Intervju
MARIN MILETIĆ Pomoćnici u nastavi anđeli su čuvari učenicima
Pomoćnici u nastavi stupovi su inkluzivnog obrazovanja i moraju biti plaćeni više
Poslušaj članak
Gospodine Miletiću, proteklih ste dana žestoko kritizirali Radovana Fuchsa, tituliravši ga kao najgoreg ministra obrazovanja u novijoj hrvatskoj povijesti. Možete li nam pobliže objasniti na čemu temeljite svoje kritike adresirane na ministra Fuchsa?
– Stvarno mislim da je ministar Fuchs najgori ministar prosvjete kojeg smo imali od postanka slobodne i demokratske države. Ne znam treba li razloge tražiti u tome da je Fuchs veterinar, ali činjenica je da čovjek ne poznaje sustav, nikada nije radio s djecom na nastavi, ne zna kako funkcionira zbornica, ne zna što je sat nastave s učenicima u osnovnim ili srednjim školama. Ali to ga sve ne amnestira, jer je ministarsko mjesto i menadžersko mjesto, vi upravljate velikim sustavom, a on se nije potrudio okružiti s ljudima koji znaju posao ili ih ima takve, ali ih ne sluša.
Kako god, njegova krivnja je najveća što je obrazovanje na vrlo niskoj razini, što imamo poplavu odlikaša, što imamo fakultete koje učenici upisuju pa poslije pune burze rada jer nema posla. Fuchs nema viziju, nema strategije, nema snage i hrabrosti da vodi jedno tako izazovno ministarstvo… i da, kada gledate ukupnu sliku naših škola, što je škola, kakvu školu danas mi želimo – činjenica je da se Fuchs uopće ne snalazi. Učitelji su i dalje potplaćeni, djeca u školu odlaze s grčem u želucu umjesto radošću, sve to počinje od glave. A ta glava očigledno ne valja.
S druge strane, pomoćnike u nastavi nazvali ste herojima našeg školstva. Čini se da ste među rijetkima koji prepoznaju golem značaj pomoćnika u nastavi za djecu s razvojnim teškoćama. Zašto je tomu tako, što je to devijantno u sustavu pa se pomoćnici u nastavi tretiraju kao ‘pomoćna radna snaga’?
– Stvarno me čudi kako šira javnost nije prepoznala ulogu pomoćnika u nastavi. Možda je meni lakše to osjetiti jer sam šesnaest godina bio razrednik. Imao sam u svakoj generaciji učenike s teškoćama. Imao sam slijepu učenicu, učenika u invalidskim kolicima. Oni ne mogu normalno funkcionirati u svojim obvezama i egzistencijalnim potrebama bez pomoćnika u nastavi. U Saboru pokušavam na to upozoriti kolegice i kolege i podignuti razinu svijesti kod odgovornih da ispravno vrednujemo te ljude koji su anđeli čuvari našim učenicima s teškoćama. Vjerujem da ćemo svi zajedno na kraju u tome i uspjeti.
Kao saborski zastupnik MOST-a, tražite hitnu izmjenu Pravilnika o pomoćnicima u nastavi. Što konkretno tražite?
– U Austriji su pomoćnici u nastavi plaćeni oko 18 eura po satu, u Hrvatskoj njihova satnica iznosi tek 5 eura po satu. Pomoćnici u nastavi stupovi su inkluzivnog obrazovanja i moraju biti plaćeni više. Potrebno im je osigurati dostojanstven rad i primjerne uvjete rada. U srpnju 2024. donesen je Pravilnik koji u posebnim razrednim odjelima dopušta najviše dva pomoćnika, bez obzira na broj učenika i težinu njihovih teškoća. Takva odluka nema pedagoško ni stručno opravdanje, a posljedice su teške: djeca ostaju bez nadzora, izložena su riziku od samoozljeđivanja ili napuštanja učionice te su isključena iz dijelova nastave jer pomoćnici ne mogu biti na više mjesta odjednom.
