INTERVJU Darijo Jurišić – pravobranitelj za osobe s invaliditetom

Kako u primjeni izgledaju Zakon o inkluzvnom dodatku i Zakon o osobnoj asistenciji te koje su najčešće pritužbe osoba s invaliditetom, pročitajte u velikom intervjuu s Darijem Jurišićem

Gospodine Jurišić, prošlo je točno godinu dana otkad ste preuzeli funkciju pravobranitelja za osobe s invaliditetom. Koji Vam je kao pravobranitelju najveći izazov, te kako se nosite s pritiskom kojeg ta funkcija nosi?

Ne dobivam često ovako empatično pitanje… Mislim da će pravi odgovor pokazati vrijeme. Ono što u ovom trenutku znam i što mogu sa sigurnošću tvrditi je da moji suradnici i ja svo svoje znanje, stečena iskustva i vrijeme ulažemo u zagovaranje prava i koristi osoba s invaliditetom, djece s teškoćama u razvoju i njihovih obitelji, te da ćemo tim istim smjerom nastaviti i dalje. Nemjerljiv je doprinos koji su, i vidljivosti osoba s invaliditetom u našem društvu i uvođenju društvenog modela odnosa prema invaliditetu, dali prva pravobraniteljica Anka Slonjšak i Mira Pekeč-Knežević, zamjenica pravobranitelja u dva cijela mandata.

Njihova vizija, zalaganje i rad, kao i rad svih koji su bili dio Pravobraniteljstva učinili su da se i osobe s invaliditetom i invaliditet danas uzimaju u obzir prilikom donošenja novih propisa, da se osobe s invaliditetom i njihove predstavnike sve češće konzultira o rješenjima na državnoj, područnoj i lokalnoj razini, te da se naše preporuke, koje nisu pravno obvezujuće, ipak sve više i više uvažavaju. Vjerujem da će budući napori i nadalje doprinositi povećanju kvalitete življenja osoba s invaliditetom i njihovih obitelji. Ali ipak, još puno toga nije dobro, jer iako za brojna pitanja danas imamo dobro uređeni normativni okvir, još uvijek u praksi nismo na razini preuzetih međunarodnopravnih obveza i još uvijek osnovano tvrdimo da ostvarivanja prava osoba s invaliditetom nisu niti u jednom životnom području u potpunosti uređena. 

Kako ocjenjujete položaj osoba s invaliditetom na tržištu rada u Hrvatskoj? Koliko je zaposlenih, a koliko nezaposlenih osoba s invaliditetom te što bi se moglo napraviti kako bi se broj zaposlenih osoba s invaliditetom povećao?

Osobe s invaliditetom i dalje nisu ravnopravno zastupljene na tržištu rada. Osim problema neusklađenosti obrazovanja s potrebama tržišta rada, jedan od razloga svakako čine predrasude prema radnom potencijalu osoba s invaliditetom i nažalost još uvijek prevladava mišljenje da invaliditet predstavlja zapreku za rad, što danas već trebamo znati da nije. Pritužbe građana koji se nama obraćaju ukazuju da su osobe s invaliditetom (pre)često diskriminirane u postupcima zapošljavanja, ali i na radnom mjestu. Jedan od osnovnih razloga tome su i prepreke koje postoje u našoj okolini, a s kojima se osobe s invaliditetom moraju svakodnevno suočavati. Na primjer, neprilagođenost javnog prijevoza, fizička i komunikacijska nepristupačnost radnog mjesta, uskraćivanje razumne prilagodbe i slično. Međutim, neučinkovita i manjkava zakonska uređenja također još uvijek otežavaju položaj osoba s invaliditetom u svijetu rada. Zbog netransparentnosti natječajnih postupaka često sumnjaju da im je povrijeđeno pravo na jednako postupanje i teško dokazuju kršenje prava na osnovi invaliditeta u postupcima zapošljavanja. Također, većinom su uvjereni da je zapošljavanje u državnim i javnim službama netransparentno i da se pogoduje unaprijed poznatim kandidatima.

