Connect with us

Moderna vremena

REVOLUCIJA U MEDICINI Paralizirani ljudi uskoro će hodati

Objavljeno

/

Foto: Pixabay

Znanstvenici su omogućili paraliziranim osobama da ponovno steknu znatnu kontrolu nad svojim tijelom, a to podrazumijeva i ponovno hodanje

Od prijevoda misli u riječi do toga da se paraliziranim ljudima može omogućiti da hodaju, područje neurotehnologije potiho je i postupno, ali sigurno napredovalo, budeći nadu u napredak na polju medicine, no istodobno potičući i na duboke etičke nedoumice.

Neki promatrači čak smatraju da bi neurotehnologija u konačnici mogla postati jednako revolucionarna kao i daleko hvaljeniji napredak umjetne inteligencije (AI).

– Ljudi ne shvaćaju u kolikoj mjeri svi mi već sada živimo u svijetu znanstvene fantastike – rekla je AFP-u istraživačica s londonskoga King’s Collegea, Anne Vanhoestenberghe.

Znanstvenica vodi laboratorij koji se bavi razvojem elektroničkih uređaja koji se ugrađuju u živčani sustav pacijenta – ne samo u mozak, već i u leđnu moždinu, a potom se signali prenose u ostatak tijela.

Za nama je nekoliko važnih godina, kada su posrijedi neurotehnološka istraživanja. U lipnju su kalifornijski znanstvenici otkrili da moždani implantat koji su razvili može gotovo trenutačno prevesti riječi čovjeka s neurodegenerativnom bolešću ALS u riječi za samo četrdeseti dio sekunde. ALS ili amiotrofična lateralna skleroza je progresivna neurodegenerativna bolest koja uništava motoričke neurone u mozgu i leđnoj moždini, što dovodi do gubitka kontrole nad mišićima.  

Švicarski su istraživači u međuvremenu omogućili nekolicini paraliziranih osoba da ponovno steknu znatnu kontrolu nad svojim tijelom, a to podrazumijeva i ponovno hodanje – tako što su im ugradili elektrode u leđnu moždinu.

Ovakvi eksperimenti, ali i ostali pionirski radovi u istome području još su daleko od toga da se pacijentima u potpunosti vrate izgubljena sposobnost govora ili hodanja. No treba pričekati i vidjeti na koji bi se način takva tehnologija mogla iskoristiti i postati dostupna ljudima u potrebi širom svijeta. Treba napomenuti i da će u nekim slučajevima biti neophodno obaviti invazivnu operaciju na mozgu.

– Šira javnost nije svjesna onoga što već imamo, što već postoji i što nam mijenja živote – rekla je Vanhoestenberghe, istaknuvši da i spomenuti uređaji postaju sve učinkovitiji i da se to događa iznimnom brzinom. 

– Prije nam je trebalo više tisuća sati podučavanja i obuke prije nego što je netko uz pomoć umjetne inteligencije uspio sastaviti nekoliko riječi koristeći svoje misli, a sada nam za to trebaju tek dva sata – pojasnila je.

Neurotehnologiju je potaknula kombinacija znanstvenog napretka – a to se odnosi i na sve veće razumijevanje ljudskog mozga – i tehnološkog napretka koji je smanjio uređaje u tolikoj mjeri da se oni mogu ugraditi u naše lubanje.

Algoritmi koji koriste umjetnu inteligenciju znato su ubrzali stvari, pridonoseći tumačenju i transformaciji podataka koji stižu iz mozga.

Brojni startupovi, koji su se počeli pojavljivati kasnih 2000-ih uložili su desetke milijarda dolara u istraživanja koja su tek nedavno počela ostvarivati ​​konkretna postignuća.

Najpoznatija je takva tvrtka Neuralink milijardera Elona Muska koji tvrdi da je dosad implantirao svoj čip u dvanaest ljudi. No stručnjaci ipak gledaju s velikim oprezom na postignuća njegove tvrtke.

– Neuralink je trenutačno tek iluzija praćena s puno pompe – rekao je AFP-u Herve Chneiweiss, neurolog i stručnjak za etiku u francuskoj istraživačkoj organizaciji INSERM.

– No onoga dana kada oni uspiju proizvesti svoje komercijalne proizvode, a za to neće trebati dugo, možda će biti prekasno da se zabrinemo – upozorio je.

Mnogi su stručnjaci zabrinuti zbog etičkih implikacija neurotehnologije, osobito zato što su neke tvrtke fokusirane na njezinu primjenu izvan zdravstva i nadaju se da će, umjesto u zdravstvu računala koristiti za poboljšanje naših kognitivnih sposobnosti.

