Već 70 godina Centar za kulturu Ribnjak svojim programima obogaćuje život Zagrepčana. Posebnu pozornost posvećuje umjetničkom stvaralaštvu djece i mladih. Od 2021. ravnateljica Centra je Pavlica Bajsić, koja se zalaže za dostupnost kulture raznim zajednicama

Poslušaj članak

Jedinstvenim projektom ‘Dan koji se pamti’ kultura se želi učiniti dostupnom oboljelim osobama, starijima ili djeci na kućnoj njezi. Projekt je pokrenut u suradnji s Gradom Zagrebom, Gradskim uredom za kulturu i civilno društvo te Domom zdravlja Zagreb – Istok.

Gospođo Bajsić, za početak možete li ukratko predstaviti projekt ‘Dan koji se pamti’?

– Okupili smo grupu umjetnika i umjetnica s kojima puno surađujemo u programima našeg Centra i osnovali prve mobilne timove kulture i umjetnosti, po uzoru na liječničke mobilne timove. S tim umjetnicima možemo provoditi više projekata koji se obraćaju ‘krhkima i ranjivima’, a svakako najveći je projekt ‘Dan koji se pamti’, unutar kojeg posjećujemo odrasle osobe na kućnoj skrbi i djecu u njihovom domu.

Osmislili smo program malih kućnih koncerata i to zaista različitih – od Ricarda Luquea i glazbe svijeta do Jelene Radan i grupe Meritas ili pak violinistice Tene Novak i male kućne klasike. Sviramo sve, od šlagera u izvedbi Matije Antolića i Ivane Starčević do predivnih, nježnih tonova portugalskog fada u izvedbi Jelene Radan i još pet – šest sličnih paketa. Za male heroje koji doma čekaju oporavak pripremili smo više različitih pripovjedačkih i lutkarskih iskustava. Sve je potpuno besplatno i potrebno je samo nazvati naš broj telefona te s našom koordinatoricom porazgovarati što bi za konkretnu situaciju bilo najprimjerenije.

Ovim projektom kroz umjetnost nastojimo vratiti teško oboljelim osobama osjećaj radosti, optimizma, utjehe i dostojanstva, te smanjiti osjećaj usamljenosti i olakšati bol. Svi skupa želimo potaknuti dijalog o tome kako kultura i umjetnost mogu postati dio sustava podrške – kao put prema ljudskijoj, toplijoj i smislenijoj skrbi.

Za umjetnike koji sudjeluju u projektu organizirat ćemo u okviru ovogodišnje manifestacije ‘Jednaki u kulturi’ nekoliko edukacija s inozemnim art-terapeutima, kako bi znali što ih otprilike čeka ‘na terenu’. Koristim priliku da od srca zahvalim svim umjetnicima koji su se odazvali na naš poziv da sudjeluju u ovom, ponekad teškom, programu.

Što je potaknulo ideju za ovaj projekt?

– Lani smo, promovirajući naše umjetničke radionice u domovima za starije, na odjelima za osobe oboljele od demencije i Alzheimera, kao i u sobama s palijativnim bolesnicima, organizirali jedan okrugli stol. Tada smo shvatili da je tema kvalitete života tisuća i tisuća osoba na dugotrajnoj kućnoj njezi, kao i osoba koje o njima brinu, gotovo nedotaknuta u javnom diskursu. Počeli smo s provedbom prije ljeta i imamo namjeru da postane stalan naš program, koji uživa punu podršku Grada Zagreba. Kućne posjete su koncipirane u trajanju od oko sat vremena i potpuno su besplatne.

Kakve je dosad rezultate projekt polučio?

– Reakcije svih obitelji u čijim smo kućama do sada bili upravo su nevjerojatne. Baš osjećamo da u domove ljudi koji su dugo na kućnoj skrbi donosimo i pronosimo radost s Ribnjaka. Gotovo svi nam ponavljaju da je to dan koji im je donio nježnosti i radosti za njih i njihove najmilije, doista pravi ‘Dan koji se pamti’. U nekoliko posjeta snimili smo i popratne filmiće koje možete vidjeti na našem YouTube kanalu.