Treba sustav posložiti kroz model u kojem broj pomoćnika proizlazi iz individualnih potreba djeteta, a ne iz tablice. Država mora trajno osigurati sredstva i plaće primjerene odgovornosti posla.
Kako biste ocijenili položaj osoba s invaliditetom u našem društvu? Kakvu bi socijalnu politiku provodio MOST da je kojim slučajem na vlasti i što biste poduzeli da konačno započnemo s izgradnjom društva jednakih mogućnosti?
– Možda ako gledate gdje smo danas i gdje smo bili prije dvadeset godina – napredak jest vidljiv i sigurno smo kao društvo otišli naprijed. Ali nedovoljno. Prije nekoliko godina sam s dobrom poznanicom, koja je osoba s invaliditetom i trajno vezana uz kolica, sjeo u druga kolica i pokušao s njom od parkinga Delta u Rijeci doći do sredine Korza. Tek tada, dok idete u kolicima, uočite stvari koje prije ne vidite. Koliko je opasno ne imati prolaz za osobe s invaliditetom, koliko problema može samo nagib na pješačkom prouzrokovati, odvod za kišu, šaht… sve su to sitnice nama, ali osobama s invaliditetom veliki problemi ako ne uredimo društvo da i oni mogu obavljati sve svoje obveze sami.
Imamo još mnogo prostora za napredak i u drugim dimenzijama zapošljavanja, poticanja sporta i rekreacije za osobe s invaliditetom. Tu nam svima može biti primjer košarkaški klub za osobe s invaliditetom iz Kostrene. Doveo sam nekoliko saborskih zastupnika u Kostrenu na susret s tim ljudima i košarku u kolicima da potaknem senzibilizaciju osoba s invaliditetom u sportu.
Imamo još dosta posla pred nama, ali ne odustajemo. Ne želim sada davati neka obećanja što bi Most sve činio. Uvjeren sam da ako budemo u prilici – pokazat ćemo puno više senzibiliteta i odgovornosti prema osobama s invaliditetom.
Uz to što ste političar, veliki ste kršćanski vjernik. Što biste – kao kršćanin, a ne političar – poručili osobama s invaliditetom i njihovim obiteljima?
– Uh, koliko sam velik, a koliko mali, to zna jedino dragi Bog. Ali trudim se tu gdje jesam svjedočiti i živjeti svoju vjeru, na što nas poziva Krist, ‘propovijedajte s krovova!’. Želim pružiti riječi utjehe i nade svim osobama s invaliditetom u Hrvatskoj i reći da nažalost mnogi koji su fizički posve zdravi su duhovno u puno većim teškoćama nego li se nalaze mnogi ljudi koji trpe jer imaju neki invaliditet. Uvjeren sam da ćemo uspjeti Hrvatsku izgraditi i kao zemlju koja će biti dobra za život svakom čovjeku s invaliditetom. Obiteljima poručujem da pronalaze snagu u Kristu koji nam je svima omogućio život vječni svojom smrću i uskrsnućem na križu. To je temelj naše vjere, da vjerujemo u život vječni.
Mario Kovač široj je javnosti ponajprije poznat kao kazališni i filmski redatelj, no svoje je znanje i iskustvo usporedo stavio u funkciju inkluzivnih projekata, u kojima je značajne uloge povjerio upravo osobama s invaliditetom
Poslušaj članak
Gospodine Kovač, nedavno ste nas ugodno iznenadili s Inkluzivnim kvizom, jedinstvenim i neobičnim projektom u kojemu ste okupili kvizaše sa i bez invaliditeta. Recite nam, mogu li ovakvi projekti, polako ali sistematično, rušiti predrasude koje, nažalost, i danas postoje prema osobama s invaliditetom?
