Purger i Purgerica
Rimski Zagreb koji nikad nije postojao
Danas, kada šećemo Trgom bana Josipa Jelačića, teško nam je zamisliti da je ispod asfalta, tramvajskih tračnica i slojeva srednjovjekovnog i modernog grada nekoć postojao svijet koji nikad nije postao grad – ali nikad nije bio ni prazan. To je priča o rimskom Zagrebu koji nije imao forum, amfiteatar ni zidine, ali je imao puteve, mrtve, novčiće, vodu i ljude.
Poslušaj članak
Tragovi života prije 1094.
Prije nego što je 1094. osnovana Zagrebačka biskupija i prije nego što su Kaptol i Gradec započeli svoju dugu i burnu povijest, ovaj prostor već je bio poznat Rimljanima. Ne kao gradsko središte, nego kao rub svijeta, prijelazna zona između rijeke, brežuljaka i velikih prometnih pravaca.
Arheološki nalazi govore jasno: rimski novčić iz vremena cara Dioklecijana s područja današnjeg Trga bana Jelačića, izgubljen ili odbačen, ali dovoljan da potvrdi prolazak, grobni nalazi u blizini zagrebačke katedrale, koji se ne uklapaju u srednjovjekovni kontekst i upućuju na kasnorimsko ili ranokršćansko razdoblje, nekropole na području Trnja i Stenjevca, uz tadašnje ceste, kako je rimski običaj nalagao, keramika, novac i manji nalazi u Dubravi, Maksimiru i zapadnom Zagrebu. Istina, to nisu temelji grada, ali jesu otisci života.
U Stenjevcu su pronađeni novčići cara Trajana Decija, vladara iz sredine 3. stoljeća. Decije nije bio beznačajan car – bio je prvi rimski car koji je poginuo u borbi protiv barbara, u vrijeme kad se Carstvo počelo ozbiljno lomiti. Njegovi novčići na području Zagreba govore da ovo nije bila zabačena periferija, nego rub stabilnog svijeta, zona gdje se osjećala nesigurnost, ali se još uvijek živjelo po rimskim pravilima.
Ceste koje su znale put i rijeka Sava kao saveznik i neprijatelj
Rimljani su sve gledali kroz ceste. One su bile arterije Carstva. Područje Zagreba nalazilo se uz važne pravce koji su povezivali Sisciu (Sisak) i Petovio (Ptuj), Panoniju i alpski svijet. Tragovi tih prometnica prepoznaju se na zapadnom rubu grada, osobito u zoni Črnomerca, gdje su prirodni prijelazi preko Medvednice određivali smjer kretanja.
Rijeka Sava bila je ključ svega. Za Rimljane je to bio prometni koridor, izvor trgovine, veza s velikim gradovima Panonije. S druge strane Sava je bila nepredvidiva, sklona poplavama i opasna za trajnu gradnju.
Zbog Save je ovaj prostor bio važan, ali upravo zbog Save nikad nije postao rimski grad. Rimljani nisu voljeli riskirati monumentalnu arhitekturu ondje gdje voda može odnijeti temelje.
Andautonija – grad koji je trebao biti
Pravi rimski grad ovoga područja bio je Andautonija koje datira od 1. do 4. pos. Krista, smještena u današnjem Ščitarjevu, desetak kilometara jugoistočno od Zagreba. Tamo je sve bilo kako treba. Ulice su bile uređene, postojala je kanalizacija, javne zgrade i terme. Kao i svugdje terme u Andautoniji nisu služile samo za kupanje. One su bile društveni centar, mjesto poslovnih dogovora, prostor političkih razgovora, saveza mjesto odmora i dokolice.
Na mjestu današnjeg Zagreba Rimljani nikada nisu osnovali grad zbog močvarnog i nestabilnog tla, poplavne ravnice Save, nedostatka prirodne obrane u nizini, a najbolje mjesto za osnivanje grada bilo je u blizini Andautonije. Rimljani su gradili tamo gdje im je to imalo smisla.
Zašto se o rimskom Zagrebu rijetko govori?
Jednostavno je. Nije dovoljno interesantno jer nema amfiteatara, slavoluka, foruma i očuvanih zidina. Postoje samo fragmenti, grobovi, izgubljeni novčići i ceste koje su nestale pod asfaltom. Neke današnje prometnice, nesvjesno, slijede logiku rimskih inženjera. Cesta pamti dulje od grada.
Zagreb se lakše veže uz srednji vijek, jer ondje počinje priča o gradu. Rimsko razdoblje ostaje tiho, skromno, gotovo neugodno – jer podsjeća da grad nije uvijek bio grad.
Ipak, rimsko doba u Zagrebu nije praznina. Rimljani su ovdje dolazili, živjeli, prolazili i umirali. Samo nisu ostali dovoljno dugo da bi ostavili kamene spomenike.
Zato je ovo priča o rimskom Zagrebu koji nikad nije postojao – ali bez kojeg Zagreb nikad ne bi nastao.