Poveži se s nama

in MREŽA

MOJA PRIČA Ivona Bugnar, žena za koju nema tabua

Objavljeno

/

Na fotografiji je Ivona Bugnar. Fotografijom dominira njezina duga narančasta kosa i predivno lice.
Foto: Ivona Bugnar

Ljudi zaziru postavljati nam pitanja pa makar i banalna, ali ona su ključna da bi ljudi spoznali nas. Želja mi je da budem jednog dana ja ta koja će odgovarati na sva pitanja. Da osvijestim ljudima različitost, ali isto tako jednakost za koju se borimo, kaže Ivona

Ivona Bugnar rođena je u Rijeci 30. siječnja 1996. godine s dijagnozom spinalna mišićna amiotrofija tip 3. Vrtićka, predškolska dob i prihvaćanje okoline, kaže, nije bilo jednostavno jer je bolest već  napredovala i sve one dječje stvari poput vožnje biciklom, skakanja, ljuljanja, odlazaka u park tijelo joj nije dopuštalo i trebala je pomoć obitelji.

– Bila sam buntovno dijete, željna anegdota i nisam u potpunosti razumjela što se događa s mojim tijelom pa je znalo biti frustracije i nisam bila ‘lako’ dijete. Bilo je zbunjujuće za mene samu. Nisam tada imala kolica, ni druga pomagala, pa samim tim nisam mogla ići za svojim vršnjacima – kaže Ivona, a unatoč izazovima koji su je tada pratili imala je maksimalnu podršku obitelji i nije bila isključena iz vrtićkog programa.

– Kad sam krenula u četvrti razred Osnovne škole Gornja Vežica počela sam koristiti kolica jer nisam više mogla uz pomoć odraslih obavljati sve što sam željela. Ne sjećam se diskriminacije, ni ružnih riječi iz ranog školskog perioda, ali uvijek sam bila najviše sama i ne bi bila pozvana u neke vršnjačke radnje nakon škole gdje su se oni međusobno zbližavali. Toga sam bila lišena i bilo mi je teško – kaže Ivona i priznaje da je to preraslo u ljutnju pa je odlazila na razgovore sa psihologom jer joj je bila potrebna pomoć.

Slična samoća pratila je Ivonu i u srednjoj školi, ali je ipak imala jednu ključnu osobu, danas cjeloživotnu prijateljicu, a tada susjedu s kojom je prošla sve faze odrastanja. Ta njezina osoba ju je uvijek gurala naprijed i vidjela drugim očima, upoznavala je Ivonu sa svojim prijateljima, vodila je na koncerte i u izlaske.

– Nakon srednje škole sam bila prilično izgubljena, ali sam se ipak odlučila upisati pedagogiju na Filozofskom fakultetu da se maknem od doma jer nisam imala viziju budućnosti. Bio je to više bijeg. Nakon toga prebacila sam se na Kulturološke znanosti i na kraju odustala od fakulteta jer sam opet bila zakinuta za društveni aspekt. Jednostavno izgubiš volju i motivaciju kad te nakon predavanja čeka kombi koji te vozi ravno doma i drugu opciju nemaš, a kolege se druže i zabavljaju – prisjeća se Ivona.

Što se tiče zaposlenja, Ivona je do sad radila na dva radna mjesta, u Udruzi osoba s mišićnom distrofijom Primorsko-goranske županije i još jednoj udruzi u kojoj se, kaže, nije mogla pronaći i ističe kako je veliki problem naći posao i napuniti životopis iskustvom koje svi traže. Kako do iskustva ako ti nitko ne pruži priliku? Vječito je pitanje.

– Osoba sam koja najviše voli biti sama. Najbolje se opuštam uz knjigu, film ili dobru seriju. Uživam u šminkanju, frizurama, parfemima, svemu lijepom što mi žene volimo. Volim isprobavati kozmetičke novitete, proučavati, davati savjete i to me ispunjava. Ali najviše volim sjesti u auto i uživati u vožnji uz more ili u planinama i upiti tu ljepotu u tišini, bez razmišljanja o životu i kao da mi onda vrijeme stane – kaže Ivona koja ne pati od ludih događanja.

