Dodaj IN Portal među omiljene izvore na Googleu

Zagreb je kroz svoju povijest pretrpio brojne katastrofalne požare koji su u nekoliko navrata gotovo potpuno uništili Gradec i Kaptol. Stoljećima su se kuće gradile od drva, s krovovima od slame i bile naslonjene jedna na drugu. Zato je bilo dovoljno da negdje bukne vatra pa da se u trenu pretvori u nezaustavljivu stihiju. I tako bi Zagreb gorio svakih tridesetak godina. A nakon svakog požara ponovno bi se dizao iz pepela.

Read in English

Poslušaj članak

Jedan od najvećih i najrazornijih požara izbio je 1645. godine. Planuo je u kući grofa Draškovića nakon udara groma, a stradao je gotovo cijeli Gradec. Teško je oštećen i krov crkve sv. Marka.

Nije prošlo ni punih trideset godina, a 1674. ponovno je buknuo požar na Gradecu. Ovoga puta snažan vjetar učinio je svoje i vatra se proširila na Kaptol. Dok su na Gradecu gorjele kuće, na Kaptolu su stradale kanoničke kurije i stambeni objekti kmetova.

Treći veliki požar dogodio se 1706. godine. Vatra je buknula na Opatovini i brzo se proširila na cijeli Kaptol. U potpunosti su izgorjeli franjevački samostan i crkva, a stradala je i unutrašnjost zagrebačke katedrale, uključujući orgulje i dio crkvenog inventara.

Crni niz nastavio se gotovo pravilnim razmacima.

Požar iz 1731. godine ponovno je zahvatio Gradec, a vatra je prodrla i u unutrašnjost Kamenitih vrata, koja su tada bila glavni ulaz u grad. No ovaj se požar ne pamti samo po razaranju. Pamti se i po „čudu na zgarištu“.

Nakon što je požar ugašen, među izgorjelim ostacima unutar vrata pronađena je netaknuta slika Majke Božje s Isusom. Drveni okvir potpuno je izgorio, ali slika je ostala neoštećena. Događaj je proglašen čudom, a udovica Modlar dala je izgraditi barokni oltar unutar samih vrata. Ondje se i danas nalazi glavno gradsko svetište.

A onda je došla 1880. godina, zauvijek zapisana u zagrebačku povijest kao godina velikog potresa. I kao da jedna nevolja nije bila dovoljna. Nakon potresa, zbog srušenih dimnjaka i prevrnutih peći, u Donjem gradu, koji se tada ubrzano razvijao, izbili su požari. Polurazrušeni grad pretvorio se u veliko zgarište.

Kako se gasio požar prije organiziranog vatrogastva?

Puno prije nego što je Zagreb dobio organiziranu vatrogasnu službu, gašenje požara na Gradecu i Kaptolu bilo je spontano, neorganizirano i temeljilo se na zakonskoj obvezi građana. Kada bi odjeknula zvona s crkvenih tornjeva ili bi gradski stražar zatrubio, obrtnici i građani morali su prekinuti posao i dotrčati na mjesto požara.

Prema predaji, glavna metoda gašenja bila je stvaranje ljudskih lanaca od najbližeg zdenca ili potoka do mjesta požara. Voda se prosljeđivala iz ruke u ruku u kožnim, drvenim ili platnenim kantama.

A kada bi vatra jednom krenula, nije bilo mnogo vremena za razmišljanje. Drvene kuće, pokrivene slamom ili šindrom, bile su idealno gorivo za požar koji se širio nevjerojatnom brzinom. Iako za to nema činjeničnih zapisa, postoji pretpostavka da su se poneki objekti rušili kako bi se vatri prepriječio put. U takvom gradu požar nije bio samo nesreća. Bio je prijetnja cijelom susjedstvu.

Organizirane vatrogasne postrojbe

Sve se počelo mijenjati kada je Zagreb dobio organizirane vatrogasne postrojbe.

