Intervju
JELENA MILOŠ Nelogičnosti oko isplate inkluzivnog dodatka
Upravo osobe s invaliditetom najviše znaju što je potrebno mijenjati u sustavu, kaže saborska zastupnica iz stranke Možemo!
Poslušaj članak
Gospođo Miloš, u posljednje ste vrijeme glasno upozoravali na nepravilnosti oko (ne)isplate i izdavanja rješenja za inkluzivni dodatak. Što je zapravo korijen ovog problema, mislite li da odgovornost treba adresirati isključivo na ministra Marina Piletića, ili je možda riječ o devijacijama unutar samog sustava socijalne politike?
– Odgovornost je ministra koji je morao na vrijeme pripremiti sustav za provedbu Zakona.
U Saboru smo o Zakonu o inkluzivnom dodatku raspravljali još krajem 2023. godine. Tada smo upozoravali ministra, a na to ga je upozoravala i struka, da su sustav i radnici preopterećeni, da je potrebno povećati kapacitete centara za socijalnu skrb i osigurati dovoljan broj vještaka kako ne bi došlo do velikih čekanja. No, ministar nas je tada uvjeravao, i to ne jednom, da će sve biti riješeno i da će svi dobiti naknadu na vrijeme.
Dvije godine nakon, vidimo nažalost da ljudi mjesecima čekaju na inkluzivni dodatak, a uistinu je tragedija da je 15.000 ljudi preminulo čekajući rješenja na inkluzivni dodatak.
Smatram da je to ogroman propust ministra Piletića i da bi za to jasno trebao preuzeti političku odgovornost i podastrijeti javnosti jasan plan kako će riješiti taj problem: koliko će novih vještaka angažirati, kako će riješiti nedostatak radnika u centrima za socijalnu skrb i u kojem roku će napraviti takve iskorake.
Kao saborskoj zastupnici, u fokusu vašeg interesa upravo je socijalna politika. Što mislite, je li Hrvatska za trostrukog mandata premijera Plenkovića napravila značajan iskorak prema izgradnji društva jednakih mogućnosti?
– Nažalost, Vlada nije napravila značajan iskorak i smatram da je u sad već svom trećem mandatu trebala i treba napraviti puno više.
Glavni problem s kojim se naše društvo suočava danas je rastuće siromaštvo i nejednakosti, a sve to pogotovo je pogoršano stalnom inflacijom s kojom Vlada ne uspijeva izaći na kraj već nekoliko godina.
Unatoč obećanjima i strategijama, Vlada u svom trećem mandatu nije uspjela smanjiti siromaštvo nego je ono nažalost i raslo. Stopa rizika od siromaštva je za prošlu godinu iznosila 20,3 posto, a za neke skupine ona je još alarmantnija: svaki treći umirovljenik u Hrvatskoj je u riziku od siromaštva, više od polovica samaca u Hrvatskoj je u riziku od siromaštva, a posebno su ugrožene i osobe s invaliditetom.
Istovremeno, naš sustav socijalne skrbi je preopterećen, potrebna su velika ulaganja u infrastrukturu i razvoj socijalnih usluga, a trenutna ulaganja sigurno nisu dostatna da bi se riješio problem. Hrvatska značajno zaostaje za ulaganjima u socijalnu zaštitu za drugim zemljama Europske unije. Prema posljednjim podacima za 2023., Hrvatska i dalje zaostaje za prosjekom EU-a po udjelu socijalne zaštite u BDP-u.
Mi cijelo vrijeme inzistiramo na prijedlozima za koje smatramo da mogu poboljšati stanje naših najugroženijih.
Primjerice, već dvije godine inzistiramo na uvođenju univerzalnog dječjeg doplatka koji može smanjiti dječje siromaštvo. Tražimo adekvatne naknade koje mogu izvući ljude iz siromaštva, tražimo da se ubrzaju vještačenja za inkluzivni dodatak i osigura adekvatna plaća i uvjeti rada za osobne asistente, tražimo da se minimalna plaća računa prema stvarnim troškovima života i usklađuje dvaput godišnje zbog ovako visoke inflacije. To su samo neki od prijedloga koji su u središtu rada našeg Kluba i na kojima ćemo nastaviti inzistirati.
