Razgovarali smo s voditeljicom odjela posudbe u knjižnici koja je postala jednom od najdugovječnijih institucija hrvatske kulture

Poslušaj članak

Gospođo Lešaja, Hrvatska knjižnica za slijepe (HKZASL) ove godine proslavlja 60. obljetnicu postojanja. Koliko je i na koji način HKZASL u svojoj bogatoj povijesti utjecao na opismenjavanje slijepih i slabovidnih osoba?

– Svaka knjižnica svojom djelatnošću doprinosi indirektno i direktno opismenjivanju zajednice kojoj služi pa tako i HKZASL. U slučaju narodnih knjižnica radi se o lokalnim zajednicama, a u slučaju HKZASL o osobama s teškoćama čitanja standardnog tiska koje čine jednu vrlo raznoliku i široko rasprostranjenu zajednicu korisnika.

Ono što ovu knjižnicu čini posebnom je to što knjige koje su apriori nedostupne osobama s teškoćama čitanja standardnog tiska pripremamo tako da postanu pristupačne slijepim i slabovidnim osobama, zatim osobama s fizičkim oštećenjima koja im onemogućavaju konvencionalno čitanje te učenicima s disleksijom. HKZASL je kroz svoju povijest brinula o čitateljskim navikama, odnosno stvaranjem svojeg fonda i korisničkih usluga stvarala je i čitatelje dok su oni istodobno stvarali i jačali knjižnicu. Želja za čitanjem i dostupnošću pristupačnih knjiga idu ruku pod ruku i međusobno se jačaju. Prilikom stvaranja pristupačnih formata i prilikom njihovog distribuiranja korisnicima, HKZASL djeluje u skladu s nacionalnim zakonima i propisima s područja knjižničarstva i autorskog prava, a prati i trendove na međunarodnoj razini.

U idealnom svijetu bi sve knjige bile rođene pristupačne i svaki bi čitatelj mogao odmah posuditi knjigu u obliku koji zadovoljava njegove potrebe. To je utopija, ali dopuštam si ponekad sanjati o njoj.

Nedavno ste pokrenuli i projekt od velikog značaja za hrvatsku kulturu općenito, naime digitalizaciju nota hrvatske glazbene baštine na brajici. Jeste li zadovoljni rezultatima koje je ovaj projekt polučio?

– Mislim da ste nedavno, u sklopu koncerta Perice Mihaljevića, i pisali nešto o tome. Da, HKZASL u svom fondu ima i note pisane brajicom, nastale u raznim knjižnicama diljem svijeta ali i ovdje uz pomoć revnih entuzijasta, muzičara i profesora glazbe poput Valentina Novačića, Josipa Hrvoja, a sada i Perice Mihaljevića. Do nota stranih kompozitora na brajici je lako doći pomoću međunarodnih platformi za razmjenu knjiga u pristupačnih formata. Ali note hrvatskih kompozitora na brajici moramo pripremati mi u Hrvatskoj. Digitalizacija i pohrana tako pripremljenih notnih zapisa bitne su za sadašnje ali i za buduće naraštaje slijepih muzičara.

Zadovoljni smo onim što je do sada napravljeno, bilo je puno prepreka i nekoliko stručnjaka je moralo biti uključeno u proces ali vjerujemo kako će nastavak tog projekta ipak biti lakši. Znate, dobro je proći sve te pokušaje i pogreške, sada nam je postupak jasniji i spremni smo za buduće notne pustolovine.  

Povodom obilježavanja 60. godišnjice djelovanja, HKZASL je ugostila brojne književnike i glazbenike, organizirala okrugle stolove i kvizove…

– Iako je ova godina specijalna i obljetnička te smo imali i brojne dodatne programe, HKZASL uvijek nastoji svojim korisnicima ponuditi dodatne sadržaje. Već sigurno 20 godina organiziraju se ovdje događanja, brojne manifestacije, predavanja, natjecanja, koncerti, izložbe, druženja. Nastojimo održati postojeću publiku i privući novu. Naša su događanja otvorena svima. Zaista, svatko zainteresiran može doći k nama.

