Ideja se razvila nakon što mu se otac jednog slabovidnog dječaka potužio kako je njegov sin odbijen u lokalnom nogometnom klubu

Poslušaj članak

Svi znamo da bavljenje sportom može i zna biti sredstvo za izlazak iz teških životnih situacija kao što su ovisnosti, depresija i socijalna isključenost. Upravo sport, odnosno nogomet, promijenio je život jednom čovjeku i približio ga OSI populaciji.

Naime, kako piše BBC News, Ryan Davison iz engleskog grada Pontefracta 2023. godine doživio je ono što ni jedan roditelj ne želi ni zamisliti, smrt vlastitog sina. U trenucima dok je tražio životni smisao, nešto što će ga tjerati da se izdigne iz osobne tragedije i nastavi dalje sa životom, došao je na ideju da osnuje nogometnu momčad.  

Međutim, Davison nije osnovao bilo kakvu nogometnu momčad, već nogometnu momčad za djecu s oštećenjem vida.

Ideja se razvila nakon što mu se otac jednog slabovidnog dječaka potužio kako je njegov sin odbijen u lokalnom nogometnom klubu za amaterski nogomet. To ga je potaknulo da osnuje tim za slabovidnu djecu.

U njegov tim dobrodošla su sva djeca koja imaju problema s perifernim vidom ili prostornom percepcijom. Treninzi ove momčadi održavaju se na terenima sportskog kompleksa A1 Football Factory, svake nedjelje, a podržava ih i tamošnja dobrotvorna organizacija za osobe s oštećenjem vida Wakefield Sight Aid.

– Samo želim da bude puno djece svih sposobnosti koja dolaze ovdje, osjećaju se sigurno i jednostavno se izražavaju. Osjećam da sam time svog malog dječaka učinio ponosnim – kazao je trener Davison.

Tim broji oko 15 djece, a sastoji se od dječaka i djevojčica. Djeca na treningu imaju lopte različitih boja, reflektirajuće markere, a sporazumijevaju se verbalnim putem.

Nakon skoro dvije godine rada sa slabovidnom djecom, u travnju ove godine počet će nogometni treninzi i za djecu s fizičkim invaliditetom.

– Djeca ne žele da se prema njima postupa drugačije, oni samo žele igrati nogomet na mjestu gdje se osjećaju sigurno i prihvaćeno – istaknuo je trener.

Da radi dobar posao s djecom koja imaju problem s oštećenjem vida, potvrđuju mu i roditelji koji kažu da je treniranje s timom njihovoj djeci promijenilo život na bolje.

– Od toga da nije poznavala nikoga sličnog sebi, došla je  do toga da upozna svu tu djecu – to joj jako puno znači. Od faze nesigurnosti došla je do toga da sada govori da joj je invaliditet supermoć – kazala je Samantha Hayward-Bannister, mama jedne djevojčice koja trenira s timom.

Jedan od dječaka koji treniraju, trinaestogodišnji Buddy, kazao je kako uživa svaki put kada dođe na trening.

– Dolazim samo jednom tjedno, ali kad dođem, stvarno je dobro i jako uživam u tome.

Glavna izvršna direktorica udruge Wakefield District Sight Aid, Hayley Grocock rekla je da je napredak koji su djeca postigla trenirajući nestvaran.

– Neku od ove djece poznajem već prilično dugo i vidjeti kako su rasli i razvijali se jer su bili u okruženju koje im je omogućilo i osnažilo ih da budu najbolji što mogu, apsolutno je fenomenalno – kazala je Grocock.

Ovakve priče i djela prava su slika inkluzivnosti kojoj bi svijet trebao težiti.

Nekome invaliditet izgleda kao prepreka za normalan život, a nekome kao avantura i prilika za odličnu poslovnu ideju

Poslušaj članak

U današnje vrijeme svjedoci smo raznih ideja koje svakodnevno izlaze na tržište, ali rijetko što je društveno korisno. Upravo jedna takva društveno korisna ideja pala je na pamet mladom čovjeku s oštećenjem vida.

Da na svijetu još postoje ljudi koji misle i rade za opće dobro i veću društvenu korist, dokaz je Tobias Finnie, mladić s oštećenjem vida iz engleskog grada Coventryja.

Naime, kako piše BBC, Tobiasova sestra Maddison Grey vlasnica je lokalnog restorana pod nazivom ‘Mad About The Buns’. Taj restoran, osim po ukusnoj hrani i piću, prepoznatljiv je po još nečemu – jelovniku na Brailleovom pismu.

Da, dobro ste pročitali. Tobias Finnie koji je slijep od rođenja, kako bi sestri pomogao poboljšati uslugu, ali i napravio nešto dobro za zajednicu, osmislio je jelovnik za slijepe i slabovidne osobe.

Kako kaže, na ideju je došao jer gotovo nitko u Engleskoj nema takvu uslugu, a ideja mu je sinula kada je jednog sjedio u restoranu svoje sestre i čekao da mu netko pročita jelovnik kako bi mogao naručiti nešto za sebe.

– Devedeset devet posto restorana nema jelovnik na Brailleovom pismu, što nije u skladu sa Zakonom o jednakosti, koji navodi da bi trebalo napraviti razumne prilagodbe.

