Bilo je poprilično izazovno na kazališne daske postaviti tekst koji glumci izvode na znakovnom jeziku

Jučer je u zagrebačkoj Maloj sceni bila pomalo naelektrizirana atmosfera pred izvođenje kazališne predstave na znakovnom jeziku ‘I anđeli imaju etički kodeks’.

Ništa neobično, budući da cijeli glumački ansambl čine isključivo naturščici – gluhoslijepe osobe i njihovi komunikacijski posrednici. Uglavnom je riječ o članovima i suradnicima Saveza gluhoslijepih osoba Dodir. Pozitivna trema i uzbuđenje pred samu premijeru glumcima je očito pomogla, budući da je njihovu izvedbu publika honorirala glasnim pljeskom.

Scenarij potpisuje Elizabeta Tarczay, koja se u predstavi ponajprije bavi etičkim kodeksom koji vrijedi za komunikacijske posrednike, a uz ostalo tumači i zašto gluhoslijepe osobe te prevoditelje zovu ‘anđeli u crnom’.

Bilo je poprilično izazovno na kazališne daske postaviti tekst koji glumci izvode na znakovnom jeziku. No ne i za mladu kazališnu redateljicu Niku Bokić, koja je predstavu podijelila u nekoliko vinjeta iz života komunikacijskog posrednika za gluhoslijepe osobe. Predstava na šaljiv način ukazuje na greške koje ponekad čine komunikacijski posrednici, a u ponovljenin scenama pokazuje način na koji se pravilno komunicira s korisnikom.

Redateljicu Bokić pitamo gdje je našla inspiraciju za predstavu i na koji je način komunicirala s glumcima, budući da sama nije posve usvojila znakovni jezik.

– Znakovni jezik samo natucam. No iz čisto lingvističke perspektive bili su mi fascinantni znakovni jezici općenito, pa sam u Savezu Dodir upisala tečaj znakovnog jezika, koji sam ljetos i završila. Glumce u ovoj predstavi, dakle komunikacijske posrednike i korisnike njihovih usluga, upoznala sam ranije volontirajući u Dodiru. U ovoj predstavi glume tri čujuće i tri gluhe i nagluhe osobe, tako da teret rada s glumcima nije bio samo na meni, što je jako dobro funkcioniralo – kaže redateljica Bokić.

Na kazališnim se daskama po prvi puta okušala i Mateja Tutiš, koja je u stvarnom životu komunikacijska posrednica jednoj gluhoslijepoj učenici.

– Naš cilj je kroz ovu predstavu pokazati koliko je posao komunikacijskog posrednika važan. Jer bez nas gluhoslijepe osobe teško bi se snalazile u svakodnevnom životu, u društvu općenito. No naš se posao nerijetko podcjenjuje i prolazi ispod radara javnosti. Osjećam veliku odgovornost dok radim u školi, jer trudim se da moja korisnica dobije isto znanje i informacije kao i njezini čujući razredni kolege, a to nije uvijek jednostavan zadatak – veli nam Mateja.

Kroz ovaj program Hrvatski savez za rijetke bolesti educirat će 24 stručna djelatnika odgojno-obrazovnih ustanova kako bi njihove ustanove stekle kapacitete za prilagodbu odgojno-obrazovnog okruženja potrebama djece s rijetkim bolestima

Hrvatski savez za rijetke bolesti poziva roditelje da se uključe u edukativni program koji se provodi u sklopu projekta ‘Resursni centar – unapređenje kvalitete života djece s rijetkim bolestima’.

Cilj projekta je educirati stručni tim vrtića i škola s područja grada Zagreba – učitelje, stručne suradnike i drugo osoblje – te ih upoznati s potrebama djece koja žive s rijetkim bolestima i njihovih obitelji.

Edukacija obuhvaća medicinski, sociološki i psihološki aspekt života s rijetkim bolestima, s naglaskom na razumijevanje, podršku i inkluziju djece u vrtićkom i školskom okruženju.

Roditelji su pozvani da prijave vrtić ili školu koju njihovo dijete pohađa kako bi se organizirala edukacija i pomoglo stručnom timu da bolje razumije i podrži njihovo dijete.

Istodobno, vrtići i škole mogu se prijaviti kako bi stekli znanja i alate koji će im pomoći u stvaranju sigurnog, podržavajućeg i inkluzivnog okruženja za svako dijete.

