Tijekom 12 dana tim ortopedskih tehničara i fizioterapeuta je pružao besplatne usluge popravaka svim sportašima u glavnoj radionici te 14 manjih direktno na događanjima
Paraolimpijske igre (POI) su svakim svojim novim izdanjem veće i glamuroznije događanje. Sve veći broj disciplina i sportaša omogućuje nam da uživamo i divimo se u iznimnim postignućima sportaša s invaliditetom koji su ponekad na granici nemogućeg.
No, manje je poznato da iza tih vrhunskih uspjeha stoji iskusan i educiran tim koji još od 1988. godine redovito podržava i zimske i ljetne Paraolimpijske igre. Radi se o timu od više od 100 tehničara iz tvrtke Ottobock, globalnog lidera u medicinskoj tehnologiji koja poboljšava živote osoba s invaliditetom diljem svijeta već više od 100 godina. Tijekom 12 dana tim ortopedskih tehničara i fizioterapeuta je pružao besplatne usluge popravaka svim sportašima u glavnoj radionici te 14 manjih direktno na događanjima.
Nevjerojatan timski duh
Hrvatska je i ove godine imala svog predstavnika u timu. Enrique Vazquez Cepeda, tehničar za protetičke i ortotičke opskrbe iz Ottobock Adria u Rijeci, u stvari je Meksikanac koji već pet godina živi u Hrvatskoj. Tijekom POI, 8 je dana pružao podršku sportašima, 4 dana u glavnoj radionici te ostale dane na stadionu Bercy gdje se igrala košarka u kolicima i na stadionu Roland Garros gdje se igrao tenis u invalidskim kolicima. Za Enriquea je ovo posebno iskustvo, vrlo intenzivnih 10-ak dana tijekom čega je, kako kaže, u timu najviše dolazio do izražaja timski duh i kreativnost.
– Bila je čast biti dio Ottobock tima na tako velikom događaju, bilo je to iskustvo koje ću zauvijek pamtiti. Vibra sportaša i ostalih tehničara iz drugih dijelova svijeta bila je nevjerojatna. Najveća nagrada na kraju je bila očigledna zahvalnost sportaša kada bi vidjeli da je njihovo pomagalo ponovno funkcionalno – kaže Enrique Vazquez Cepeda.
Rekordan broj popravaka u povijesti POI
Radionica Paraolimpijskog sela bila je najprometnija, cijeli su dan dolazili sportaši s nekim problemom na svojim pomagalima, a na pojedinim sportskim arenama bili su interventni timovi koji su morali uvijek biti spremni u slučaju da nekom sportašu treba popravak. Ukupno je tijekom POI napravljeno rekordnih 2700 popravaka, više nego ikada prije. Oko 55 posto popravaka obavljeno je na invalidskim kolicima, a 45 posto bili protetički, ortotički ili drugi popravci.
Enrique je sudjelovao u nešto više od 20 popravaka od čega je većina bila vrlo zahtjevna, te zahtjevala veliko znanje i iskustvo.
– Najzahtjevnije je bilo kada sam morao sam popraviti ortozu jednog sportaša iz Uzbekistana. Bila je to jako stara ortoza od kože i svi su zglobovi bili zahrđali i polomljeni, pa sam ih morao zamijeniti novima. No, iako zahtjevno, ništa nije teško. Mislim da timski duh najbolje ilustrira jedna situacija u kojoj su se našli moji kolege. Tijekom takmičenja triatlona pukla je cijev na jednom biciklu i kolege su morali što brže reagirati. Nisu imali takvu cijev pri ruci, ali su se brzo snašli. Ograda kojom su odijeljeni navijači ima slične cijevi i brzo su izrezali jednu cijev te je zavarili na mjesto puknuća. I sve je savršeno funkcioniralo – zadivljeno priča Enrique.
Ljubav ga dovela u Hrvatsku
Savršeno se za Enrique odvijala i priča koja ga je dovela u Hrvatsku. Tijekom studija bioničkog inženjerstva 2017. godine je otišao jedan semestar studirati u Graz. Tamo je upoznao Vlatku, svoju buduću ženu iz Hrvatske.
