Prema studiji koju su proveli švedski znanstvenici, ljudi koji imaju tetovaže imaju čak 29% više šanse da obole od melanoma

Danas velik broj ljudi nosi neku tetovažu, neki zato što im ta šara na određenom dijelu tijela predstavlja neki važan detalj iz života, a drugi to rade čisto zabave radi. No, rijetko tko zna da tetoviranje može biti potencijalno opasno po zdravlje, odnosno izazvati jako agresivan rak kože.

Naime, kako piše ScienceAlert, znanstvenici su otkrili da tetoviranje može dovesti do melanoma od kojeg na godišnjoj razini umre 41. 000 ljudi.

Prema studiji koju su proveli švedski znanstvenici, ljudi koji imaju tetovaže imaju čak 29% više šanse da obole od melanoma od ljudi koji ne preferiraju tetovaže. Jedan od razloga leži i u izloženosti štetnom UV zračenju prilikom tetoviranja.

Zbog tog štetnog zračenja također se povećao broj onih koji obolijevaju  od karcinoma pločastih stanica.

Studija je temeljena na principu – slučaj kontrola. Ovom su metodom znanstvenici pokušali otkriti jesu li pacijenti bili tetovirani prije dijagnosticiranja karcinoma, iako postoje određene prepreke na koje znanstvenici nailaze prilikom utvrđivanja ove činjenice zbog toga jer u kartonima ne postoji podatak je li pacijent tetoviran ili ne.

Za potrebe studije, iz Švedskog nacionalnog registra raka identificirane su sve osobe u dobi od 20 do 60 godina kojima je dijagnosticiran melanom 2017. ili karcinom pločastih stanica između 2014. i 2017.

To je uključivalo 2880 slučajeva melanoma i 2821 slučaj karcinoma pločastih stanica. Također, odabrane su tri osobe iste dobi i spola za usporedbu iz Registra ukupne populacije, kojima nije dijagnosticiran rak kože.

Svi ispitanici dobili su anketu u kojoj ih se pitalo o vrsti, lokaciji, veličini i vremenu kada je napravljena prva tetovaža.

U studiji melanoma sudjelovalo je ukupno 5695 ljudi (1598 s melanomom), a u studiji planocelularnog karcinoma 6151 (1600 s tom vrstom raka).

Utvrđeno je kako tetovaže nisu imale nikakav utjecaj kod nastanka karcinoma skvamoznih stanica, što sugerira kako ne postoji veza između tetovaže i ove vrste raka.

Međutim, dokazano je kako veće tetovaže mogu utjecati na dobivanje melanoma. Znanstvenici tvrde da je to tako jer otrovne kemikalije koje se nalaze u tinti za tetovažu ne ostaju samo na koži već ulaze u limfne čvorove, a to potencijalno može dovesti do kronične upale koja je povezana s razvojem raka.

Ova studija uzela je u obzir čimbenike kao što su tip kože, navike boravljenja na suncu i korištenje solarija što dodatno može povećati rizik od dobivanja raka kože.

Ipak, neke američke studije dokazuju kako tetovaže štite kožu od utjecaja UV zraka.

Bilo kako bilo, jedna stvar je sigurna – prevelika izloženost UV zrakama može imati kobne posljedice za zdravlje te se treba paziti kada se tijelo izlaže tom zračenju.

Potrebna su daljnja istraživanja kako bi se istražilo može li tetoviranje izazvati rak kože. Ono što je nepobitna činjenica – koža je najveći organ u ljudskom tijelu te preko nje dosta toga ulazi u tijelo, ali dosta toga ostaje i vani.

Upravo zbog toga trebali bi paziti što i kako stavljamo na svoju kožu, prvi obrambeni mehanizam našega tijela.

Uz pomoć ove terapije kognitivne funkcije pacijenta postale su neusporedivo bolje, govor mu je postao razumljiviji, a njegovo kretanje lakše i brže

Hunterov sindrom ili mukupolisaharidoza II (MPS II) težak je genetski poremećaj kojeg uzrokuje neispravan gen zbog kojeg tijelo ne može proizvoditi enzim čija je uloga da razgrađuje složene molekule šećera. Zbog toga što ne uspijeva razgraditi te molekule, dolazi do teških simptoma kao što su gubitak kognitivnih sposobnosti, ukočenost zglobova ili pak gubitak sluha.

Za oboljele od Hunterovog sindroma do sada je jedina nada bila uzimanje izuzetno skupog lijeka Eleprase. Spomenuta terapija košta nevjerojatnih 375.000 funti, a pacijenti su primorani uzimati je cijeli svoj život. Međutim, dobra vijest je ta da su liječnici pronašli jeftiniji i učinkovitiji način liječenja ovog stanja.

Trogodišnji Oliver Chu iz Kalifornije prvi je kome se stanje poboljšalo zahvaljujući domišljatosti tima liječnika iz Manchestera. Naime, kako piše BBC, tijekom terapije koja je provedena u veljači kao dio kliničkog ispitivanja, liječnici su prikupili matične stanice iz dječakove krvi izmijenivši neispravan gen radnom kopijom.

Prepravljene matične stanice vraćene su u krvotok pacijenta. Nakon toga u tijelu pacijenta se počela stvarati velika količina ključnih enzima za razgrađivanje molekula šećera koji je dospio do njegovog mozga što je dovelo do poboljšanja zdravstvenog stanja pacijenta.