U prostoru knjižnice je uvijek aktualna neka izložba, književne tribine koje moderira Andrija Škare održavaju se jednom mjesečno, imamo sastanke čitateljskih klubova s gostovanjima književnika ali i jednomjesečne sastanke čitateljskog kluba ‘Zvučko’. U posjet nam dolaze škole ili mi odlazimo k njima, imamo programe u Noći knjige, u Mjesecu hrvatske knjige, jednom godišnje organiziramo Kviz znanja i Državno natjecanje u brzom i izražajnom čitanju brajice, studenti Muzičke akademije uvijek u prosincu održavaju koncert… Uskoro sudjelujemo u programu Interlibera. Održat ćemo radionicu ‘Čitajmo različito’ u sklopu dječjeg programa, a ravnateljica Karolina Zlatar Radigović će s drugim stručnjacima sudjelovati i u panel raspravi ‘Kad pisanje i čitanje djeci i mladima nije lako – podrška koja mijenja živote’. Imamo jako puno planova tako da je najbolje redovito pratiti našu Facebook i mrežnu stranicu i prijaviti se na naš e-bilten Redak. Za korisnike i znatiželjnike koji ne mogu fizički doći uvijek nudimo poveznicu za uključivanje putem Zooma. Snimke događanja se šalju pretplatnicima naših časopisa, a može ih se poslušati i na našem YouTube kanalu.

Kako ocjenjujete interes vaših korisnika za čitanjem knjiga i stjecanjem novih znanja? Je li čitanje knjiga, u ovoj digitalnoj močvari u kojoj živimo, danas postalo nekako zastarjelo i suvišno?

– Naši korisnici obožavaju čitati i mnogi od njih bi vam odgovorili kako im čitanje predstavlja puno više od puke zabave ili razbibrige, što također nije loše. Prosječni korisnik HKZASL-a posudi oko 40 naslova godišnje. Korisnik i knjižničar uče jedan od drugog, jedan drugom otključava svijet. Ne mogu uopće pokušati nabrojati koliko sam djela i autora upoznala zato što su me korisnici na njih nagovorili, a nadam se da je bilo i obrnuto.

Ali da se vratim na Vaše pitanje. Ne bih se složila s Vama oko termina ‘digitalna močvara’. Digitalno doba je otvorilo brojne mogućnosti osobama s teškoćama čitanja standardnog tiska. Protok znanja i informacija je sada fleksibilniji, a načini čitanja su vrlo raznoliki.

Asistivna tehnologija je slijepim i slabovidnim osobama, rekla bih, donijela informacijsku ravnopravnost kao nikada prije u povijesti. Ona svakako nije još potpuna, ali mi se čini da sve brže ide u tom smjeru. Ono čemu nas je pak digitalno doba kolektivno izložilo je brzina protoka informacija i njihova količina. Lako postajemo recipijenti informacija, neselektivni i nestrpljivi, a selektivnost i strpljivost su dvije vrline koje nam trebaju za čitanje knjiga. Čitanje je radnja koja se odvija u realnom vremenu. Proces čitanja je sličan tjelovježbi, što više čitaš, čitateljski mišić postaje snažniji i izdržljiviji.

I za kraj, što vaša knjižnica može ponuditi i ostalim osobama s invaliditetom, ne samo slijepim i slabovidnim korisnicima?

– Osobe s fizičkim invaliditetom koji im onemogućava rukovanje knjigom i praćenje teksta na standardnom tisku, mogu postati naši članovi i posuđivati zvučne knjige i knjige u EPUB formatu. Sve informacije o učlanjenju mogu pronaći na našoj stranici i kontaktirati nas. Također, svatko tko ima disleksiju ili neku drugu dijagnosticiranu teškoću u čitanju može nam se obratiti. Suradnju ostvarujemo i sa školama, drugim knjižnicama i domovima umirovljenika. Gdje postoji realna i opravdana potreba za knjigom u pristupačnim formatima, mi možemo pomoći.

Pomoćnici u nastavi stupovi su inkluzivnog obrazovanja i moraju biti plaćeni više

Poslušaj članak

Gospodine Miletiću, proteklih ste dana žestoko kritizirali Radovana Fuchsa, tituliravši ga kao najgoreg ministra obrazovanja u novijoj hrvatskoj povijesti. Možete li nam pobliže objasniti na čemu temeljite svoje kritike adresirane na ministra Fuchsa?

– Stvarno mislim da je ministar Fuchs najgori ministar prosvjete kojeg smo imali od postanka slobodne i demokratske države. Ne znam treba li razloge tražiti u tome da je Fuchs veterinar, ali činjenica je da čovjek ne poznaje sustav, nikada nije radio s djecom na nastavi, ne zna kako funkcionira zbornica, ne zna što je sat nastave s učenicima u osnovnim ili srednjim školama. Ali to ga sve ne amnestira, jer je ministarsko mjesto i menadžersko mjesto, vi upravljate velikim sustavom, a on se nije potrudio okružiti s ljudima koji znaju posao ili ih ima takve, ali ih ne sluša.

Kako god, njegova krivnja je najveća što je obrazovanje na vrlo niskoj razini, što imamo poplavu odlikaša, što imamo fakultete koje učenici upisuju pa poslije pune burze rada jer nema posla. Fuchs nema viziju, nema strategije, nema snage i hrabrosti da vodi jedno tako izazovno ministarstvo… i da, kada gledate ukupnu sliku naših škola, što je škola, kakvu školu danas mi želimo – činjenica je da se Fuchs uopće ne snalazi. Učitelji su i dalje potplaćeni, djeca u školu odlaze s grčem u želucu umjesto radošću, sve to počinje od glave. A ta glava očigledno ne valja. 

