Upravo osobe s invaliditetom najviše znaju što je potrebno mijenjati u sustavu, kaže saborska zastupnica iz stranke Možemo!

Poslušaj članak

Gospođo Miloš, u posljednje ste vrijeme glasno upozoravali na nepravilnosti oko (ne)isplate i izdavanja rješenja za inkluzivni dodatak. Što je zapravo korijen ovog problema, mislite li da odgovornost treba adresirati isključivo na ministra Marina Piletića, ili je možda riječ o devijacijama unutar samog sustava socijalne politike?

– Odgovornost je ministra koji je morao na vrijeme pripremiti sustav za provedbu Zakona.

U Saboru smo o Zakonu o inkluzivnom dodatku raspravljali još krajem 2023. godine. Tada smo upozoravali ministra, a na to ga je upozoravala i struka, da su sustav i radnici preopterećeni,  da je potrebno povećati kapacitete centara za socijalnu skrb i osigurati dovoljan broj vještaka kako ne bi došlo do velikih čekanja. No, ministar nas je tada uvjeravao, i to ne jednom, da će sve biti riješeno i da će svi dobiti naknadu na vrijeme.

Dvije godine nakon, vidimo nažalost da ljudi mjesecima čekaju na inkluzivni dodatak, a uistinu je tragedija da je 15.000 ljudi preminulo čekajući rješenja na inkluzivni dodatak.

Smatram da je to ogroman propust ministra Piletića i da bi za to jasno trebao preuzeti političku odgovornost i podastrijeti javnosti jasan plan kako će riješiti taj problem: koliko će novih vještaka angažirati, kako će  riješiti nedostatak radnika u centrima za socijalnu skrb i u kojem roku će napraviti takve iskorake.

Kao saborskoj zastupnici, u fokusu vašeg interesa upravo je socijalna politika. Što mislite, je li Hrvatska za trostrukog mandata premijera Plenkovića napravila značajan iskorak prema izgradnji društva jednakih mogućnosti?

– Nažalost, Vlada nije napravila značajan iskorak i smatram da je u sad već svom trećem mandatu trebala i treba napraviti puno više.

Glavni problem s kojim se naše društvo suočava danas je rastuće siromaštvo i nejednakosti, a sve to pogotovo je pogoršano stalnom inflacijom s kojom Vlada ne uspijeva izaći na kraj već nekoliko godina.

Unatoč obećanjima i strategijama, Vlada u svom trećem mandatu nije uspjela smanjiti siromaštvo nego je ono nažalost i raslo. Stopa rizika od siromaštva je za prošlu godinu iznosila 20,3 posto, a za neke skupine ona je još alarmantnija: svaki treći umirovljenik u Hrvatskoj je u riziku od siromaštva, više od polovica samaca u Hrvatskoj je u riziku od siromaštva, a posebno su ugrožene i osobe s invaliditetom.

Istovremeno, naš sustav socijalne skrbi je preopterećen, potrebna su velika ulaganja u infrastrukturu i razvoj socijalnih usluga, a trenutna ulaganja sigurno nisu dostatna da bi se riješio problem. Hrvatska značajno zaostaje za ulaganjima u socijalnu zaštitu za drugim zemljama Europske unije. Prema posljednjim podacima za 2023., Hrvatska i dalje zaostaje za prosjekom EU-a po udjelu socijalne zaštite u BDP-u.

Mi cijelo vrijeme inzistiramo na prijedlozima za koje smatramo da mogu poboljšati stanje naših najugroženijih.

Primjerice, već dvije godine inzistiramo na uvođenju univerzalnog dječjeg doplatka koji može smanjiti dječje siromaštvo. Tražimo adekvatne naknade koje mogu izvući ljude iz siromaštva, tražimo da se ubrzaju vještačenja za inkluzivni dodatak i osigura adekvatna plaća i uvjeti rada za osobne asistente, tražimo da se minimalna plaća računa prema stvarnim troškovima života i usklađuje dvaput godišnje zbog ovako visoke inflacije. To su samo neki od  prijedloga koji su u središtu rada našeg Kluba i na kojima ćemo nastaviti inzistirati.

