Tijekom 12 dana tim ortopedskih tehničara i fizioterapeuta je pružao besplatne usluge popravaka svim sportašima u glavnoj radionici te 14 manjih direktno na događanjima

Paraolimpijske igre (POI) su svakim svojim novim izdanjem veće i glamuroznije događanje. Sve veći broj disciplina i sportaša omogućuje nam da uživamo i divimo se u iznimnim postignućima sportaša s invaliditetom koji su ponekad na granici nemogućeg.

No, manje je poznato da iza tih vrhunskih uspjeha stoji iskusan i educiran tim koji još od 1988. godine redovito podržava i zimske i ljetne Paraolimpijske igre. Radi se o timu od više od 100 tehničara iz tvrtke Ottobock, globalnog lidera u medicinskoj tehnologiji koja poboljšava živote osoba s invaliditetom diljem svijeta već više od 100 godina. Tijekom 12 dana tim ortopedskih tehničara i fizioterapeuta je pružao besplatne usluge popravaka svim sportašima u glavnoj radionici te 14 manjih direktno na događanjima.

Nevjerojatan timski duh

Hrvatska je i ove godine imala svog predstavnika u timu. Enrique Vazquez Cepeda, tehničar za protetičke i ortotičke opskrbe iz Ottobock Adria u Rijeci, u stvari je Meksikanac koji već pet godina živi u Hrvatskoj. Tijekom POI, 8 je dana pružao podršku sportašima, 4 dana u glavnoj radionici te ostale dane na stadionu Bercy gdje se igrala košarka u kolicima i na stadionu Roland Garros gdje se igrao tenis u invalidskim kolicima. Za Enriquea je ovo posebno iskustvo, vrlo intenzivnih 10-ak dana tijekom čega je, kako kaže, u timu najviše dolazio do izražaja timski duh i kreativnost.

– Bila je čast biti dio Ottobock tima na tako velikom događaju, bilo je to iskustvo koje ću zauvijek pamtiti. Vibra sportaša i ostalih tehničara iz drugih dijelova svijeta bila je nevjerojatna. Najveća nagrada na kraju je bila očigledna zahvalnost sportaša kada bi vidjeli da je njihovo pomagalo ponovno funkcionalno – kaže Enrique Vazquez Cepeda.

Rekordan broj popravaka u povijesti POI

Radionica Paraolimpijskog sela bila je najprometnija, cijeli su dan dolazili  sportaši s nekim problemom na svojim pomagalima, a na pojedinim sportskim arenama bili su interventni timovi koji su morali uvijek biti spremni u slučaju da nekom sportašu treba popravak. Ukupno je tijekom POI napravljeno rekordnih 2700 popravaka, više nego ikada prije. Oko 55 posto popravaka obavljeno je na invalidskim kolicima, a 45 posto bili protetički, ortotički ili drugi popravci.

Enrique je sudjelovao u nešto više od 20 popravaka od čega je većina bila vrlo zahtjevna, te zahtjevala veliko znanje i iskustvo.

– Najzahtjevnije je bilo kada sam morao sam popraviti ortozu jednog sportaša iz Uzbekistana. Bila je to jako stara ortoza od kože i svi su zglobovi bili zahrđali i polomljeni, pa sam ih morao zamijeniti novima. No, iako zahtjevno, ništa nije teško. Mislim da timski duh najbolje ilustrira jedna situacija u kojoj su se našli moji kolege. Tijekom takmičenja triatlona pukla je cijev na jednom biciklu i kolege su morali što brže reagirati. Nisu imali takvu cijev pri ruci, ali su se brzo snašli. Ograda kojom su odijeljeni navijači ima slične cijevi i brzo su izrezali jednu cijev te je zavarili na mjesto puknuća. I sve je savršeno funkcioniralo – zadivljeno priča Enrique.

Ljubav ga dovela u Hrvatsku

Savršeno se za Enrique odvijala i priča koja ga je dovela u Hrvatsku. Tijekom studija bioničkog inženjerstva 2017. godine je otišao jedan semestar studirati u Graz. Tamo je upoznao Vlatku, svoju buduću ženu iz Hrvatske.

– Počeli smo izlaziti i onda sam se morao vratiti u Meksiko da završim studij, zadržali smo vezu na daljinu, a ona me dva puta dolazila posjetiti u Meksiko i nakon godinu i pol odlučio sam se preseliti s njom u Hrvatsku. Nakon nekoliko godina života u Rijeci vjenčali smo se i sada očekujemo sina. Jako sam uzbuđen što ću postati tata krajem listopada – entuzijastično govori Enrique. Dodaje kako je sretna okolnost bila što je vrlo brzo nakon dolaska u Hrvatsku dobio posao u Ottobock Adria. Tamo radi kao protetički i ortotički tehničar, odnosno korisnicima uzima mjere ili odljev te, zatim u radionici izrađuje protetiku ili ortotiku i onda isporučuje proizvod i radi korekcije ako su potrebne. Uz nesumnjivo znanje i iskustvo koje Enrique posjeduje, naglašava kako je iznimno važno imati kvalitetnu komunikaciju kako s pacijentima, tako i s kolegama.

Život u Hrvatskoj mu je u potpunosti sjeo. Kvaliteta života u Hrvatskoj je viša nego u Meksiku, a zemlja sigurna, klima ugodna.

– Volim Hrvatsku, prekrasna je zemlja, ljudi su me prihvatili, a hrana i priroda su posebni. Rekao bih da je Hrvatska moja druga domovina.

Najdraži sport flag football – mnogima nepoznanica, a igra se i u Hrvatskoj

Enriqueu je osim profesionalno boravak na POI bio i privatno poseban. Naime, bavi se raznim sportovima od malih nogu, pa je mogao upoznati neke istaknute sportaše. Najdraži sportovi su mu košarka i američki nogomet, odnosno flag football s kojim se, mogli bismo reći bavi i poluprofesionalno. Mnogima u Hrvatskoj flag football je potpuna nepoznanica, a radi se varijanti američkog nogometa u kojoj nema kontakata. Svaki igrač ima pojas s dvije zastavice na bokovima, a kada trčite s loptom i drugi igrač uzme jednu vašu zastavicu, tada igra prestaje i krećete iz te pozicije.

– Igram flag football odmalena, igrao sam s tatom, rođacima i prijateljima. Svake nedjelje bismo otišli u neki park i tamo igrali , a kada smo bili malo stariji, prijavili bismo se na neke amaterske turnire u Puebli, mom rodnom gradu.

Prirodno, kada je došao u Hrvatsku počeo je tražiti klub u kojem bi mogao igrati. U Rijeci je bila jedna momčad  u kojoj je igrao kratko jer naposljetku nije bilo dovoljno igrača. Uspio je postati član momčadi Karlovac Dukes s kojima je uspio odigrati cijelu sezonu.

– Sada igram za slovensku ekipu Kočevje Wildhogs s obzirom da je ovaj sport u Sloveniji popularniji. Na neke turnire u Sloveniji dolaze ekipe iz cijele Europe, pa se može probuditi natjecateljski duh i brusiti vještine. Nadam se da će se u Hrvatskoj ovaj sport popularizirati, pa da se pridružim nekom našem klubu – zaključuje Enrique.

Goran Pivarski