Volonterski centar Zagreb već gotovo tri desetljeća gradi kulturu solidarnosti i aktivnog građanstva, povezujući građane koji žele pomoći s organizacijama kojima je podrška potrebna. Dunja Hafner kao izvršna direktorica nam kroz ovaj razgovor otkriva kako potiču razvoj volonterstva, s kojim se izazovima susreću te zašto je važno da svatko iskusi moć volontiranja

Poslušaj članak

Koje su glavne aktivnosti i programi Volonterskog centra Zagreb te kako se građani mogu uključiti?

– Volonterski centar Zagreb organizacija je civilnog društva koja se već 28 godina bavi razvojem i promicanjem volonterstva u Hrvatskoj. Naša je misija stvarati zajednicu volontera koje educiramo i potičemo na uključivanje u društveno korisne aktivnosti, a vizija nam je optimistična – da svaka osoba u Hrvatskoj ima barem jedno volontersko iskustvo u životu.

Kroz svoje djelovanje informiramo i povezujemo građane i organizatore volontiranja, educiramo, promoviramo volonterstvo, organiziramo volonterske akcije i provodimo programe volontiranja zaposlenika. Drugim riječima, stvaramo most između onih koji žele pomoći i onih kojima je pomoć potrebna – od lokalnih udruga i škola do društveno odgovornih tvrtki.

Jedan od ključnih alata našeg rada je Volonteka, online platforma za volontiranje. Građani se mogu vrlo jednostavno uključiti – dovoljno je registrirati se, pregledati aktualne volonterske prilike i prijaviti se za angažman koji ih inspirira.

Na koji način podržavate organizacije u potrazi za volonterima i razvoju volonterskih programa?

– Prije svega, mi smo partner organizacijama. Podržavamo ih u svakom koraku kako bi njihovi volonterski programi bili dobro organizirani, inspirativni i dugoročno održivi. Pružamo stručnu podršku na svim razinama – od potrage za volonterima do izrade volonterskih politika i procedura, kako bi programi bili usklađeni sa Zakonom o volonterstvu i najboljom praksom.

Kroz edukacije, savjetovanja i radionice jačamo kapacitete organizatora volontiranja za učinkovito vođenje volontera, razvoj kvalitetnih programa i poticanje volonterske kulture unutar organizacija. Naša online platforma Volonteka, dostupna u cijeloj Hrvatskoj, dodatno im pomaže pronaći volontere i promovirati aktivnosti široj javnosti.

Kakvu edukaciju i resurse nudite volonterima – od početnog informiranja do razvoja naprednih volonterskih vještina?

– Naš je cilj da svaki volonter, bez obzira na iskustvo, dobije priliku učiti, rasti i razvijati se. Smatramo da volontiranje nije samo davanje, nego i snažan oblik osobnog razvoja.

Kako bismo bili dostupni svima, provodimo Info servis putem kojeg nam se građani mogu obratiti online ili osobno u našem uredu u Ilici 29. Ondje mogu saznati sve što ih zanima te dobiti podršku, preporuke i motivaciju za volontiranje.

Uz Info servis, nudimo različite edukacije – od osnovnih informativnih radionica o pravima i obvezama volontera do radionica za razvoj vještina organizacije volonterskih aktivnosti, korisnih i u osobnom i u profesionalnom razvoju. Dostupni su im i online resursi, priručnici te često postavljana pitanja, a kroz međunarodne programe volonterima pružamo informacije o prilikama za volontiranje u inozemstvu.

S kojim se izazovima trenutno suočavate u području promocije i podrške volonterstvu u zajednici?

– Suočavamo se s nizom izazova, kao i mnoge organizacije u civilnom sektoru.

Prvi je kontinuirana potreba za podizanjem svijesti o važnosti volontiranja. Iako sve više građana prepoznaje njegovu vrijednost, još uvijek postoji velik prostor da se volonterski angažman prepozna kao nezamjenjiv društveni alat kojim možemo poboljšati kvalitetu života.

Sve je izraženiji i izazov anksioznosti, ne samo među mladima nego i u široj populaciji, te ubrzani tempo života zbog kojeg mnogi smatraju da nemaju dovoljno vremena za volontiranje. Volonteri ističu kako im je upravo nedostatak vremena najveća prepreka, no mnogi se nakon prvog iskustva vraćaju jer shvate koliko je volontiranje ispunjavajuće.