– Počeli smo izlaziti i onda sam se morao vratiti u Meksiko da završim studij, zadržali smo vezu na daljinu, a ona me dva puta dolazila posjetiti u Meksiko i nakon godinu i pol odlučio sam se preseliti s njom u Hrvatsku. Nakon nekoliko godina života u Rijeci vjenčali smo se i sada očekujemo sina. Jako sam uzbuđen što ću postati tata krajem listopada – entuzijastično govori Enrique. Dodaje kako je sretna okolnost bila što je vrlo brzo nakon dolaska u Hrvatsku dobio posao u Ottobock Adria. Tamo radi kao protetički i ortotički tehničar, odnosno korisnicima uzima mjere ili odljev te, zatim u radionici izrađuje protetiku ili ortotiku i onda isporučuje proizvod i radi korekcije ako su potrebne. Uz nesumnjivo znanje i iskustvo koje Enrique posjeduje, naglašava kako je iznimno važno imati kvalitetnu komunikaciju kako s pacijentima, tako i s kolegama.
Život u Hrvatskoj mu je u potpunosti sjeo. Kvaliteta života u Hrvatskoj je viša nego u Meksiku, a zemlja sigurna, klima ugodna.
– Volim Hrvatsku, prekrasna je zemlja, ljudi su me prihvatili, a hrana i priroda su posebni. Rekao bih da je Hrvatska moja druga domovina.
Najdraži sport flag football – mnogima nepoznanica, a igra se i u Hrvatskoj
Enriqueu je osim profesionalno boravak na POI bio i privatno poseban. Naime, bavi se raznim sportovima od malih nogu, pa je mogao upoznati neke istaknute sportaše. Najdraži sportovi su mu košarka i američki nogomet, odnosno flag football s kojim se, mogli bismo reći bavi i poluprofesionalno. Mnogima u Hrvatskoj flag football je potpuna nepoznanica, a radi se varijanti američkog nogometa u kojoj nema kontakata. Svaki igrač ima pojas s dvije zastavice na bokovima, a kada trčite s loptom i drugi igrač uzme jednu vašu zastavicu, tada igra prestaje i krećete iz te pozicije.
– Igram flag football odmalena, igrao sam s tatom, rođacima i prijateljima. Svake nedjelje bismo otišli u neki park i tamo igrali , a kada smo bili malo stariji, prijavili bismo se na neke amaterske turnire u Puebli, mom rodnom gradu.
Prirodno, kada je došao u Hrvatsku počeo je tražiti klub u kojem bi mogao igrati. U Rijeci je bila jedna momčad u kojoj je igrao kratko jer naposljetku nije bilo dovoljno igrača. Uspio je postati član momčadi Karlovac Dukes s kojima je uspio odigrati cijelu sezonu.
– Sada igram za slovensku ekipu Kočevje Wildhogs s obzirom da je ovaj sport u Sloveniji popularniji. Na neke turnire u Sloveniji dolaze ekipe iz cijele Europe, pa se može probuditi natjecateljski duh i brusiti vještine. Nadam se da će se u Hrvatskoj ovaj sport popularizirati, pa da se pridružim nekom našem klubu – zaključuje Enrique.
Čujući svijet Gluhi poznaju, žive u njemu, školuju se, uče o njemu, ali svijet Gluhih nepoznat je čujućoj okolini. Gluhe osobe postaju ambasadori svoje zajednice i dodana vrijednost cjelokupnom društvu, kaže Dorijana
Dorijana Kavčić iza sebe ima bogatu akademsku karijeru, koja je započela na Filozofskom fakultetu gdje je diplomirala Opću lingvistiku i Bohemistiku.
– Ispalo je najbolje moguće jer sam se pred kraj studiranja u lingvistici usmjerila prema grani u nastajanju, lingvistici znakovnih jezika i svoj interes usmjerila u proučavanje i dokumentiranje upravo hrvatskog znakovnog jezika (HZJ) – priča nam Dorijana.
– Za diplomski sam rad uzela temu hrvatski znakovni jezik, a zatim upisala Poslijediplomski studij lingvistike na kojem provodim istraživanje izražavanja brojeva u HZJ.
Kako sama kaže, budući da je lingvistika HZJ malo istraženo područje, nailazila je na dosta izazova i trebalo joj je više vremena za završetak studija nego je mislila, ali jednog dana i njezinće doktorski rad ugledati svjetlo dana.
– Profesorski smjer na Bohemistici dao mi je alate koje trenutačno koristim u edukaciji HZJ i kulture Gluhih, te sam izvoditeljica kolegija HZJ 1 i 2 na Filozofskom fakultetu, kao vanjska suradnica, a aktivno sam uključena u kreiranje i provedbu kurikuluma za obrazovanje odraslih za stjecanje kompetencija za rad komunikacijskog posrednika za gluhe.