– Mogli bi, kad bi na njih dolazile osobe koje imaju te predrasude. Nažalost, na ovakva događanja uglavnom dolaze osobe koje nemaju te predrasude. No, odnekud treba krenuti pa se nadam da bi ovakva okupljanja mogla zaživjeti na nekim fakultetima i akademskim institucijama, pa se odatle proširiti i na neka potencijalno zanimljiva područja, u javnost. Doživljavam ovo kao nastavak uvjerevanja šire javnosti, koja nema svakodnevni doticaj s osobama s invaliditetom, kako ih ne trebaju doživljavati isključivo kroz socijalnu ili medicinsku prizmu – što je dominantan narativ u našim medijima – već i kao socijalna i društvena bića te aktivne pripadnike zajednice.
Autor ste nekoliko inkluzivnih kazališnih projekata i predstava u kojima ste glavne uloge povjerili glumcima s invaliditetom. Koliko je dugogodišnja suradnja s osobama s invaliditetom utjecala na Vas, ne samo kao kazališnog i filmskog redatelja, nego i posve osobno?
– Zapravo, u potpunosti sam prestao doživljavati invaliditet određene osobe kao neki izrazito važan faktor za njeno definiranje. Otprilike mi je u rangu nečije boje kose ili glazbenog ukusa, tek jedna od nečijih karakteristika, nimalo važnija od nekih drugih. Izuzetak je, naravno, u tome što se unaprijed pripremim na neke arhitektonske ili prostorne probleme ako znam da ulazim u određeni projekt ili privatno druženje sa osobom kojoj možda neki sadržaji nisu pristupačni iz tih razloga.
Često ste radili i s glumcima s intelektualnim teškoćama. Opišite nam izazove s kojima ste se susretali na tim projektima?
– Teško je odgovoriti na ovo pitanje jer ne postoji jedinstvena formula koja bi obuhvatila širi spektar takvih korisnika. Osobe s intelektualnim teškoćama su često jedinstvene i svako od njih ima neki svoj mehanizam ili metodu unutar koje funkcionira, gotovo za svakog od njih vrijedi potpuno zasebni, individualni kod putem kojeg komuniciramo, surađujemo i stvaramo. Izazova je puno i različiti su, a najvažnije oruđe za nositi se s tim izazovima je prvenstveno – strpljenje. Strpljenje i razumijevanje su ključevi bez kojih ne treba ni krenuti u avanturu takvog zajedničkog stvaralačkog rada, baš kao i čvrsta volja za naizgled beskonačno ponavljanje materijala.
Kako kulturnu scenu općenito učiniti inkluzivnijom, što kao društvo trebamo napraviti kako bi i umjetnici s invaliditetom postali predmetom javnog interesa?
– Za početak, mislim da se i sami umjetnici s invaliditetom tu trebaju više potruditi, stalno težiti podizanju kvalitete svog rada, educiranju i učenju. Nije dovoljno očekivati od javnosti da pokazuje interes za njihov rad bez vlastitog napora. Umjetnost treba stvarati iz potreba da se ona stvara, a ne iz potrebe da budeš prihvaćen. Naravno da je ljepše kad se tvoj rad prepozna i verificira pažnjom publike, nagradama ili financijskim uspjehom ali oni ne bi trebali biti ultimativni cilj. Također, svi umjetnici, pa tako i oni sa invaliditetom, trebaju odbiti biti stavljeni u geto gdje se dive jedni drugima, već biti spremni i na negativne kritike i komentare svog rada ako žele biti ravnopravni. Inkluzija je mač s dvije oštrice i tko želi ući u umjetničku arenu, mora biti spreman na mogućnost da se poreže. Treba biti strpljiv i uporan, pa čak spreman i na neuspjeh na isti način kako su na to spremni i umjetnici koji nemaju invaliditet. Ne smije se invaliditet koristiti kao izlika za manjak truda ili talenta niti kao prečica za dostizanje nekih ciljeva, ali ne treba ga se ni skrivati niti bježati od njega, već ga prihvatiti kao realnost. Talent će se prepoznati i probiti, baš kao i rad uložen u to.
Uoči ATAAC 2026. razgovaramo s osnivačem tvrtka E-Glas i jednim od organizatora konferencije Miroslavom Vrankićem o novostima koje donosi jubilarno, deseto izdanje konferencije te budućnosti asistivne tehnologije i potpomognute komunikacije
Poslušaj članak
ATAAC ove godine donosi novi format i spaja profesionalni i znanstveni program. Što nam to donosi i što će biti posebno na ovogodišnjoj konferenciji?