Što, s ove vremenske distance, mislite o dva zakona koja ‘život znače’ osobama s invaliditetom – onom o inkluzivnom dodatku te o osobnoj asistenciji?
– Osobe s invaliditetom dugo su tražile i čekale na Zakon o inkluzivnom dodatnu i Zakon o osobnoj asistenciji i to su iznimno bitni zakoni za unapređenje nažalost izrazito teškog položaja osoba s invaliditetom u Hrvatskoj.
Te zakone pozdravljam kao nužne iskorake kojim bi osobe s invaliditetom konačno trebale ostvariti svoja prava – pri čemu naglašavam da se tu ne radi o nekakvom nadstandardu kako je nekad vladajuća većina naglašavala, već o temeljnim pravima osoba s invaliditetom. Međutim, nisam zadovoljna provedbom ovih zakona.
Već sam objasnila problem s dugotrajnim čekanjima na inkluzivni dodatak, zbog čega je velik broj osoba s invaliditetom egzistencijalno ugrožen, pogotovo usred visoke inflacije i povećanih troškova života s kojima se suočavaju.
Po pitanju osobne asistencije, znamo da velik broj ljudi unatoč dobivenom rješenju o priznavanju osobne asistencije i dalje ne mogu pronaći osobnog asistenta jer naprosto nema dovoljno ljudi da rade taj posao. Smatram da se velik dio problema nalazi u neadekvatnim plaćama i uvjetima rada za osobne asistente (primjerice, rad na određeno, rad na nepunom random vremenu itd.).
Još jednom se vraćam na naše prijedloge pri donošenju Zakona: tražili smo i tražimo da se osigura puna satnica, stabilno zaposlenje i dostojanstvena plaća za osobne asistente, a najmanje plaća koja je usporediva s plaćama u sustavu socijalne skrbi i koja redovito raste s plaćama u sustavu socijalne skrbi. To je nužno kako bi se osigurao, ali i zadržao, dovoljan broj osobnih asistenata i kako bi se osobe s invaliditetom mogle uistinu ostvariti pravo na osobnog asistenta koje im jamči Zakon.
Brojne udruge koje okupljaju osobe s invaliditetom danas se žale kako jedva financiraju projekte i programe koji bitno podižu kvalitetu života njihova članstva. Neke od njih su i na korak do gašenja. Što institucije trebaju poduzeti da bi te udruge mogle normalno funkcionirati?
– Neke od ključnih usluga za osobe s invaliditetom ne pruža samo država, već i neprofitne organizacije, od terapija, edukacija, socijalne podrške pa i do primjerice usluga osobne asistencije. Dapače, s obzirom na manjak državnih kapaciteta, brojne udruge pružaju vitalne usluge za osobe s invalitetom, naročito u područjima van većih gradova.
Međutim, opstanak ovih usluga je ugrožen jer udruge koje pružaju usluge za osobe s invaliditetom ne mogu pokriti osnovne troškove zbog male cijene usluge koje Ministarstvo s njima ugovora. Zato im nažalost prijeti zatvaranje, a to za posljedicu može imati razoran učinak na živote korisnika.
Iz tog razloga smo u više navrata tražili da Ministarstvo za nedržavne pružatelje ponudi održivu cijenu usluge koja može pokriti njihove stvarne troškove i omogućiti stabilno pružanje usluga osobama s invaliditetom.
I za kraj, Vaša poruka djeci s teškoćama i osobama s invaliditetom?
– Primam često pitanja i prijedloge osoba s invaliditetom, na čemu puno zahvaljujem, jer moje iskustvo je da upravo osobe s invaliditetom najviše znaju što je potrebno mijenjati u sustavu. Spremna sam slušati, učiti i nastaviti se zajedno s vama zalagati za prava osoba s invaliditetom jer sam svjesna da je potrebno još jako puno toga napraviti kako bi se poboljšao uistinu težak položaj osoba s invaliditetom.