Musk je, primjerice, više puta rekao kako u konačnici želi da Neuralink omogući ljudima da postignu simbiozu s umjetnom inteligencijom.

U tom je kontekstu agencija Ujedinjenih naroda za znanost i kulturu – UNESCO, nedavno odobrila preporuke o tomu na koji način nacije mogu regulirati neurotehnologiju. Autori, među kojima je i Chneiweiss, usvojili su široku definiciju neurotehnologije.

Ona se odnosi na već široko dostupne uređaje, poput pametnih satova i slušalica koje ne komuniciraju izravno s mozgom, već mjere pokazatelje koji pružaju podatke o mentalnom stanju korisnika.

– Danas je glavni rizik narušavanje privatnosti, stoga su ugrožene i naše najdublje misli – smatra Chneiweiss.

Upozorio je da bi, primjerice, neurotehnološki podaci mogli ‘dospjeti u ruke vašeg šefa’, koji bi potencijalno mogao zaključiti kako ne provodite dovoljno vremena razmišljajući o poslu. Neki su već počeli s pokušajima rješavanja ovakvih problema.

Krajem prošle godine američka savezna država Kalifornija, globalno središte neurotehnoloških istraživanja, donijela je zakon kojim se štite podaci pohranjeni u mozgu potrošača.

Znanost

Može li tetoviranje uzrokovati rak?

Objavljeno

/

Fotografija prikazuje kako jedna osoba tetovira drugu.
Foto: Pexels

Prema studiji koju su proveli švedski znanstvenici, ljudi koji imaju tetovaže imaju čak 29% više šanse da obole od melanoma

Danas velik broj ljudi nosi neku tetovažu, neki zato što im ta šara na određenom dijelu tijela predstavlja neki važan detalj iz života, a drugi to rade čisto zabave radi. No, rijetko tko zna da tetoviranje može biti potencijalno opasno po zdravlje, odnosno izazvati jako agresivan rak kože.

Naime, kako piše ScienceAlert, znanstvenici su otkrili da tetoviranje može dovesti do melanoma od kojeg na godišnjoj razini umre 41. 000 ljudi.

Prema studiji koju su proveli švedski znanstvenici, ljudi koji imaju tetovaže imaju čak 29% više šanse da obole od melanoma od ljudi koji ne preferiraju tetovaže. Jedan od razloga leži i u izloženosti štetnom UV zračenju prilikom tetoviranja.

Zbog tog štetnog zračenja također se povećao broj onih koji obolijevaju  od karcinoma pločastih stanica.

Studija je temeljena na principu – slučaj kontrola. Ovom su metodom znanstvenici pokušali otkriti jesu li pacijenti bili tetovirani prije dijagnosticiranja karcinoma, iako postoje određene prepreke na koje znanstvenici nailaze prilikom utvrđivanja ove činjenice zbog toga jer u kartonima ne postoji podatak je li pacijent tetoviran ili ne.

Za potrebe studije, iz Švedskog nacionalnog registra raka identificirane su sve osobe u dobi od 20 do 60 godina kojima je dijagnosticiran melanom 2017. ili karcinom pločastih stanica između 2014. i 2017.

To je uključivalo 2880 slučajeva melanoma i 2821 slučaj karcinoma pločastih stanica. Također, odabrane su tri osobe iste dobi i spola za usporedbu iz Registra ukupne populacije, kojima nije dijagnosticiran rak kože.

Svi ispitanici dobili su anketu u kojoj ih se pitalo o vrsti, lokaciji, veličini i vremenu kada je napravljena prva tetovaža.

U studiji melanoma sudjelovalo je ukupno 5695 ljudi (1598 s melanomom), a u studiji planocelularnog karcinoma 6151 (1600 s tom vrstom raka).

Utvrđeno je kako tetovaže nisu imale nikakav utjecaj kod nastanka karcinoma skvamoznih stanica, što sugerira kako ne postoji veza između tetovaže i ove vrste raka.

Međutim, dokazano je kako veće tetovaže mogu utjecati na dobivanje melanoma. Znanstvenici tvrde da je to tako jer otrovne kemikalije koje se nalaze u tinti za tetovažu ne ostaju samo na koži već ulaze u limfne čvorove, a to potencijalno može dovesti do kronične upale koja je povezana s razvojem raka.

Ova studija uzela je u obzir čimbenike kao što su tip kože, navike boravljenja na suncu i korištenje solarija što dodatno može povećati rizik od dobivanja raka kože.