Za koje kulturne sadržaje vlada najveći interes?

– Glazbene! Posebno vole Matiju Antolića. On je našao neki način komunikacije čak i s onima koji su dosta uznemireni, primjerice osobama s demencijom i Alzheimerom. Građani se prijavljuju dosta sramežljivo – imamo osjećaj da je projekt toliko dobar da ljudi teško mogu vjerovati da je i besplatan. Sada, nakon ljeta, naš telefon počeo je ozbiljnije zvoniti i tomu se veselimo.

Imate li kulturne sadržaje za osobe s invaliditetom i teškoćama u razvoju?

– Dobrodošli su svi koji su kod kuće iz raznoraznih razloga i ne mogu do umjetnosti. Inače Centar provodi niz projekata u Centru za autizam, u domovima s djecom s teškoćama u razvoju, sa slijepima i slabovidnima, tako da nam iskustva ne manjka.

Zasad se projekt provodi samo na području Zagreba. Planirate li kulturu donijeti u domove ljudima izvan Zagreba?

– To bi bilo lijepo, ali mi trenutno nemamo snagu koja je potrebna da se to sve organizira. Za tako nešto bila bi potrebna puno jača logistika i podrška drugih lokalnih zajednica. Ali može se prepisati naš model i rado ćemo pomoći u njegovom razvoju.

Koliko je značajan ovaj projekt za Centar Ribnjak? Kakav je osjećaj donijeti kulturu u domove ljudi koji zbog opravdanog razloga ne mogu do nje?

– Znamo da je to u Ribnjaku najveći i najvažniji projekt. Nekada nam bude teško, svi smo mi ljudi sa svojim osobnim povijestima i neke situacije nas svakako stisnu pri srcu. Neizmjerna je zahvalnost što danas, u ovom svijetu grubosti, imamo privilegiju umjetnost dovesti onima koji su najkrhkiji i time za njih stvoriti prostor ljepote, nježnosti i smisla.

Po vašem mišljenju, kakva je budućnost projekta?

– Nadam se, kao prvo, da će pomoći da otvorimo dijalog o skrbi u javnom prostoru i da je počnemo doživljavati kroz holistički pristup koji čovjeka promatra kao cjelinu – tijelo, um i duh – te da će društvo prepoznati umjetnost kao snažan alat za očuvanje dostojanstva, smisla i unutarnjeg mira u izazovnim životnim razdobljima. Nadam se i da će se ideja koju smo pokrenuli implementirati na drugim mjestima i širiti se uz podršku lokalne zajednice.

I za kraj, nadam se da je poruka koju smo poslali iz Ribnjaka – da nitko ne smije ostati sam u najtežim trenucima – jasna i glasna. U četvrtak, 30. 10. u 18 sati, u Ribnjaku pripremamo tribinu koju smo nazvali ‘Umjetnost u doba krhkosti – kada soba bolesnika postane pozornica’, a sve je to dio manifestacije ‘Jednaki u kulturi’ – tjedna inkluzije kojeg tradicionalno organiziramo u listopadu – pa vas od srca pozivam da se uključite u ovaj javni dijalog i dođete.

Udruga za Alzheimerovu bolest i druge demencije Nezaboravak osnovana je s ciljem pružanja podrške oboljelima i njihovim obiteljima te širenja svijesti o demenciji kao važnom javnozdravstvenom izazovu. O radu udruge, novootvorenom Centru Nezaboravak i važnosti edukacije razgovarali smo sa Sanjom Klajić Grotić, predsjednicom Udruge Nezaboravak

Poslušaj članak

Od kada postoji Udruga Nezaboravak, s kojim ciljem je nastala i koliko članova imate?

– Osnivačka skupština Udruge za Alzheimerovu bolest i druge demencije Nezaboravak održana je 1. srpnja 2025. Na skupštini se okupilo osam osnivača, od kojih se svatko na svoj način – kroz obitelj ili bliske osobe – susreo s izazovima demencije. Posebno ističemo da je više od polovice prisutnih bilo mladih ljudi, spremnih svojim znanjem i energijom obogatiti zajednički rad.

