Pomoćnici u nastavi stupovi su inkluzivnog obrazovanja i moraju biti plaćeni više

Poslušaj članak

Gospodine Miletiću, proteklih ste dana žestoko kritizirali Radovana Fuchsa, tituliravši ga kao najgoreg ministra obrazovanja u novijoj hrvatskoj povijesti. Možete li nam pobliže objasniti na čemu temeljite svoje kritike adresirane na ministra Fuchsa?

– Stvarno mislim da je ministar Fuchs najgori ministar prosvjete kojeg smo imali od postanka slobodne i demokratske države. Ne znam treba li razloge tražiti u tome da je Fuchs veterinar, ali činjenica je da čovjek ne poznaje sustav, nikada nije radio s djecom na nastavi, ne zna kako funkcionira zbornica, ne zna što je sat nastave s učenicima u osnovnim ili srednjim školama. Ali to ga sve ne amnestira, jer je ministarsko mjesto i menadžersko mjesto, vi upravljate velikim sustavom, a on se nije potrudio okružiti s ljudima koji znaju posao ili ih ima takve, ali ih ne sluša.

Kako god, njegova krivnja je najveća što je obrazovanje na vrlo niskoj razini, što imamo poplavu odlikaša, što imamo fakultete koje učenici upisuju pa poslije pune burze rada jer nema posla. Fuchs nema viziju, nema strategije, nema snage i hrabrosti da vodi jedno tako izazovno ministarstvo… i da, kada gledate ukupnu sliku naših škola, što je škola, kakvu školu danas mi želimo – činjenica je da se Fuchs uopće ne snalazi. Učitelji su i dalje potplaćeni, djeca u školu odlaze s grčem u želucu umjesto radošću, sve to počinje od glave. A ta glava očigledno ne valja. 

S druge strane, pomoćnike u nastavi nazvali ste herojima našeg školstva. Čini se da ste među rijetkima koji prepoznaju golem značaj pomoćnika u nastavi za djecu s razvojnim teškoćama. Zašto je tomu tako, što je to devijantno u sustavu pa se pomoćnici u nastavi tretiraju kao ‘pomoćna radna snaga’?

– Stvarno me čudi kako šira javnost nije prepoznala ulogu pomoćnika u nastavi. Možda je meni lakše to osjetiti jer sam šesnaest godina bio razrednik. Imao sam u svakoj generaciji učenike s teškoćama. Imao sam slijepu učenicu, učenika u invalidskim kolicima. Oni ne mogu normalno funkcionirati u svojim obvezama i egzistencijalnim potrebama bez pomoćnika u nastavi. U Saboru pokušavam na to upozoriti kolegice i kolege i podignuti razinu svijesti kod odgovornih da ispravno vrednujemo te ljude koji su anđeli čuvari našim učenicima s teškoćama. Vjerujem da ćemo svi zajedno na kraju u tome i uspjeti. 

Kao saborski zastupnik MOST-a, tražite hitnu izmjenu Pravilnika o pomoćnicima u nastavi. Što konkretno tražite?

– U Austriji su pomoćnici u nastavi plaćeni oko 18 eura po satu, u Hrvatskoj njihova satnica iznosi tek 5 eura po satu. Pomoćnici u nastavi stupovi su inkluzivnog obrazovanja i moraju biti plaćeni više. Potrebno im je osigurati dostojanstven rad i primjerne uvjete rada. U srpnju 2024. donesen je Pravilnik koji u posebnim razrednim odjelima dopušta najviše dva pomoćnika, bez obzira na broj učenika i težinu njihovih teškoća. Takva odluka nema pedagoško ni stručno opravdanje, a posljedice su teške: djeca ostaju bez nadzora, izložena su riziku od samoozljeđivanja ili napuštanja učionice te su isključena iz dijelova nastave jer pomoćnici ne mogu biti na više mjesta odjednom.

Treba sustav posložiti kroz model u kojem broj pomoćnika proizlazi iz individualnih potreba djeteta, a ne iz tablice. Država mora trajno osigurati sredstva i plaće primjerene odgovornosti posla. 