Prva dobrovoljna vatrogasna organizacija u Zagrebu osnovana je 1869. godine, dok je prva profesionalna postrojba, današnja Javna vatrogasna postrojba Grada Zagreba, službeno utemeljena 1. listopada 1910. godine.

Već prije više od stotinu godina na važnim mjestima u gradu postojale su posebne kontrolne stanice, tzv. vatrodojavne postaje. S njih se u svako doba dana i noći mogla dojaviti pojava požara u vatrogasno spremište.

Zagreb je bio podijeljen na kotare, a mjesto požara moglo se označiti pomoću posebnih uređaja optičke signalizacije s tornja Lotrščak na Dvercima.

Kada se zagrebačko Dobrovoljno vatrogasno društvo 20. rujna 1909. preselilo u novo vatrogasno spremište na Savskoj cesti, ozbiljno se počela razmatrati mogućnost osnivanja Stalne plaćene vatrogasne straže.

Društvo je već na početku okupilo oko stotinu dobrovoljaca. Jezgru su činili zagrebački obrtnici – dimnjačari, zidari, bravari, stolari i tesari. Njihove su profesije značile da dobro poznaju kuće, krovove i alate. Znanje koje su svakodnevno koristili na poslu sada su koristili za spašavanje tuđih života i imovine.

Najuspješniji razgovor za posao

A onda je u proljeće 1932. godine jedan mladić odlučio da do vatrogasnog posla neće doći uobičajenim putem. Dvadesetšestogodišnji Mato Juričić, rodom iz Štinjana kraj Pule, već je mjesecima živio u Zagrebu bez posla. Njegova najveća životna želja bila je postati profesionalni vatrogasac.

Kao i danas i u ono vrijeme vatrogasci su morali biti u vrhunskoj fizičkoj spremi, iznimno spretni i neustrašivi na visinama. Mato je zato smislio prilično radikalan način da privuče pažnju na sebe. Popeo se na križ katedralnog tornja i počeo izvoditi akrobacije. Balansirao je na križu, izvodio stoj na rukama, i sve to na jakom hladnom vjetru. Nakon tog pothvata dobio je nadimak „Mato Katedralac“.

Kada je završio s akrobacijama i sišao s tornja, na tlu ga je dočekala policija i privela na ispitivanje. No kada su zagrebački vatrogasni zapovjednici čuli za njegov nevjerojatan čin hrabrosti – ili ludosti – ostali su zadivljeni. Mato je dobio toliko željeni posao. Sljedećih je desetljeća radio u Vatrogasnoj brigadi Zagreb, gdje se pokazao kao iznimno sposoban i požrtvovan vatrogasac. Njegova priča o usponu na katedralu s vremenom je postala trajni dio zagrebačkog urbanog folklora.

Neobične intervencije

Vatrogasci su s vremenom postali mnogo više od službe koja gasi požare. Budući da su bili jedina organizirana služba u gradu s ljestvama, užadi i obukom za rad na visinama, građani i policija zvali su ih za gotovo sve krizne i neobične situacije. Pa tako i u lov na „zagrebačke vampire“ i sablasti. Naravno, vampira i sablasti nije bilo. Ono što je noću plašilo Zagrepčane najčešće su bile sove, napuštene mačke ili vjetar koji bi pomicao stare limene pijetlove na krovovima i stvarao jezive zvukove.

Prije nego što su postojali policijski pregovarači i zračni jastuci, vatrogasci su bili prva linija obrane u sprječavanju samoubojstava na javnim mjestima.

Pozivani su i kada je trebalo skidati pijane avanturiste s plinskih svjetiljki i krovova. Hvatanje odbjeglih cirkuskih životinja također je ponekad bio njihov posao, kao i izvlačenje konja iz provalija i kanala u koje bi upali tijekom zime.