Udruga je osnovana s ciljem senzibiliziranja javnosti o Alzheimerovoj bolesti i drugim demencijama kao javnozdravstvenom prioritetu, promicanja preventivnih mjera te pružanja savjetodavne potpore oboljelima i članovima njihovih obitelji. Želimo stvoriti uvjete za što kvalitetniji život osoba s demencijom, uz poseban naglasak na edukaciju – kako šire javnosti, tako i obitelji i njegovatelja.

Edukacijom želimo potaknuti prepoznavanje ranih simptoma bolesti, razumijevanje njezinih faza i potrebu za ranim uključivanjem u terapiju, kao i informiranje o pravima oboljelih u zdravstvenom i socijalnom sustavu. Posebno važna tema naših aktivnosti jest prevencija sindroma izgaranja kod obiteljskih skrbnika, jer je skrb o oboljelima često fizički i psihički vrlo zahtjevna.

Udruga organizira tribine u različitim dijelovima Zagreba, jer su oboljeli od demencije najčešće starije dobi i teško pokretni, pa je važno doći do njih. Na tribinama naglašavamo da znanje ruši predrasude te potičemo ljude da bez straha i srama potraže liječničku pomoć ako primijete znakove kognitivnih poteškoća.

Naši su susreti obogaćeni i umjetničkim dodirom – glumica interpretira ulomke iz romana Elizabeth je nestala, kroz lik žene oboljele od Alzheimerove bolesti. Ti su nam susreti donijeli dragocjena iskustva i priče koje su oblikovale našu misiju i ciljeve. Tribine planiramo proširiti i na druge dijelove Hrvatske; prva takva održat će se 23. listopada 2025. u Slavonskom Brodu.

Trenutno brojimo 88 članova, a broj svakodnevno raste, što nas posebno veseli – osobito zato što nam se pridružuje sve više mladih.

Nedavno je otvoren i Centar Nezaboravak. Kako se on nadovezuje na rad udruge i koje benefite korisnici mogu očekivati?

– Centar Nezaboravak otvoren je 21. rujna 2025., na Svjetski dan borbe protiv Alzheimerove bolesti. Riječ je o mjestu podrške i razumijevanja namijenjenom osobama oboljelima od demencije, njihovim obiteljima i široj zajednici.

Centar je nastao slijedeći ciljeve udruge – zajedničkim djelovanjem osvijestiti važnost razumijevanja života s demencijom te izgraditi okruženje u kojem svatko može pronaći podršku, znanje i toplinu ljudskog dodira. Aktivnosti obuhvaćaju art i edukativne radionice pod vodstvom stručnjaka različitih profila te program pripreme za poludnevni boravak osoba s demencijom.

Edukativne radionice i art terapija nisu lijek za demenciju, ali stvaraju temelje za bolji svakodnevni život. Kroz znanje, kreativnost i zajedništvo, poboljšava se kvaliteta života oboljelih i njihovih obitelji. Naša je vizija organizacija poludnevnog boravka – sigurnog, stručno vođenog mjesta gdje bi oboljeli mogli provoditi dio dana, uz podršku educiranih profesionalaca. Takav boravak predstavlja dragocjen predah za obitelji i skrbnike, koji za to vrijeme mogu odmoriti ili obaviti svakodnevne obveze.

Recite nam više o aktivnostima koje Centar nudi osobama s demencijom i njihovim obiteljima.

– U Centru se kontinuirano održavaju edukativne i art radionice, a svake nedjelje organizira se druženje pod nazivom Nedjelja popodne i obitelj.

Edukativne radionice namijenjene su manjim grupama kako bi sudionici aktivno sudjelovali i razmjenjivali iskustva. One pružaju praktične informacije i emocionalnu podršku, a fokus je na edukaciji o prepoznavanju simptoma bolesti, komunikaciji s oboljelima te očuvanju vlastitog zdravlja skrbnika.

Art terapija omogućuje osobama s demencijom da kroz boje, oblike i kreativni izraz izraze emocije, sjećanja i doživljaje, čime se doprinosi očuvanju osobnog identiteta i osjećaja smirenosti. Sudjelovanje u radionicama potiče povezanost, smanjuje osjećaj usamljenosti te pozitivno djeluje na pažnju, koncentraciju i motoriku.