Kako biste ocijenili položaj osoba s invaliditetom u našem društvu? Kakvu bi socijalnu politiku provodio MOST da je kojim slučajem na vlasti i što biste poduzeli da konačno započnemo s izgradnjom društva jednakih mogućnosti?

– Možda ako gledate gdje smo danas i gdje smo bili prije dvadeset godina – napredak jest vidljiv i sigurno smo kao društvo otišli naprijed. Ali nedovoljno. Prije nekoliko godina sam s dobrom poznanicom, koja je osoba s invaliditetom i trajno vezana uz kolica, sjeo u druga kolica i pokušao s njom od parkinga Delta u Rijeci doći do sredine Korza. Tek tada, dok idete u kolicima, uočite stvari koje prije ne vidite. Koliko je opasno ne imati prolaz za osobe s invaliditetom, koliko problema može samo nagib na pješačkom prouzrokovati, odvod za kišu, šaht… sve su to sitnice nama, ali osobama s invaliditetom veliki problemi ako ne uredimo društvo da i oni mogu obavljati sve svoje obveze sami.

Imamo još mnogo prostora za napredak i u drugim dimenzijama zapošljavanja, poticanja sporta i rekreacije za osobe s invaliditetom. Tu nam svima može biti primjer košarkaški klub za osobe s invaliditetom iz Kostrene. Doveo sam nekoliko saborskih zastupnika u Kostrenu na susret s tim ljudima i košarku u kolicima da potaknem senzibilizaciju osoba s invaliditetom u sportu.

Imamo još dosta posla pred nama, ali ne odustajemo. Ne želim sada davati neka obećanja što bi Most sve činio. Uvjeren sam da ako budemo u prilici – pokazat ćemo puno više senzibiliteta i odgovornosti prema osobama s invaliditetom. 

Uz to što ste političar, veliki ste kršćanski vjernik. Što biste – kao kršćanin, a ne političar – poručili osobama s invaliditetom i njihovim obiteljima?

– Uh, koliko sam velik, a koliko mali, to zna jedino dragi Bog. Ali trudim se tu gdje jesam svjedočiti i živjeti svoju vjeru, na što nas poziva Krist, ‘propovijedajte s krovova!’. Želim pružiti riječi utjehe i nade svim osobama s invaliditetom u Hrvatskoj i reći da nažalost mnogi koji su fizički posve zdravi su duhovno u puno većim teškoćama nego li se nalaze mnogi ljudi koji trpe jer imaju neki invaliditet. Uvjeren sam da ćemo uspjeti Hrvatsku izgraditi i kao zemlju koja će biti dobra za život svakom čovjeku s invaliditetom. Obiteljima poručujem da pronalaze snagu u Kristu koji nam je svima omogućio život vječni svojom smrću i uskrsnućem na križu. To je temelj naše vjere, da vjerujemo u život vječni.

Popričali smo s Denijem Černijem, aktualnim svjetskim prvakom u bacanju kugle

Poslušaj članak

Poštovani gospodine Černi, čestitamo Vam na prvom osvojenom naslovu svjetskog prvaka u seniorskoj kategoriji. Kakvi su dojmovi nakon još jednog velikog uspjeha u vašoj karijeri?

– Prije svega zahvaljujem na čestitci! Ne mogu ništa drugo reći osim da sam presretan postignutim uspjehom, osvojenom zlatnom medaljom. Prvenstveno jer je bilo perioda u mojoj dosadašnjoj karijeri kada se to činilo nemoguće. Isto tako, moram reći da sam ponosan i da mi je velika čast što sam omogućio da se čuje hrvatska himna usred New Delhija.

Jeste li slutili da biste u New Delhiju mogli do zlata, je li postojao neki dobar sportski predosjećaj?

– Ova godina je bila vrlo izazovna za mene, ponajviše jer je to godina nakon Paraolimpijskih igara. Sav fizički i psihički umor od prošle sezone kao da se prenio u ovu. Prvih 8 mjeseci ove godine sam imao znatno slabije rezultate na treningu u odnosu na Pariz, tek mjesec i pol dana prije Svjetskog prvenstva u New Delhiju rezultat se počeo dizati i bilo je ipak naznaka da postoji šansa za nekakvo odličje.