Što, s ove vremenske distance, mislite o dva zakona koja ‘život znače’ osobama s invaliditetom – onom o inkluzivnom dodatku te o osobnoj asistenciji?

– Osobe s invaliditetom dugo su tražile i čekale na Zakon o inkluzivnom dodatnu i Zakon o osobnoj asistenciji i to su iznimno bitni zakoni za unapređenje nažalost izrazito teškog položaja osoba s invaliditetom u Hrvatskoj.

Te zakone pozdravljam kao nužne iskorake kojim bi osobe s invaliditetom konačno trebale ostvariti svoja prava –  pri čemu naglašavam da se tu ne radi o nekakvom nadstandardu kako je nekad vladajuća većina naglašavala, već o temeljnim pravima osoba s invaliditetom. Međutim, nisam zadovoljna provedbom ovih zakona.

Već sam objasnila problem s dugotrajnim čekanjima na inkluzivni dodatak, zbog čega je velik broj osoba s invaliditetom egzistencijalno ugrožen, pogotovo usred visoke inflacije i povećanih troškova života s kojima se suočavaju.

Po pitanju osobne asistencije, znamo da velik broj ljudi unatoč dobivenom rješenju o priznavanju osobne asistencije i dalje ne mogu pronaći osobnog asistenta jer naprosto nema dovoljno ljudi da rade taj posao. Smatram da se velik dio problema nalazi u neadekvatnim plaćama i uvjetima rada za osobne asistente (primjerice, rad na određeno, rad na nepunom random vremenu itd.).

Još jednom se vraćam na naše prijedloge pri donošenju Zakona: tražili smo i tražimo da se osigura puna satnica, stabilno zaposlenje i dostojanstvena plaća za osobne asistente, a najmanje plaća koja je usporediva s plaćama u sustavu socijalne skrbi i koja redovito raste s plaćama u sustavu socijalne skrbi. To je nužno kako bi se osigurao, ali i zadržao, dovoljan broj osobnih asistenata i kako bi se osobe s invaliditetom mogle uistinu ostvariti pravo na osobnog asistenta koje im jamči Zakon.

Brojne udruge koje okupljaju osobe s invaliditetom danas se žale kako jedva financiraju projekte i programe koji bitno podižu kvalitetu života njihova članstva. Neke od njih su i na korak do gašenja. Što institucije trebaju poduzeti da bi te udruge mogle normalno funkcionirati?

– Neke od ključnih usluga za osobe s invaliditetom ne pruža samo država, već i neprofitne organizacije, od terapija, edukacija, socijalne podrške pa i do primjerice usluga osobne asistencije. Dapače, s obzirom na manjak državnih kapaciteta, brojne udruge pružaju vitalne usluge za osobe s invalitetom, naročito u područjima van većih gradova.

Međutim, opstanak ovih usluga je ugrožen jer udruge koje pružaju usluge za osobe s invaliditetom ne mogu pokriti osnovne troškove zbog male cijene usluge koje Ministarstvo s njima ugovora. Zato im nažalost prijeti zatvaranje, a to za posljedicu može imati razoran učinak na živote korisnika.

Iz tog razloga smo u više navrata tražili da Ministarstvo za nedržavne pružatelje ponudi održivu cijenu usluge koja može pokriti njihove stvarne troškove i omogućiti stabilno pružanje usluga osobama s invaliditetom.

I za kraj, Vaša poruka djeci s teškoćama i osobama s invaliditetom?

– Primam često pitanja i prijedloge osoba s invaliditetom, na čemu puno zahvaljujem, jer moje iskustvo je da upravo osobe s invaliditetom najviše znaju što je potrebno mijenjati u sustavu. Spremna sam slušati, učiti i nastaviti se zajedno s vama zalagati za prava osoba s invaliditetom jer sam svjesna da je potrebno još jako puno toga napraviti kako bi se poboljšao uistinu težak položaj osoba s invaliditetom.

Nedavno su dodijeljena priznanja projekta ‘Poslodavac godine za osobe s invaliditetom 2024’. Kao primjer dobre prakse priznanje je dobila tvrtka Kostelar d.o.o. iz Pregrade. Više o poslovanju, djelatnicima i viziji rekao nam je Vladimir Štruk, član uprave trgovačkog društva Kostelar

Poslušaj članak

Za početak, ukratko predstavite svoju tvrtku, njezinu djelatnost i recite nam koliko osoba s invaliditetom imate u svom timu.