– Ove godine ATAAC slavi deset godina. Prvu konferenciju održali smo 2016. i tada nas je bilo 500, a lani nas je bilo 1180, od toga 350 online.
Novost je da ATAAC 2026. nisu jedna, nego dvije konferencije, u isto vrijeme i na istom mjestu. Stručna ostaje, odnosno, predavanja, radionice, izlagački prostor, igraonica i simultani prijevod. Prvi put održava se i znanstvena konferencija s 88 recenziranih radova i 258 autora iz 27 zemalja.
Spajamo ih jer je razdvojenost prakse i istraživanja problem naše struke. Logoped treba znati što pokazuju istraživanja, a istraživač vidjeti praksu. Na ATAAC-u će ta dva svijeta biti pod istim krovom, a prijava na znanstveni dio uključuje i stručni program.
Posebno sam ponosan što se 19. i 20. listopada, dva dana prije ATAAC-a, u Zagrebu održava prvi ISAAC International Forum u povijesti te svjetske organizacije. Tako će četiri dana zaredom Zagreb okupljati svjetski vrh ovog područja.
Što je danas novo i najzanimljivije u svijetu asistivne tehnologije i potpomognute komunikacije? Koliko u tome već pomažu AI, praćenje pogleda i druge nove tehnologije?
– Pomažu više nego što se prije pet godina činilo mogućim. Praćenje pogleda više nije samo način upravljanja uređajem. Ines Delzotto iz pulskog Centra Veruda govori o tome kako podaci o tome kamo dijete gleda otkrivaju kako ono vidi svijet.
Umjetna inteligencija ulazi kroz mala vrata, ali ulazi: generiranje simbola, brža priprema materijala, prilagodba teksta. U znanstvenom programu imamo radove upravo o tome.
Sučelja mozak–računalo su sljedeći korak. Kevin Pitt sa Sveučilišta Nebraska-Lincoln govori o tome za djecu i ističe da se istraživanja previše vrte oko slovkanja, iako djeca komuniciraju simbolima i slikama.
Tehnologija je odmakla brže nego što je uvodimo u svakodnevni rad. Uređaj bez educiranog čovjeka uz sebe ostaje u ladici, zato je uz tehnologiju važno i znanje o njezinoj primjeni.
Gdje je Hrvatska danas kada govorimo o asistivnoj tehnologiji i komunikaciji?
– U zadnjih desetak godina dogodio se velik pomak u svijesti. Kad smo 2016. krenuli s ATAAC-om, asistivna tehnologija većini je bila nepoznanica. Danas stručnjaci znaju što postoji, roditelji znaju da imaju pravo pitati, a sve je više educiranih stručnjaka.
Problem je što svijest nije dovoljna ako iza nje ne stoji sustav. Najveća prepreka je financiranje. Komunikatori i dalje nisu na listi pomagala Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, pa obitelji često same moraju pronaći način da plate ono što je djetetu potrebno. Ne radi se o luksuzu, nego o uređaju koji djetetu omogućuje komunikaciju.
Problem je i opterećenost stručnjaka. Asistivna tehnologija traži vrijeme za procjenu, uvođenje i rad s cijelom djetetovom okolinom. Znanje i svijest imamo, ali nedostaju uvjeti da dođu do svakog djeteta kojem trebaju.
Imate li mogućnost besplatnog sudjelovanja na ATAAC-u?
– Kotizacija je besplatna za roditelje i skrbnike djece s teškoćama u razvoju, osobe s invaliditetom, studente i nezaposlene. Registracija je na www.ataac.eu/hr. Za desetu obljetnicu otvaramo i online praćenje konferencije kolegama iz zemalja u kojima je kotizacija prepreka.
Što će posjetitelji ATAAC-a 2026. moći vidjeti i isprobati?
– Imamo izlagački prostor s proizvođačima iz cijelog svijeta, gdje se uređaji mogu isprobati, te ATAAC igraonicu.