Ne možemo ne istaknuti kako je jaz u zapošljavanju osoba s invaliditetom u Hrvatskoj među najlošijim u Europskoj uniji. Razlika između osoba s invaliditetom i osoba bez invaliditeta rezultira kod nas jazom u zapošljavanju osoba s invaliditetom od 39,2% dok je ukupni prosjek države članice Europske unije oko 21,5%. Preveliki broj osoba s invaliditetom ili gotovo njih polovica (oko 53%) nemaju završenu osnovnu školu ili imaju samo osnovnoškolsko obrazovanje, 33% srednju stručnu spremu, a svega 6% visoku ili višu stručnu spremu. Ipak i unatoč i usprkos takvoj obrazovnoj strukturi ima i određenih pozitivnih pomaka. Prema evidenciji Hrvatskog zavoda za zapošljavanje tijekom 2024. godine zaposleno je 4.399 osoba s invaliditetom. U odnosu na prošlu godinu, kada je zaposleno 3.645 osoba s invaliditetom, broj zaposlenih je povećan za 20,7%. Općenito gledajući kretanje zaposlenosti osoba s invaliditetom, u posljednje četiri godine imamo mali, ali kontinuirani rast. Najviše zaposlenih je u dobi između 20 i 24 godine, njih 852 (19,4%), slijede osobe u dobi od 25 do 29 godina (687 ili 15,6%) te u dobi od 15 do 19 godina (470 ili 10,7%).

Najveći broj osoba s invaliditetom zaposlenih tijekom 2024. godine prije zaposlenja bili su u evidenciji Hrvatskog zavoda za zapošljavanje do godinu dana, ukupno 3.272 osobe s invaliditetom tj. 74,4% od ukupnog broja zaposlenih osoba s invaliditetom.

Zbog svega toga postojeći sustav poticaja pri zapošljavanju osoba s invaliditetom potrebno je nadopunjavati novima za kojima itekako postoji potreba. Veliki dio problema leži i u dugogodišnjim preranim umirovljenjima i u tom kontekstu neprepoznavanja uloge profesionalne rehabilitacije od strane predviđenih naručitelja ovih usluga, a s ciljem očuvanja preostalih radnih sposobnosti i što duljeg ostanka u svijetu rada.

Jedan od najvećih problema osoba s invaliditetom na razini cijele Hrvatske je svakako pristupačnost – kako u prometu, tako i u javnim ustanovama. Imate li neku ideju kako bi se taj problem u budućnosti mogao popraviti?

Od 2017. godine kontinuirano pratimo ispunjavanje obveze osiguravanja pristupačnosti građevina i prostora u kojima djeluju državne ustanove i institucije koje su za osobe s invaliditetom važne zbog ostvarivanja prava i usluga u različitim životnim područjima (socijalna skrb, zdravstveno i mirovinsko osiguranje, zapošljavanje, vještačenje) i o tome izvještavamo u našim izvješćima o radu koje svake godine podnosimo Hrvatskom saboru. Naime, pristupačnost građevina u kojima djeluju državne ustanove i institucije od iznimne je važnosti za osobe invaliditetom, kako za one koje kao nositelji određenih prava trebaju podnositi zahtjeve, komunicirati s različitim službama, savjetovati se i obavljati druge radnje, tako i za one koji rade ili se žele zaposliti u državnoj i javnoj službi na ravnopravnoj osnovi s ostalima.

Danas možemo zaključiti kako unatoč znatnim i vidljivim pozitivnim pomacima u osiguravanju pristupačnosti poslovnih prostora u kojima se obavljaju poslovi iz djelokruga javnopravnih tijela – još uvijek postoje brojne prepreke zbog kojih osobe s invaliditetom nemaju odgovarajući i potrebni pristup državnim i javnim ustanovama i institucijama na ravnopravnoj razini s ostalim građanima. Uvažavajući i podržavajući svake godine sve dostupnije mogućnosti koje građani imaju u odnosu na pristup javnim tijelima putem mrežnih i elektroničkih servisa, ipak brojne osobe s invaliditetom još uvijek radi ostvarivanja različitih prava i usluga moraju osobno pristupati u prostore različitih javnih i državnih institucija, a još uvijek postoje brojne prepreke zbog kojih osobe s invaliditetom tamo nemaju odgovarajući pristup.

