Odmah po potpisivanju ugovora Centar za rehabilitaciju Zagreb započet će pripreme za osnivanje prve skupine poludnevnog boravka i grupne psihosocijalne podrške za odrasle osobe s poremećajem iz spektra autizma

Poslušaj članak

Grad Zaprešić ustupio je Centru za rehabilitaciju Zagreb nekretninu u Mokričkoj ulici na korištenje i upravljanje s ciljem proširenja aktivnosti Radionice Zaprešić. Ugovor su potpisali gradonačelnik Zaprešića Željko Turk i ravnateljica Centra Teodora Not.

Radionica Zaprešić djeluje od 2000. godine kao izdvojena organizacijska jedinica Centra za rehabilitaciju Zagreb, a nalazi se u Ulici bana Josipa Jelačića 77a. U sklopu svojih programa pruža socijalne usluge poludnevnog boravka te grupne psihosocijalne podrške za tridesetak odraslih osoba s intelektualnim teškoćama s područja Zaprešića i okolice.

Dodjelom kuće na adresi Mokrička 32, zajedno s pripadajućim pomoćnim objektima ukupne površine 260,73 četvorna metra i dvorištem veličine 518 četvornih metara, stvaraju se uvjeti za daljnji razvoj i prilagodbu usluga potrebama zajednice. Poseban naglasak stavlja se na uspostavu novih programa namijenjenih osobama s poremećajem iz spektra autizma.

Nakon sklapanja ugovora Centar za rehabilitaciju Zagreb započet će s pripremnim aktivnostima potrebnima za osnivanje prve skupine poludnevnog boravka i grupne psihosocijalne podrške za odrasle osobe s autizmom. To uključuje organizacijske, kadrovske i prostorne zahvate kako bi se omogućio početak pružanja usluga.

Ravnateljica Not istaknula je kako novoosigurani prostor ima vrijedno zeleno okruženje koje pozitivno utječe na korisnike. U početnoj fazi planiran je rad s jednom skupinom, dok se u budućnosti, ovisno o potrebama korisnika i dostupnim sredstvima iz državnog proračuna, razmatra mogućnost proširenja na ukupno tri skupine. Dodala je kako će zbog izdvojene lokacije nova kuća u početku funkcionirati neovisno o postojećoj radionici.

Grad Zaprešić preuzet će financiranje dodatne opreme te osigurati uređenje i prilagodbu pomoćnih objekata uz kuću. Time će se stvoriti uvjeti za uvođenje usluge rane razvojne podrške, koja obuhvaća stručnu pomoć djeci s razvojnim rizicima ili teškoćama, kao i savjetodavnu podršku njihovim roditeljima. Cilj je potaknuti razvoj djetetovih sposobnosti te olakšati njegovo uključivanje u obrazovni sustav i društvo.

Gradonačelnik Turk naglasio je kako ovaj projekt predstavlja dodatni iskorak u jačanju lokalne mreže socijalnih usluga, osobito u području kontinuirane podrške osobama s poremećajem iz spektra autizma i njihovim obiteljima. Istaknuo je da je obveza gradske uprave prepoznati potrebe građana i pravodobno reagirati, posebno kada je riječ o najosjetljivijim skupinama.

Zadovoljstvo realizacijom projekta izrazila je i vršiteljica dužnosti ravnateljice Uprave za obitelj i socijalnu politiku Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike, Tanja Žaja. Pritom je naglasila važnost suradnje lokalne samouprave i ustanova socijalne skrbi.

Prema njezinim riječima, Grad Zaprešić pokazuje razumijevanje za potrebe svojih stanovnika te aktivno doprinosi razvoju socijalnih usluga. Iako su same usluge u nadležnosti ustanova socijalne skrbi, kvalitetan prostor i odgovarajuća oprema ključni su za njihovu provedbu. Zahvalila je Gradu i gradonačelniku na snažnoj podršci u razvoju novih programa na ovom području.

Redatelj Cameron S. Mitchell osobe s invaliditetom opisuje kao prvu skupinu žrtava ubijenih u Holokaustu, ali posljednje koje će se pamtiti

Poslušaj članak

U školskim udžbenicima rijetko se, čak i kao fusnota, spominje činjenica da su prve žrtve masovnog i strateški osmišljenog pogroma u nacističkoj Njemačkoj zapravo bili ljudi s invaliditetom.