Koliko je terapija bila uspješna govori i činjenica kako Oliveru više nije bio potreban Eleprase kojeg je primao preko infuzije na tjednoj bazi. Uz pomoć ove terapije Oliveru su kognitivne funkcije postale neusporedivo bolje, govor mu je postao razumljiviji, a njegovo kretanje lakše i brže.

– Njegovim životom više ne dominiraju igle i posjeti bolnici. Njegov govor, agilnost i kognitivni razvoj dramatično su se poboljšali – istaknuo je dječakov otac za BBC.

Hunterov sindrom isključivo pogađa dječake. Od MPS II oboli jedan na 100.000 dječaka, a oboljeli obično dožive dob između 10 i 20 godina.  

Iako terapija ne može popraviti prethodno nastala oštećenja u organima i tkivima, zaustavljen je daljnji relaps bolesti, te je velika šansa da Oliver preživi duže nego što pacijenti uobičajeno prežive s ovom dijagnozom.

U ispitivanju za gensku terapiju sudjeluje pet dječaka iz SAD-a, Europe i Australije, a s obzirom na to da se tretman pokazao uspješnim u suzbijanju simptoma, to bi mogla biti daleko financijski isplativija i bezbolnija opcija za liječenje dječaka koji pate od Hunterovog sindroma.

– Stvari trenutno izgledaju doista optimistično, ali Oliver je bio prva osoba koja je primila ovu terapiju, a prošlo je tek devet mjeseci. Imamo još četiri dječaka planirana za liječenje i morat ćemo dokazati da je korist dugotrajna – kazao je suvoditelj ispitivanja, profesor Simon Jones, konzultant za dječje nasljedne metaboličke bolesti u Manchester Centru za genomsku medicinu (MCGM) u bolnici Saint Mary’s.

Othello sindrom može imati ozbiljne posljedice na emocionalno i fizičko zdravlje partnera, ali i samog oboljelog. Zbog snažnih zabluda, osoba može upasti u stanje nekontroliranih impulsa i agresije, pa neliječeni sindrom može ubrzo prerasti u psihičko ili fizičko nasilje

Othello sindrom, poznat i kao deluzijska ljubomora, jedan je od najintenzivnijih i najopasnijih oblika patološke ljubomore. Riječ je o psihičkom poremećaju u kojem osoba nepokolebljivo vjeruje da je partner vara, iako za to ne postoji nijedan stvarni dokaz.

Sve je prožeto snažnim osjećajem sumnje, nemira i uvjerenja koje je nemoguće racionalno razbiti. Naziv je dobio prema Shakespeareovom liku Othellu, koji je pod utjecajem laži i vlastite ljubomore tragično donio odluke s fatalnim posljedicama, što vrlo slikovito prikazuje emocionalnu silinu ovog sindroma.

Za razliku od uobičene ljubomore koja se ponekad javlja u vezama, Othello sindrom obilježavaju čvrste zablude, opsesivno analiziranje partnerovog ponašanja, neprestano provjeravanje i duboko uvjerenje da je izdaja već počinjena ili se upravo događa.

Osoba s ovim sindromom često prati partnera, provjerava njegove poruke, društvene mreže ili raspored, a svaki neutralan detalj može protumačiti kao ‘dokaz’ nevjere. Takvo stanje najčešće se javlja u sklopu drugih psihičkih poremećaja, poput paranoidnih poremećaja ličnosti, shizofrenije, alkoholne ovisnosti ili demencije, što ga čini još složenijim za prepoznavanje i liječenje.

Zanimljivo je da se u nekim slučajevima mogu uočiti promjene u frontalnim režnjevima mozga, dijelu odgovornom za prosuđivanje i kontrolu impulsa, što potvrđuje da korijeni Othello sindroma nisu samo psihološki nego i neurološki.

U medicinskoj literaturi opisan je čak i vrlo rijedak primjer pojave simptoma patološke ljubomore nakon ugradnje dubokog mozgovnog stimulatora kod osobe s Parkinsonovom bolešću, što dodatno naglašava kompleksnost ovog fenomena.

 Još jedna zanimljivost je da, iako pogađa oba spola, nešto je češći kod muškaraca, osobito kod onih koji se bore s dugotrajnim problemima ovisnosti.

Othello sindrom može imati ozbiljne posljedice na emocionalno i fizičko zdravlje partnera, ali i samog oboljelog. Zbog snažnih zabluda, osoba može upasti u stanje nekontroliranih impulsa i agresije, pa neliječeni sindrom može ubrzo prerasti u psihičko ili fizičko nasilje.

Upravo zato stručna pomoć postaje nužna, a liječenje se najčešće provodi kombinacijom psihoterapije i lijekova koji djeluju na psihotične simptome. Partneri i obitelji pritom imaju važnu ulogu, no jednako je važno postaviti jasne granice i osigurati sigurnost svih uključenih.

Othello sindrom na bolno jasan način pokazuje kako emocija, kad se pretvori u zabludu, može potpuno preuzeti čovjekov život.

Unatoč njegovoj težini, pravodobna intervencija može poboljšati kvalitetu života, smanjiti intenzitet ljubomornih zabluda i omogućiti ponovno uspostavljanje stabilnijeg, sigurnijeg odnosa u kojem se povjerenje može postupno obnoviti.