Ne tražimo privilegije. Tražimo samo ono što zakoni i konvencije jamče – pravo na obrazovanje, bez diskriminacije. Danas je to naše dijete, sutra to može biti bilo čije, poručuje obitelj
U sjeverozapadnom dijelu Hrvatske odvija se slučaj koji pokazuje kako učenici s teškoćama mogu postati taoci samovolje jedne osobe. Identitet učenice i njezine obitelji za sada ostaje poznat samo redakciji jer njihova borba još traje.
Učenica, koja je u osnovnoj školi imala nastavu u kući na temelju liječničkih nalaza i mišljenja školske medicine, s istom je dokumentacijom upisala srednju školu. Umjesto da joj se nastavi prilagođeni oblik obrazovanja, ravnateljica škole pribavila je mišljenje jedne agencije i odlučila da učenica mora pohađati nastavu ‘na redoviti način’, unatoč medicinskim nalazima. Preseljenje u drugi grad, svakodnevna pratnja u školu i iz škole, dodatne instrukcije – sve je to postala svakodnevica jedne obitelji samo zato da njihova kći može završiti srednju školu.
– Tri godine gledala sam kako mi dijete pati. Umorna se vraćala iz škole, iscrpljena, jer je bila prisiljena pratiti nastavu koja joj zdravstveno nije odgovarala. I sve to unatoč liječničkim nalazima, koje nitko nije poštovao. Mi smo morali organizirati život ispočetka, preseliti se i podrediti sve tome da se ona nekako održi u sustavu. To nije život, to je borba za goli opstanak – govori majka učenice.
Nakon tri godine mučenja djeteta, ta ista ravnateljica i srednja škola sada žele ukinuti pravo nastavka školovanja učenici kojoj je to pravo odobrilo i Ministarstvo znanosti i obrazovanja. Umjesto da provedu odluku, žele joj – radi vlastite komocije – namjerno i svjesno uskratiti pravo na obrazovanje.
Roditelji su se žalili Ministarstvu znanosti i obrazovanja. Ministarstvo se jasno izjasnilo: učenici se mora omogućiti upis u četverogodišnji program za upravnog referenta.
No, ravnateljica i škola to nisu provele, već sada aktivno traže načine kako da spriječe upis. Umjesto da postupak privede kraju, ravnateljica nastupa i kao prvostupanjsko tijelo (donosi odluke koje se osporavaju) i kao drugostupanjsko tijelo (sama šalje dopise i traži očitovanja u ime školskog odbora). Drugim riječima – ista osoba odlučuje i o žalbi na vlastitu odluku.
Ovdje nije riječ o šutnji administracije, nego o svjesnom odugovlačenju i blokiranju postupka, iako je Ministarstvo već dalo jasnu i obvezujuću uputu. Učenica i njezina obitelj ponovno su dovedeni u situaciju da čekaju, dok se škola bavi formalnim manevrima umjesto da poštuje zakon i nedvojbenu odluku Ministarstva.
Sve to događa se uoči početka nastavne godine. Umjesto da učenica mirno krene u školu i program koji joj je odobren, ravnateljica traži nove načine kako joj to onemogućiti – i tako stavlja osobnu volju iznad prava djeteta i odluke Ministarstva.
Nema ovdje nikakve pravne praznine. Ustav Republike Hrvatske u članku 66. jamči pravo svakoga na obrazovanje. Zakon o općem upravnom postupku nalaže da se žalbe moraju rješavati, a škola počinje 8. rujna 2025. Konvencija UN-a o pravima osoba s invaliditetom, koju je Hrvatska ratificirala, obvezuje državu da djeci s invaliditetom omogući obrazovanje bez diskriminacije, uz sve potrebne prilagodbe.
Drugim riječima – sve je na strani djeteta. Samo jedna osoba i dalje stoji nasuprot sustavu.
Odvjetnica iz Zagreba, koja zastupa obitelj, ističe:
– Ovdje se ne radi samo o formalnim propustima, nego o diskriminaciji. Ministarstvo je dalo jasnu uputu da se djevojci mora omogućiti upis u četverogodišnji program. Škola to odbija provesti i traži načine da spriječi ono što je obveza. To je grubo kršenje zakona i prava djeteta – ističe odvjetnica.
Dok u drugim zemljama djeci s invaliditetom osiguravaju asistente, prilagođene ispite, pa čak i online nastavu, kod nas učenici s teškoćama prečesto postaju žrtve birokracije i samovolje. Dok njihovi vršnjaci polako biraju fakultete, ova se djevojka još uvijek bori da uopće upiše razred koji joj pripada.
Majka ove učenice nadodaje: – Nisam tražila ništa više od onoga što zakonom i odlukom Ministarstva pripada mom djetetu. Samo jednaku priliku. Mi ne odustajemo, jer moje dijete vrijedi jednako kao i svako drugo – poručuje.
Ovo pitanje više nije samo jednog djeteta ni jedne obitelji. Ovo je pitanje koje mora postaviti cijela javnost: tko zapravo vodi škole – država ili ravnatelji? Ako Ministarstvo izda nalog, a škola ga može ignorirati bez posljedica, što to znači za pravnu državu?
Roditelji i odvjetnica pozivaju Ministarstvo da hitno reagira i osigura upis.
– Ne tražimo privilegije. Tražimo samo ono što zakoni i konvencije jamče – pravo na obrazovanje, bez diskriminacije. Danas je to naše dijete, sutra to može biti bilo čije – poručuje obitelj.
Ova priča test je – ne samo za jednu školu, nego i za cijeli sustav. Hoće li Hrvatska pokazati da poštuje prava osoba s invaliditetom ili će dopustiti da samovolja pojedinaca bude jača od zakona i konvencija?
Ako ostane šutnja – diskriminacija nije samo u jednoj školi. Diskriminacija postaje sustavna. A to se ne smije dogoditi.