No do danas nitko od povjesničara to nije nazvao genocidom, premda je činjenično utvrđeno da su nacisti prve plinske komore izgradili za sustavno ubijanje institucionaliziranih osoba s invaliditetom. U tim je komorama stradalo oko tristo tisuća ljudi, no to je bio tek preludij za najmonstruozniji zločin zapisan u službenoj povijesti – Holokaust u kojemu je mučki ubijeno šest milijuna europskih Židova.

Osobe s invaliditetom neopisivo okrutno likvidirane su unutar programa Aktion T4, koji su nacisti su pokrenuli1939., dakle prije nego što su započeli s ‘konačnim rješenjem’ i sustavnim ubijanjem europskih Židova, među ostalim i u plinskim komorama. Za tu su se krvavu misiju nacisti ponajprije obučavali na ljudima koji su imali neki intelektualni ili fizički invaliditet. Nacisti i njihovi pristaše taj su pogrom opravdavali tezom da ‘osobe s invaliditetom nemaju život dostojan življenja’.

Nacistički program Aktion TK dvadeset je godina istraživao filmski redatelj Cameron S. Mitchell, u suradnji s članovima svoje obitelji, te svoja otkrića ovjekovječio u hvaljenom i nagrađivanom dokumentarcu ‘Disposable Humanity’. Redatelj Mitchell osobe s invaliditetom opisuje kao prvu skupinu žrtava ubijenih u Holokaustu, ali posljednje koje će se pamtiti. Bio je, kako sam kaže, zbunjen koliko se malo o znalo o programu Aktion T4 koji će kasnije postati temelj sustavnog ubijanja Židova.

– Brisanje osoba s invaliditetom prisutno je na svakoj razini kroz cijelu povijest – rekao je Mitchell.

– Spomenik za žrtve programa Aktion T4 izgrađen je u Berlinu tek 2011. godine, što je osobe s invaliditetom učinilo posljednjom skupinom žrtava koja je prepoznata u centru grada. Drugi primjer toga je proces u Nürnbergu gdje žrtve s invaliditetom nisu bile u fokusu porote jer ih nisu smatrali žrtvama koje bi se smatrale ljudskim bićima. Jako sam zabrinut što ne znamo za ovu povijest i stoga smo dužni da je ponovimo, pa i ovako u filmu. Moramo zaštititi najranjivije, jer su oni prva prečka na društvenim ljestvama. Osobe s invaliditetom su kanarinac u rudniku ugljena za fašističke režime – zaključuje Mitchell, ogorčeno, možda i stoga što i članovi njegove obitelji imaju različite oblike invaliditeta.

Njegovi roditelji David Mitchell i Sharon Snyder znanstvenici su koji su dobar dio svojih karijera posvetili studiju o invaliditetu. Njihov doprinos u stvaranju filma ‘Disposable Humanity’ golem je i značajan, uz sve ostalo i zato što su pomogli u istraživanju nacističke medijske propagande u kojoj se neprestano ponavljalo da su osobe s invaliditetom skupina koja je bila (sic!) prijetnja društvu.

Velik broj naših članova živi na samom rubu egzistencije ili ispod nje, unatoč svim ‘povećanjima’, kaže Suzana Rešetar, predsjednica udruge Sjena

Poslušaj članak

Neutemeljenim i tendencioznim označio je premijer Andrej Plenković burne reakcije nekih roditelja njegovatelja na odluku njegove Vlade o povećanju osnovice socijalnih naknada za pet, odnosno deset eura.

U dijelu javnosti, naime, postavljeno je jedno prilično nezgodno pitanje: je li Vlada uopće senzibilizirana za socijalna prava roditelja njegovatelja, očekivano nezadovoljnih tom odlukom?

Među lučonošama tog nezadovoljstva je i Udruga obitelji djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom Sjena, iz koje kažu kako novo povećanje osnovice socijalnih naknada njihovu članstvu neće omogućiti život dostojan čovjeka.

Upravo je s ovom udrugom premijer Plenković ušao u javnu polemiku, etiketirajući je ‘zlonamjernom’ zbog izjave da je povećanje socijalnih naknada mizerno i ponižavajuće.