Djeca s rijetkim bolestima u obrazovnom sustavu često se suočavaju s preprekama koje se mogu izbjeći pravovremenim informiranjem i edukacijom. Cilj Saveza je osigurati da odgojno-obrazovni djelatnici imaju konkretna znanja i alate kako bi prepoznali specifične potrebe djece s rijetkim bolestima, učinkovito komunicirali s roditeljima te uspješno prilagodili pristup i okruženje. Na taj se način stvaraju uvjeti da svako dijete ima jednaku priliku za uključivanje, učenje i razvoj u vrtiću ili školi.

Predsjednica Saveza, Sara Bajlo, istaknula je kako ih veseli što interes za edukaciju postoji i izvan Zagreba, što pokazuje da je tema važna i na nacionalnoj razini te da će Savez nastaviti razvijati slične projekte i u budućnosti.

– Za ovaj projekt smo dobili skromna sredstva, no iskoristili smo ih tako da ostvarimo maksimalan učinak. Nadamo se da će u budućnosti biti osigurana i snažnija podrška kako bismo program mogli proširiti i uključiti još više ustanova, stručnjaka i djece – poručila je Bajlo.

Kroz ovaj program Hrvatski savez za rijetke bolesti educirat će 24 stručna djelatnika odgojno-obrazovnih ustanova – članove stručnih timova, nastavnike i odgojitelje – kako bi njihove ustanove stekle kapacitete za prilagodbu odgojno-obrazovnog okruženja potrebama djece s rijetkim bolestima.

Svi zainteresirani mogu dobiti dodatne informacije i prijaviti se putem email adrese rijetke.bolesti@gmail.com, a rok za prijave je prosinac 2025. godine.

Popričali smo s Viktorom Jozićem, predsjednikom Parasportskog saveza Grada Samobora i Udruge osoba s invaliditetom Sinergija

Poslušaj članak

Poštovani gospodine Joziću, nedavno ste preuzeli funkciju predsjednika novoosnovanog Parasportskog saveza Grada Samobora. Koji su zadaci stavljeni pred Vas po preuzimanju funkcije, te koji će biti Vaš prvi konkretan potez kao predsjednika Saveza?

– Što se tiče mojih zadataka, na funkciji predsjednika je da se brine o zakonitosati rada Saveza. Nadalje, na meni je da potičem sam razvoj i brinem oko financijskog poslovanja Saveza i udruga koje su dio Saveza. Također, jedna od glavnih zadaća je i poticanje što većeg broja osoba s invaliditetom da se uključe u parasport.

Isto tako, brinem se oko stručnog rada sa sportašima kroz projekt Hrvatskog paraolimpijskog odbora ‘Jačanje sustava prasporta’. To na lokalnoj razini možemo nadograditi i još više razviti kako bi svaki klub od Grada dobio trenere koji će raditi u parasportu s djecom s teškoćama u razvoju i osobama s invaliditetom.

S obzirom na to da su parasportaši jedna specifična skupina sportaša, mi se također brinemo o njihovoj zdravstvenoj skrbi, ali i o gradnji infrastrukture za parasport. Radi se o potpuno drugačijoj infrastrukturi koja uključuje puno stvari koje osobe bez invaliditeta ne trebaju. To se ponajprije odnosi na pristup. Pristup dvoranama i sportskim terenima, pristup tuševima u dvoranama, ali i prilagođena vozila za prijevoz osoba s invaliditetom. To su temeljne zadaće predsjednika Saveza i njegovog tima.

Moj prvi potez bit će osigurati financiranje rada parasportskih klubova kroz javne potrebe u parasportu. Mi ćemo biti ti koji ćemo provoditi javne potrebe u parasportu. Nećemo više biti dio sportskog saveza Grada Samobora u kojem je bila specifična točka sport osoba s invaliditetom. Mi nismo specifični program, sustav parasporta je redoviti program. S obzirom na to da ni jedna organizacija parasportske aktivnosti ne financira u 100% iznosu, jedan dio stučnog rada imat ćemo preko HPO-a, jedan preko županijskog parasportskog saveza, a željeli bismo da se i lokalna zajednica uključi. Nadalje, sufinancirat ćemo parasportska natjecanja. Redovito funkcioniranje parasporta u Gradu Samoboru naša je temeljna zadaća.

Samoborski parasportaši već godinama ostvaruju zapažene rezultate, kako na domaćim tako i na međunarodnim natjecanjima. Kako to da se Parasportski savez Grada Samobora tek sada oformio?  