U Parizu na Svjetskom prvenstvu osvojili ste brončano odličje, a sada ste postali svjetski prvak. Kakva je razlika u nastupu bila sada i onda, je li, i koliko, iskustvo s velikih natjecanja odigralo ulogu u pohodu na svjetsko zlato?

– Nema nekakve velike razlike u trenažnom procesu, mi se uvijek spremamo za velika natjecanja gotovo isto. Ali moram priznati da iskustvo s prijašnjih velikih natjecanja puno znači, meni ponajviše u samom pristupu natjecanju. Prije sam možda iz nekakvog podsvjesnog straha bio ‘u grču’ pred natjecanje, dok se sada trudim biti što opušteniji i uživati u onome što radim.

Nedavno ste postali i pobjednik Hrvatske paraatletske lige za 2025. godinu, je li ovo godina iz snova za Vas?

– Rekao bih da je svaka godina iz snova u kojoj se osvoji odličje na velikom natjecanju, ali svakako da se moram složiti da mi je i ova godina vrlo uspješna.

Jedini ste hrvatski paraatletičar koji je sa zadnjih pet velikih natjecanja uzeo pet odličja. Koja je tajna vaših kontinuiranih uspjeha?

– Nema tu neke velike tajne, prije svega je potrebna velika želja, volja, naporan rad, disciplina i dosljednost. Isto tako, moram priznati da, kao i u svemu u životu, potrebno je imati i malo sreće.

Koja Vam je najdraža medalja u karijeri, koji bi uspjeh posebno izdvojili i zašto?

– Najdraža medalja mi je ona brončana s Paraolimpijskih igara u Tokiju 2021. godine, prvenstveno jer su to bile moje prve Paraolimpijske igre. Osvojivši spomenutu medalju život mi se je okrenuo za 180 stupnjeva, te sam na osnovu toga ‘zaradio’ veći status u društvu i sportu.

Osim zlata i bronce sa svjetskih, imate srebro i broncu s europskih prvenstava, te broncu i srebro s Paraolimpijskih igara. Je li zlato na Paraolimpijskim igrama Vaš sljedeći cilj?

– Mislim da nema sportaša koji se ozbiljno bavi nekakvim sportom, a da mu cilj nije olimpijska/paraolimpijska zlatna medalja. Sukladno tome, i ja bih volio osvojiti paraolimpijsku zlatnu medalju, međutim iduće POI su za 3 godine, a to je vrlo dug period u kojem se može izdešavati svašta. Prema tome, ciljeve si postavljam iz godine u godinu, ništa dalje od toga, a u Los Angelesu bih bio presretan s odličjem bilo kojega sjaja.

Ravnateljica Srednje škole – Centar za odgoj i obrazovanje intervju za In Portal dala je povodom 65. rođendana ustanove kojoj je na čelu

Poslušaj članak

Gospođo Baftiri, Srednja škola – Centar za odgoj i obrazovanje ove je godine proslavila 65. obljetnicu postojanja, obljetnicu značajnu za sve učenike s razvojnim teškoćama koji su kod vas stekli srednjoškolsku diplomu. Koliko se Centar i na koji način mijenjao u ovih 65 godina djelovanja, kako ste vaše učenike pripremali za tržište rada?

– Školujemo učenike u brojnim pomoćnim zanimanjima: kuhar, konobar, cvjećar i vrtlar, autolimar, autolakirer, pomoćni grafički radnik dorade i vodoinstalater. Kako bismo osigurali što bolju protočnost učenika u sustavu i olakšali upise učenicima koji se školuju u redovnom programu uz prilagodbu sadržaja, otvorili smo novi program u zanimanju kuhar za stjecanje srednje stručne spreme. Moramo naglasiti da naši programi za stjecanje niže stručne spreme traju tri, a srednje spreme četiri godine. Produljenim trajanjem programa školovanja učenicima se omogućuje lakši prolazak kroz kurikulum i svladavanje svih predviđenih sadržaja.

