Zagrebačka uspinjača prvo je javno prijevozno sredstvo u Zagrebu. Puštena je u pogon 1890. godine dok je prvi tramvaj na konjski pogon uveden 1891. godine. Uspinjača spaja Gornji i Donji grad, a za njezinu izgradnju zaslužan je osječki poduzetnik David Wiliam Klein.

Read in English

Poslušaj članak

Od ideje do realizacije

Gospodin Klein je tijekom 1888. godine počeo pratiti pješački promet od Bregovite ulice (danas Tomićeva ulica) prema Gornjem gradu.

Prema njegovim nalazima pješački promet je bio dovoljan te je zaključio da bi se svakako isplatilo izgraditi uspinjaču. Za svoj projekt od Grada Zagreba zatražio je dozvolu, a ista mu je odobrena u vrlo kratkom roku. Izgradnja je počela 6. svibnja 1889. godine, no nije sve teklo bez problema. U veljači 1890. godine prilikom prve testne vožnje iskočio je glavni ležaj stroja pri čemu se kompletan stroj polomio. U manje od mjesec dana odvila se druga testna vožnja koja je bila uspješna.

Od početka rada do danas

Uspinjača je službeno puštena u pogon 8. listopada 1890. godine bez posebne svečanosti. Radila je na parni pogon s dvoja kola na izmjenični pogon, a sa strojarnicom na gornjoj postaji. Prve putničke kabine bile su razdijeljene u tri dijela. Čeoni dijelovi kabina, s pogledom na Grič ili Ilicu, bili su kao prvi razred, dok je sredina zbog lošijeg vidika bila takozvani drugi razred. Trajna vožnja uspinjače upriličena je tek 23. travnja 1893. godine.

Tijekom godina rada uspinjača se često kvarila, a ponekad su putnici morali izaći da je poguraju. Od milja Zagrepčani su je prozvali „zapinjača“. Godine 1929. uspinjača je prešla u vlasništvo Grada Zagreba. Parni pogon zamijenjen je električnim 1934. godine. Zbog dotrajalosti i potrebe za obnovom 1969. promet je bio obustavljen. Nova uspinjača puštena je u pogon 26. srpnja 1974. godine. Bečka tvrtka Waagner-Biro bila je zadužena za pogonski uređaj zajedno s vozilima dok se za električni dio pobrinula tvrtka Siemens.

Kako bi osigurali da sve radi kako treba i da je putnici ne bi morali pogurati, uspinjača prolazi kroz redoviti godišnji remont. Trenutno u sklopu projekta „Revitalizacija zagrebačke uspinjače“, od 20. siječnja 2025. traju radovi na sveobuhvatnoj obnovi. Obnova je planirana do kraja ožujka 2026. godine. Osim modernizacije pogonskog sustava i ugradnje novih kabina projektom se predviđa i unapređenje pristupačnosti.

Zanimljive činjenice

Budući da je do danas u cijelosti zadržala prvobitni vanjski izgled, građevnu konstrukciju i većinu tehničkih svojstava koja su joj dali graditelji, zagrebačka je uspinjača zakonski zaštićena kao spomenik kulture. Održava ju i vodi Zagrebački električni tramvaj.

Ubraja se među najkraće žičane željeznice na svijetu namijenjene javnom prometu. Dužina pruge joj je 66 m, a vožnja traje 64 sekunde.

Uz mnoge predsjednike, zastupnike Sabora, gradonačelnike, nadbiskupe i velikaše, uspinjača je 2016. godine prevezla i engleskog princa Charlesa i vojvotkinju Camillu.

Zagrebačka uspinjača je 2014. godine proglašena je drugom najboljom u Europi prema ocjenama posjetitelja na portalu “European Best Destinations”. Time je postala prepoznata kao jedna od najatraktivnijih europskih uspinjača.

U svijetu digitalnih poruka i brzih kava, Valentinovo u Zagrebu ima poseban, nostalgični sjaj zahvaljujući ilustracijama likova Purgera i Purgerice.

Read in English

Poslušaj članak

Ovi čuvari zagrebačke tradicije nisu samo estetski simboli; oni su već punih 15 godina ponosni zaštitni znak Ustanove URIHO, najveće zaštitne radionice u Hrvatskoj, utemeljene davne 1946. godine, a koja ove godine slavi 80. rođendan.

Iako Valentinovo, u obliku kakvom ga poznajemo danas, nije bilo dio davne tradicije hrvatskog naroda, ono je u suvremeno doba postalo nezaobilazan blagdan koji slavi ono najljepše u ljudima.

Upravo kroz likove Purgera i Purgerice, ovaj “uvezeni” blagdan spajamo s autentičnim običajima naših starih, dajući mu prepoznatljiv domaći potpis.

Licitar: Priča o ljubavi koja se ogleda u srcu

Naš ilustrirani Purger u rukama ponosno nosi licitarsko srce. Iako je danas prepoznatljiv suvenir pod zaštitom UNESCO-a, licitar je stoljećima bio „glasnik ljubavi“.

Najvažniji detalj na Purgerovom daru je malo ogledalce u sredini. Legenda kaže da bi mladić, darujući srce djevojci, stao točno iza nje. Kada bi ona pogledala u ogledalce, vidjela bi lik onoga tko joj poklanja svoje osjećaje.

Poruka je bila jasna: „U mom srcu si ti“.

Druga priča kaže, kada mladić djevojci pokloni licitar s ogledalcem, da ona u ogledalu uvijek može vidjeti tko je u njegovom srcu.

Jabuka: Skromni dar s velikim značenjem

S druge strane, Purgerica mu uzvraća jabukom. Darivanje jabuke, u narodu često zvane „božićnica“, stari je običaj sjeverne Hrvatske.

