U svijetu digitalnih poruka i brzih kava, Valentinovo u Zagrebu ima poseban, nostalgični sjaj zahvaljujući ilustracijama likova Purgera i Purgerice.

Read in English

Poslušaj članak

Ovi čuvari zagrebačke tradicije nisu samo estetski simboli; oni su već punih 15 godina ponosni zaštitni znak Ustanove URIHO, najveće zaštitne radionice u Hrvatskoj, utemeljene davne 1946. godine, a koja ove godine slavi 80. rođendan.

Iako Valentinovo, u obliku kakvom ga poznajemo danas, nije bilo dio davne tradicije hrvatskog naroda, ono je u suvremeno doba postalo nezaobilazan blagdan koji slavi ono najljepše u ljudima.

Upravo kroz likove Purgera i Purgerice, ovaj “uvezeni” blagdan spajamo s autentičnim običajima naših starih, dajući mu prepoznatljiv domaći potpis.

Licitar: Priča o ljubavi koja se ogleda u srcu

Naš ilustrirani Purger u rukama ponosno nosi licitarsko srce. Iako je danas prepoznatljiv suvenir pod zaštitom UNESCO-a, licitar je stoljećima bio „glasnik ljubavi“.

Najvažniji detalj na Purgerovom daru je malo ogledalce u sredini. Legenda kaže da bi mladić, darujući srce djevojci, stao točno iza nje. Kada bi ona pogledala u ogledalce, vidjela bi lik onoga tko joj poklanja svoje osjećaje.

Poruka je bila jasna: „U mom srcu si ti“.

Druga priča kaže, kada mladić djevojci pokloni licitar s ogledalcem, da ona u ogledalu uvijek može vidjeti tko je u njegovom srcu.

Jabuka: Skromni dar s velikim značenjem

S druge strane, Purgerica mu uzvraća jabukom. Darivanje jabuke, u narodu često zvane „božićnica“, stari je običaj sjeverne Hrvatske.

Jabuka je simbol zdravlja i plodnosti, a u zagrebačkoj tradiciji djevojka bi, dajući jabuku mladiću, potvrdila svoju naklonost.

To je bio skroman, ali najiskreniji znak da je ljubav obostrana.

Originalni poklon s dušom Zagreba

Upravo zbog ove snažne simbolike, Purger i Purgerica nametnuli su se kao autentičan suvenir grada Zagreba i originalan „suvenir ljubavi“.

Za razliku od generičkih darova, ovi likovi u sebi nose elemente stoljetne tradicije te duboke privrženosti gradu i ljudima koji ga čine.

Činjenica da su već desetljeće i pol zaštitno lice URIHO-ve ponude daje im neprocjenjivu dodatnu vrijednost – oni su postali simbol inkluzije, ustrajnosti i ljubavi koja je jednaka prema svima, slaveći bogatstvo naših različitosti.

Dok Purger pruža licitar kao obećanje vjernosti, a Purgerica jabukom prihvaća poziv na zajedničku budućnost, oni nas podsjećaju da prava ljubav ne treba skupe poklone.

Ponekad je dovoljno jedno srce u kojem se možemo ogledati i jedna jabuka, iskreno podijeljena na pola.

Darujte s pričom i srcem: Proizvode s likovima Purgera i Purgerice možete pronaći u URIHO-vim prodavaonicama u Gajevoj 4 i Držićevoj 1, kao i na web shopu.  

Odabirom ovih unikatnih darova ne samo da čuvate zagrebačku tradiciju, već izravno podržavate rad osoba s invaliditetom, dajući vašem znaku pažnje još dublji i plemenitiji smisao.

Istražujemo kako je to bilo nekada, kada su glavna društvena okupljanja bili balovi. Bila su to mjesta gdje su se ljudi pokazivali, upoznavali i družili. Za razliku od današnjih društvenih okupljanja nekada je to bilo puno kompliciranije. Sve je imalo svoju svrhu i mjesto.

Read in English

Poslušaj članak

U 19. i početkom 20. stoljeća plesni balovi u Zagrebu bili su ključni društveni događaji. Novine su im posvećivale velike članke, a ples je bio i moda i društvena vještina. Balovi su se organizirali povodom važnih proslava ili kulturnih zbivanja, a plesna škola bila je mjesto pripreme mladih dama i gospode da se na balovima pojave s dobrim plesnim vještinama i manirima.

Prva plesna škola u Zagrebu

Prvu plesnu školu u Zagrebu otvorio je talijanski baletni umjetnik Pietro Coronelli. U Zagreb je došao 1859. godine na poziv grofa Ambroza Vranyczanyja kako bi poučavao ples njegovu kćerku Clotildu. Ubrzo po dolasku osnovao je stalnu plesnu školu koja je uključivala poučavanje plesa i lijepog ponašanja za građanstvo. Godina prvog oglašenog poziva njegove škole u Zagrebu pojavila se u novinama 1860.

 Prva zagrebačka privatna škola plesa i lijepog ponašanja, počela je s radom u palači Ambroza Vranyczanyja na Jelačićevom trgu broj 2. Kasnije se škola preselila u staru streljanu na Tuškancu, a zadnja poznata lokacija je na Trgu kralja Tomislava 2. Osim spomenutih, u 19. stoljeću Zagreb je imao razne plesne prostore, od privatnih palača i društvenih salona do velikih javnih dvorana kao što su Stankovićevo kazalište (danas prostor Skupštine Grada Zagreba) i Narodni dom (Opatička 18).