Ivona je sada u vezi, ali joj je tema emocionalnih odnosa ranije bila bolna jer je gledala prijateljicu u vezama, a ona ih nije imala. Uvijek je dečkima bila samo prijateljica. A onda je bolje spoznala sebe i naučila kako predstaviti sebe drugoj osobi.

– Mislim da je to ključno i smatram da bi trebalo educirati osobe s invaliditetom kako ući u vezu, komunicirati o sebi, razumjeti najprije sebe, a onda razbijati predrasude o tome da mi nismo poželjni kao partneri. Postoje ljudi koji su voljni učiti od osoba s invaliditetom jer ne vide samo osobu i kolica, nego vide borca. Kad nam takve osobe dođu, to je blagoslov. Samo im treba otvoriti vidike i treba uzajamno učiti o potrebama, kako o potrebama partnera s invaliditetom, tako i o potrebama partnera bez invaliditeta. Svi smo samo ljudi – istaknula je Ivona.

Po pitanju ostvarivanja prava Ivona nije nezadovoljna, ali kaže, ima prostora za poboljšanje.

– Imam i brata s istom dijagnozom, ali mama je roditelj njegovatelj samo bratu. Zbog toga ja imam asistenta na osam sati, a brat samo četiri sata. Roditelj s dvoje djece u kolicima treba više podrške, fizičke i financijske – tvrdi Ivona.

– Ljudi zaziru postavljati nam pitanja pa makar i banalna, ali ona su ključna da bi ljudi spoznali nas. Želja mi je da budem jednog dana ja ta koja će odgovarati na sva pitanja. Da osvijestim ljudima različitost, ali jednako tako jednakost za koju se borimo – zaključila je Ivona za kraj.

in MREŽA

Udruga osoba s mišićnom distrofijom Primorsko-goranske županije obilježila Europski tjedan mobilnosti

Objavljeno

/

Skupina ljudi stoji pored štanda na otvorenom. Na štandu piše "Udruga osoba s mišićnom distrofijom Primorsko-goranske županije". Jedna žena se nasmiješeno obraća kameri, dok ostali ljudi gledaju izložene proizvode na štandu. Iza njih je trg i zgrada sa žutim tornjem u pozadini.
Foto: posi.hr

Udruga osoba s mišićnom distrofijom Primorsko-goranske županije obilježila je 16. rujna 2024. godine Europski tjedan mobilnosti izlaganjem ukrašenih vaza, kreativnih radova svojih članova na Korzu u Rijeci

Građani su se tako mogli upoznati s aktivnostima ove Udruge i donacijom pridonijeti njezinom daljnjem aktivnom angažmanu u zajednici na dobrobit osoba s invaliditetom.

Udruga provodi niz projekata i programa kao što su ‘Kroz život zajedno kojim se osigurava fizikalna terapija i rehabilitacija korištenjem novih uređaja i metoda prilagođenih osobama s neuromuskularnim bolestima.

Projektom ‘Mobilnost za bolju budućnost’ osigurava se prijevoz kombi vozilom za osobe s invaliditetom te je Udruga osoba s mišićnom distrofijom Primorsko-goranske županije ujedno i korisnik institucionalne podrške Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva za stabilizaciju i/ili razvoj udruge.

Europski tjedan mobilnosti održava se svake godine od 16. do 22. rujna. Ovogodišnja tema obilježavanja Europskog tjedna mobilnosti su ‘Zajednički javni prostori’, a kojom se želi naglasiti važnost kvalitetne organiziranosti javnih prostora kao što su ulice, trgovi, šetnice itd. koje nizom unapređenja mogu izravno utjecati na kvalitetu života, osnažiti sigurnost, utjecati na razinu buke i zagađenje zraka.

Ove godine poziva se na ravnopravnost korištenja zajedničkih javnih prostora, pri tome ističući važnost osiguranja sigurnosti pješaka i biciklista.

Kvalitetnijim javnim prostorima koji su ugodni za boravak ljudi, doprinosimo aktivaciji lokalnih zajednica, a stanovnike potičemo da koriste aktivne oblike kretanja, kao što su hodanje i bicikliranje.