Nedjelja popodne i obitelj zamišljena je kao opušteno druženje uz sok i voće, tijekom kojeg oboljeli i njihovi bližnji provode vrijeme u ugodnom razgovoru, dijeljenju iskustava i međusobnoj podršci. Takva okupljanja smanjuju stigmu povezanu s demencijom i jačaju osjećaj zajedništva.

Kako će Centar biti financiran?

– Prostor, uređenje i trenutni rad Centra omogućeni su donacijama naših prijatelja, poznanika i podržavatelja. Budući da je udruga tek nedavno osnovana, još nemamo formalne uvjete za prijavu na projekte koje financiraju Grad Zagreb ili državne institucije.

No, naša ideja i misija nisu mogle čekati. Hrvatska je među najstarijim populacijama u Europi, a demencija najčešće pogađa naše bake, djedove, roditelje i druge članove obitelji. Kako se broj starijih građana u Zagrebu stalno povećava, smatrali smo nužnim odmah djelovati i ponuditi podršku, edukaciju i terapijske aktivnosti.

Iako još ne ispunjavamo sve administrativne uvjete za prijavu na javne natječaje, nastavljamo s radom zahvaljujući donacijama i podršci zajednice. Naš je cilj u skoroj budućnosti zaposliti stručnu osobu u stalni radni odnos, čime ćemo ostvariti uvjete za pristup natječajima i postati održiva, respektabilna organizacija u području skrbi o osobama s demencijom.

Kako će Centar surađivati s lokalnom zajednicom, zdravstvenim ustanovama i institucijama?

– Na razini lokalne zajednice upravo smo dogovorili sudjelovanje u obilježavanju Dana Stare Pešće. Na našem informativnom štandu posjetitelji će moći dobiti korisne informacije o preventivnim mjerama za očuvanje kognitivnog zdravlja te se upoznati s osnovnim testovima poput Mini-Cog testa i Mini Mental testa (MMSE).

Sudjelovanjem u ovakvim događanjima želimo senzibilizirati javnost o važnosti ranog prepoznavanja simptoma demencije, potaknuti razumijevanje i prihvaćanje oboljelih te ih usmjeriti na aktivnosti i podršku u našem Centru. Planiramo slične aktivnosti provoditi i u drugim dijelovima Zagreba.

S ravnateljem Doma zdravlja Zagreb – Istok ostvarili smo uspješnu suradnju kroz njihovo Savjetovalište za demencije. Na edukativnom predavanju o sindromu izgaranja sudjelovale su i koordinatorice palijativnih timova istog doma zdravlja. U suradnji s ravnateljem, glavnom sestrom i članovima tih timova pripremamo daljnje zajedničke projekte koji uključuju povezivanje s palijativnim i patronažnim službama, radi unaprjeđenja skrbi i rane intervencije kod osoba s demencijom. Cilj nam je ovu uspješnu suradnju proširiti i na druga dva zagrebačka doma zdravlja, kako bismo stvorili mrežu podrške koja povezuje zdravstvene i socijalne usluge na području cijelog grada.

Kako će biti osiguran stručni kadar i kontinuirana edukacija djelatnika i volontera?

– Stručni kadar osigurat će se kroz suradnju s educiranim stručnjacima iz područja zdravstvene i socijalne skrbi. Kontinuirana edukacija djelatnika i volontera provodit će se putem stručnih radionica i usavršavanja, u skladu s najnovijim spoznajama i standardima skrbi za osobe s demencijom.

Vaša poruka oboljelima i njihovim obiteljima?

– Važno je da svi zajedno – kao pojedinci, stručnjaci i zajednica – ulažemo napore kako bismo osobama oboljelima od demencije omogućili da što dulje zadrže svoja sjećanja, osjećaj identiteta i životnog kontinuiteta. Naša je zajednička odgovornost pružiti im pravovremeno i kvalitetno liječenje, odgovarajuću skrb i podršku u svakodnevnom životu, uz očuvanje njihova dostojanstva, poštovanja i osjećaja pripadnosti. Samo zajedničkim djelovanjem možemo stvoriti društvo koje razumije, prihvaća i s empatijom brine o osobama s demencijom.