Tu je i nedovoljno prepoznavanje vrijednosti volontiranja u društvu. Iako volonteri daju ogroman doprinos, njihovo se zalaganje nerijetko nedovoljno cijeni, što može demotivirati građane.

Mnoge organizacije smatraju da je postojeća regulativa preopćenita, posebno kada je riječ o osiguranju volontera i priznavanju volonterskog rada kao relevantnog iskustva. Prisutan je i niz zabluda o volontiranju – primjerice, da je rezervirano samo za krizne situacije ili da zahtijeva mnogo slobodnog vremena, iako i mali angažmani mogu imati velik učinak.

Naposljetku, volonteri ponekad nailaze na nedostatak prilika za razvoj vještina, što može dovesti do osjećaja stagnacije. Svi ovi izazovi pokazuju koliko je važno dalje jačati infrastrukturu za volontiranje u Hrvatskoj.

Unatoč svemu, ostajemo predani razvoju volonterstva kao pokretača solidarnosti, zajedništva i pozitivnih društvenih promjena.

Na koji način surađujete s obrazovnim institucijama i potičete volontiranje među mladima?

– Naš je cilj da volontiranje postane prirodan dio života mladih, a ne iznimka. Želimo da se od vrtića do punoljetnosti kontinuirano informiraju o tome što je volontiranje, zašto je važno i kako se mogu uključiti. Kada zakorače u svijet odraslih, želimo da budu formirani kao aktivni, empatični i odgovorni građani.

Dugi niz godina surađujemo s obrazovnim institucijama s ciljem poticanja volontiranja i razvoja solidarnosti. Provodimo projekte koje podržava Ministarstvo znanosti i obrazovanja, kroz koje educiramo mlade te održavamo radionice i predavanja o volontiranju i aktivnom građanstvu. Aktivno radimo sa školskim volonterskim klubovima te potičemo škole na njihovo osnivanje.

S pojedinim fakultetima sudjelovali smo u izradi kolegija i kurikuluma vezanih uz volontiranje, a posebno smo ponosni na činjenicu da su ti predmeti postali dio redovne nastave.

Organiziramo i online kampanje namijenjene mladima, kojima želimo pokazati da volontiranje nije samo pomaganje drugima, nego i način da upoznaju sebe.

Možete li nam ispričati više o Volonterskom Oskaru – kriterijima dodjele, procesu nominacija te značenju nagrade za pojedince i zajednicu?

– Volonterski Oskar nagrada je kojom već 17 godina odajemo priznanje pojedincima, organizacijama i ustanovama koje nesebično daruju svoje vrijeme i energiju kako bi Zagreb bio bolje mjesto za život. Cilj nam je istaknuti one koji svojom predanošću unapređuju kvalitetu života i doprinose rješavanju društvenih izazova.

Prijave se zaprimaju u tri kategorije: Naj volonter/ka Grada Zagreba, Volontiranje u poslovnom sektoru i Volontiranje u školskom sektoru. Posebno priznanje – Nagrada za životno djelo – dodjeljuje se volonterima koji više od deset godina kontinuirano doprinose zajednici. Kandidate mogu prijaviti neprofitne organizacije i inicijative koje provode volonterske aktivnosti u Zagrebu, dok se škole i tvrtke prijavljuju samostalno.

Pobjednike u školskom i poslovnom sektoru bira Povjerenstvo, koje također odabire tri finalista u kategoriji Naj volonter/ka. Pobjednika u toj kategoriji biraju građani putem online glasanja. Svečana dodjela održava se početkom prosinca, povodom Međunarodnog dana volontera.

Sve dodatne informacije dostupne su na službenoj web stranici Volonterskog Oskara.

Poruka za kraj?

– Svaki put kada volontiramo, biramo kakvu zajednicu želimo graditi. Volontiranjem pomažemo drugima, prepoznajemo potrebe oko sebe, stječemo nova znanja i vještine – i naposljetku unapređujemo sami sebe.

Zadovoljstvo napretkom u liječenju mišićne distrofije izrazila je i Marica Mirić, predsjednica SDDH-a

Poslušaj članak

Savez društava distrofičara Hrvatske (SDDH) upriličio je jučer u zagrebačkom hotelu Diplomat tradicionalni, 19. po redu, skup posvećen neuromuskularnim bolestima.

Skup je okupio renomirane stručnjake za različite tipove mišićne distrofije, ponajprije iz Kliničkog bolničkog centra Rebro te iz Klinike za dječje bolesti Zagreb.