Što je sve trebalo naučiti?

Klasični plesovi koji su se učili i izvodili obično su bili: bečki valcer, engleski valcer, polka i mazurka. Ta su djela bila dio standardnog repertoara plesne obuke i društvenih priredbi te su označavala društvenu eleganciju i finoću.

Osim plesova trebalo je naučiti i lijepo ponašanje, a ono je obuhvaćalo sve što je osobi omogućavalo da se u javnosti kreće, komunicira i pleše s dostojanstvom, samokontrolom i društvenom prihvaćenošću. Bilo je važno pravilno držanje, način hodanja u salonu, ulaska u dvoranu i kretanja među uzvanicima. Učilo se kako sjesti, ustati, okrenuti se, a sve bez naglih i nepristojnih pokreta. Sve je bilo precizno propisano kao na primjer: kako gospodin poziva damu na ples, prihvaćanje ili odbijanje poziva, redoslijed plesova i poštivanje plesne knjižice, razgovor tijekom plesa, izbjegavanje pretjerane bliskosti, naginjanja, glasnog smijanja. Ukratko, sve je trebalo biti nenametljivo, smireno i odmjereno.

Zagrebački i bečki balovi

Ako bismo usporedili bečke sa zagrebačkim balovima tog vremena možemo reći da su tradicionalni bečki balovi poznati po formalnoj etiketnoj kulturi, maratonskom plesanju valcera i plesnih otvaranja uz strogo usklađene koreografije, a balovi se često održavaju u velikim dvoranama. Zagrebački balovi bili su društveni događaji usklađeni s lokalnim običajima, često povezani s kulturnim građanskim životom i nisu nužno bili toliko formalni ili grandiozni kao bečki. Zagrebački bal je zapravo bio mjesto društvenog umrežavanja, ritual ulaska mladih u društvo i pokazatelj pripadnosti europskoj građanskoj kulturi.

Nakon smrti Coronellija 1902. godine škola plesa nastavlja raditi pod vodstvom njegovih kćeri Elvire i Biance sve do 1970. godine.

Read in English

Badnjak davne 1874. godine zauvijek je promijenio zimsku sliku Zagreba. Na prostoru današnjeg Trga Ivana Mažuranića, uz taktove vojnog orkestra i treperavu svjetlost stotina petrolejskih svjetiljki, svečano je otvoreno prvo uređeno javno klizalište u gradu. Bila je to zimska čarolija koja je u trenu osvojila srca stanovnika Zagreba

Poslušaj članak

Ledena površina ukopana metar ispod ceste

Ovaj impresivni ledeni teren, dimenzija 110 x 70 metara, postao je prava društvena pozornica starog Zagreba.

Zaboravite na moderne strojeve za led. Tehnologija održavanja bila je, najblaže rečeno, ‘ručni rad’. Vatrogasci su herojski polijevali vodu iz obližnjeg potoka Tuškanac, a tadašnje oštre zime jamčile su brzo smrzavanje.

Osvjetljenje je posebna priča. Kako struje nije bilo, više od 300 petrolejskih lampiona i svjetiljki obasjavalo je klizalište. Neki su klizači čak nosili svoje lampione, stvarajući nezaboravnu, romantičnu atmosferu koja je ostala upamćena u gradskim analima.

Ban Mažuranić na ledu: elita i narod zajedno

Otvaranje klizališta bio je događaj sezone, popraćen svim zagrebačkim medijima. No, najveća atrakcija na ledu bio je nitko drugi doli sam hrvatski ban, Ivan Mažuranić.

Ban, vješt klizač, posjetio je klizalište već na Božić i postao redoviti posjetitelj. Njegova prisutnost bila je jasan znak da je klizanje postalo in aktivnost, dostupna i cijenjena u svim slojevima društva.

Popularnost klizališta bila je frapantna. Sredinom veljače sljedeće godine, na jednoj od zabava, zabilježeno je tisuću klizača. To je bio ogroman broj, s obzirom na to da je cijeli Zagreb tada brojao tek tridesetak tisuća stanovnika.

Mjesto susreta, šarma i prvih ljubavi

Klizalište nije bilo samo sportski teren; bilo je srce zimskog društvenog života. Ovdje se pokazivala elegancija, sklapala su se nova prijateljstva i rađale prve ljubavi. Mladići su se natjecali u vještinama kako bi impresionirali djevojke, dok su oni manje skloni ledu uživali uz rub s toplim napitkom u ruci.

Ova moderna gradska zabava upisala je Zagreb na kartu europskih metropola.

Tradicija koja živi i danas

Iako su petrolejke zamijenjene LED rasvjetom, a Trg Mažuranića dobio drugu namjenu, tradicija klizanja živi i dalje. Od Šalate i Doma sportova do popularnog Ledenog parka na Tomislavcu, led ostaje mjesto susreta, smijeha i stvaranja uspomena, čuvajući naslijeđe dugo više od stoljeća i pol.