Izvor: posi.hr

Nastavi čitati

in MREŽA

Književni susreti članova Udruge slijepih Međimurske županije

Objavljeno

/

Skupina ljudi sjedi za stolom u prostoriji, sudjelujući u sastanku. Na zidu je grb Hrvatske. Osoba na čelu stola je nasmiješena i razgovara s ostalim prisutnima. Atmosfera djeluje neformalno, a sudionici su opušteni.
Foto: Udruga slijepih Međimurske županije

Susreti književnog kluba održavaju se jednom mjesečno u Knjižnici ‘Nikola Zrinski’ Čakovec, gdje njihova knjižničarka, Blaženka Hunjadi-Bašek, članove uvodi u druge svjetove

Udruga slijepih Međimurske županije okuplja desetak zainteresiranih članova u svom književnom klubu.

Ove godine obradili su razne teme i pročitali mnoge knjige.

U siječnju su pročitali priče iz knjige ‘Sve je u redu’ Sanje Pilić te su na temelju njih poveli razgovor o današnjoj situaciji i prilikama odgoja djece. Na kraju susreta pročitali su još nekoliko bajki Zorana Pongrašića iz knjge ‘Zašto (ne) volim bajke’.

U veljački su pročitali ulomke iz knjige ‘Madame Curie i snaga jednog sna’ (Susanna Leonard) te su upoznali njezin životni put i borbu za bolji položaj žena znanstvenica u svijetu.

U ožujku, povodom Svjetskog dana pjesništva, posvetili su se pjesmama i tekstovima Borke Tadić te im je član udruge Danijel Kralj izrecitirao nekoliko pjesama iz svoje zbirke ‘Moja radost neprolazna’.

U lipnju, povodom Dana Grada Čakovca, pročitali su ponešto iz povijesti obitelji Zrinski te dvije legende iz zbirke ‘Čakovečke legende’ autorice Vesne Kalšan. Osim toga, čitali su i knjigu ‘OLIVER: Trag u beskraju’.

Tijekom ljeta Udrugu su posjetile dvije književnice: u srpnju Patricija Kozar koja je predstavila svoju knjigu ‘Krojeći riječi’, a u kolovozu Željka Novak i njezina Kamilica Basetica, koje su predstavile svoju knjigu ‘Dnevnik jedne Kamilice’.

Književni susreti u Knjižnici ‘Nikola Zrinski’ Čakovec nastavljeni su u rujnu kad je književni klub bio posvećen slijepom književniku, Feruči Lazariću, autoru knjige ‘Na drugi način lijepo’.

Osim književnih klubova, članovi sudjeluju i na predstavljanjima knjiga te na raznim predavanjima u knjižnicama. Tako su, osim u čakovečkoj knjižnici, u kojoj su u lipnju bili na putopisnom predavanju Feruča Lazarića, u ožujku bili u Knjižnici i čitaonici Grada Preloga na Putopisnom predavanju ‘Put Svetog Mihaela’ sa Sinišom Golubom te u Sceni & Bar Rogoz na promociji knjige Kristiana Novaka ‘Slučaj vlastite pogibelji’, u travnju su prisustvovali promociji knjige ‘Apostoli insulani’ Marijane Korunek Medved u Pavlinskom samostanu sveta Jelena u Šenkovcu te su ponovno u svibnju posjetili Knjižnicu i čitaonicu Grada Preloga gdje su sudjelovali na književnoj večeri s književnikom Zoranom Žmirićem.

Sudionici književnog kluba vesele se svakom sljedećem druženju te jedva čekaju razgovor o novim temama koje se otvaraju prilikom svakog susreta.

Slijepe osobe slušaju zvučne knjige ili čitaju knjige na brajici. Čitajući knjige slijepe osobe su više informirane, obogaćuje im se mašta, a sudjelujući na književnim klubovima povećavaju svoju socijalnu uključenost i komunikacijske vještine.