Neki futurolozi vjeruju kako će razvoj medicine uskoro doživjeti kvantni skok te da će se u bližoj budućnosti liječiti neka kronična stanja, među kojima su i neuromuskularne bolesti. Ovaj je stručni skup u organizaciji SDDH-a dao poprilično jasnu sliku o tome je li taj optimizam utemeljen na činjenicama i hoće li mišićne distrofije znanstvenom zaslugom postati izlječive.

Ukratko, stručnjaci s ovog skupa uglavnom su skeptični prema brzom ostvarenju ove projekcije, no razloga za optimizam itekako ima.

Razlog za nadu osobama s neuromuskularnim bolestima daje uistinu zavidan razvoj novih lijekova i genskih terapija kojima se ublažavaju simptomi te usporava progresija mišićne distrofije.

Zadovoljstvo napretkom u liječenju mišićne distrofije izrazila je i Marica Mirić, predsjednica SDDH-a, dok je otvarala skup, a bila je organizacijski nazočna doslovce svakom održanom pod egidom neuromuskularnih bolesti. Usto je Mirić obećala i svesrdnu podršku Saveza za svaki program ili inicijativu koja će voditi boljitku osoba s mišićnom distrofijom, uz ostale i onu da se određeni lijekovi, prilično skupi, stave na osnovnu listu HZZO-a.

Skup je započeo sa stručnim ekspozeom doktorice Jadranke Sekelj Fureš iz Klinike za dječje bolesti Zagreb, koja je govorila o novim izazovima u liječenju Duchenne mišićne distrofije, s naglaskom na razvoj kortikosteroida čija primjena ima brojne benefite, a s druge strane njihova dugotrajna upotreba može dovesti i do ozbiljnih nuspojava.

Višnja Smolčić iz Poliklinike za bolesti dišnog sustava izlagala je na temu ‘Važnost i postupci respiratorne fizioterapije kod osoba s NMB’, temom od posebnog značaja za one s neuromišićnim bolestima.

Zapažena i uistinu korisna izlaganja imali su i profesorica Elvira Bilić iz KBC-a Rebro koja je prisutne uputila u specifičnosti Friedreichove bolesti, te iz iste klinike specijalisti neurolozi, doktorice Mirea Hančević i Barbara Sitaš, koje su izlagale na temu mišićne i spinalne mišićne distrofije. Skup je zaključio također specijalist neurolog iz KBC-a Rebro, doktor Hrvoje Bilić, s predavanjem o amiotrofičnoj lateralnoj sklerozi, progresivnoj neurodegenerativnoj bolesti koja, uz sve ostalo, rezultira gubitkom kontrole nad mišićima i trajnom paralizom. 

Skup u organizaciji SDDH-a bio je i interaktivan. Prisutni su, naime, nakon izlaganja postavljali pitanja okupljenim stručnjacima te dobili korisne i praktične odgovore.

Predsjednik Udruge za autizam – Zagreb u intervjuu za In Portal otkriva zašto je organizacija kojoj je na čelu prestala pružati uslugu organiziranog stanovanja za odrasle osobe iz spektra

Poslušaj članak

Gospodine Ružić, nemalo nas je iznenadila vijest da Udruga za autizam – Zagreb (UAZ) prestaje pružati uslugu organiziranog stanovanja za odrasle osobe iz spektra. Što vas je navelo na tu odluku?

– Odgovorit ću vrlo kratko i, nadam se, jasno: financijska neodrživost takvog pogona s cijenom socijalne usluge organiziranog stanovanja koju nam dodjeljuje Ministarstvo rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijale politike i, djelomično i kao posljedica toga, zabrinutost za korisnike i njihove potrebe unutar početne dijagnoze, ali i općenito. Jer godine prolaze, a godine s kroničnim stanjima poput poremećaja iz spektra autizma prolaze nešto brže, i donose brojne druge zdravstvene izazove. Sve je to nemoguće izvesti s tim sredstvima, bez ozbiljne participacije, kakva je većini roditelja i skrbnika naših korisnika neizvediva.

Moram spomenuti i same zaposlenike, koji su takvim financiranjem Udruge za autizam – Zagreb stavljeni u poziciju da rade, ili su donedavno radili, ozbiljno zahtjevan posao za sramotnu naknadu. Uzgred rečeno, oni koji taj isti posao rade kod državnih pružatelja usluga, tj. u institucijama’, imaju bitno veće plaće, na što je UAZ također javno upozoravao.

