjećajem da liječnik nije razlog za strah.

Dodaj IN Portal među omiljene izvore na Googleu

Problem, po meni, nije financijska (ne)pismenost, nego se zapravo svodi na činjenicu da neke udruge zaboravljaju što je njihova misija, kaže Marica Mirić, predsjednica SOIH-a

Poslušaj članak

Udruge koje okupljaju osobe s invaliditetom u posljednjih se nekoliko godina žale da sve teže financiraju projekte i programe namijenjene kvalitetnijem životu njihova članstva. Stoga su prošli tjedan u Zagrebu tri krovna saveza – Hrvatski savez udruga cerebralne i dječje paralize (HSUCDP), Hrvatski savez udruga osoba s tjelesnim invaliditetom (HSUTI) i Savez društava distrofičara Hrvatske (SDDH) – zajednički organizirali radionicu za zaposlenike udruga članica s ciljem jačanja kapaciteta za uspješno upravljanje svakodnevnim poslovanjem udruga.

Na radionici, koja se održala uz financijsku potporu Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva, sudjelovalo je 30-ak udruga članica sva tri saveza, uz poseban osvrt na financijsku pismenost kao važnu stavku u djelovanju udruga.

Tezu s početka teksta – o teškoj financijskoj situaciji brojnih udruga osoba s invaliditetom – u formi pitanja prenosimo Marici Mirić, predsjednici Saveza društava distrofičara Hrvatske i prvoj dami SOIH-a. Internesira nas je li možda i financijska (ne)pismenost razlog što udruge ‘dišu na škrge’ i klimavo se održavaju na životu.

– Ne bih rekla da finacijska nepismenost uzrokuje neke probleme u djelovanju udruga jer većina nas te poslove prepušta knjigovodstvenim servisima – veli nam Mirić.

– Neke su udruge vrlo financijski profilirane i imaju ekipe koje znaju kako povući novac iz određenih fondova. ali i kako taj novac pametno utrošiti.

Problem je, po meni, znatno složeniji i zapravo se svodi na činjenicu da neke udruge zaboravljaju što je njihova misija. A naša misija trebala bi biti bolji, kvalitetniji život našeg članstva. To ponajprije podrazumijeva stvaranje svih uvjeta koji vode neovisnom življenju osoba s invaliditetom.

Dakle, mi kao udruge i savezi našem članstvu moramo osigurati uslugu osobne asistencije, no pritom i asistenti moraju biti zadovoljni uvjetima rada i visinom satnice. Međutim, postoje udruge koje broje tek nekoliko članova a gradile bi nekakve megalomanske projekte, primjerice centre za neovisno življenje. Za koga bi to oni gradili centre, za nekolicinu svojih članova?! Otkud novac za takve projekte, na temelju kojeg bi to programa oni osigurali bolji, ispunjeniji život osobama s invaliditetom?!

Nama ne trebaju mastodonti, nama trebaju suvisli i kvalitetni projekti koji neće dovesti udruge, kako sami kažete, u situaciju da ‘dišu na škrge’. Stoga i organiziramo ove radionice, kakva je današnja, kako bismo prenijeli svoja znanja i iskustvo kad je riječ o učinkovitom poslovanju udruga – kategorična je Mirić.

Premda to i nije bila tema radionice u organizaciji tri saveza, Mirić neizostavno pitamo što misli o (u posljednje vrijeme često spominjanom) kolektivnom ugovoru koji bi, navodno, udruge i savezi trebali potpisati s Vladom RH već sljedeće godine. Taj bi kolektivni ugovor, opet navodno, udruge osoba s invaliditetom konačno svrstao među pouzdane, financijski stabilne poslodavce.

– Ne zalažem se za kolektivni ugovor iz dva razloga. Prvo, nije dobro da institucije ulaze u udruge jer institucije imaju svoja kruta, birokratska pravila koja često nemaju veze sa stvarnim životom i izazovima osoba s invaliditetom. Kako jedan državni službenik, koji predstavlja te institucije, može znati što su temeljne potrebe našeg članstva, a nikada nije izašao iz svoje kancelarije i ušao u stvarni svijet osoba s invaliditetom. Drugo, tim kolektivnim ugovorom neke bi udruge dobile stalni izvor financiranja, a druge bi bile izuzete. To bi dovelo do strašnog razdora među udrugama, trenja u odnosima koje bi moglo ugroziti i smisao našeg okupljanja u saveze – zaključuje Mirić.

Dodaj IN Portal među omiljene izvore na Googleu

Cilj akcije je potaknuti toleranciju, empatiju, međusobno poštovanje i ravnopravno uključivanje osoba s invaliditetom u društvo. Ujedno se promiču solidarnost, volontiranje, kretanje i zdrave životne navike

Poslušaj članak

U subotu, 10. listopada 2026. godine, u Planinarskom domu Đuro Pilar, poznatom kao Popovićeva šumica, održana je tradicionalna akcija „Različiti, a jednaki“.

U organizaciji Udruge osoba s invaliditetom „Loco-Moto“ iz Slavonskog Broda i u suradnji s Planinarskim društvom Dilj gora, akcija se održava već 28 godina s ciljem promicanja jednakosti, prihvaćanja različitosti i zajedništva.

Ovogodišnje druženje okupilo je oko 300 sudionika, među kojima su bili učenici svih slavonskobrodskih osnovnih škola, učenici iz Donje Bebrine, djeca Dječjeg vrtića Potjeh, učenici Srednje medicinske škole, učitelji, nastavnici, odgojitelji, osobe s invaliditetom i volonteri.

Program je bio ispunjen sportskim i zabavnim aktivnostima. Sudionici su se okušali u potezanju konopa, skakanju u vrećama i štafetnim igrama, a sudjelovali su i u kreativnoj radionici, radionici smijeha te slikanju na foliji. Kroz igru, druženje i zajedničke aktivnosti djeca, mladi i odrasli imali su priliku upoznati se, povezati i zajedno provesti vrijeme u prirodi.

Cilj akcije je potaknuti toleranciju, empatiju, međusobno poštovanje i ravnopravno uključivanje osoba s invaliditetom u društvo. Ujedno se promiču solidarnost, volontiranje, kretanje i zdrave životne navike.

Akcija „Različiti, a jednaki“ posebno je važna za djecu i mlade jer im omogućuje da kroz zajedničko iskustvo bolje razumiju i prihvate različitosti. Takvim se druženjima ruše predrasude, razvijaju prijateljstva i gradi društvo u kojem svatko ima svoje mjesto.

Već 28 godina ova akcija pokazuje koliko su važni zajedništvo, suradnja i odgoj novih generacija u duhu prihvaćanja i jednakih mogućnosti za sve.

Poruka akcije jednostavna je i snažna: „Različiti smo po svojim mogućnostima, iskustvima i potrebama, ali svi smo jednaki u dostojanstvu, pravima i potrebi da budemo prihvaćeni”.