Književni klub Udruge slijepih Međimurske županije održava se kao jedna od aktivnosti programa ‘Kvalitetniji život slijepih osoba u Međimurskoj županiji’, koji sufinanciraju Ministarstvo rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike, Međimurske županija i Grad Čakovec.

Izvor: Udruga slijepih Međimurske županije

Nastavi čitati

in MREŽA

DRUGA STRANA MEDALJE Enrique Vazquez Cepeda u timu koji je napravio 2700 popravaka pomagala sportaša

Objavljeno

/

Slika prikazuje nasmiješeni par, muškarca i ženu, kako stoje jedno pored drugog s pogledom prema kameri. Žena nosi ružičastu majicu, a muškarac nosi crnu sportsku majicu s crvenim uzorkom i grbom nogometnog tima. Iza njih se pruža prekrasan pogled na mirno jezero, okruženo planinama i prirodom, pod vedrim plavim nebom.
Foto: Ottobock

Tijekom 12 dana tim ortopedskih tehničara i fizioterapeuta je pružao besplatne usluge popravaka svim sportašima u glavnoj radionici te 14 manjih direktno na događanjima

Paraolimpijske igre (POI) su svakim svojim novim izdanjem veće i glamuroznije događanje. Sve veći broj disciplina i sportaša omogućuje nam da uživamo i divimo se u iznimnim postignućima sportaša s invaliditetom koji su ponekad na granici nemogućeg.

No, manje je poznato da iza tih vrhunskih uspjeha stoji iskusan i educiran tim koji još od 1988. godine redovito podržava i zimske i ljetne Paraolimpijske igre. Radi se o timu od više od 100 tehničara iz tvrtke Ottobock, globalnog lidera u medicinskoj tehnologiji koja poboljšava živote osoba s invaliditetom diljem svijeta već više od 100 godina. Tijekom 12 dana tim ortopedskih tehničara i fizioterapeuta je pružao besplatne usluge popravaka svim sportašima u glavnoj radionici te 14 manjih direktno na događanjima.

Nevjerojatan timski duh

Hrvatska je i ove godine imala svog predstavnika u timu. Enrique Vazquez Cepeda, tehničar za protetičke i ortotičke opskrbe iz Ottobock Adria u Rijeci, u stvari je Meksikanac koji već pet godina živi u Hrvatskoj. Tijekom POI, 8 je dana pružao podršku sportašima, 4 dana u glavnoj radionici te ostale dane na stadionu Bercy gdje se igrala košarka u kolicima i na stadionu Roland Garros gdje se igrao tenis u invalidskim kolicima. Za Enriquea je ovo posebno iskustvo, vrlo intenzivnih 10-ak dana tijekom čega je, kako kaže, u timu najviše dolazio do izražaja timski duh i kreativnost.

– Bila je čast biti dio Ottobock tima na tako velikom događaju, bilo je to iskustvo koje ću zauvijek pamtiti. Vibra sportaša i ostalih tehničara iz drugih dijelova svijeta bila je nevjerojatna. Najveća nagrada na kraju je bila očigledna zahvalnost sportaša kada bi vidjeli da je njihovo pomagalo ponovno funkcionalno – kaže Enrique Vazquez Cepeda.

Rekordan broj popravaka u povijesti POI

Radionica Paraolimpijskog sela bila je najprometnija, cijeli su dan dolazili  sportaši s nekim problemom na svojim pomagalima, a na pojedinim sportskim arenama bili su interventni timovi koji su morali uvijek biti spremni u slučaju da nekom sportašu treba popravak. Ukupno je tijekom POI napravljeno rekordnih 2700 popravaka, više nego ikada prije. Oko 55 posto popravaka obavljeno je na invalidskim kolicima, a 45 posto bili protetički, ortotički ili drugi popravci.

Enrique je sudjelovao u nešto više od 20 popravaka od čega je većina bila vrlo zahtjevna, te zahtjevala veliko znanje i iskustvo.