Ali dublji temelj za provođenje svih tih edukacija dala mi je moja obitelj i okolnosti u kojima sam odrastala. Naime, rođena sam u obitelji Gluhih. Roditelji su mi gluhi i duboko involvirani u zajednicu Gluhih, a baka i djed bili su profesori i školi za Gluhe, tako da sam od najranijeg djetinjstva svjesna tog dvostrukog identiteta koji nosim u sebi. Pripadam i svijetu Gluhih i svijetu čujućih – pojašnjava Dorijana.
Splet okolnosti s visokoškolskim obrazovanjem i odrastanje kroz i u hrvatskom znakovnom jeziku i kulturi Gluhih dalo joj je početni temelj kompetencija za komunikacijsku posrednicu hrvatskog znakovnog jezika. Spletom okolnosti, pred kraj studiranja, 2011. otvorila joj se mogućnost zapošljavanja kao tumačica / prevoditeljica hrvatskog znakovnog jezika.
– Do dandanas radim na terenu kao komunikacijska posrednica, ali uz moje osnovno obrazovanje i nadogradnju kroz seminare, ljetne i druge škole u organizaciji europskih organizacija i sveučilišta, dobila sam priliku i za svoj doprinos razvoju materijala za učenje HZJ (suautorica sam Udžbenika hrvatskoga znakovnog jezika, dostupan u PDF-u na internetu) kao i struke komunikacijskog posrednika.
Tako da mogu reći da sam bila intrinzično motivirana za rad komunikacijske posrednice jer sam odrasla uz rečenicu ‘Što kaže?’ i u ulozi prijenosnice informacija iz čujućeg svijeta. Potom sam motivirana jezikoslovnom znanosti koja me potaknula da uvidim koliko je važno dokumentirati jedan jezik i jednu kulturu jer je jedino to što ih čuva od nestanka.
A hrvatski znakovni jezik i kultura Gluhih u Hrvatskoj stvarno jesu jedno neistraženo blago koje će tek obogatiti kulturu Hrvata. Svojim humorom, umjetničkim stvaralaštvom, specifičnim jezičnim izrazima, svojom poviješću borbe za svoja prava predstavljaju nove slojeve mentaliteta hrvatskog naroda u cjelini – kaže Dorijana.
U Hrvatskoj udruzi Silent zaposlena je od 2024. kao komunikacijska posrednica. Dolaskom na snagu novog Zakona o osobnoj asistenciji u kojem je preciznije definiran status radnog mjesta Komunikacijski posrednik udruga se 2023. registrirala kao pružatelj socijalne usluge Komunikacijski posrednik.
– No vrlo brzo po zapošljavanju otvorila mi se prilika za onaj spomenuti doprinos razvoju struke, pa sam bila angažirana u razvoju kurikuluma za obrazovni program Komunikacijski posrednik u kojem, od dopusnice koju je udruga dobila od Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike 2025., sudjelujem i kao izvoditeljica kurikuluma.
Osim komunikacijskog posredovanja i edukacije s kolegicama i kolegama u udruzi osvijestili smo želju na još jedan način širiti potrebu razvoja inkluzivnog društva. Odlučili smo se na prijavu projekata kojima kreiramo situacije u kojima dolazi do izravne interakcije gluhih i čujućih osoba gdje se stvara mikro inkluzivno ozračje ravnopravnosti, međusobnog poštovanja i učenja jedni od drugih. Na Javni natječaj za financiranje programa i projekata udruga iz proračuna Grada Zagreba za 2025. odlučili smo prijaviti projekt Silent games večeri, koji uključuje 24 radionice Go igre u kojoj istovremeno sudjeluju i čujuće i gluhe/nagluhe osobe. Sportsko-društvena igra Go drevna je kineska igra koja razvija kognitivni potencijal jer potiče logičko i strateško razmišljanje.
Radi se o igri na ploči na kojoj protivnici postavljaju crne i bijele kamenčiće s ciljem osvajanja područja na ploči, ali i s ciljem da svojim kamenčićima opkolimo protivničke i time ih ‘pojedemo’. Zašto smo se odlučili baš za Go igru, razlog je vrlo jednostavan. Kolegica je imala priliku upoznati se s igrom za vrijeme svog studija i predložila ju je budući da predstavlja idealan omjer vremena koje se provodi u vlastitom promišljanju svakog poteza i vremenu koje je moguće provesti u komunikaciji sa suparnikom.