Kako god bilo, i danas nam vatrogasci prvi padaju na pamet kada se dogodi nešto neobično i nepredvidivo. Jer kada zakažu sva druga rješenja, ostaju njihovo znanje, hrabrost, vještina i oprema.

Dodaj IN Portal među omiljene izvore na Googleu

Pojam „Zagrebačka crna škola“ (ili češće u narodu „Črna škola“) legendarni je pučki naziv za prvo zagrebačko sjemenište na Kaptolu. Iako je sjemenište bilo mjesto obrazovanja i nije imalo nikakve veze s magijom, vjerojatno zbog neobrazovanosti i praznovjerja povezivalo ga se upravo s magičnim aktivnostima, a time i 13. razredom.

Read in English

Poslušaj članak

Izraz „crna škola“ vjerojatno je dobio zbog crnih odijela polaznika. Sjemeništarci su nosili prepoznatljive stroge crne reverende, zbog čega sjemenište prozvano „crnom školom“. Uz „crnu školu“ veže se i legenda o poturčenom kanoniku Franji Filipoviću. On se u 16. stoljeću borio protiv Turaka, no nakon što je zarobljen prešao je na islam i postao poznat kao Mehmed-beg Filipović. Čuvši to tadašnji zagrebački biskup Jurij Drašković ga je navodno prokleo, a njegovu kuću dao obojati u crno. Ta je zgrada kasnije prenamijenjena u sjemenište, ali je u narodu ostala zapamćena kao „crna škola“.

Prema narodnoj predaji, „crna škola“ nije bila obično sjemenište, već mjesto gdje se završavao tajni 13. razred za čarobnjake. U hrvatskoj i regionalnoj mitologiji, polaznici tog mističnog trinaestog razreda nazivaju se grabancijaši (ili đaci crne škole).

13. razred i đavolji pakt

Vjerovalo se da redovno školovanje za svećenike traje 12 razreda. Međutim, oni učenici koji su htjeli ovladati natprirodnim silama i crnom magijom, potajno bi upisali 13. razred.

Prema dijelu vjerovanja taj se razred odvijao u potpunom mraku pod zemljom ili u tajnim prostorijama „crne škole“ gdje đaci godinama nisu vidjeli sunčevu svjetlost. Nadalje, narod je vjerovao da je stvarni predavač u tom trinaestom razredu bio sam vrag ili da su to bila neka nadnaravna bića koja su ih poučavala jeziku životinja, vradžbinama, čitanju sudbine i upravljanju vremenskim nepogodama.

Nakon što bi uspješno završio 13. razred, đak bi postao punopravni grabancijaš dijak. No, ta je diploma imala jezivu cijenu. Na završetku školovanja, vrag bi među diplomantima izabrao jednog (ili bi kockom izvukli koga pripada vragu) da mu ostane služiti, dok bi ostali smjeli otići s magičnim znanjem.

Grabancijaš koji bi preživio 13. razred dobio bi nevjerojatne moći. Mogao je magičnim riječima umiriti, probuditi ili jahati krilatog zmaja, imali su moć stvarati i tjerati olujne oblake, tuču i gromove. Vjerovalo se i da grabancijaši putuju svijetom s jednom čarobnom knjigom iz koje čitaju čari.

Ljudi su vjerovali da se završeni đak 13. razreda ne može sakriti jer ga odaje specifičan izgled, ponašanje i neobične navike poput poderane i neuredne odjeće. Sa sobom bio nosio torbu u kojoj bi se nalazila samo jedna iznimno debela knjiga čarolija. Kada bi grabancijaš došao u selo tražio je hranu i to najčešće samo kajmak ili svježe mlijeko. Izbjegavao je gledati ljude izravno u oči, rijetko je govorio, a kada bi pričao mrmljao bi neshvatljive riječi na latinskom jeziku. U nekim se krajevima vjerovalo da grabancijaši imaju neobične fizičke znakove od rođenja, poput malog repa ili dvostrukih redova zuba. Seljani su ga se bojali, pa bi mu obično odmah dali ono što traži, vjerujući da će ih u suprotnom kazniti i uništiti im ljetinu.