– Kostelar d.o.o. je obiteljsko proizvodno poduzeće sa sjedištem u Pregradi, specijalizirano za proizvodnju sjedećih komponenti za autoindustriju. Kao Tier 2 dobavljač surađujemo s vodećim svjetskim proizvođačima automobila te isporučujemo serijske dijelove u strogo kontroliranim uvjetima kvalitete. Trenutačno imamo zaposleno deset osoba s invaliditetom, pretežito u proizvodnim poslovima te u kontroli kvalitete.

Koje konkretne mjere ili prilagodbe ste uveli kako bi radno okruženje bilo pristupačno i inkluzivno za osobe s invaliditetom?

– Osobe s invaliditetom dio su našeg tima od samog početka poslovanja, koje traje više od 24 godine. U praksi se pokazalo da nam nisu bile potrebne tehničke ni arhitektonske preinake; ključ uspjeha bile su organizacijske prilagodbe.

Rad organiziramo u jednoj smjeni kako bismo imali predvidljiv raspored i ujednačen dnevni ritam rada. Radne upute i procedure pojednostavili smo te ih učinili jasnijima i strukturiranima po principu ‘korak po korak’, s naglaskom na razumljivost i praktičnost. Posebnu pažnju posvećujemo pojačanoj podršci prve linije, kroz veći angažman voditelja, instruktora i mentora u svakodnevnom radu, uz redovite povratne informacije i jasna očekivanja. Također, provodimo dulju i faznu obuku, odnosno produljeni onboarding i uvođenje u posao, s tempom učenja prilagođenim radniku.

Ovakav, na organizaciji utemeljen pristup omogućio je bržu integraciju, veću samostalnost u radu i stabilnu kvalitetu radnog učinka.

Kako uključivanje osoba s invaliditetom utječe na kulturu, produktivnost i međuljudske odnose u vašoj organizaciji?

– Učinak je izrazito pozitivan. Naša je proizvodnja visoko zahtjevna – traži se preciznost unutar jednog milimetra, a u pojedinim operacijama i snaga ruku. Radni kolektiv nam je većinski ženski, a kada u takav proces uključimo kolegice i kolege koji imaju određena ograničenja i koji se snažno trude savladati svaku fazu rada, to djeluje motivirajuće na cijeli kolektiv: raste međusobna podrška, strpljenje i osjećaj zajedništva.

Ta se kultura suradnje i odgovornosti mjerljivo odražava na rezultate – stabilnu, visoku produktivnost i niske razine škarta. Upravo ta kombinacija preciznosti, discipline i timske kohezije čini nas konkurentnima na globalnom automobilskom tržištu.

S kojim ste se izazovima suočili u procesu zapošljavanja i integracije osoba s invaliditetom i kako ste ih prevladali?

– Najveći izazov leži u samoj prirodi naše proizvodnje: broj komada u određenom vremenu i vrlo visoki kriteriji kvalitete. Zadatak je, dakle, dovesti novog radnika do ciljne produktivnosti bez ikakvog popuštanja na kvaliteti, pritom poštujući njegova ograničenja i činjenicu da učenje jednostavno traje dulje.

Ključno je da radnik u tom procesu nije sam. Instruktori i voditelji prisutni su iz dana u dan: razgovaraju, prate, daju brzu i konkretnu povratnu informaciju, po potrebi sitno korigiraju raspored ili raspodjelu zadataka i traže operacije u kojima dolaze do izražaja snage pojedinca. Nema velike filozofije – ima strpljenja, kontinuiteta i ljudskog odnosa.

Takav pristup pokazao se održivim: nove kolegice i kolege s invaliditetom dovedemo do ciljne produktivnosti sigurnim korakom, naši standardi kvalitete i ritam linije ostaju netaknuti, a tim postaje stabilniji, s manje pogrešaka i puno više međusobnog povjerenja.

Na koji način educirate ili osnažujete svoje timove kako bi se poticala empatija, suradnja i razumijevanje različitosti?