Iz programa bih izdvojio Karen Erickson sa Sveučilišta Sjeverne Karoline, koja govori o tome kako jezik modelirati kroz cijeli dan, a ne samo u 45 minuta terapije.
John Costello iz bostonske Dječje bolnice govori o komunikaciji u bolnici, a posebno je zanimljivo snimanje vlastitog glasa dok ga čovjek još ima, kako bi ga kasnije mogao koristiti.
Preporučio bih i predavanje „Who chooses MY words?“, koje drži Jamie Preece, koji i sam koristi potpomognutu komunikaciju. To je predavanje korisnika potpomognute komunikacije koje će mnogima biti inspirativno.
Uz to imamo radionice, prezentacije postera i znanstveni program. Stručna konferencija ima simultani prijevod, a može se pratiti i online.
Za kraj, što biste poručili svima koji razmišljaju o dolasku na ATAAC – zašto je važno da budu dio ove priče?
– Ovo je prilika za svakoga, a ne samo za uski krug stručnjaka. Ako radite u ovom području, čut ćete ljude koji pomiču granice i otići s idejama koje možete primijeniti već sljedeći tjedan. Ako tek upoznajete asistivnu tehnologiju, vidjet ćete i isprobati stvari za koje niste znali da postoje.
Ljudi posebno ističu druženje s kolegama, razmjenu iskustava i mogućnost isprobavanja opreme. Mnogi stručnjaci rade sami u svojim sredinama, a ovdje nisu sami.
Da cijena ne bude prepreka, kotizacija je besplatna za roditelje i skrbnike djece s teškoćama u razvoju, osobe s invaliditetom, studente i nezaposlene.
Vidimo se 21. i 22. listopada u Mozaik Event Centru. Sve informacije su na www.ataac.eu.
Studenti Ekonomskog fakulteta u Zagrebu Leon Benković i Fran Krasnić razvili su aplikaciju SIADUS, zahvaljujući kojoj podrška studentima s invaliditetom više nije prepuštena slučaju, već je organizirana, predvidiva i dostupna tijekom cijelog studiranja. Više o projektu rekao nam je njegov voditelj, Fran Krasnić
Poslušaj članak
Što je platforma SIADUS i što je potaknulo njezin razvoj?
-SIADUS je digitalni sustav koji povezuje studente s invaliditetom sa studentima-asistentima spremnima pružiti podršku u svakodnevnim akademskim aktivnostima.
Ideja je proizašla iz osobnog iskustva. Tijekom osnovnog i srednjeg obrazovanja osobe s invaliditetom najčešće imaju određenu razinu podrške, primjerice kroz asistente u nastavi. Ulaskom u visoko obrazovanje takva podrška uglavnom prestaje, pa se studenti često oslanjaju na improvizaciju i dobru volju pojedinaca.
Studentima s invaliditetom mogu biti potrebni pomoć pri kretanju po fakultetu, administrativnim postupcima, vođenju bilježaka ili dohvaćanju materijala. Cilj SIADUS-a jest da podrška ne bude slučajna, nego organizirana, predvidiva i dostupna tijekom cijelog studiranja.
Kako funkcionira sustav SIADUS?
-SIADUS se temelji na tri korisničke uloge: studentu s invaliditetom, studentu-asistentu i koordinatoru na fakultetu.
Student s invaliditetom unosi raspored, potrebe i preferencije, student-asistent svoju dostupnost i vrste podrške koje može pružiti, dok koordinator nadzire proces, potvrđuje ili prilagođava suradnje te prati njihovu provedbu.
Na temelju unesenih podataka algoritam predlaže najprikladnije parove uzimajući u obzir rasporede, potrebe i dostupnost. Tehnologija pritom ne zamjenjuje ljudski odnos, nego automatizira organizaciju kako bi podrška bila brža, preglednija i pouzdanija.
Koje koristi donosi platforma?