Kada bi se grabancijaš uvrijedio (jer mu netko nije htio dati mlijeka) ili kada bi ga vrag natjerao da uzjaše zmaja u oblacima, započelo bi strašno nevrijeme s tučom. Narod je razvio cijeli arsenal obrambenih rituala protiv njihovih magičnih oluja. Tako su kao metodu obrane koristili zvonjavu crkvenih zvona, paljenje blagoslovljenih svijeća i kontra magiju dobrih vještica i čarobnjaka. Jedna od najpopularnijih praksi bila je iznošenje kuhinjskog stola u dvorište. Na stol bi se stavila sol i kruh, a ispred stola bi se u zemlju zabila sjekira okrenuta oštricom prema oblacima. Vjerovalo se da ta oštrica simbolički „reže“ olujne oblake i grabancijaševu moć.

Istraživanje ovog mita u europskom kontekstu iznimno je fascinantno, a grabancijaše nalazimo u Mađarskoj u Rumunjskoj solomonare, a u Sloveniji crnošolce.

Povjesničari i etnolozi objašnjavaju da je ovaj fenomen zapravo odraz srednjovjekovne stvarnosti. Tijekom srednjeg vijeka i renesanse, studenti s ovih prostora putovali su na velika europska sveučilišta (poput onih u Bologni, Padovi, Beču ili Pragu). Kada bi se ti studenti vratili u svoja izolirana, nepismena seoska mjesta, sa sobom bi nosili debele knjige na latinskom jeziku, govorili bi čudnim terminima, poznavali astronomiju i fiziku (pa su mogli donekle predvidjeti vrijeme) te su izgledali neuredno i siromašno od dugog puta. Za neuko seosko stanovništvo, takav „učen čovjek s mističnom knjigom” mogao je biti samo jedno – diplomac tajnog trinaestog razreda koji zna upravljati zmajevima.

Ova je legenda bila toliko popularna u sjeverozapadnoj Hrvatskoj da ju je u književnost uvrstio i naš poznati komediograf Tituš Brezovački u svom slavnom djelu „Matijaš grabancijaš dijak“ (1804.), gdje je glavni lik upravo jedan takav prepredeni, „magijom potkovani“ đak koji vara praznovjerne ljude.

Dodaj IN Portal među omiljene izvore na Googleu

Zoološki vrt u Zagrebu ima jednu od najromantičnijih priča o nastanku, a sve je počelo s vizijom jednog čovjeka i samo tri životinje.

Read in English

Poslušaj članak

ZOO se nalazi se u parku Maksimir koji je ime dobio po zagrebačkom biskupu Maksimilijanu Vrhovcu, a  naziv Maksimir je nastao kao kovanica fraze „Maksimilijanov mir“ (skraćeno Maksimir), što je simboliziralo biskupovu želju da građanima podari mjesto za odmor i uživanje u prirodi na prostoru nekadašnje stare biskupske šume.

Cijeli projekt izgradnje ZOO vrta nije pokrenula država ili znanstveni institut, već čista strast pojedinca. Mijo Filipović nije bio zoolog po struci, već zaljubljenik u prirodu koji je godinama sanjao o tome da Zagreb ima prozor u divljinu. Njegov entuzijazam bio je toliko zarazan da je uspio pokrenuti cijeli grad u vremenima kada je bilo puno većih problema.

Sve je počelo 27. lipnja 1925. godine, kada je Mijo Filipović tadašnji ravnatelj građevinskog poduzeća uspio uvjeriti tadašnjeg gradonačelnika Vjekoslava Heinzela da je Zagrebu, kao modernoj europskoj metropoli, potreban zoološki vrt. Mijo Filipović je inzistirao da ZOO bude u sklopu parka Maksimir jer je želio da to ne bude samo mjesto za gledanje životinja, već mjesto za znanost i edukaciju (tada se zvao “Zoološki muzej”).