– Poslujemo u maloj sredini, u srcu Hrvatskog zagorja, među jednostavnim, marljivim i vrijednim ljudima. U takvom okruženju uključivanje osoba s invaliditetom nikada nije bilo ‘projekt’ ni pitanje kvota, pravilnika ili posebnih politika – to je način života i rada u kojem je sudjelovanje svih ljudi normalno, prirodno i samorazumljivo.

Najbolji dokaz toga jest činjenica da su osobe s invaliditetom s nama od samih početaka, više od 20 godina. Takav, na vrijednostima utemeljen pristup prirodno gradi empatiju i povjerenje – a to se vraća kroz stabilne timove, bolju suradnju i kvalitetniji rezultat.

Koje biste savjete dali drugim poslodavcima koji tek razmišljaju o zapošljavanju osoba s invaliditetom?

– Naše iskustvo pokazuje da je uključivanje osoba s invaliditetom prije svega stvar stava i organizacije, a ne posebnih politika, kvota ili velikih ulaganja. Poslujemo u radno intenzivnoj industriji s visokim zahtjevima preciznosti i skromnim maržama, a svejedno smo uspjeli izgraditi održiv model u kojem osobe s invaliditetom ravnopravno sudjeluju u procesu i pridonose rezultatima.

Ključ je u tome da se ljude ne stavlja u okvire, nego da im se jasno objasni posao, da se uvođenje odvija strpljivo i fazno, a podrška voditelja i mentora postane svakodnevica. Kada se tako postavi organizacija, kolektiv spontano razvije empatiju i suradnju, a to se vraća kroz rezultat proizvodnje.

Ako smo mi – u proizvodnji gdje se svaki milimetar i svaka minuta broje – mogli, mogu i drugi.

Kako planirate dalje razvijati i unapređivati inkluzivne prakse u budućnosti?

– Nastavljamo istim pristupom kojim radimo već više od 20 godina: uključivanje osoba s invaliditetom za nas nije projekt, nego normalan dio poslovanja. Daljnje širenje i zapošljavanje uvijek će pratiti potrebe tržišta i proizvodnje, no što se tiče zapošljavanja osoba s invaliditetom – naš je stav jasan i neupitan: kandidati s invaliditetom imaju jednako mjesto u natječaju, uz razumne organizacijske prilagodbe.

O liku i djelu prvog slijepog filmskog kritičara i zakletog kvizomana nedavno je snimljen dokumentarac ‘Kad vrtim film’

Poslušaj članak

Gospodine Šutalo, hrvatskoj ste javnosti postali poznati kao strastveni pub-kvizoman i prvi slijepi filmski kritičar, u Hrvatskoj i u svijetu. Nedavno je o vašemu životu snimljen i dokumentarac ‘Kad vrtim film’, redateljice Ines Jokoš. Kako je došlo do vaše suradnje s redateljicom Jokoš?

– Film ‘Kad vrtim film’ nije dokumentarac o mom životu u klasičnom smislu. Radi se o pokušaju da se kroz intimnu, poetsku sliku mojeg života ispriča univerzalna priča o krhkosti i nepouzdanosti sjećanja, o prolaznosti vremena i o tome kako se sve to doživljava iznutra. Moja priča s redateljicom Ines Jokoš traje dugo, poznajemo se i prijateljski smo povezani, što mislim da se osjeti i na samom filmu – to nije hladna dokumentacija, nego zajednički dijalog.

Proces stvaranja filma trajao je dugo, iako film sam po sebi nije dugačak. Taj vremenski raspon, koji je ugrađen u kratki format filma, donosi osjećaj brzog proteka vremena, tog gotovo bolnog osjećaja koji svi nosimo u svojim životima. Kao netko tko je naknadno oslijepio, a i dalje sam strastveni ljubitelj filma, u ruci držim kameru kao produžetak sebe, pokušavajući kroz svoj subjektivni doživljaj svijeta uhvatiti fragmente stvarnosti koje bi inače mogli ostati neprimijećeni.

‘Kad vrtim film’ je moj osobni pogled, pokušaj umjetničkog izraza koji poziva gledatelja da razmisli o vlastitim sjećanjima, ranjivostima i prolaznosti. Film nije samo o meni, nego o nama svima. Barem se nadam da smo uspješno prenijeli intenciju.