Stvorili smo i iznimno dobre uvjete za provedbu praktične nastave. Tako u školi imamo ugostiteljski praktikum, školsku knjigovežnicu i plastenik u dvorištu škole. Učenicima je lakše kada polaze praksu u školi, barem u prvom razredu, a kasnije ih pomalo uključujemo na otvoreno tržište rada.

Pri školovanju učenika s većim teškoćama važno je ponuditi im raznovrsne rehabilitacijske programe koje imamo u školi: kineziterapiju, muzikoterapiju, logopedsku terapiju, savjetovalište za učenike i program play attention, program edukacijsko-rehabilitacijskih postupaka (PERP) uz subvencioniranu ili besplatnu prehranu čime učenicima olakšavamo tijek školovanja i socijalizaciju u društvo.

Proteklih godina smo iznimno programski širili djelatnost škole jačajući ponudu obrazovnih programa. Kako bismo se prilagodili zahtjevima adolescentne dobi, školu smo mnogo puta renovirali i obnovili uz svesrdnu pomoć našeg osnivača, Grada Zagreba. Mnogo puta nam bivši učenici odaju komplimente i iznenade se kada ugledaju školu u novom ruhu, obnovljenu  i moderniziranu.

Djelujete u Zagrebu, no pohađaju li vašu školu i učenici s teškoćama iz drugih dijelova Hrvatske?

– Učenici naše škole dolaze iz svih dijelova Hrvatske, najviše ih je iz Zagreba, Zagrebačke županije, Krapinsko-zagorske županije, ali i svih drugih iz kontinentalnog dijela Hrvatske.

Na službenoj stranici Srednja škola-Centar za odgoj i obrazovanje piše: Škola koja pomaže vratiti osmijeh! Jeste li zadovoljni rezultatima koje postižu vaši učenici tijekom i nakon školovanja, jeste li im uistinu pomogli vratiti osmijeh?

– Ponosimo se našom misijom jer nastojimo učenike osposobiti za ispunjen život na osobnom, društvenom i profesionalnom planu. Naš je moto ‘Škola koja pomaže vratiti osmjeh’. Misija škole je razumijevanjem i potporom odgajati i obrazovati učenike za život. Naime, mnogo je učenika došlo k nama na daljnje školovanje nesretno, uplašeno, a neki su doživjeli i vršnjačko nasilje. Naši učenici opisuju kako su tek u našoj školi spoznali sreću i mir, kako su počeli prvi puta u školu dolaziti oslobođeni straha jer su se osjetili prihvaćenima. Podrška koju nesebično dijelimo učenicima je najvažnija, da spoznaju da mogu napraviti nešto sami, da smo tu uz njih kada zapnu i osjete da im trebamo dodatno pomoći.

Škola koja pomaže vratiti osmijeh ostavlja trag u srcima naših učenika poučavajući ih da su sretno djetinjstvo i unutarnje zadovoljstvo važniji od vrhunskih ocjena i postignuća. Vrata svih ureda u školi su uvijek otvorena pa nam se učenici mogu obratiti u bilo kojem trenutku. Nekad se dođu samo javiti, nekad imaju problem pa ga žele ispričati nekoj odrasloj osobi, traže pomoć i savjet, a mi smo uvijek tu za njih. Naša škola je mjesto gdje se svi osjećaju ugodno, a cijeli kolektiv diše kao jedno, puno timski radimo, pomažemo si međusobno i činimo školu iznimnim mjestom ugode i smijeha.

Postoji zabluda da se inkluzija događa samo u redovnim školama. Međutim, inkluzija u našoj školi je svakodnevno prisutna jer naši nastavnici, stručni suradnici i ostali djelatnici škole s puno ljubavi i strpljenja osiguravaju uvjete za optimalan razvoj socijalnih, intelektualnih i emocionalnih potencijala svakog učenika u skladu s njegovim mogućnostima. Naša veza s učenicima ne prestaje nakon školovanja jer bivšim učenicima pružamo podršku i nakon završetka škole. Učenici znaju da smo tu za njih i da nam se bez straha i zadrške mogu uvijek obratiti.