Prvi “stanovnici” vrta nisu bili egzotični lavovi ili slonovi, već tri lisice i dva polarna medvjeda koje je Mijo Filipović dobio na poklon. Smjestili su ih na mali otočić usred maksimirskog jezera, koji se i danas zove Labuđi otok.

U razdoblju od 1925. do 1926. godine vrt se širio nevjerojatnom brzinom. U početku se ZOO nije punio kupovinom životinja, već su ih građani darovali. Ljudi su donosili ranjene ptice, pronađene srne ili neobične životinje koje su dobili na proputovanjima. To je stvorilo snažnu emocionalnu vezu između Zagrepčana i vrta – on je bio “njihov” u doslovnom smislu.

Tridesetih godina prošlog stoljeća izgrađeni su neki od najprepoznatljivijih objekata koji stoje i danas. Najpoznatiji je Lavov most sa statuama lavova te kule koje podsjećaju na dvorce, što je vrtu dalo taj bajkoviti, “starozagrebački” štih. Ubrzo je izgrađena i posebna nastamba za majmune, koji su odmah postali najveće zvijezde vrta. U to je vrijeme stigao i slon koji je bio prava atrakcija.

Vrt je preživio Drugi svjetski rat, ali je krajem 20. stoljeća bio u jako lošem stanju, s premalim kavezima. Velika modernizacija započela je tek 2000-ih godina, kada su kavezi zamijenjeni prostranim nastambama koje oponašaju prirodno stanište životinja.

Slučaj zagrebačke žirafe

Jedna od većih misterija u gradu je pitanje kako to da velik broj Zagrepčana tvrdi da je u djetinjstvu u ZOO vrtu vidio žirafu. Neki su je vidjeli dok je za druge to bilo nemoguće.

Od svog osnutka pa sve do danas u ZOO-u su vodili detaljne evidencije svih životinja. Tako i danas na službenim stranicama pod rubrikom pitanja i odgovori stoji podatak da je ZOO imao žirafu u razdoblju od 1955., do 1960. godine.  Dakle, nakon 1960. ZOO nije imao žirafu. No postavlja se pitanje kako su onda generacije kasnije vidjele žirafu koje više nije bilo.

Stručnjaci ovo objašnjavaju pojavom koja se zove Mandela efekt u lokalnom kontekstu – situacija u kojoj veliki broj ljudi dijeli isto, vrlo specifično, ali pogrešno sjećanje. Tako stručnjaci tvrde da je moguće da je došlo do zabune s devama ili ljamama jer u starom dijelu vrta, blizu ulaza, godinama su boravile deve i ljame. Dječja perspektiva, u kojoj su te životinje s dugim vratovima izgledale “ogromno”, s godinama se u sjećanju mogla transformirati u lik žirafe.  

Tu je i utjecaj kolektivne sugestije kada netko s autoritetom (roditelj ili stariji brat ili sestra) kažu: “Sjećaš se kako smo ovdje gledali žirafu?”, mozak djeteta može stvoriti lažnu vizualnu sliku kako bi popunio tu informaciju. Stvar ovdje može biti i generacijska, pa su onda roditelji i stariji brat ili sestra doista žirafu vidjeli dok su mlađi članovi obitelji o tome samo slušali.  Nadalje, većina dječjih setova igračaka “Zoološki vrt” ili slikovnica sadržavali su crteže žirafa kao univerzalnog simbola ZOO-a, što je mozak kasnije povezao sa stvarnim posjetom.

Danas zagrebački ZOO ili Divlje srce grada kako ga volimo zvati ima povijesni ugled kao najstariji zoološki vrt u jugoistočnoj Europi. Svrstava se u sam vrh odredišta za ljubitelje divljih životinja unutar ovog dijela Europe i ostaje najposjećenije mjesto za obiteljske šetnje u Zagrebu.