Ukratko, situacija je bila: ugroženi korisnici, potplaćeni zaposlenici i organizacija kojoj prijeti financijski kolaps s jedne strane i radikalne promjene smjera koja će možda svima donijeti nešto bolje, s druge. Odlučili smo se za ovu drugu opciju, znajući da radimo prvenstveno u korist korisnika, jer su danas, petnaest godina kasnije, sigurniji i zbrinutiji u institucijama, a njihovi roditelji i skrbnici mirniji.

Toliko o deinstitucionalizaciji u Hrvatskoj, a za to zaista UAZ, koji ju je ne samo mislio i sanjao o njoj, nego ju je i konkretno radio i živio desetljeće i pol, zaista nije i ne može biti kriv.

Udruga za autizam – Zagreb uslugu organiziranog stanovanja pružala je cijelih 15 godina. Koliko mi je poznato, osim pomoći sustava, to je tražilo i značajne napore i odricanja samih članova udruge i članova obitelji odraslih osoba s autizmom…

– UAZ, kao roditeljska i neprofitna organizacija civilnog društva, i pokrenut je zato što su roditelji sami pokušali pronaći rješenje za svoju djecu u budućnosti, onda kad oni više neće moći pružiti potrebnu skrb. Sustav je i tada, prije dvadeset i više godina, bio manjkav, s još većom potražnjom za kapacitetima, kako ljudskim tako i prostornim, a kontekst je bio drukčiji, bitno optimističniji od današnjega.

Hrvatska je tada prilazila EU, trebalo se pokazati i u svjetlu socijalnih usluga i deinstitucionalizacije, a bilo je i inozemnih stručnjaka koji su dolazili, savjetovali, pomagali čak i privlačili inozemna sredstva. Naravno, uz pomoć stručnjaka s Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta, kao i ogromnim osobnim radom, između ostalog a i fizičkim, članovi UAZ-a uspjeli su obnoviti staru zgradu područne škole u selu Mostari i u njoj 2010. otvoriti prvu UAZ-ovu zajednicu organiziranog stanovanja za odrasle osobe s  poremećajem iz spektra autizma. Istovremeno, u zagrebačkom naselju Novi Jelkovec, u stanu u vlasništvu Grada Zagreba, pokrenuta je i druga. Sveukupno najprije 10, a onda 11 korisnika pronašlo je, vjerovalo se tada, svoj novi dom.

UAZ je godinama upozoravao na to da cijena socijalne usluge koju plaća resorno Ministarstvo nije dovoljna, i da ne prati ekonomske i druge trendove, ali sve je to rezultiralo tek minimalnim korekcijama uz pomoć kojih su se krpale rupe. A UAZ je bio, unatoč roditeljskoj i skrbničkoj dobroj volji, u sve lošijem stanju i financijski i kadrovski. Naime, kontekst se bitno promijenio, i izvanjski i unutarnji. Izvana gledano: članstvo u EU i izostanak potpore koja prati transformaciju u pretpristupnom periodu, otvorene granice za odlazak radne snage, inflacija kao posljedica pandemije i ratova, uvođenje eura.

S unutarnje strane UAZ je sve više osjećao posljedice izostanka intersektorske suradnje, ponajprije sustava socijalne skrbi i zdravstva, a naši korisnici su imali i imaju sve veću potrebu za zdravstvenom skrbi, jer PSA gotovo nikad ne ide sam, bez ostalih, nerijetko i vrlo ozbiljnih sudijagnoza. Pritom se od udruga očekuje i samofinaciranje putem projekata, kojim bi se onda trebalo krpati strukturne nejednakosti, ali pritom se, i to ponekad od istih tijela, namjerno zaboravlja da su i projekti strogo kontrolirani i ponovno plaćeni manje nego što je to slučaj u institucijama, koje pak nitko ne traži da se na taj način krpaju. Pritom nije riječ o nerazumijevanja pozicije organizacija civilnog društva, nego cinizmu.

Treba napomenuti i da je veliki udio u funkcioniranju programa organiziranog stanovanja za odrasle osobe s PSA UAZ-a padao na roditelje i skrbnike i njihov dobrovoljni angažman. Njima se nadoknađuje ono što strukturno nedostaje. Međutim, kao što korisnicima vrijeme ne ide na ruku, čak i brže nego osobama bez takve primarne dijagnoze, tako ide i roditeljima, koje ta dijagnoza također troši ili ih je već, nažalost, i potrošila. Zato i koristimo izraz ‘obitelji s PSA’. Kad se sve to zbroji, odluka o prekidu programa nakon petnaest godina bila je jasna, logična i jednoglasna. Nažalost!  