– Kako bi se oformio parasportski savez, trebaju postojati tri kluba. S obzirom na to da smo godinama imali samo Parastolnoteniski klub Synergia Samobor i da je tek 2020. godine osnovan paraatletski klub, a prije par godina i Judo klub ISHI, mi smo tražili najbolji način da osnujemo savez.  Mislim da smo ga osnovali u pravom trenutku jer smo čekali strateške dokumente. Kada je donesena Strategija o razvoju sporta Grada Samobora koja je predviđala osnivanje parasportskog saveza, tek smo onda dobili pravi signal da je vrijeme da krenemo s osnivanjem Saveza. Nakon donošenja nacionalne Strategije o razvoju parasporta i gradske strategije o razvoju sporta u koju je bio uključen i parasport, smatrali smo da je vrijeme da krenemo u osnivanje Parasportskog saveza Grada Samobora.

Što je to što samoborskom parasportu još nedostaje, a što ćete vi kao Savez nastojati poboljšati kako bi rezultati samoborskih parasportaša bili još bolji?  

– Na prvom mjestu bit će nam poboljšanje infrastrukture. Trenutačno nemamo adekvatnu atletsku stazu ni atletsku dvoranu. Za parasolnoteniski klub imamo dvoranu koja nije potpuno adekvatna za naš rad. Isto tako, Judo klub osoba s invaliditetom ISHI djeluje u sklopu Judo kluba Profektus, tu ćemo također napraviti jedan iskorak, iako oni dobro funkcioniraju jer ta dva kluba vode isti ljudi. Trenutno smo u dogovorima s Gradom Samoborom oko proširenja infrastrukture za atletski klub i paraatletski klub, kao i za prastolnoteniski klub Synergia Samobor. Također će se raditi na izgradnji i proširenju samostalnog sustava za Judo klub ISHI.

S druge strane, sljedeća godina je jako važna. Slijedi nam Svjetsko prvenstvo u parastolnom tenisu, pripreme za Paraolimpijske igre za atletiku. Isto tako, iako je Judo još uvijek ‘adaptivni’, on ima veliku inkluzivnu ulogu kod sportaša s invaliditetom u društvo i to se nikako ne smije zanemariti. Taj sport trenutno nije na razini profesionalnog natjecanja, ali će to jednog dana svakako biti, stoga moramo sve pripremiti do tada. Ako u sve to uspjemo uključiti i trenere barem na pola radnog vremena, biti ćemo zadovoljni.

Kako se Savez financira te u što će se sredstva najviše ulagati?

– Kada odbijemo režijske troškove, željeli bi da nam što više novaca ostane za natjecanja. S obzirom na to da sljdeće godine imamo svjetsko prvenstvo u parastolnom tenisu, a počinju se skupljati bodovi i u atletici za Paraolimpijske igre, naš će atletičar morati nastupiti na minimum tri Grand Prix natjecanja, a mi ćemo nastojati da nastupi na pet turnira. Jedan dio će financirati Hrvatski paraatletski savez, drugi dio Parasportski savez Zagrebačke županije, dok će treći dio financirati Grad Samobor.

S druge strane, što se tiče parastolnog tenisa, Pavao Jozić morati će nastupiti na najmanje osam turnira, od čega barem dva interkontinentalna. Troškovi su veliki, stoga ćemo nastojati izabrati one turnire koji su za njega najpovoljniji. Kada šaljete atletičara na samo tri turnira ili stolnotenisača na šest umjesto njih osam, on nema pravo na pogrešku jer mu to ne dozvoljavaju financije. Zbog toga ćemo razgovarati s Hrvatskim parastolnoteniskim savezom koliko će biti podržan njegov program, a koliko će biti podržan od Županijskog parasportskog saveza i Parasportskog saveza Grada Samobora. Isto ćemo napraviti i za atletiku.

Isti problem imamo i s financiranjem putovanja naših judaša kojima treba velika pratnja kada idu na inozemna natjecanja. Fokus će biti na financiranju redovitog rada klubova i sportskih manifestacija.  

Kako bi ocijenili stanje parasporta u Hrvatskoj danas i što bi se moglo napraviti kako bi se ono podiglo na razinu više?

– U zadnjih pet godina napravljen je velik iskorak u smislu osiguravanja stručnog rada po klubovima. U početku je to bilo ‘Jačanje sustava članica HPO-a’, dok je danas to ‘Jačanje sustava parasporta u Republici Hrvatskoj’. To je puno jači projekt koji je uključio stručne radnike iz svih krajeva Hrvatske. Problem je u tome što mi nemamo velike baze iz kojih bi dobivali nove parasportaše u klubovima, tu smo još uvijek na početku, to je polje na kojem se još puno može napredovati. Ono što je porazno je činjenica da u Hrvatskoj ima oko 3000 registriranih parasportaša u svim sportovima, dok sam Grad Samobor ima 4500 sportaša. Premali broj osoba s invaliditetom se bavi sportom. Upravo u tom području HPO mora napraviti nove programe i smisliti način kako doći do roditelja.