Treba naglasiti da pristupačnost predstavlja osnovni preduvjet za uključivanje osoba s invaliditetom u život zajednice, a osiguranje pristupačnosti obveza je koja proizlazi iz međunarodnih dokumenata koje je Republika Hrvatske potpisala i ratificirala, kao i obveza koju propisuju nacionalni zakoni i propisi. Moram istaknuti kako odgode i dugotrajnost pregovora, planiranja i provedbe projekata kojima se osiguravaju u pojedinim slučajevima i kod pojedinih institucija elementi pristupačnosti i dalje su često obilježje izvješća koja zaprimamo vezano za pristupačnost institucija osobama s invaliditetom.

Odgovor na ove probleme i izazove vidimo u učinkovitijem i efikasnijem korištenjem dostupnih financijskih sredstava iz svih mogućih izvora, sve u svrhu ubrzanja postupaka osiguranja pristupačnosti. Dio rješenja je sigurno i dodatno educiranje svih onih zaduženih za osmišljavanje projekata, provođenje javne nabave i ostale radnje u sklopu aktualnih projekata obnove, izgradnje i uređivanja prostora, sve kako bi se podigla razina svijesti o specifičnim zahtjevima pristupačnosti za osobe s invaliditetom, uključujući razumijevanje zakonskih obveza, standarda pristupačnosti i potreba osoba s invaliditetom i što je posebno važno – sve to u svim fazama projekata. Ideja i preporuka koje bi mogle u budućnosti znatno pomoći rješavanju ove vrste problema vidimo i u uključivanju predstavnika osoba s invaliditetom u procese odabira elemenata pristupačnosti kako bi oni svojim prijedlozima pomogli pri odabiru rješenja koja će u potpunosti zadovoljiti potrebe svih, neovisno o vrsti invaliditeta. Pozitivni primjeri iz prakse, nažalost još uvijek pretežito iz inozemstva, potvrđuju kako argument da je građevina zaštićena kulturno dobro nije i ne smije biti opravdanje za neosiguravanje pristupačnosti.

Parkirališnu kartu za osobe s invaliditetom dobio je velik broj ljudi, a broj parkirališnih mjesta za osobe s invaliditetom nije se povećao u skladu s time. Jesu li nadležni svjesni tog problema i razmišlja li se o mogućim rješenjima?

Čini mi se kako svi moramo biti svjesni da zbog sve većeg broja automobila u našim gradovima i zbog njihovih sve većih gabarita, vjerojatno više nikada neće biti dovoljno parkirališnih mjesta za sve.

S obzirom na to, definitivno parkiranje na mjestima rezerviranim za pakiranje vozila osoba s invaliditetom postaje sve veći problem u brojnim sredinama. Kada govorimo o parkirališnim kartama, i podaci i javljanja građana ukazuju da ima i onih sredina u kojima s obzirom na prijašnji broj korisnika znaka pristupačnosti danas manje osoba s invaliditetom je ostvarilo pravo na Europsku parkirališnu kartu. Svaka sredina na svoj način pokušava riješiti probleme vezane općenito za sav promet u mirovanju na svom području, ali naš prioritet postaje cilj da se njihov broj nikako ne smanjuje. Osiguravanje mogućnosti parkiranja na temelju važeće parkirališne karte morati će se u budućnosti ostvarivati još djelotvornijim kontrolama parkiranja, ali i strožim kažnjavanjima svih vrsta zlouporaba i onih koji uopće nemaju parkirališnu kartu za osobe s invaliditetom, ali i onih osoba s invaliditetom koje svoju parkirališnu kartu daju drugima  na korištenje.

Parkirana vozila u kojima nije propisno istaknuta Europska parkirališna karta za osobe s invaliditetom, zlouporaba tuđe parkirališne karte i parkiranje na ovim mjestima iako osoba s invaliditetom nije u vozilu, parkiranje preblizu ili djelomično preko obilježenih parkirališnih mjesta bez ostavljanja dovoljnog razmaka potrebnog da osoba s invaliditetom izađe iz svog vozila, najučestaliji su prekršaji koji ukazuju na još uvijek nedovoljnu razinu svijesti društva o važnosti pristupačnih parkirališnih mjesta za osobe s invaliditetom. Posebno je zabrinjavajuća spoznaja kako osobe s invaliditetom koje zbog izostanka pravovremenog sankcioniranja prekršitelja same pokušaju ukazati na nepropisno parkiranje, često budu verbalno i gotovo fizički napadnute od samih prekršitelja. Tu razinu i prometne i ljudske kulture tek moramo kod nas dosegnuti.