Mario Kovač široj je javnosti ponajprije poznat kao kazališni i filmski redatelj, no svoje je znanje i iskustvo usporedo stavio u funkciju inkluzivnih projekata, u kojima je značajne uloge povjerio upravo osobama s invaliditetom
Poslušaj članak
Gospodine Kovač, nedavno ste nas ugodno iznenadili s Inkluzivnim kvizom, jedinstvenim i neobičnim projektom u kojemu ste okupili kvizaše sa i bez invaliditeta. Recite nam, mogu li ovakvi projekti, polako ali sistematično, rušiti predrasude koje, nažalost, i danas postoje prema osobama s invaliditetom?
– Mogli bi, kad bi na njih dolazile osobe koje imaju te predrasude. Nažalost, na ovakva događanja uglavnom dolaze osobe koje nemaju te predrasude. No, odnekud treba krenuti pa se nadam da bi ovakva okupljanja mogla zaživjeti na nekim fakultetima i akademskim institucijama, pa se odatle proširiti i na neka potencijalno zanimljiva područja, u javnost. Doživljavam ovo kao nastavak uvjerevanja šire javnosti, koja nema svakodnevni doticaj s osobama s invaliditetom, kako ih ne trebaju doživljavati isključivo kroz socijalnu ili medicinsku prizmu – što je dominantan narativ u našim medijima – već i kao socijalna i društvena bića te aktivne pripadnike zajednice.
Autor ste nekoliko inkluzivnih kazališnih projekata i predstava u kojima ste glavne uloge povjerili glumcima s invaliditetom. Koliko je dugogodišnja suradnja s osobama s invaliditetom utjecala na Vas, ne samo kao kazališnog i filmskog redatelja, nego i posve osobno?
– Zapravo, u potpunosti sam prestao doživljavati invaliditet određene osobe kao neki izrazito važan faktor za njeno definiranje. Otprilike mi je u rangu nečije boje kose ili glazbenog ukusa, tek jedna od nečijih karakteristika, nimalo važnija od nekih drugih. Izuzetak je, naravno, u tome što se unaprijed pripremim na neke arhitektonske ili prostorne probleme ako znam da ulazim u određeni projekt ili privatno druženje sa osobom kojoj možda neki sadržaji nisu pristupačni iz tih razloga.
Često ste radili i s glumcima s intelektualnim teškoćama. Opišite nam izazove s kojima ste se susretali na tim projektima?
– Teško je odgovoriti na ovo pitanje jer ne postoji jedinstvena formula koja bi obuhvatila širi spektar takvih korisnika. Osobe s intelektualnim teškoćama su često jedinstvene i svako od njih ima neki svoj mehanizam ili metodu unutar koje funkcionira, gotovo za svakog od njih vrijedi potpuno zasebni, individualni kod putem kojeg komuniciramo, surađujemo i stvaramo. Izazova je puno i različiti su, a najvažnije oruđe za nositi se s tim izazovima je prvenstveno – strpljenje. Strpljenje i razumijevanje su ključevi bez kojih ne treba ni krenuti u avanturu takvog zajedničkog stvaralačkog rada, baš kao i čvrsta volja za naizgled beskonačno ponavljanje materijala.
Kako kulturnu scenu općenito učiniti inkluzivnijom, što kao društvo trebamo napraviti kako bi i umjetnici s invaliditetom postali predmetom javnog interesa?
– Za početak, mislim da se i sami umjetnici s invaliditetom tu trebaju više potruditi, stalno težiti podizanju kvalitete svog rada, educiranju i učenju. Nije dovoljno očekivati od javnosti da pokazuje interes za njihov rad bez vlastitog napora. Umjetnost treba stvarati iz potreba da se ona stvara, a ne iz potrebe da budeš prihvaćen. Naravno da je ljepše kad se tvoj rad prepozna i verificira pažnjom publike, nagradama ili financijskim uspjehom ali oni ne bi trebali biti ultimativni cilj. Također, svi umjetnici, pa tako i oni sa invaliditetom, trebaju odbiti biti stavljeni u geto gdje se dive jedni drugima, već biti spremni i na negativne kritike i komentare svog rada ako žele biti ravnopravni. Inkluzija je mač s dvije oštrice i tko želi ući u umjetničku arenu, mora biti spreman na mogućnost da se poreže. Treba biti strpljiv i uporan, pa čak spreman i na neuspjeh na isti način kako su na to spremni i umjetnici koji nemaju invaliditet. Ne smije se invaliditet koristiti kao izlika za manjak truda ili talenta niti kao prečica za dostizanje nekih ciljeva, ali ne treba ga se ni skrivati niti bježati od njega, već ga prihvatiti kao realnost. Talent će se prepoznati i probiti, baš kao i rad uložen u to.