Što je zlonamjerno u izjavi o ‘ponižavajućem’ povećanju socijalnih naknada pitamo Suzanu Rešetar, predsjednicu Udruge Sjena. Uostalom, jesu li u Vladi svjesni kako izgleda prosječna svakodnevica nekog od članova Sjene?

– Zlonamjerno nije ništa. Zlonamjerno je pokušaj da se stvarnost proglasi napadom – kaže nam Suzana Rešetar.

– Naši članovi ne žive u tablicama, postocima ni političkim izjavama, nego u svakodnevici u kojoj se svaki dan iznova provjerava koliko sustav stvarno funkcionira.

– Prosječna svakodnevica obitelji djeteta s teškoćama u razvoju ili odrasle osobe s invaliditetom znači stalne terapije, putovanja, participacije, dugotrajne liste čekanja, neplaćene sate skrbi i potpuni izostanak zamjena. Znači iscrpljenost, neizvjesnost i trajni strah od toga što će se dogoditi ako se roditelj ili član obitelji razboli, iscrpi ili jednostavno više ne može.

– To znači roditelje ili članove obitelji koji nisu izabrali ostati kod kuće iz hira, nego su na to prisiljeni jer sustav nije osigurao asistente, dostupne terapije i podršku bez koje njihova djeca i njegovane osobe ne mogu biti uključena u vrtiće, škole i zajednicu. Ti ljudi ne ‘žive od naknada’ – oni su doslovce izgurani s tržišta rada.

– U tom kontekstu reći da novo povećanje osnovice ne omogućuje život dostojan čovjeka nije zlonamjerno. To je činjenično, koliko god se nekome političaru ta činjenica ne sviđa – kategorična je Rešetar. 

Prvu damu Sjena usto pitamo i ima li istine u tvrdnji da nisu rijetki članovi njezine udruge koji žive ispod egzistencijalnog minimuma?

– Nažalost, ima! To je istina koju se sustavno pokušava ublažiti statistikom.

– Velik broj naših članova živi na samom rubu egzistencije ili ispod nje, unatoč svim ‘povećanjima’. Naknade koje primaju nisu plaća, nisu priznanje rada i ne pokrivaju stvarne troškove invaliditeta.

– Invaliditet sa sobom nosi dodatne, stalne i neizbježne troškove – terapije, pomagala, prijevoz, prilagodbe, privatne usluge pa čak i specijalističke preglede koje sustav ne osigurava ili osigurava prekasno. Povećanje osnovice od nekoliko eura ne mijenja činjenicu da se mnoge obitelji i dalje moraju odlučivati između terapije, režija i osnovnih životnih potreba.

– To nije socijalna sigurnost. To je puko preživljavanje – kaže Rešetar.

Pokazuje li ovaj sukob s premijerom Plenkovićem, nadalje pitamo, potpuno nerealnu percepciju stvarnosti u kojoj žive obitelji djece i odraslih osoba s invaliditetom? Premijer je ponosan postignućima socijalne države, dok udruga Sjena s druge strane ukazuje na šlamperaj i nesenzibiliziranost nadležnih institucija…

– Ovdje se ne radi o sukobu, nego o sudaru stvarnosti i političke slike stvarnosti – kaže Rešetar.

– Premijer govori iz perspektive sustava, njegovih postignuća i udobne fotelje. Mi govorimo iz perspektive ljudi koji u tom sustavu žive – i prečesto zapinju i propadaju u njegovim prazninama.

– Ako se netko ponosi postignućima socijalne države, onda mora biti spreman čuti i one koji jasno i argumentirano ukazuju gdje ta država ne ispunjava svoju svrhu. Udruga Sjena ne ukazuje na probleme zato da bi rušila sustav i zato što mi roditelji i obitelji nemamo pametnijeg posla, nego zato što svakodnevno svjedočimo njegovim posljedicama na konkretne živote.

– Ono na što upozoravamo nije izolirani propust, nego obrazac: kašnjenja, administrativni šlamperaj, prebacivanje odgovornosti i kronični nedostatak senzibiliteta institucija prema obiteljima koje već žive pod iznimnim pritiskom. 

– Razlika u percepciji ne proizlazi iz ideologije, nego iz činjenice da mi gledamo stvarnost odozdo, iz svakodnevnog života ljudi koji ovise o tim odlukama – zaključuje Rešetar.