Mi na razini cijele Hrvatske imamo oko 100 sportaša mlađih od 18 godina, to je zato što se djeca prekasno uključuju u sport. Moramo biti više prisutni u terapeutskim centrima, orijentacijskim centrima i bolnicama kako bi bolje i više upoznavali roditelje o dobrobitima bavljenja sportom. Kada bi se barem 10% njih bavilo parasportom, bili bismo na 60.000 parasportaša, ali to na žalost nije tako. Tu moramo napraviti iskorak na nacionalnoj, regionalnoj i lokalnoj razini. Trebaju se napraviti novi programi i na drukčiji način pristupiti razvoju parasporta.

Nedavno ste primili nagradu Grada Samobora za životno djelo za izniman doprinos unapređenju prava i položaja osoba s invaliditetom te za sportsko djelovanje. Što ta nagrada znači za Vas?

– Nagradu sam primio za rad na promociji i zaštiti prava osoba s invaliditetom i za sportsko djelovanje gdje smo godinama jako dobri. Ova nagrada je potvrda da smo svih ovih godina dobro radili. Drago mi je da je Grad Samobor to prepoznao. Moram naglasiti da to nije samo moja nagrada, nego nagrada svih mojih suradnika koji su marljivo radili da bi se prava osoba s invaliditetom mogla implementirati u našu lokalnu zajednicu.

Ali ovo nije kraj, ovo je tek početak. Još moramo riješiti tri velike teme, a to su infrastruktura, adekvatni starački dom i organizirani smještaj za osobe s invaliditetom te gradnja Centra inkluzivnih usluga koje smo dogovorili s Gradom. On je dio četverogodišnjeg razdoblja u kojem će Grad također djelovati. Danas osobe s invaliditetom teško dolaze do fizikalne terapije, logopedskih i psiholoških usluga. Mi želimo osnovati inkluzivni centar koji će sve te usluge učiniti pristupačnim osobama s invaliditetom.  

Udruga osoba s invaliditetom Sinergija slavi 30 godina postojanja, Vi ste njezin predsjednik već dugi niz godina. Na koji dio svog rada ste najponosniji?

– Bilo je vrhunskih ljudi prije mene koji su razvili projekte, jedna od njih svakako je bivša predsjednica Jadranka Guštin koja je pokrenula projekt osobne asistencije koji smo mi kasnije razvili. Također, pokrenula je niz drugih projekata kao što je informatičko osposobljavanje osoba s invaliditetom, projekt koji je rađen s Pučkim učilištem u Gradu Samoboru. Tu su naši članovi bili obučavani za webdizajnere i poznavanje rada na računalu. Kasnije smo više stavili naglasak na naše kreativne i edukativne radionice te smo se više počeli baviti zapošljavanjem osoba s invaliditetom i ostvarivanjem svih statusnih prava koje je osobama s invaliditetom omogućila Republika Hrvatska, a oni bili upoznati s tim. Na to smo stavili najveći naglasak u našem radu.

Danas je položaj osoba s invaliditetom u Gradu Samoboru jako specifičan. Mi smo jako razvijen grad koji je okružen s nisko razvijenim područjem kao što je Žumberak i Samoborsko gorje, to stvara disbalans u brizi prema osobama s invaliditetom.

Ponosni smo na to što smo razvili socijalne usluge i što smo prepoznati kao organizacija koja je uvijek spremna pomoći osobama s invaliditetom.

Svojim smo radom uspjeli stvoriti da sve gradske ustanove osobama s invaliditetom koji imaju neki problem kažu – ‘idite u Sinergiju, oni će vam reći što vam je činiti’. Mi nikada nismo radili razliku u tome je li osoba naš član ili nije. Uvijek smo gledali pomoći svakoj osobi da ostvari što veći broj prava koja joj pripadaju. U tom smo dijelu stvorili prepoznatljiv utjecaj na lokalnu zajednicu i mogu reći kako se naš glas sluša.

Sustavnu podršku dobivamo od Grada Samobora i Grada Svete Nedelje te Nacionalne zaklade civilnog društva jer se naše aktivnosti vide. U Udruzi imamo 55 zaposlenih od čega 50 osobnih asistenta i 5 u stručnoj službi. Mislim da je to podatak koji govori o kakvom se ozbiljnom sustavu radi.

Udruga Sinergija još uvijek ima štošta za ponuditi. Ima puno stvari koje radimo, ali i očekujemo još veći angažman naših osoba s invaliditetom jer su previše zatvoreni u svoja četiri zida, a premalo socijalno aktivni.