Na koga ponajprije adresirate odgovornost zbog nepostojanja prikladne infrastrukture za skrb o osobama s poremećajem iz spektra autizma?

– Na sustav, koji tek u posljednje vrijeme ozbiljno misli, ali još uvijek samo misli, o osobama s PSA. Ili barem tako javno tvrdi. Specifične potrebe koje nosi dijagnoza PSA rijetko se sustavno zadovoljavaju, ili razumiju, a onda i uvrštavaju u razne pravilnike i procedure. A možemo govoriti o svemu, od kvota u visokoškolskom sustavu koji se pravi da ne vidi kolika je potreba za strukom, preko nedovoljnih prostornih kapaciteta i needuciranog osoblja u školskom sustavu što dovodi do neželjenih situacija koje prenose mediji, do apsolutne nedovoljnosti usluga za osobe s PSA nakon 21. godine života, kad ostaju na milost i nemilost ustanova koje već pucaju po šavovima od prenapregnutosti jer su istodobno prepunjene korisnicima dok im, upravo trenutno, Ministarstvo ne dopušta nova zapošljavanja.

Lokalne samouprave čine neka poboljšanja, vidi se npr. želja za konkretnim koracima u Zagrebu, ali nitko zapravo nije spreman na ono što se, s pravom ili ne, naziva ‘epidemijom autizma’, a koja nije od jučer. I onda, umjesto da se inicijative, kao što je UAZ-ova koja je izmislila svoje kvadrate a onda i izgradila još novih uz pomoć EU projekta, barem tretira pristojno i partnerski, sustav drži figu u džepu i čeka da ‘jeftiniji pružatelj socijalne usluge’ odustane.

Mi smo odustali, nismo prvi, a ako se takav odnos nastavi sigurno nećemo biti ni zadnji. A što će onda sustav, koji već sad ne može pružiti odgovarajuću skrb na koju je zakonski obavezan svima koji na to imaju pravo i koji su u potrebi? Može se pohvaliti inicijativa s osobnom asistencijom, ali ona ne rješava problem, ona ga samo olakšava, na neko vrijeme. Možda bi trebalo dodati i to da, u svjetlu relativno novih činjenica o povećanju proračuna za vojsku i naoružanje, bojim se da socijali još dugo neće biti bolje, a možda čak ni jednako loše kao što je danas.

Brojne udruge koje okupljaju osobe s invaliditetom žale se na kronični nedostatak sredstava za financiranje programa i projekata kojima žele podići kvalitetu života svog članstva. Je li to slučaj i s Udrugom za autizam Zagreb?

– Meni se čini da je zapravo osnovni problem čisto politički: postoji li kontrola ili ne. To je razlog tihog odustajanja sustava od svih proklamiranih zagovaranja deinstitucionalizacije, i onih prije dvadeset godina i ovih danas. Ustanove kojima su osnivač država ili lokalna samouprava dio su političke priče, a udruge civilnog društva ili nevladine organizacije, što je u ovom kontekstu još primjereniji naziv, uvijek su izvan te priče, i hijerarhijski i po logici moći. Sustav njih ne shvaća kao partnera nego konkurenciju ili jednostavno smetala, i tako ih tretira. Pritom implicitno podržava nažalost uvriježeno mišljenje o udrugama kao sisačima novca.

A udruge, govorim ovo na temelju iskustva UAZ i njegovog programa organiziranog stanovanja, imaju iste obveze kad pružaju neku socijalnu uslugu. I kontrolira ih se, možda i detaljnije nego institucije. A financira ih se uvijek manje i lošije, jer je logika sustava takva da ne gleda sve troškove koje udruge imaju da bi mogle raditi ono što žele raditi, a to rade zato što znaju da za tim što rade postoji potreba. Zna to i sustav, pa ih drži na životu, ali jedva, i tako štedi. I čeka da udruge odustanu, djelomično ili u potpunosti. A pravi problem za sustav počet će upravo onda kad jedna kritična masa takvih udruga odustane, jer taj val sustav, koliko god siguran u sebe bio, neće moći progutati. Jer ovdje se osobama s invaliditetom bavi invalidan sustav, ozbiljno nagrizen najprije nebrigom, a onda i neznanjem. Međutim, i dalje želim vjerovati da su, unatoč posljedicama koje nisu takve, lakše i izlječive dijagnoze. Pitanje je samo hoćemo li mi to dočekati.