S druge strane, pomoćnike u nastavi nazvali ste herojima našeg školstva. Čini se da ste među rijetkima koji prepoznaju golem značaj pomoćnika u nastavi za djecu s razvojnim teškoćama. Zašto je tomu tako, što je to devijantno u sustavu pa se pomoćnici u nastavi tretiraju kao ‘pomoćna radna snaga’?

– Stvarno me čudi kako šira javnost nije prepoznala ulogu pomoćnika u nastavi. Možda je meni lakše to osjetiti jer sam šesnaest godina bio razrednik. Imao sam u svakoj generaciji učenike s teškoćama. Imao sam slijepu učenicu, učenika u invalidskim kolicima. Oni ne mogu normalno funkcionirati u svojim obvezama i egzistencijalnim potrebama bez pomoćnika u nastavi. U Saboru pokušavam na to upozoriti kolegice i kolege i podignuti razinu svijesti kod odgovornih da ispravno vrednujemo te ljude koji su anđeli čuvari našim učenicima s teškoćama. Vjerujem da ćemo svi zajedno na kraju u tome i uspjeti. 

Kao saborski zastupnik MOST-a, tražite hitnu izmjenu Pravilnika o pomoćnicima u nastavi. Što konkretno tražite?

– U Austriji su pomoćnici u nastavi plaćeni oko 18 eura po satu, u Hrvatskoj njihova satnica iznosi tek 5 eura po satu. Pomoćnici u nastavi stupovi su inkluzivnog obrazovanja i moraju biti plaćeni više. Potrebno im je osigurati dostojanstven rad i primjerne uvjete rada. U srpnju 2024. donesen je Pravilnik koji u posebnim razrednim odjelima dopušta najviše dva pomoćnika, bez obzira na broj učenika i težinu njihovih teškoća. Takva odluka nema pedagoško ni stručno opravdanje, a posljedice su teške: djeca ostaju bez nadzora, izložena su riziku od samoozljeđivanja ili napuštanja učionice te su isključena iz dijelova nastave jer pomoćnici ne mogu biti na više mjesta odjednom.

Treba sustav posložiti kroz model u kojem broj pomoćnika proizlazi iz individualnih potreba djeteta, a ne iz tablice. Država mora trajno osigurati sredstva i plaće primjerene odgovornosti posla. 

Kako biste ocijenili položaj osoba s invaliditetom u našem društvu? Kakvu bi socijalnu politiku provodio MOST da je kojim slučajem na vlasti i što biste poduzeli da konačno započnemo s izgradnjom društva jednakih mogućnosti?

– Možda ako gledate gdje smo danas i gdje smo bili prije dvadeset godina – napredak jest vidljiv i sigurno smo kao društvo otišli naprijed. Ali nedovoljno. Prije nekoliko godina sam s dobrom poznanicom, koja je osoba s invaliditetom i trajno vezana uz kolica, sjeo u druga kolica i pokušao s njom od parkinga Delta u Rijeci doći do sredine Korza. Tek tada, dok idete u kolicima, uočite stvari koje prije ne vidite. Koliko je opasno ne imati prolaz za osobe s invaliditetom, koliko problema može samo nagib na pješačkom prouzrokovati, odvod za kišu, šaht… sve su to sitnice nama, ali osobama s invaliditetom veliki problemi ako ne uredimo društvo da i oni mogu obavljati sve svoje obveze sami.

Imamo još mnogo prostora za napredak i u drugim dimenzijama zapošljavanja, poticanja sporta i rekreacije za osobe s invaliditetom. Tu nam svima može biti primjer košarkaški klub za osobe s invaliditetom iz Kostrene. Doveo sam nekoliko saborskih zastupnika u Kostrenu na susret s tim ljudima i košarku u kolicima da potaknem senzibilizaciju osoba s invaliditetom u sportu.

Imamo još dosta posla pred nama, ali ne odustajemo. Ne želim sada davati neka obećanja što bi Most sve činio. Uvjeren sam da ako budemo u prilici – pokazat ćemo puno više senzibiliteta i odgovornosti prema osobama s invaliditetom. 

Uz to što ste političar, veliki ste kršćanski vjernik. Što biste – kao kršćanin, a ne političar – poručili osobama s invaliditetom i njihovim obiteljima?