‘Kad vrtim film’ svojevrsna je introspekcija vašeg života obilježenog brojnim izazovima. Je li vam bilo pomalo neugodno otkrivati neke stvari koje bi trebale isključivo pripadati vašem intimnom prostoru?

– Da, svakako sam se osjećao pomalo nelagodno. Snimati svoj unutarnji, intimni život, ali i život svoje obitelji, nije nimalo lako. Teško je potpuno se opustiti s kamerom u ruci i natjerati sebe i druge da se ponašaju kao da je nema – a to je zapravo nemoguće, jer kamera bilježi svaki trenutak, gotovo poput skrivene kamere.

Ipak, film nije klasičan prikaz stvarnog života, jer vjerujem da je to u dokumentarnom formatu u pravom smislu riječi nemoguće. To su uvijek fragmenti stvarnosti, posredovani kamerom i redateljevom idejom. Ono što je specifično za Kad vrtim film jest da su ti fragmenti nastali u međusobnom povjerenju između mene i Ines, što je filmu dalo poseban, prijateljski i poetski ton.

Iako film otkriva dijelove mog života, za mene je to i svojevrsna emotivna obiteljska arhiva, mjesto gdje se čuvaju ti trenuci krhkosti, prolaznosti i sjećanja – ne samo za javnost, nego i za nas same.

Prvi ste se put našli i u ulozi kamermana. Jeste li kroz oko kamere jasnije vidjeli svijet koji vlastitim očima gotovo i ne vidite?

– Haha, da, ta slika je zaista pomalo apsurdna i provokativna – slijepa osoba s kamerom u ruci. No, ta paradoksalnost mi nimalo ne smeta. Zapravo, u životu smo okruženi paradoksima koje često zanemarujemo, a ova situacija je samo jedan od njih.

Kamera, kao i sam film, predmet je videćih ljudi, dio svijeta koji je uređen prema mjeri onih koji vide. Zato je naš filmski poduhvat s margine, izvan fokusa i van norme. Upravo zato ima posebnu vrijednost.

Iskustvo s premijere na Liburnia festivalu u Opatiji pokazalo mi je da svaka osoba u filmu nalazi svoj dojam i doživljaj, što mi je jako važno. Volio bih da film vidi što više ljudi jer je to priča koja nadilazi pojedinačni pogled.

Nadam se da će In Portal biti važna platforma koja će informirati publiku o budućim projekcijama i pomoći da se film približi široj publici.

Nekoć ste bili novinar In Portala i bučno ste i jezgrovito upozoravali javnost na nezavidan položaj slijepih i slabovidnih u obrazovnom sustavu. Jesu li se stvari u tom smislu popravile, uostalom, jesmo li danas bliže izgradnji društva jednakih mogućnosti?

– Već deset godina radim u zagrebačkom Gradskom uredu za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom, gdje imam priliku vidjeti sustav iznutra i doprinositi njegovom poboljšanju. Moram reći da se stanje u području podrške osobama s invaliditetom, pa tako i slijepim i slabovidnim osobama, kontinuirano poboljšava. Posebno bih pohvalio angažman svojih kolega u uredu – profesionalan i ljudski, uvijek usmjeren na konkretne pomake.

Ipak, stvarnost je kompleksna. Teškoće s kojima se suočavamo nisu samo pojedinačne, nego se preklapaju sa socijalnim, ekonomskim i kulturalnimizazovima. Obrazovanje je tu ključni segment jer kroz njega prolaze svi važni aspekti: inkluzija, pristupačnost, zapošljavanje, samopouzdanje i rušenje predrasuda.

Važno je stalno pratiti kako se zakonske odredbe provode na terenu, slušati roditelje, učenike, nastavnike i stručnjake, te izbjegavati ‘prazan hod’ koji često sputava velike sustave. To je težak, ali neizbježan proces – jer na kraju, samo obrazovani i integrirani mladi ljudi s invaliditetom mogu zaista doprinijeti društvu jednakih mogućnosti.

Iako je to ozbiljna tema, vjerujem da smo na dobrom putu. Uz trud, otvorenost i zajednički rad, optimist sam da će stvari i dalje ići nabolje.