Što mislite o Zakonu o inkluzivnom dodatku te kako ste zadovoljni njegovom primjenom?

Možemo reći da je prošlu 2024. godinu definitivno u vezi svih prava osoba s invaliditetom obilježila primjena Zakona o inkluzivnom dodatku i Zakona o osobnoj asistenciji, kao svojevrsnih novih prava u takvim oblicima u sustavu socijalne zaštite. Zbog toga je kod nas udio pritužbi koje su se odnosile na ova prava prešao dvije trećine od ukupnog broju svih zaprimljenih pritužbi.

Zakon o inkluzivnom dodatku donesen je 2023., s primjenom od 1. siječnja 2024. godine. Danas on obuhvaća dosadašnje četiri naknade – osobnu invalidninu, doplatak za pomoć i njegu, uvećani dječji dodatak i naknadu do zaposlenja, a njime je definirano pet razina potpore s osnovnim kriterijem za određivanje razine po vrsti, težini invaliditeta i dobi. Inkluzivni dodatak je novčana naknada koju ostvaruju osobe s invaliditetom radi prevladavanja prepreka i lakšeg uključivanja u život zajednice. Ta je naknada dugo očekivana od cijele zajednice osoba s invaliditetom, s obzirom na najave da će po svojoj visini biti realnija u odnosu na dodatne potrebe osoba s invaliditetom, a pri tome je uglavnom potpuno neovisna od drugih prihoda ili imovine. Dakle, to nije naknada za život ili za osiguravanje egzistencije, poput plaće ili mirovine, nego se radi o kompenzirajućem dodatku koji bi prije svega trebao pomoći osobi s invaliditetom za snošenje troškova koje osoba bez invaliditeta nema, a kako bi bila ravnopravno uključena u zajednicu.

U postupanjima po pritužbama i uvidima na temelju provedenih ispitnih postupaka kod ostvarivanja prava na inkluzivni dodatak uočavamo često manjkava postupanja stručnih radnika kada se radi o kompleksnijim postupcima zaštite prava, ali i interesa osoba s invaliditetom, zbog čega smo zabrinuti kako u Hrvatskoj imamo nedostatak ključnih resursa za kvalitetniju provedbu ovog Zakona. Pri tome mislim prije svega na dovoljan broj socijalnih radnika i vještaka te manjak logističke podrške sustava.

Projekcija o broju mogućih korisnika inkluzivnog dodatka kod donošenja Zakona o inkluzivnom dodatku bila je oko 150.000 osoba. Od samog početka primjene Zakona, očekivane projekcije daleko su premašene, te je ta brojka danas u 2025. godini blizu 300.000 postupaka. Pri tome se radi o osobama s određenim bolestima ili stanjima, ali naglašavamo ukoliko nije utvrđeno da su zbog tih stanja nastale dugotrajne posljedice u vidu značajnog smanjenja sposobnosti ili nesposobnosti obavljanja svakodnevnih životnih aktivnosti u brizi za sebe, u kretanju i u zadovoljavanju svakodnevnih životnih potreba, u tom slučaju govorimo o bolesti, ali ne i o invaliditetu.

Dakle, možemo zaključiti kako je inkluzivni dodatak pristup ostvarivanju prava koji smo dugo i zagovarali i očekivali, da su socijalne naknade značajno povećane za gotovo sve kategorije osoba s invaliditetom, zbog čega i mnogi korisnici ranijih prava izražavaju zadovoljstvo visinom nove naknade. Što se tiče postupaka utvrđivanja prava na inkluzivni dodatak, prema našim saznanjima ti su postupci gotovo u potpunosti dovršeni u okviru zakonskog roka za ranije korisnike prava na osnovi invaliditeta. Sada pak zaprimamo pritužbe onih građana koji se po prvi put obraćaju radi ostvarivanja prava na osnovi invaliditeta, konkretno inkluzivnog dodatka, a koji ranije nisu bili korisnici naknada koje su se mogle ostvariti na temelju invaliditeta.