Ipak, neke američke studije dokazuju kako tetovaže štite kožu od utjecaja UV zraka.

Bilo kako bilo, jedna stvar je sigurna – prevelika izloženost UV zrakama može imati kobne posljedice za zdravlje te se treba paziti kada se tijelo izlaže tom zračenju.

Potrebna su daljnja istraživanja kako bi se istražilo može li tetoviranje izazvati rak kože. Ono što je nepobitna činjenica – koža je najveći organ u ljudskom tijelu te preko nje dosta toga ulazi u tijelo, ali dosta toga ostaje i vani.

Upravo zbog toga trebali bi paziti što i kako stavljamo na svoju kožu, prvi obrambeni mehanizam našega tijela.

Nastavite čitati

Medicina

Pronađen lijek za Hunterov sindrom?

Objavljeno

/

Fotografija prikazuje dijete kako leži potrbuške na podu i smije se.
Foto: Pexels

Uz pomoć ove terapije kognitivne funkcije pacijenta postale su neusporedivo bolje, govor mu je postao razumljiviji, a njegovo kretanje lakše i brže

Hunterov sindrom ili mukupolisaharidoza II (MPS II) težak je genetski poremećaj kojeg uzrokuje neispravan gen zbog kojeg tijelo ne može proizvoditi enzim čija je uloga da razgrađuje složene molekule šećera. Zbog toga što ne uspijeva razgraditi te molekule, dolazi do teških simptoma kao što su gubitak kognitivnih sposobnosti, ukočenost zglobova ili pak gubitak sluha.

Za oboljele od Hunterovog sindroma do sada je jedina nada bila uzimanje izuzetno skupog lijeka Eleprase. Spomenuta terapija košta nevjerojatnih 375.000 funti, a pacijenti su primorani uzimati je cijeli svoj život. Međutim, dobra vijest je ta da su liječnici pronašli jeftiniji i učinkovitiji način liječenja ovog stanja.

Trogodišnji Oliver Chu iz Kalifornije prvi je kome se stanje poboljšalo zahvaljujući domišljatosti tima liječnika iz Manchestera. Naime, kako piše BBC, tijekom terapije koja je provedena u veljači kao dio kliničkog ispitivanja, liječnici su prikupili matične stanice iz dječakove krvi izmijenivši neispravan gen radnom kopijom.

Prepravljene matične stanice vraćene su u krvotok pacijenta. Nakon toga u tijelu pacijenta se počela stvarati velika količina ključnih enzima za razgrađivanje molekula šećera koji je dospio do njegovog mozga što je dovelo do poboljšanja zdravstvenog stanja pacijenta.

Koliko je terapija bila uspješna govori i činjenica kako Oliveru više nije bio potreban Eleprase kojeg je primao preko infuzije na tjednoj bazi. Uz pomoć ove terapije Oliveru su kognitivne funkcije postale neusporedivo bolje, govor mu je postao razumljiviji, a njegovo kretanje lakše i brže.

– Njegovim životom više ne dominiraju igle i posjeti bolnici. Njegov govor, agilnost i kognitivni razvoj dramatično su se poboljšali – istaknuo je dječakov otac za BBC.

Hunterov sindrom isključivo pogađa dječake. Od MPS II oboli jedan na 100.000 dječaka, a oboljeli obično dožive dob između 10 i 20 godina.  

Iako terapija ne može popraviti prethodno nastala oštećenja u organima i tkivima, zaustavljen je daljnji relaps bolesti, te je velika šansa da Oliver preživi duže nego što pacijenti uobičajeno prežive s ovom dijagnozom.

U ispitivanju za gensku terapiju sudjeluje pet dječaka iz SAD-a, Europe i Australije, a s obzirom na to da se tretman pokazao uspješnim u suzbijanju simptoma, to bi mogla biti daleko financijski isplativija i bezbolnija opcija za liječenje dječaka koji pate od Hunterovog sindroma.

– Stvari trenutno izgledaju doista optimistično, ali Oliver je bio prva osoba koja je primila ovu terapiju, a prošlo je tek devet mjeseci. Imamo još četiri dječaka planirana za liječenje i morat ćemo dokazati da je korist dugotrajna – kazao je suvoditelj ispitivanja, profesor Simon Jones, konzultant za dječje nasljedne metaboličke bolesti u Manchester Centru za genomsku medicinu (MCGM) u bolnici Saint Mary’s.