Iako je ideja bila genijalna, provesti je u djelo nije bilo toliko jednostavno. Kako bi od ideje došao do krajnjeg proizvoda, odnosno usluge prilagođene osobama s oštećenjem vida, bila mu je potrebna pomoć mame i sestre koje su mu čitale stavku po stavku s jelovnika da bi ih on mogao napisati na Brailleovom pismu, odnosno dodati na jelovnik za slijepe i slabovidne.

Tobias Finnie od ovoga je sada razvio pravi mali posao. Naime, kada su drugi ugostitelji vidjeli jelovnik na Brailleovom pismu u restoranu njegove sestre, tražili su da i njima napravi takav.

Za sada Tobias jelovnike radi tri dana u tjednu, a planira i češće ako potražnja za njegovim uslugama bude veća.

Nekome invaliditet izgleda kao prepreka za normalan život, a nekome kao avantura i prilika za odličnu poslovnu ideju.

U ovo doba kada se vode žestoke bitke oko rodnih identiteta, moglo bi se dogoditi da i muškarci s problemom (pro)ćelavosti traže status osobe s invaliditetom

Poslušaj članak

Ozbiljan gubitak kose kod žena predstavlja oštećenje koje negativno utječe na sposobnost obavljanja svakodnevnih aktivnosti.

Tako su zaključili suci Swami Raghavan i Kevin Poole u jednom od najneobičnijih procesa u novijoj povijesti britanskog pravosuđa te presudili kako se od sada ćelavost kod žena može klasificirati kao invaliditet.

Priča, koja će prerasti u sudsku trakavicu, počela je još prije četvrt stoljeća, točnije 2001. godine, kada su Mark Sharp i Glenn Kinsey pokrenuli specijaliziranu tvrtku i razvili periku dizajniranu posebno za žene koje imaju ozbiljnih problema s gubitkom kose. Njihova je perika brzo postala hit među proćelavim ženama jer je imala boje savršeno usklađene s prirodnom kosom i postavljena tako da ni najrevniji promatrači ne mogu uočiti ekstenzije.

No Sharp i Kinsey nisu dugo uživali u plodovima novostečene slave i ugleda, za što se pobrinula britanska porezna služba. Tamošnja porezna uprava, naime, uručila im je račun od 277 tisuća britanskih funti za neplaćeni PDV, kao razlog navodeći da su njihove perike modni dodatak, a ne svojevrsno ortopedsko pomagalo. Sharpu i Kinseyu, tvorcima perike, od šoka se digla kosa na glavi. Znali su da će pravna bitka biti duga i iscrpljujuća, da će se mediji brutalno naslađivati, no bili su odlučni dokazati da njihove perike, koje kupce koštaju oko 2400 funti godišnje za postavljanje ekstenzija i održavanje, trebale ‘kvalificirati kao produkti s nultom stopom PDV-a prema izuzeću za lijekove i pomagala za osobe s invaliditetom’.

I bili su u pravu, barem prema presudi sudaca Raghavana i Poolea. Stali na stranu proizvođača perika, slažući se da bi njihove klijentice koje pate od ćelavosti trebale biti smatrane osobama s invaliditetom.

Odvjetnici porezne uprave u žalbi na presudu tvrdili su da se ćelavost ne bi trebala smatrati invaliditetom, jer je to ‘kozmetički’ problem i da se druge karakteristike koje utječu na izgled, poput pjegica, također mogu promatrati na isti način. No, uzalud im žalba, suci su u obrazloženju presude naveli da ‘ozbiljan gubitak kose kod žena predstavlja oštećenje koje negativno utječe na sposobnost obavljanja svakodnevnih aktivnosti’.

– Te aktivnosti uključuju rad, slobodno vrijeme, druženje, brigu o sebi i brigu za druge, aktivnosti koje, barem do određene mjere, znače biti vidljiv drugima u javnosti – stoji u obrazloženju presude.

– To nije zato što gubitak kose fizički sprečava sudjelovanje u takvim aktivnostima, već zbog nevolje koju bi žena s teškim gubitkom kose obično iskusila ako se ne poduzmu koraci da se to prikrije. Ta nevolja proizlazi iz kulturnog značaja kose za ženski identitet, društvenih očekivanja u vezi s izgledom i različitih standarda koji se primjenjuju na žene. Žene koje je liječila tvrtka, one s ćelavošću ili povremenim gubitkom kose, a ne samo s prorjeđivanjem, bile su, na temelju tog stanja, osobe s invaliditetom – zaključili su uz ostalo suci Raghavan i Poole.

I kako se to već moglo očekivati, društvene su mreže podivljale, jedni su presudu pozdravili gromoglasnim pljeskom, drugi ismijavanjem i iščuđavanjem. U ovo doba kada se vode žestoke ideološke, političke i kulturološke bitke oko rodnih identiteta, moglo bi se dogoditi da i muškarci s problemom (pro)ćelavosti traže status osobe s invaliditetom. Zašto ne!? Besplatan javni prijevoz, posebna parkirališna mjesta, invalidnine i kojekakvi dodaci, a pojam roda postao je beskonačno rastezljiv.