U našem slučaju omogućava razbijanje leda u komunikaciji jer se započinje s temama same igre, a razgovor se zatim razvija u smjeru hrvatskog znakovnog jezika i kulture Gluhih. Na svakoj radionici je prisutna prevoditeljica hrvatskog znakovnog jezika tako da je omogućena i podrška ako komunikacija krene u ‘dublje vode – pojašnjava Dorijana.
Pitamo ju kako su korisnici, gluhe i nagluhe osobe, reagirali na igru Go, koliko im je ovaj projekt pomogao u interakciji s čujućim osobama?
– Bilo je onih, i gluhih i čujućih, koji su upoznati s igrom pa su tražili dodatne izazove s novim igračima, a bilo je onih koji su se prvi puta susreli s tom igrom – kaže Dorijana.
– Moram naglasiti da je instruktor Zvonko Bednjanec iz partnerske organizacije Zagrebački Go savez bio izuzetno važan faktor, koji je svojom neiscrpnom energijom podučavao sve novajlije i kreirao nevjerojatno lijepo i pozitivno okruženje da su se svi, kako oni najiskusniji tako i početnici, osjećali ugodno.
Trenutak koji mi je osvijestio vrijednost projekta bio je na Festivalu jednakih mogućnosti, na kojem smo organizirali revijalni turnir. Između 15-ak igrača u jednom se trenu dogodilo da su obje prevoditeljice bile zauzete i ja sam se okrenula prema jednom kutku u kojem je bila starija gluha gospođa u komunikaciji s dvije mlađe čujuće osobe, o tome tko je točno u kojem trenutku postavio svoj kamenčić, koje je točno pravilo i tko je zapravo pobijedio te zajednički zaključak da to nije važno i međusobno su si pridavali pobjedu, uz smijeh i prekrasno razumijevanje. Zatim su mlađe osobe počele učiti kako se na HZJ znakuje ‘pobjeda’, ‘čestitam’, ‘hvala’, ‘dobar dan’, ‘kako ste’ i niz drugih izraza. Svjedočila sam iskrenoj zainteresiranosti prema gluhoj osobi, njezinom jeziku i svijetu. Bez sažaljenja, iskrena zainteresiranost.
U takvom okruženju gluhe se osobe osjećaju ravnopravnima, štoviše, vrijednim pripadnicima društva. Čujući svijet oni poznaju, žive u njemu, školuju se, uče o njemu, ali svijet Gluhih nepoznat je čujućoj okolini. Gluhe osobe postaju ambasadori svoje zajednice i dodana vrijednost cjelokupnom društvu.
Ciljne skupine bile su djeca i umirovljenici, ali ono što bih htjela naglasiti je da su djeca imala manju potrebu za komunikacijskim posredovanjem, što nam samo pokazuje da je čovjek u svom najčišćem obliku otvoren za različitosti, inherentno dobronamjeran i motiviran za ostvarivanje povezanosti. Samo je pitanje snalaženja i način se naɗe, komunikacija se ostvaruje, međusobno priznavanje i poštovanje realizira. Takvom svijetu moramo stremiti – zaključuje svoju priču Dorijana.
Foto: Društvo multiple skleroze Dubrovačko-neretvanske županije
Društvo multiple skleroze Dubrovačko- neretvanske županije našoj je redakciji uputilo pismo koje objavljujemo u cijelosti:
Povodom Svjetskog dana multiple skleroze želimo jasno reći nešto što se ne vidi na prvi pogled, a određuje svakodnevicu više od 9000 ljudi u Hrvatskoj.
Multipla skleroza je bolest koja mijenja živote upravo onda kada su ljudi u najvećem usponu i snazi. Ponekad uspori korak, ponekad zaustavi dan, a ponekad zatvori vrata koja su jučer bila otvorena.
MS nije ‘trenutni umor’, nije ‘trenutna slabost’, nije ‘trenutno psihičko stanje’ i nije nešto što nestaje nakon odmora. To je neurološka bolest koja oštećuje živčani sustav i mijenja funkcije tijela. Simptomi se mijenjaju iz dana u dan – što mnogi pogrešno tumače kao nedosljednost, pretjerivanje ili neodgovornost.