Nastavite čitati

Kutak za stručnjake

Othello sindrom ili opasna patološka ljubomora

Objavljeno

/

Napisao/la:

Na ilustraciji je prikazana scena iz modernog kafića s tri osobe koje dočaravaju emocionalnu napetost i međuljudsku dinamiku: U pozadini, muškarac u odijelu razgovara s plavokosom ženom. Njegova gesta rukom sugerira ozbiljnost ili naglašavanje nečega, dok ga ona pažljivo sluša. Na njihovom stolu nalaze se čaša vode i šalica kave, što dodatno pojačava dojam svakodnevnog susreta. U prvom planu, za zasebnim stolom sjedi smeđokosa žena, sama. Naslonila je glavu na ruku i gleda u stranu prema paru s izrazom nezadovoljstva, tuge ili zamišljenosti. Ispred nje je čaša vode sa slamkom. Ambijent je suvremen, s minimalističkim namještajem i visećom žaruljom koja stvara intimnu atmosferu. Cijela scena odiše emocionalnom slojevitošću – moguće su teme poput ljubomore, usamljenosti, preispitivanja odnosa ili unutarnje borbe.
Foto: Pixabay

Othello sindrom može imati ozbiljne posljedice na emocionalno i fizičko zdravlje partnera, ali i samog oboljelog. Zbog snažnih zabluda, osoba može upasti u stanje nekontroliranih impulsa i agresije, pa neliječeni sindrom može ubrzo prerasti u psihičko ili fizičko nasilje

Othello sindrom, poznat i kao deluzijska ljubomora, jedan je od najintenzivnijih i najopasnijih oblika patološke ljubomore. Riječ je o psihičkom poremećaju u kojem osoba nepokolebljivo vjeruje da je partner vara, iako za to ne postoji nijedan stvarni dokaz.

Sve je prožeto snažnim osjećajem sumnje, nemira i uvjerenja koje je nemoguće racionalno razbiti. Naziv je dobio prema Shakespeareovom liku Othellu, koji je pod utjecajem laži i vlastite ljubomore tragično donio odluke s fatalnim posljedicama, što vrlo slikovito prikazuje emocionalnu silinu ovog sindroma.

Za razliku od uobičene ljubomore koja se ponekad javlja u vezama, Othello sindrom obilježavaju čvrste zablude, opsesivno analiziranje partnerovog ponašanja, neprestano provjeravanje i duboko uvjerenje da je izdaja već počinjena ili se upravo događa.

Osoba s ovim sindromom često prati partnera, provjerava njegove poruke, društvene mreže ili raspored, a svaki neutralan detalj može protumačiti kao ‘dokaz’ nevjere. Takvo stanje najčešće se javlja u sklopu drugih psihičkih poremećaja, poput paranoidnih poremećaja ličnosti, shizofrenije, alkoholne ovisnosti ili demencije, što ga čini još složenijim za prepoznavanje i liječenje.

Zanimljivo je da se u nekim slučajevima mogu uočiti promjene u frontalnim režnjevima mozga, dijelu odgovornom za prosuđivanje i kontrolu impulsa, što potvrđuje da korijeni Othello sindroma nisu samo psihološki nego i neurološki.

U medicinskoj literaturi opisan je čak i vrlo rijedak primjer pojave simptoma patološke ljubomore nakon ugradnje dubokog mozgovnog stimulatora kod osobe s Parkinsonovom bolešću, što dodatno naglašava kompleksnost ovog fenomena.

 Još jedna zanimljivost je da, iako pogađa oba spola, nešto je češći kod muškaraca, osobito kod onih koji se bore s dugotrajnim problemima ovisnosti.

Othello sindrom može imati ozbiljne posljedice na emocionalno i fizičko zdravlje partnera, ali i samog oboljelog. Zbog snažnih zabluda, osoba može upasti u stanje nekontroliranih impulsa i agresije, pa neliječeni sindrom može ubrzo prerasti u psihičko ili fizičko nasilje.

Upravo zato stručna pomoć postaje nužna, a liječenje se najčešće provodi kombinacijom psihoterapije i lijekova koji djeluju na psihotične simptome. Partneri i obitelji pritom imaju važnu ulogu, no jednako je važno postaviti jasne granice i osigurati sigurnost svih uključenih.

Othello sindrom na bolno jasan način pokazuje kako emocija, kad se pretvori u zabludu, može potpuno preuzeti čovjekov život.

Unatoč njegovoj težini, pravodobna intervencija može poboljšati kvalitetu života, smanjiti intenzitet ljubomornih zabluda i omogućiti ponovno uspostavljanje stabilnijeg, sigurnijeg odnosa u kojem se povjerenje može postupno obnoviti.

Nastavite čitati

U trendu