6. Kako ste zadovoljni provedbom Zakona o osobnoj asistenciji? Manjak asistenata je goruće pitanje za mnoge osobe s invaliditetom.

Osobna asistencija je provedbom Zakona o osobnoj asistenciji napokon postala sustavno osigurana i besplatna za gotovo sve korisnike, a ne više ovisna o projektima organizacija civilnog društva.

Pritužbe koje danas zaprimamo uglavnom se odnose na zakonsko ograničenje satnice koju mogu ostvariti osobe s invaliditetom prema vrsti i težini invaliditeta, pri čemu najveći broj osoba ne može ostvariti uslugu više od četiri, odnosno osam sati dnevno, što smatraju nedovoljnim za svakodnevni život i potrebe osobe. Što se tiče zakonskih odredbi, najviše je pritužbi na ograničenje satnice zbog obiteljskog statusa. Tako će osoba s tjelesnim oštećenjem i Barthelovim indeksom od 0 do 20 ostvariti uslugu u trajanju od 16 sati dnevno samo ukoliko živi sama, a uz Barthelov indeks od 21 do 35 može ostvariti samo četiri sata usluge, osim ako živi sama, kada može ostvariti do osam sati dnevno. Ovo je značajno ograničenje za osobe s invaliditetom koje većinom i žive u obitelji, ali žive s npr. starim roditeljima koji im ne mogu pružiti odgovarajuću pomoć zbog dobi i zdravstvenog stanja ili su u kućanstvu sa supružnikom koji je zaposlen, te nije u mogućnosti pružati pomoć svojem supružniku.

Smatramo da je svakako potrebno kroz očekivanu evaluaciju provedbe ovog Zakona utvrditi na koji način on utječe na kvalitetu života osoba s invaliditetom, kao i efekte ograničavajuće satnice, posebno za one kategorije osoba s invaliditetom koje sada ostvaruju svega četiri sata dnevno osobnog asistenta. Nadamo se da će rezultati evaluacije i prijedlozi biti razmotreni i donijeti daljnje poboljšanje ove izuzetno važne usluge za osobe s invaliditetom.

Koje su najčešće pritužbe koje primate od osoba s invaliditetom? Mijenja li se slika, statistika najčešćih problema kako vrijeme odmiče ili smo još u glibu istih starih prepreka jednakosti?

Osobe s invaliditetom nam se iz godine u godinu pritužuju na različita područja što je i za očekivati budući da su i za osobe s invaliditetom, kao i za sve druge građane, jednako važna sva životna područja, a ne samo područja zdravstvene i socijalne zaštite, što je česta predrasuda šire, ali nažalost i one stručne javnosti. Ipak mogu izdvojiti da se osobe s invaliditetom, članovi njihovih obitelji, predstavnici udruga, ali zanimljivo i sve više građani koji sami nisu osobe s invaliditetom, ali žele reagirati, najčešće pritužuju na područja socijalne zaštite, pristupačnost i mobilnost, zapošljavanja i rada, te potom područja odgoja i obrazovanja, zdravstva, mirovinsko osiguranje, pravosuđe, suzbijanje nasilja, sport i ostalo.

Neka poruka za kraj?

Naša iskustva ukazuju kako, unatoč znatnim pozitivnim promjenama normativnog okvira, ali i brojnim poticajnim mjerama koje su danas na raspolaganju za osiguravanje izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom u različitim životnim područjima, još uvijek postoji potreba za podizanjem razine svijesti cijelog društva o tome što svatko od nas, kao pojedinac ili kao dio nekog sustava, u svom području i života i rada može učiniti kako bismo izgradili inkluzivnije okruženje u kojemu će  djeca s teškoćama u razvoju i osobe s invaliditetom imati zaista jednake mogućnosti kao i ostali građani Republike Hrvatske.

Ipak, zabrinjavajuće je kako je rizik od siromaštva i socijalne isključenosti u Hrvatskoj za osobe s invaliditetom značajno veći kod osoba s invaliditetom nego što je kod osoba bez invaliditeta i nastavit ćemo na to ukazivati u našem radu.