– Uh, koliko sam velik, a koliko mali, to zna jedino dragi Bog. Ali trudim se tu gdje jesam svjedočiti i živjeti svoju vjeru, na što nas poziva Krist, ‘propovijedajte s krovova!’. Želim pružiti riječi utjehe i nade svim osobama s invaliditetom u Hrvatskoj i reći da nažalost mnogi koji su fizički posve zdravi su duhovno u puno većim teškoćama nego li se nalaze mnogi ljudi koji trpe jer imaju neki invaliditet. Uvjeren sam da ćemo uspjeti Hrvatsku izgraditi i kao zemlju koja će biti dobra za život svakom čovjeku s invaliditetom. Obiteljima poručujem da pronalaze snagu u Kristu koji nam je svima omogućio život vječni svojom smrću i uskrsnućem na križu. To je temelj naše vjere, da vjerujemo u život vječni.

Popričali smo s Denijem Černijem, aktualnim svjetskim prvakom u bacanju kugle

Poslušaj članak

Poštovani gospodine Černi, čestitamo Vam na prvom osvojenom naslovu svjetskog prvaka u seniorskoj kategoriji. Kakvi su dojmovi nakon još jednog velikog uspjeha u vašoj karijeri?

– Prije svega zahvaljujem na čestitci! Ne mogu ništa drugo reći osim da sam presretan postignutim uspjehom, osvojenom zlatnom medaljom. Prvenstveno jer je bilo perioda u mojoj dosadašnjoj karijeri kada se to činilo nemoguće. Isto tako, moram reći da sam ponosan i da mi je velika čast što sam omogućio da se čuje hrvatska himna usred New Delhija.

Jeste li slutili da biste u New Delhiju mogli do zlata, je li postojao neki dobar sportski predosjećaj?

– Ova godina je bila vrlo izazovna za mene, ponajviše jer je to godina nakon Paraolimpijskih igara. Sav fizički i psihički umor od prošle sezone kao da se prenio u ovu. Prvih 8 mjeseci ove godine sam imao znatno slabije rezultate na treningu u odnosu na Pariz, tek mjesec i pol dana prije Svjetskog prvenstva u New Delhiju rezultat se počeo dizati i bilo je ipak naznaka da postoji šansa za nekakvo odličje.

U Parizu na Svjetskom prvenstvu osvojili ste brončano odličje, a sada ste postali svjetski prvak. Kakva je razlika u nastupu bila sada i onda, je li, i koliko, iskustvo s velikih natjecanja odigralo ulogu u pohodu na svjetsko zlato?

– Nema nekakve velike razlike u trenažnom procesu, mi se uvijek spremamo za velika natjecanja gotovo isto. Ali moram priznati da iskustvo s prijašnjih velikih natjecanja puno znači, meni ponajviše u samom pristupu natjecanju. Prije sam možda iz nekakvog podsvjesnog straha bio ‘u grču’ pred natjecanje, dok se sada trudim biti što opušteniji i uživati u onome što radim.

Nedavno ste postali i pobjednik Hrvatske paraatletske lige za 2025. godinu, je li ovo godina iz snova za Vas?

– Rekao bih da je svaka godina iz snova u kojoj se osvoji odličje na velikom natjecanju, ali svakako da se moram složiti da mi je i ova godina vrlo uspješna.

Jedini ste hrvatski paraatletičar koji je sa zadnjih pet velikih natjecanja uzeo pet odličja. Koja je tajna vaših kontinuiranih uspjeha?

– Nema tu neke velike tajne, prije svega je potrebna velika želja, volja, naporan rad, disciplina i dosljednost. Isto tako, moram priznati da, kao i u svemu u životu, potrebno je imati i malo sreće.

Koja Vam je najdraža medalja u karijeri, koji bi uspjeh posebno izdvojili i zašto?

– Najdraža medalja mi je ona brončana s Paraolimpijskih igara u Tokiju 2021. godine, prvenstveno jer su to bile moje prve Paraolimpijske igre. Osvojivši spomenutu medalju život mi se je okrenuo za 180 stupnjeva, te sam na osnovu toga ‘zaradio’ veći status u društvu i sportu.

Osim zlata i bronce sa svjetskih, imate srebro i broncu s europskih prvenstava, te broncu i srebro s Paraolimpijskih igara. Je li zlato na Paraolimpijskim igrama Vaš sljedeći cilj?

– Mislim da nema sportaša koji se ozbiljno bavi nekakvim sportom, a da mu cilj nije olimpijska/paraolimpijska zlatna medalja. Sukladno tome, i ja bih volio osvojiti paraolimpijsku zlatnu medalju, međutim iduće POI su za 3 godine, a to je vrlo dug period u kojem se može izdešavati svašta. Prema tome, ciljeve si postavljam iz godine u godinu, ništa dalje od toga, a u Los Angelesu bih bio presretan s odličjem bilo kojega sjaja.