Uoči ATAAC 2026. razgovaramo s osnivačem tvrtka E-Glas i jednim od organizatora konferencije Miroslavom Vrankićem o novostima koje donosi jubilarno, deseto izdanje konferencije te budućnosti asistivne tehnologije i potpomognute komunikacije
Poslušaj članak
ATAAC ove godine donosi novi format i spaja profesionalni i znanstveni program. Što nam to donosi i što će biti posebno na ovogodišnjoj konferenciji?
– Ove godine ATAAC slavi deset godina. Prvu konferenciju održali smo 2016. i tada nas je bilo 500, a lani nas je bilo 1180, od toga 350 online.
Novost je da ATAAC 2026. nisu jedna, nego dvije konferencije, u isto vrijeme i na istom mjestu. Stručna ostaje, odnosno, predavanja, radionice, izlagački prostor, igraonica i simultani prijevod. Prvi put održava se i znanstvena konferencija s 88 recenziranih radova i 258 autora iz 27 zemalja.
Spajamo ih jer je razdvojenost prakse i istraživanja problem naše struke. Logoped treba znati što pokazuju istraživanja, a istraživač vidjeti praksu. Na ATAAC-u će ta dva svijeta biti pod istim krovom, a prijava na znanstveni dio uključuje i stručni program.
Posebno sam ponosan što se 19. i 20. listopada, dva dana prije ATAAC-a, u Zagrebu održava prvi ISAAC International Forum u povijesti te svjetske organizacije. Tako će četiri dana zaredom Zagreb okupljati svjetski vrh ovog područja.
Što je danas novo i najzanimljivije u svijetu asistivne tehnologije i potpomognute komunikacije? Koliko u tome već pomažu AI, praćenje pogleda i druge nove tehnologije?
– Pomažu više nego što se prije pet godina činilo mogućim. Praćenje pogleda više nije samo način upravljanja uređajem. Ines Delzotto iz pulskog Centra Veruda govori o tome kako podaci o tome kamo dijete gleda otkrivaju kako ono vidi svijet.
Umjetna inteligencija ulazi kroz mala vrata, ali ulazi: generiranje simbola, brža priprema materijala, prilagodba teksta. U znanstvenom programu imamo radove upravo o tome.
Sučelja mozak–računalo su sljedeći korak. Kevin Pitt sa Sveučilišta Nebraska-Lincoln govori o tome za djecu i ističe da se istraživanja previše vrte oko slovkanja, iako djeca komuniciraju simbolima i slikama.
Tehnologija je odmakla brže nego što je uvodimo u svakodnevni rad. Uređaj bez educiranog čovjeka uz sebe ostaje u ladici, zato je uz tehnologiju važno i znanje o njezinoj primjeni.
Gdje je Hrvatska danas kada govorimo o asistivnoj tehnologiji i komunikaciji?
– U zadnjih desetak godina dogodio se velik pomak u svijesti. Kad smo 2016. krenuli s ATAAC-om, asistivna tehnologija većini je bila nepoznanica. Danas stručnjaci znaju što postoji, roditelji znaju da imaju pravo pitati, a sve je više educiranih stručnjaka.
Problem je što svijest nije dovoljna ako iza nje ne stoji sustav. Najveća prepreka je financiranje. Komunikatori i dalje nisu na listi pomagala Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, pa obitelji često same moraju pronaći način da plate ono što je djetetu potrebno. Ne radi se o luksuzu, nego o uređaju koji djetetu omogućuje komunikaciju.
Problem je i opterećenost stručnjaka. Asistivna tehnologija traži vrijeme za procjenu, uvođenje i rad s cijelom djetetovom okolinom. Znanje i svijest imamo, ali nedostaju uvjeti da dođu do svakog djeteta kojem trebaju.
Imate li mogućnost besplatnog sudjelovanja na ATAAC-u?