-Studentima s invaliditetom SIADUS omogućuje strukturiranu i pouzdanu podršku te olakšava svakodnevno studiranje. Sustav im omogućuje jasno iskazivanje potreba i pravodobnu pomoć.
Studenti-asistenti razvijaju komunikacijske i socijalne vještine, stječu vrijedno iskustvo, a na pojedinim fakultetima njihov angažman može biti priznat kroz ECTS bodove ili druge oblike akademskog priznanja.
Visokoškolske ustanove dobivaju alat za organizaciju asistencije, praćenje suradnji i bolji uvid u potrebe studenata s invaliditetom. Time se smanjuje administrativno opterećenje te jača mogućnost uključivanja u europske projekte i reputacija institucije kao inkluzivne i društveno odgovorne.
SIADUS tako ne unapređuje samo organizaciju podrške, nego i razvija kulturu solidarnosti i ravnopravnosti unutar akademske zajednice.
U kojoj je fazi razvoja SIADUS?
-Platforma je tijekom proteklog semestra uspješno pilotirana na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Povratne informacije korisnika bile su vrlo pozitivne. Studentima s invaliditetom posebno znači što podrška više nije prepuštena slučaju, dok studenti-asistenti dobivaju jednostavan način uključivanja i konkretan doprinos kolegama.
Pilot-faza omogućila je testiranje sustava u stvarnim uvjetima i prepoznavanje mogućnosti za daljnje unaprjeđenje prije širenja na druge ustanove.
Projekt je sudjelovao u ZICER Startup Factory programu te je predstavljen na regionalnim i međunarodnim startup događanjima, uključujući PODIM u Mariboru i Zagreb Slush’D, kao i na stručnim skupovima posvećenima inovacijama, poduzetništvu i inkluziji.
SIADUS je osvojio priznanje za najbolji poster na stručnom skupu ‘Inkluzija i različitost: osnaživanje akademske zajednice’, a razvoj projekta nagrađen je i Posebnim rektorovim priznanjem za doprinos inkluzivnom obrazovanju. Ta priznanja potvrđuju da akademska zajednica prepoznaje vrijednost održivog rješenja za studente s invaliditetom.
Koji su daljnji planovi razvoja?
-Nakon pilot-projekta plan je postupno proširenje SIADUS-a na druge zainteresirane visokoobrazovne ustanove u Hrvatskoj. Sustav je razvijen modularno i skalabilno kako bi se mogao prilagoditi različitim fakultetima i njihovim potrebama.
Paralelno razvijamo modul internog naziva ‘Crni labud’, koji će studentima s invaliditetom olakšati prijelaz na tržište rada povezivanjem s poslodavcima prema kompetencijama, interesima i potrebama tržišta.
Dugoročni je cilj da SIADUS postane cjelovit sustav podrške koji prati osobu od početka studiranja do zapošljavanja, istodobno studentima olakšavajući profesionalni razvoj, a poslodavcima omogućujući pristup obrazovanim i motiviranim kandidatima s invaliditetom.
Tko su Purger i Purgerica?
Pomozimo Barbari Vardić da ode na operaciju kuka
Tajni agenti 010 u novoj misiji: spašavaju vlastiti libido
SLAVONSKI BROD MoveNow kamp okupio velik broj djece
-
Life&StylePrije 1 danTople jakne i kaputi zbog kojih ćete voljeti zimu
-
Civilno društvoPrije 10 satiPomozimo Barbari Vardić da ode na operaciju kuka
-
in MREŽAPrije 2 dana„Zdravlje bez barijera“ za osobe oštećenog sluha
-
Osobe s invaliditetomPrije 6 danaACT Grupa poziva na zapošljavanje osoba s invaliditetom
-
KulturaPrije 5 danaBOLJE DA SE NISI NI RODILA Predstava o predrasudama
-
Civilno društvoPrije 1 danUdruge osoba s invaliditetom su partneri gradovima i županijama
-
Moderna vremenaPrije 5 danaMagnetima do sigurnijeg pokreta osoba s amputacijom
-
Obaranje rukePrije 5 danaHrvatska odlična na SP u (para)obaranju ruke