Upravo osobe s invaliditetom najviše znaju što je potrebno mijenjati u sustavu, kaže saborska zastupnica iz stranke Možemo!

Poslušaj članak

Gospođo Miloš, u posljednje ste vrijeme glasno upozoravali na nepravilnosti oko (ne)isplate i izdavanja rješenja za inkluzivni dodatak. Što je zapravo korijen ovog problema, mislite li da odgovornost treba adresirati isključivo na ministra Marina Piletića, ili je možda riječ o devijacijama unutar samog sustava socijalne politike?

– Odgovornost je ministra koji je morao na vrijeme pripremiti sustav za provedbu Zakona.

U Saboru smo o Zakonu o inkluzivnom dodatku raspravljali još krajem 2023. godine. Tada smo upozoravali ministra, a na to ga je upozoravala i struka, da su sustav i radnici preopterećeni,  da je potrebno povećati kapacitete centara za socijalnu skrb i osigurati dovoljan broj vještaka kako ne bi došlo do velikih čekanja. No, ministar nas je tada uvjeravao, i to ne jednom, da će sve biti riješeno i da će svi dobiti naknadu na vrijeme.

Dvije godine nakon, vidimo nažalost da ljudi mjesecima čekaju na inkluzivni dodatak, a uistinu je tragedija da je 15.000 ljudi preminulo čekajući rješenja na inkluzivni dodatak.

Smatram da je to ogroman propust ministra Piletića i da bi za to jasno trebao preuzeti političku odgovornost i podastrijeti javnosti jasan plan kako će riješiti taj problem: koliko će novih vještaka angažirati, kako će  riješiti nedostatak radnika u centrima za socijalnu skrb i u kojem roku će napraviti takve iskorake.

Kao saborskoj zastupnici, u fokusu vašeg interesa upravo je socijalna politika. Što mislite, je li Hrvatska za trostrukog mandata premijera Plenkovića napravila značajan iskorak prema izgradnji društva jednakih mogućnosti?

– Nažalost, Vlada nije napravila značajan iskorak i smatram da je u sad već svom trećem mandatu trebala i treba napraviti puno više.

Glavni problem s kojim se naše društvo suočava danas je rastuće siromaštvo i nejednakosti, a sve to pogotovo je pogoršano stalnom inflacijom s kojom Vlada ne uspijeva izaći na kraj već nekoliko godina.

Unatoč obećanjima i strategijama, Vlada u svom trećem mandatu nije uspjela smanjiti siromaštvo nego je ono nažalost i raslo. Stopa rizika od siromaštva je za prošlu godinu iznosila 20,3 posto, a za neke skupine ona je još alarmantnija: svaki treći umirovljenik u Hrvatskoj je u riziku od siromaštva, više od polovica samaca u Hrvatskoj je u riziku od siromaštva, a posebno su ugrožene i osobe s invaliditetom.

Istovremeno, naš sustav socijalne skrbi je preopterećen, potrebna su velika ulaganja u infrastrukturu i razvoj socijalnih usluga, a trenutna ulaganja sigurno nisu dostatna da bi se riješio problem. Hrvatska značajno zaostaje za ulaganjima u socijalnu zaštitu za drugim zemljama Europske unije. Prema posljednjim podacima za 2023., Hrvatska i dalje zaostaje za prosjekom EU-a po udjelu socijalne zaštite u BDP-u.

Mi cijelo vrijeme inzistiramo na prijedlozima za koje smatramo da mogu poboljšati stanje naših najugroženijih.

Primjerice, već dvije godine inzistiramo na uvođenju univerzalnog dječjeg doplatka koji može smanjiti dječje siromaštvo. Tražimo adekvatne naknade koje mogu izvući ljude iz siromaštva, tražimo da se ubrzaju vještačenja za inkluzivni dodatak i osigura adekvatna plaća i uvjeti rada za osobne asistente, tražimo da se minimalna plaća računa prema stvarnim troškovima života i usklađuje dvaput godišnje zbog ovako visoke inflacije. To su samo neki od  prijedloga koji su u središtu rada našeg Kluba i na kojima ćemo nastaviti inzistirati.