– Kotizacija je besplatna za roditelje i skrbnike djece s teškoćama u razvoju, osobe s invaliditetom, studente i nezaposlene. Registracija je na www.ataac.eu/hr. Za desetu obljetnicu otvaramo i online praćenje konferencije kolegama iz zemalja u kojima je kotizacija prepreka.
Što će posjetitelji ATAAC-a 2026. moći vidjeti i isprobati?
– Imamo izlagački prostor s proizvođačima iz cijelog svijeta, gdje se uređaji mogu isprobati, te ATAAC igraonicu.
Iz programa bih izdvojio Karen Erickson sa Sveučilišta Sjeverne Karoline, koja govori o tome kako jezik modelirati kroz cijeli dan, a ne samo u 45 minuta terapije.
John Costello iz bostonske Dječje bolnice govori o komunikaciji u bolnici, a posebno je zanimljivo snimanje vlastitog glasa dok ga čovjek još ima, kako bi ga kasnije mogao koristiti.
Preporučio bih i predavanje „Who chooses MY words?“, koje drži Jamie Preece, koji i sam koristi potpomognutu komunikaciju. To je predavanje korisnika potpomognute komunikacije koje će mnogima biti inspirativno.
Uz to imamo radionice, prezentacije postera i znanstveni program. Stručna konferencija ima simultani prijevod, a može se pratiti i online.
Za kraj, što biste poručili svima koji razmišljaju o dolasku na ATAAC – zašto je važno da budu dio ove priče?
– Ovo je prilika za svakoga, a ne samo za uski krug stručnjaka. Ako radite u ovom području, čut ćete ljude koji pomiču granice i otići s idejama koje možete primijeniti već sljedeći tjedan. Ako tek upoznajete asistivnu tehnologiju, vidjet ćete i isprobati stvari za koje niste znali da postoje.
Ljudi posebno ističu druženje s kolegama, razmjenu iskustava i mogućnost isprobavanja opreme. Mnogi stručnjaci rade sami u svojim sredinama, a ovdje nisu sami.
Da cijena ne bude prepreka, kotizacija je besplatna za roditelje i skrbnike djece s teškoćama u razvoju, osobe s invaliditetom, studente i nezaposlene.
Vidimo se 21. i 22. listopada u Mozaik Event Centru. Sve informacije su na www.ataac.eu.
Studenti Ekonomskog fakulteta u Zagrebu Leon Benković i Fran Krasnić razvili su aplikaciju SIADUS, zahvaljujući kojoj podrška studentima s invaliditetom više nije prepuštena slučaju, već je organizirana, predvidiva i dostupna tijekom cijelog studiranja. Više o projektu rekao nam je njegov voditelj, Fran Krasnić
Poslušaj članak
Što je platforma SIADUS i što je potaknulo njezin razvoj?
-SIADUS je digitalni sustav koji povezuje studente s invaliditetom sa studentima-asistentima spremnima pružiti podršku u svakodnevnim akademskim aktivnostima.
Ideja je proizašla iz osobnog iskustva. Tijekom osnovnog i srednjeg obrazovanja osobe s invaliditetom najčešće imaju određenu razinu podrške, primjerice kroz asistente u nastavi. Ulaskom u visoko obrazovanje takva podrška uglavnom prestaje, pa se studenti često oslanjaju na improvizaciju i dobru volju pojedinaca.
Studentima s invaliditetom mogu biti potrebni pomoć pri kretanju po fakultetu, administrativnim postupcima, vođenju bilježaka ili dohvaćanju materijala. Cilj SIADUS-a jest da podrška ne bude slučajna, nego organizirana, predvidiva i dostupna tijekom cijelog studiranja.
Kako funkcionira sustav SIADUS?
-SIADUS se temelji na tri korisničke uloge: studentu s invaliditetom, studentu-asistentu i koordinatoru na fakultetu.
Student s invaliditetom unosi raspored, potrebe i preferencije, student-asistent svoju dostupnost i vrste podrške koje može pružiti, dok koordinator nadzire proces, potvrđuje ili prilagođava suradnje te prati njihovu provedbu.
Na temelju unesenih podataka algoritam predlaže najprikladnije parove uzimajući u obzir rasporede, potrebe i dostupnost. Tehnologija pritom ne zamjenjuje ljudski odnos, nego automatizira organizaciju kako bi podrška bila brža, preglednija i pouzdanija.