Jabuka je simbol zdravlja i plodnosti, a u zagrebačkoj tradiciji djevojka bi, dajući jabuku mladiću, potvrdila svoju naklonost.

To je bio skroman, ali najiskreniji znak da je ljubav obostrana.

Originalni poklon s dušom Zagreba

Upravo zbog ove snažne simbolike, Purger i Purgerica nametnuli su se kao autentičan suvenir grada Zagreba i originalan „suvenir ljubavi“.

Za razliku od generičkih darova, ovi likovi u sebi nose elemente stoljetne tradicije te duboke privrženosti gradu i ljudima koji ga čine.

Činjenica da su već desetljeće i pol zaštitno lice URIHO-ve ponude daje im neprocjenjivu dodatnu vrijednost – oni su postali simbol inkluzije, ustrajnosti i ljubavi koja je jednaka prema svima, slaveći bogatstvo naših različitosti.

Dok Purger pruža licitar kao obećanje vjernosti, a Purgerica jabukom prihvaća poziv na zajedničku budućnost, oni nas podsjećaju da prava ljubav ne treba skupe poklone.

Ponekad je dovoljno jedno srce u kojem se možemo ogledati i jedna jabuka, iskreno podijeljena na pola.

Darujte s pričom i srcem: Proizvode s likovima Purgera i Purgerice možete pronaći u URIHO-vim prodavaonicama u Gajevoj 4 i Držićevoj 1, kao i na web shopu.  

Odabirom ovih unikatnih darova ne samo da čuvate zagrebačku tradiciju, već izravno podržavate rad osoba s invaliditetom, dajući vašem znaku pažnje još dublji i plemenitiji smisao.

Istražujemo kako je to bilo nekada, kada su glavna društvena okupljanja bili balovi. Bila su to mjesta gdje su se ljudi pokazivali, upoznavali i družili. Za razliku od današnjih društvenih okupljanja nekada je to bilo puno kompliciranije. Sve je imalo svoju svrhu i mjesto.

Read in English

Poslušaj članak

U 19. i početkom 20. stoljeća plesni balovi u Zagrebu bili su ključni društveni događaji. Novine su im posvećivale velike članke, a ples je bio i moda i društvena vještina. Balovi su se organizirali povodom važnih proslava ili kulturnih zbivanja, a plesna škola bila je mjesto pripreme mladih dama i gospode da se na balovima pojave s dobrim plesnim vještinama i manirima.

Prva plesna škola u Zagrebu

Prvu plesnu školu u Zagrebu otvorio je talijanski baletni umjetnik Pietro Coronelli. U Zagreb je došao 1859. godine na poziv grofa Ambroza Vranyczanyja kako bi poučavao ples njegovu kćerku Clotildu. Ubrzo po dolasku osnovao je stalnu plesnu školu koja je uključivala poučavanje plesa i lijepog ponašanja za građanstvo. Godina prvog oglašenog poziva njegove škole u Zagrebu pojavila se u novinama 1860.

 Prva zagrebačka privatna škola plesa i lijepog ponašanja, počela je s radom u palači Ambroza Vranyczanyja na Jelačićevom trgu broj 2. Kasnije se škola preselila u staru streljanu na Tuškancu, a zadnja poznata lokacija je na Trgu kralja Tomislava 2. Osim spomenutih, u 19. stoljeću Zagreb je imao razne plesne prostore, od privatnih palača i društvenih salona do velikih javnih dvorana kao što su Stankovićevo kazalište (danas prostor Skupštine Grada Zagreba) i Narodni dom (Opatička 18).

Što je sve trebalo naučiti?

Klasični plesovi koji su se učili i izvodili obično su bili: bečki valcer, engleski valcer, polka i mazurka. Ta su djela bila dio standardnog repertoara plesne obuke i društvenih priredbi te su označavala društvenu eleganciju i finoću.

Osim plesova trebalo je naučiti i lijepo ponašanje, a ono je obuhvaćalo sve što je osobi omogućavalo da se u javnosti kreće, komunicira i pleše s dostojanstvom, samokontrolom i društvenom prihvaćenošću. Bilo je važno pravilno držanje, način hodanja u salonu, ulaska u dvoranu i kretanja među uzvanicima. Učilo se kako sjesti, ustati, okrenuti se, a sve bez naglih i nepristojnih pokreta. Sve je bilo precizno propisano kao na primjer: kako gospodin poziva damu na ples, prihvaćanje ili odbijanje poziva, redoslijed plesova i poštivanje plesne knjižice, razgovor tijekom plesa, izbjegavanje pretjerane bliskosti, naginjanja, glasnog smijanja. Ukratko, sve je trebalo biti nenametljivo, smireno i odmjereno.

Zagrebački i bečki balovi

Ako bismo usporedili bečke sa zagrebačkim balovima tog vremena možemo reći da su tradicionalni bečki balovi poznati po formalnoj etiketnoj kulturi, maratonskom plesanju valcera i plesnih otvaranja uz strogo usklađene koreografije, a balovi se često održavaju u velikim dvoranama. Zagrebački balovi bili su društveni događaji usklađeni s lokalnim običajima, često povezani s kulturnim građanskim životom i nisu nužno bili toliko formalni ili grandiozni kao bečki. Zagrebački bal je zapravo bio mjesto društvenog umrežavanja, ritual ulaska mladih u društvo i pokazatelj pripadnosti europskoj građanskoj kulturi.

Nakon smrti Coronellija 1902. godine škola plesa nastavlja raditi pod vodstvom njegovih kćeri Elvire i Biance sve do 1970. godine.