Što, s ove vremenske distance, mislite o dva zakona koja ‘život znače’ osobama s invaliditetom – onom o inkluzivnom dodatku te o osobnoj asistenciji?

– Osobe s invaliditetom dugo su tražile i čekale na Zakon o inkluzivnom dodatnu i Zakon o osobnoj asistenciji i to su iznimno bitni zakoni za unapređenje nažalost izrazito teškog položaja osoba s invaliditetom u Hrvatskoj.

Te zakone pozdravljam kao nužne iskorake kojim bi osobe s invaliditetom konačno trebale ostvariti svoja prava –  pri čemu naglašavam da se tu ne radi o nekakvom nadstandardu kako je nekad vladajuća većina naglašavala, već o temeljnim pravima osoba s invaliditetom. Međutim, nisam zadovoljna provedbom ovih zakona.

Već sam objasnila problem s dugotrajnim čekanjima na inkluzivni dodatak, zbog čega je velik broj osoba s invaliditetom egzistencijalno ugrožen, pogotovo usred visoke inflacije i povećanih troškova života s kojima se suočavaju.

Po pitanju osobne asistencije, znamo da velik broj ljudi unatoč dobivenom rješenju o priznavanju osobne asistencije i dalje ne mogu pronaći osobnog asistenta jer naprosto nema dovoljno ljudi da rade taj posao. Smatram da se velik dio problema nalazi u neadekvatnim plaćama i uvjetima rada za osobne asistente (primjerice, rad na određeno, rad na nepunom random vremenu itd.).

Još jednom se vraćam na naše prijedloge pri donošenju Zakona: tražili smo i tražimo da se osigura puna satnica, stabilno zaposlenje i dostojanstvena plaća za osobne asistente, a najmanje plaća koja je usporediva s plaćama u sustavu socijalne skrbi i koja redovito raste s plaćama u sustavu socijalne skrbi. To je nužno kako bi se osigurao, ali i zadržao, dovoljan broj osobnih asistenata i kako bi se osobe s invaliditetom mogle uistinu ostvariti pravo na osobnog asistenta koje im jamči Zakon.

Brojne udruge koje okupljaju osobe s invaliditetom danas se žale kako jedva financiraju projekte i programe koji bitno podižu kvalitetu života njihova članstva. Neke od njih su i na korak do gašenja. Što institucije trebaju poduzeti da bi te udruge mogle normalno funkcionirati?

– Neke od ključnih usluga za osobe s invaliditetom ne pruža samo država, već i neprofitne organizacije, od terapija, edukacija, socijalne podrške pa i do primjerice usluga osobne asistencije. Dapače, s obzirom na manjak državnih kapaciteta, brojne udruge pružaju vitalne usluge za osobe s invalitetom, naročito u područjima van većih gradova.

Međutim, opstanak ovih usluga je ugrožen jer udruge koje pružaju usluge za osobe s invaliditetom ne mogu pokriti osnovne troškove zbog male cijene usluge koje Ministarstvo s njima ugovora. Zato im nažalost prijeti zatvaranje, a to za posljedicu može imati razoran učinak na živote korisnika.

Iz tog razloga smo u više navrata tražili da Ministarstvo za nedržavne pružatelje ponudi održivu cijenu usluge koja može pokriti njihove stvarne troškove i omogućiti stabilno pružanje usluga osobama s invaliditetom.

I za kraj, Vaša poruka djeci s teškoćama i osobama s invaliditetom?

– Primam često pitanja i prijedloge osoba s invaliditetom, na čemu puno zahvaljujem, jer moje iskustvo je da upravo osobe s invaliditetom najviše znaju što je potrebno mijenjati u sustavu. Spremna sam slušati, učiti i nastaviti se zajedno s vama zalagati za prava osoba s invaliditetom jer sam svjesna da je potrebno još jako puno toga napraviti kako bi se poboljšao uistinu težak položaj osoba s invaliditetom.