Koje koristi donosi platforma?
-Studentima s invaliditetom SIADUS omogućuje strukturiranu i pouzdanu podršku te olakšava svakodnevno studiranje. Sustav im omogućuje jasno iskazivanje potreba i pravodobnu pomoć.
Studenti-asistenti razvijaju komunikacijske i socijalne vještine, stječu vrijedno iskustvo, a na pojedinim fakultetima njihov angažman može biti priznat kroz ECTS bodove ili druge oblike akademskog priznanja.
Visokoškolske ustanove dobivaju alat za organizaciju asistencije, praćenje suradnji i bolji uvid u potrebe studenata s invaliditetom. Time se smanjuje administrativno opterećenje te jača mogućnost uključivanja u europske projekte i reputacija institucije kao inkluzivne i društveno odgovorne.
SIADUS tako ne unapređuje samo organizaciju podrške, nego i razvija kulturu solidarnosti i ravnopravnosti unutar akademske zajednice.
U kojoj je fazi razvoja SIADUS?
-Platforma je tijekom proteklog semestra uspješno pilotirana na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Povratne informacije korisnika bile su vrlo pozitivne. Studentima s invaliditetom posebno znači što podrška više nije prepuštena slučaju, dok studenti-asistenti dobivaju jednostavan način uključivanja i konkretan doprinos kolegama.
Pilot-faza omogućila je testiranje sustava u stvarnim uvjetima i prepoznavanje mogućnosti za daljnje unaprjeđenje prije širenja na druge ustanove.
Projekt je sudjelovao u ZICER Startup Factory programu te je predstavljen na regionalnim i međunarodnim startup događanjima, uključujući PODIM u Mariboru i Zagreb Slush’D, kao i na stručnim skupovima posvećenima inovacijama, poduzetništvu i inkluziji.
SIADUS je osvojio priznanje za najbolji poster na stručnom skupu ‘Inkluzija i različitost: osnaživanje akademske zajednice’, a razvoj projekta nagrađen je i Posebnim rektorovim priznanjem za doprinos inkluzivnom obrazovanju. Ta priznanja potvrđuju da akademska zajednica prepoznaje vrijednost održivog rješenja za studente s invaliditetom.
Koji su daljnji planovi razvoja?
-Nakon pilot-projekta plan je postupno proširenje SIADUS-a na druge zainteresirane visokoobrazovne ustanove u Hrvatskoj. Sustav je razvijen modularno i skalabilno kako bi se mogao prilagoditi različitim fakultetima i njihovim potrebama.
Paralelno razvijamo modul internog naziva ‘Crni labud’, koji će studentima s invaliditetom olakšati prijelaz na tržište rada povezivanjem s poslodavcima prema kompetencijama, interesima i potrebama tržišta.
Dugoročni je cilj da SIADUS postane cjelovit sustav podrške koji prati osobu od početka studiranja do zapošljavanja, istodobno studentima olakšavajući profesionalni razvoj, a poslodavcima omogućujući pristup obrazovanim i motiviranim kandidatima s invaliditetom.
Tko su Purger i Purgerica?
Hipoterapiju treba integrirati u sustav socijalne skrbi
Stigle promjene pravilnika o mjerilima za pružanje socijalnih usluga
Vujčić i Vuljanić državni prvaci u šahu za gluhe
-
Life&StylePrije 3 danaTople jakne i kaputi zbog kojih ćete voljeti zimu
-
Civilno društvoPrije 2 danaPomozimo Barbari Vardić da ode na operaciju kuka
-
in MREŽAPrije 4 dana„Zdravlje bez barijera“ za osobe oštećenog sluha
-
in MREŽAPrije 22 sataStigle promjene pravilnika o mjerilima za pružanje socijalnih usluga
-
KulturaPrije 7 danaBOLJE DA SE NISI NI RODILA Predstava o predrasudama
-
Osobe s invaliditetomPrije 22 sataPravobranitelj Jurišić traži odgovornost zbog slučaja Jankomir
-
Civilno društvoPrije 3 danaUdruge osoba s invaliditetom su partneri gradovima i županijama
-
Moderna vremenaPrije 7 danaMagnetima do sigurnijeg pokreta osoba s amputacijom