Kako se snalazite s angažiranjem pomoćnika u nastavi? Neke škole, naime, ne mogu zaposliti dovoljno asistenata u nastavi jer polako slabi interes za taj plemeniti i izuzetno koristan posao…

– U našoj školi je uvijek prisutna zarazna i pozitivna energija koju dijelimo u našim susretima sa zajednicom. Posebno smo ponosni na ljude koji nam pomažu u ostvarivanju naše misije pružanja pomoći i podrške našim učenicima. Imamo predivne pomoćnike u nastavi, a mnogi s nama surađuju već više godina u ostvarivanju cilja da vratimo osmijeh na lica učenika.

Svakako se suočavamo kao i druge škole s problemom pronalaska novih pomoćnika jer sve više učenika treba njihovu pomoć, ali za sada nekako uspijevamo pronaći nove pomoćnike. 

Koje biste programe i projekte izdvojili kao ključne za kvalitetno obrazovanje vaših učenika, a koje je Centar za odgoj i obrazovanje implementirao u ovih 65 godina postojanja?

– Sveobuhvatnim pristupom odgoju i obrazovanju našim učenicima vraćamo nadu, osmijeh na lice, osnažujemo ih i vraćamo im izgubljeno samopouzdanje. Zalažemo se za pristup u odgoju i obrazovanju u kojem se mlade s teškoćama ne promatra jednino kroz prizmu teškoće i onoga što ne mogu. Kontinuiranim i raznovrsnim aktivnostima nastojimo primjereno motivirati učenike, a oni osnaženi našim poticajima postižu zapažene rezultate. Tako su naši učenici sudjelovali na brojnim međunarodnim natjecanjima, smotrama, strukovnim natjecanjima. Ističemo veliku uključenost učenika u sportska natjecanja, pa tako osvajamo dvadesetak medalja godišnje u različitim sportovima. 

Škola njeguje održive prakse putem aktivnosti učeničke zadruge, gdje učenici izrađuju razne ukrasne i uporabne predmete od otpadnih materijala, dajući im novu namjenu. Ti se proizvodi prodaju na izložbama i prigodnim prodajama, a prihod se koristi za financiranje zadruge. Kako bismo povećali vidljivost zadruge i proizvode učinili dostupnijima za javnost, izradili smo web stranicu za našu i zadruge drugih posebnih ustanova u okviru projekta ‘Online izlog’ financiran sredstvima Grada Zagreba.

Škola je vrlo aktivna u provedbi različitih projekata te da ideja nikada ne manjka, kao ni suradnje s različitim projektnim partnerima diljem Europske unije. Trenutno provodimo četiri Erasmus+ projekta kojima jačamo brojne kapacitete i kompetencije nastavnika, a osim edukacije nastavnika ponosni smo na brojne mobilnosti s našim učenicima diljem Europske unije.

Izdvojila bih Erasmus+ projekt ‘I will survive!’ kojemu smo bili nositelji s još osam partnera, a bio je usmjeren na prevenciju stradavanja, što je veoma aktualna tema, kako bi škole mogle navedeno implementirati u svome radu.

Prije više od deset godina uključili smo se kao partneri u prvi projekt pod nazivom ’My work is my future’, a projekt je dobio nagradu kao primjer dobre prakse od Nacionalne agencije koordinatora te nagradu za uspješnost od Europske komisije. Cilj mu je bio poboljšati radne vještine i vještine potrebne u strukovnom obrazovanju učenika s intelektualnim teškoćama kako bi se olakšao prijelaz iz sustava obrazovanja u svijet rada.

Škola je iznimno aktivna u lokalnoj zajednici, pa i šire. Ostvaruje kvalitetnu suradnju s brojnim udrugama i ustanovama, a najviše se ponosimo suradnjom s redovnim srednjim školama na volonterskim radionicama. 

Za najinovativniji model volonterstva dobili smo nagradu ‘Otisak srca’ za poticanje vršnjaka bez teškoća na volonterski rad u našoj školi, a osim volonterstva prisutan je i humanitaran rad.