Nevidljiva invalidnost znači da se borba odvija tiho. Vidljiva invalidnost znači da se vidi samo površina. A ono što ljudi najčešće ne vide?
Koliko energije treba da se ustane. Koliko hrabrosti treba da se izađe. Koliko borbe stane u jedan običan dan. Koliko puta tijelo kaže “ne”, a osoba kaže ‘idem dalje’.
Najčešće predrasude o MS-u ostaju iste godinama: – da osoba ‘može sve ako se potrudi’, – da ‘izgleda dobro pa je dobro’, – da je bolest predvidiva, – da se simptomi mogu kontrolirati voljom, – da je invaliditet uvijek vidljiv, – da se MS događa ‘drugima’.
Predrasude su često teže od samih simptoma. One bole dublje, traju duže i ostavljaju trag koji se ne vidi – ali se nosi svaki dan.
Za mnoge osobe s MS-om najveća pobjeda nije maraton. Najveća pobjeda je – doći do kraja dana.
Zato danas mislimo na sve koji su dali sve što su mogli, i na sve koji danas nisu mogli ništa. I jedno i drugo je hrabrost.
Ako želimo društvo koje razumije, moramo prestati gledati samo ono što je vidljivo. Kod multiple skleroze, ono najteže – najčešće se ne vidi.
I zato danas jedan zgužvani papir s porukom ‘Danas ne mogu’ govori u ime svih koji se bore. To nije slabost. To je istina. A mi kao udruga kažemo: nema veze – drugi put ćemo.
Ova platforma pruža usluge prevođenja na Hrvatski znakovni jezik na daljinu, uz pomoć videokonferencijske tehnologije
Zbog komunikacijskih barijera, gluhim i nagluhim osobama otežan je pristup javnim uslugama i kvalitetnim informacijama.
Na završnoj konferenciji, 27. svibnja u Zagrebu, predstavljeni su rezultati projekta ‘Slavica – inovativno rješenje pružanja usluge video prevođenja’, kojeg je provodio Hrvatski savez gluhih i nagluhih (HSGN), u partnerstvu s Hrvatskim zavodom za javno zdravstvo te uz financijsku podršku Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike. Ova platforma pruža usluge prevođenja na Hrvatski znakovni jezik na daljinu, uz pomoć videokonferencijske tehnologije.
Predstavljajući projekt Slavica, predsjednica Hrvatskog saveza gluhih i nagluhih Dijana Vincek upozorila je da osobe oštećenog sluha nailaze na nerazumijevanje svoje okoline s obzirom da je njihov invaliditet nevidljiv, a zbog nedostatka adekvatnih i točnih informacija izbjegavaju odlazak liječniku. Istraživanje iz Španjolske pokazalo je da žive pet godina kraće u odnosu na opću populaciju.
Vincek je istaknula da je kroz projekt Slavica olakšana komunikacija zdravstvenih djelatnika s gluhim i nagluhim osobama kada nije dostupna usluga prevoditelja Hrvatskog znakovnog jezika.
Tijekom tri godine trajanja projekta educirano je 281 zdravstvenih djelatnika u 17 hrvatskih gradova o načinima komunikacije s gluhim i nagluhim osobama. Uz teorijski dio, zdravstveni djelatnici mogli su iskusiti s kojim se barijerama susreću ove osobe. Održana je edukacija 307 gluhih i nagluhih osoba o korištenju platforme Slavica i ostalim asistivnim tehnologijama.
Vincek je zaključila kako je platforma Slavica dobra podloga za razvoj aplikacije koja bi se povezala s jednistvenim telefonskim brojem hitnih službi 112 kako bi se u kriznim situacijama omogućio pristup gluhim i nagluhim osobama. Poručila je da ovakve projekte, kao što je platforma Slavica, treba sustavno financirati država, a ne da ovise samo o trogodišnjem financiranju.
O modelima unaprjeđenja platforme Slavica na okruglom stolu su govoriili predsjednica HSGN Dijana Vincek, Tomislav Benjak iz HZJZ-a, Ratmir Đanić iz SOIH-a, zamjenica pravobranitelja za osobe s invaliditetom Anica Ježić i predsjednik Međunarodne telekomunikacijske unije Dušan Caf.
Video / podcastPrije 5 dana
KulturaPrije 7 dana
in MREŽAPrije 7 dana
in MREŽAPrije 6 dana
in MREŽAPrije 7 dana
SportPrije 5 dana
SportPrije 7 dana