Moja najvažnija poruka svim osobama s invaliditetom je da prihvate invaliditet koji imaju kao normalnu stvar i rade sve u skladu sa svojim mogućnostima
Andrija je rođen 17. prosinca 1997. godine u Zagrebu. Od rođenja mu je dijagnosticiran hidrocefalus, oštećenje očnih živaca, oštećena mu je lijeva strana mozga i slabovidna je osoba.
– U vrtićkom razdoblju nisam imao osjećaj da bolujem od navedenih dijagnoza i u vrtiću su me svi prihvatili, od vršnjaka do osoblja, kao da sam zdrava osoba, odnosno, osoba bez ikakvih zdravstvenih problema.
Osnovnoškolsko obrazovanje završio sam u Osnovnoj školi Sesvetski Kraljevec po redovnom programu uz individualizirani pristup (korištenje uvećane literature, produženo vrijeme pisanja ispita, dobivao sam isprintane lekcije iz većine predmeta, iz geografije nisam morao pisati ispite i odgovarati na karti…), i imao sam asistenticu u nastavi od 4. do 8. razreda koja mi je pomagala u pisanju bilješki na nastavi iz predmeta iz kojih nisam dobivao pripremljene nastavne materijale od profesora – priča nam Andrija. Bilo je, kaže, u tom periodu i dosta neugodnih iskustava.
– Jedno od možda najgorih iskustava imao sam s nekoliko kolega iz razreda koji su me čupali za kosu, naguravali me, izazivali i slično, i taj dio osnovnoškolskog obrazovanja po pitanju odnosa kolega iz razreda prema meni mi je bio najgori dio tog dijela školovanja – prisjeća se Andrija iskustva koje nitko ne bi trebao proživjeti.
– Srednju školu sam završio u Centru za odgoj i obrazovanje Vinko Bek u Zagrebu, smjer telefonski operater u trajanju 4 godine. Za vrijeme srednjoškolskog obrazovanja nisam imao nikakvih problema niti s profesorima, niti s učenicima jer je škola prilagođena za slijepe i slabovidne osobe pa sam samim time imao uvećanu literaturu iz nekih općih predmeta (hrvatski, engleski, matematika…), a iz većine stručnih predmeta nisam morao pisati gradivo, nego sam dobio samo skripte iz kojih sam učio i pripremao se za pismene i usmene provjere znanja. Isto tako, bio sam smješten u domskom dijelu Centra i kroz tjedan sam bio tamo i nisam morao svaki dan putovati od kuće na nastavu nego sam samo preko vikenda išao doma – prepričava Andrija i ima samo riječi hvale za osoblje domskog dijela Centra. Svi su, kaže, bili ljubazni i uvijek su bili tu kad mu je trebala pomoć u učenju, ili bilo čemu drugom, također su bili na raspolaganju i kada mu je trebao neki oblik psihološke pomoći i podrške i na to nije imao nikakve zamjerke.
– Kao najveći izazov u periodu srednjoškolskog obrazovanja mogu istaknuti prilagodbu na nove prijatelje i profesore jer sam došao tamo iz redovne škole i do tada nisam imao priliku upoznati djecu sličnu sebi, odnosno, djecu koja imaju isto oštećenje kao i ja – navodi Andrija.
Što se slobodnog vremena i hobija tiče, Andrija ističe da voli druženje s prijateljima, pratiti sport, a najviše nogomet, rukomet, košarku i vaterpolo i upoznavati nove ljude bez obzira imali oni neku vrstu invaliditeta ili ne.
Uvijek je imao podršku obitelji i prijatelja kad mu je bila potrebna, jedino je pri ostvarivanju prava bilo poteškoća.
– Najviše problema imao sam s matičnim Zavodom za socijalni rad u Sesvetama. Kad bi došli mama i ja kod njih na razgovor vezano za ostvarivanje prava na osobnu invalidninu, govorili bi da nemam pravo, ali s vremenom sam uspio ostvariti sva prava koja su mi zajamčena zakonom. Načelno treba poraditi na boljoj provedbi svih vrsta zakona koji se odnose na osobe s invaliditetom i usklađivati ih prema svim postojećim propisima u Republici Hrvatskoj – kategoričan je Andrija.
– Moja najvažnija poruka svim osoba s invaliditetom je da prihvate invaliditet koji imaju kao normalnu stvar i rade sve u skladu sa svojim mogućnostima, da prihvaćaju razne edukacije i usavršavanja, da se bore za ostvarivanje svojih prava, da pokažu da i osobe s invaliditetom zaslužuju priliku i poštovanje, jer samo takvim stavom možemo potaknuti bolju prihvaćenost osoba s invaliditetom u društvu i takvim će stavom svima biti sva vrata otvorena – poručuje Andrija.
– Isto tako, smatram da bi osobama s invaliditetom trebalo omogućiti da se zapošljavaju, a ne da im poslodavci ne daju priliku, lakše je nezaposliti osobe s invaliditetom, nego im pružiti priliku da pokažu da i one mogu sve jednako kao i osobe bez invaliditeta, uz određene prilagodbe, jasno.
Samo takvim razmišljanjem i stavom možemo poboljšati kvalitetu života i osigurati potpunu uključenost osoba s invaliditetom u društvo – zaključuje Andrija Ivanković.
in MREŽAPrije 5 dana
in MREŽAPrije 3 dana
Vaše pričePrije 4 dana
Moderna vremenaPrije 5 dana
Civilno društvoPrije 3 dana
RibolovPrije 4 dana
Osobe s invaliditetomPrije 4 dana
Osobe s invaliditetomPrije 5 dana