– Najzahtjevnije je bilo kada sam morao sam popraviti ortozu jednog sportaša iz Uzbekistana. Bila je to jako stara ortoza od kože i svi su zglobovi bili zahrđali i polomljeni, pa sam ih morao zamijeniti novima. No, iako zahtjevno, ništa nije teško. Mislim da timski duh najbolje ilustrira jedna situacija u kojoj su se našli moji kolege. Tijekom takmičenja triatlona pukla je cijev na jednom biciklu i kolege su morali što brže reagirati. Nisu imali takvu cijev pri ruci, ali su se brzo snašli. Ograda kojom su odijeljeni navijači ima slične cijevi i brzo su izrezali jednu cijev te je zavarili na mjesto puknuća. I sve je savršeno funkcioniralo – zadivljeno priča Enrique.

Ljubav ga dovela u Hrvatsku

Savršeno se za Enrique odvijala i priča koja ga je dovela u Hrvatsku. Tijekom studija bioničkog inženjerstva 2017. godine je otišao jedan semestar studirati u Graz. Tamo je upoznao Vlatku, svoju buduću ženu iz Hrvatske.

– Počeli smo izlaziti i onda sam se morao vratiti u Meksiko da završim studij, zadržali smo vezu na daljinu, a ona me dva puta dolazila posjetiti u Meksiko i nakon godinu i pol odlučio sam se preseliti s njom u Hrvatsku. Nakon nekoliko godina života u Rijeci vjenčali smo se i sada očekujemo sina. Jako sam uzbuđen što ću postati tata krajem listopada – entuzijastično govori Enrique. Dodaje kako je sretna okolnost bila što je vrlo brzo nakon dolaska u Hrvatsku dobio posao u Ottobock Adria. Tamo radi kao protetički i ortotički tehničar, odnosno korisnicima uzima mjere ili odljev te, zatim u radionici izrađuje protetiku ili ortotiku i onda isporučuje proizvod i radi korekcije ako su potrebne. Uz nesumnjivo znanje i iskustvo koje Enrique posjeduje, naglašava kako je iznimno važno imati kvalitetnu komunikaciju kako s pacijentima, tako i s kolegama.

Život u Hrvatskoj mu je u potpunosti sjeo. Kvaliteta života u Hrvatskoj je viša nego u Meksiku, a zemlja sigurna, klima ugodna.

– Volim Hrvatsku, prekrasna je zemlja, ljudi su me prihvatili, a hrana i priroda su posebni. Rekao bih da je Hrvatska moja druga domovina.

Najdraži sport flag football – mnogima nepoznanica, a igra se i u Hrvatskoj

Enriqueu je osim profesionalno boravak na POI bio i privatno poseban. Naime, bavi se raznim sportovima od malih nogu, pa je mogao upoznati neke istaknute sportaše. Najdraži sportovi su mu košarka i američki nogomet, odnosno flag football s kojim se, mogli bismo reći bavi i poluprofesionalno. Mnogima u Hrvatskoj flag football je potpuna nepoznanica, a radi se varijanti američkog nogometa u kojoj nema kontakata. Svaki igrač ima pojas s dvije zastavice na bokovima, a kada trčite s loptom i drugi igrač uzme jednu vašu zastavicu, tada igra prestaje i krećete iz te pozicije.

– Igram flag football odmalena, igrao sam s tatom, rođacima i prijateljima. Svake nedjelje bismo otišli u neki park i tamo igrali , a kada smo bili malo stariji, prijavili bismo se na neke amaterske turnire u Puebli, mom rodnom gradu.

Prirodno, kada je došao u Hrvatsku počeo je tražiti klub u kojem bi mogao igrati. U Rijeci je bila jedna momčad  u kojoj je igrao kratko jer naposljetku nije bilo dovoljno igrača. Uspio je postati član momčadi Karlovac Dukes s kojima je uspio odigrati cijelu sezonu.

– Sada igram za slovensku ekipu Kočevje Wildhogs s obzirom da je ovaj sport u Sloveniji popularniji. Na neke turnire u Sloveniji dolaze ekipe iz cijele Europe, pa se može probuditi natjecateljski duh i brusiti vještine. Nadam se da će se u Hrvatskoj ovaj sport popularizirati, pa da se pridružim nekom našem klubu – zaključuje Enrique.

Goran Pivarski

Nastavi čitati

U trendu