Možemo reći da su osobe s invaliditetom nedovoljno prisutne u medijima kao kreatori sadržaja, a s tom činjenicom vjerojatno je povezana i činjenica da je sadržaja specijaliziranog za ovu tematiku nedovoljno
Da bi osobe s invaliditetom imale priliku ravnopravno sudjelovati u društvu, potrebno je promijeniti medijsku sliku o njima, jer mediji imaju moć oblikovati mišljenje javnosti. S tom tezom na umu počeli smo raditi na ovogodišnjoj seriji tekstova nazvanoj ‘Osobe s invaliditetom u medijskoj i modnoj industriji’.
Mediji su se danas više-manje sveli na oglasni prostor i senzacionalizam, a potonje je slučaj i kod izvještavanja o temama vezanim uz invaliditet i relevantnim za osobe s invaliditetom. Teme se mogu sažeti na herojske priče o svakodnevnim radnjama ili nesretnu sudbinu osoba s invaliditetom, uz iznimku povremenih korektnih izvještaja o aktivnostima udruga.
Da bi spomenute nepoželjne perspektive izbjegli, s promjenama moramo početi od nas samih i ne smijemo se prepustiti sažalijevanju i jadikovkama, poručili su kolege novinari u četvrtom tekstu serije. Ako želimo promjene, moramo dati drugačiju perspektivu, naglasak mora biti na znanju i vještinama, a o osobama s invaliditetom treba pisati kao da invaliditet ne postoji, zaključili su.
Ipak, da bi se glas osoba s invaliditetom mogao čuti, potrebni su neki preduvjeti – mediji moraju biti pristupačni, i fizički i što se tiče zapošljavanja i prilagodbe radnih uvjeta. Osim nekoliko specijaliziranih portala i radija, poput našeg portala ili Radija 92, mali broj medija trenutno zapošljava novinare s invaliditetom, što zbog predrasuda o njihovim mogućnostima, što zbog nestabilnog financiranja neprofitnih medija. Iako svjesni potrebe za širenjem opsega tema i broja novinarskih radnika s invaliditetom, često ne mogu ponuditi adekvatne honorare ili zaposlenje.
Na temelju navedenog možemo reći da su osobe s invaliditetom nedovoljno prisutne u medijima kao kreatori sadržaja, a s tom činjenicom vjerojatno je povezana i činjenica da je sadržaja specijaliziranog za ovu tematiku nedovoljno. Google pretraga pokazala je da nacionalna televizija ima samo jednu emisiju koja se bavi životom i pravima osoba s invaliditetom, ‘Normalan život’, u ne baš sjajnom terminu, četvrtkom u 11 ujutro na HRT1. Neke druge emisije sporadično propituju teme pristupačnosti, skrbi, osobne asistencije i druge aktualnosti.
‘Jedan plus jedan’ i ‘Šesto čulo’ emisije su koje možemo slušati na Hrvatskom radiju. Prva nastoji senzibilirati ‘javnost prema osobama s invaliditetom, a u tome joj pomažu javne osobe, pjevači, glumci, sportaši, umjetnici’, a druga je namijenjena osobama s invaliditetom sa svim temama i pitanjima koja ih zanimaju i tiču se njihova života’.
Na RTL-u i Novoj TV nema specijaliziranih emisija, ali Nova TV često izvještava o problematici, kroz emisiju Provjereno, Dnevnik ili neke zabavne emisije. Z1 televizija ima emisiju ‘Isti smo’ koju uređuju i vode osobe s invaliditetom, a lokalna televizija Trend TV radi emisiju poticajnog naziva i sadržaja ‘Mogu sve’.
‘Hodalica’ na Radio studentu emitira vijesti o novim događanjima, projektima i drugim zanimljivostima iz područja obrazovanja, zapošljavanja, zdravlja, slobodnog vremena i svih ostalih segmenata iz života mladih i osoba s invaliditetom. Emisiju je pokrenuo Hrvatski savez udruga za mlade i studente s invaliditetom ‘SUMSI’.
Emisija ‘Bez dlake na jeziku’ vrti se na Radiju Kastav, a u njoj, kako i ime govori, osobe s invaliditetom ‘svoju istinu govore onako kako znaju, govoreći ponekad i teško, zakinuti vrlo često u verbalnom izražavanju zbog svojih specifičnih dijagnoza’. Radio emisija ‘Otkucaji srca’ emitira se na Radio Zelini, a sadržaj popunjava aktivnostima Udruge Srce.
Osim navedenih, druge emisije Google pretraga nije izbacila, ali pretpostavljamo da ih se može naći još nekoliko na lokalnim radijskim postajama. Iako ograničenog dometa, takve emisije puno znače lokalnom stanovništvu. Međutim, da bi utjecaj medija bio veći, velike medijske kuće trebale bi još više pažnje posvetiti sadržaju, odabiru gostiju i zapošljavanju osoba s invaliditetom.
Pisali smo u ranijim tekstovima kako je nužno više sadržaja posvećenog brojnim preprekama do potpune inkluzivnosti osoba s invaliditetom. Jednako tako, osobe s invaliditetom ne treba zvati da gostuju u emisijama samo o njihovim pravima i problemima s kojima žive, nego i u emisije koje će istaknuti njihovu stručnost i interese.
Nedostaje nam i upoznavanje s različitim oblicima invaliditeta, a zajedno s tim i edukacija o drugačijim načinima na koje se nešto može napraviti i nesvakidašnjim vještinama koje osoba može steći. Na primjer, osobi koja nije slijepa teško je zamisliti kako se slijepi glumac orijentira na kazališnim daskama, a osobi koja u jednoj ruci drži iglu za heklanje, dok drugom zateže vunu neobično je da se heklati može i jednom rukom. Možda smo čuli da se osobe koje komuniciraju znakovnim jezikom drugačije, direktnije izražavaju, ali ne znamo što to zapravo znači i da se ne trebamo vrijeđati ako nam gluha osoba kaže da smo debeli.
Nadalje, za potpuno korištenje medija u svrhu poboljšanja društva potrebna je i prilagodba samog sadržaja. U Izvješću o radu pravobraniteljice za osobe s invaliditetom za 2022. ona ističe da ‘u dosadašnjim programima (posebno televizijskim) nema dovoljno emisija i sadržaja namijenjenih i prilagođenih za praćenje od strane djece i mladih s oštećenjima sluha’. Mala djeca do školske dobi ne mogu koristiti takozvane plutajuće titlove, jer ne znaju čitati, pa takav sadržaj treba prilagoditi na drugačiji način. Zato je potrebno upoznati društvo sa samim postojanjem, a onda i primjenom znakovnog jezika, navodi ona.
Također navodi da još više sadržaja treba biti prevođeno, iako HRT ima trend povećanja dnevne količine sadržaja prilagođenog titlovanjem ili prijevodom na hrvatski znakovni i plan rasta s trenutnih 480 minuta do 580 minuta u 2027.
Prilagođeni sadržaj neophodan je djeci s teškoćama u razvoju, kako bi njihovo odrastanje bilo ispunjenije i kvalitetnije. Zatim, neophodan je osobama s invaliditetom, kako bi imali jednako pravo na praćenje sadržaja – bilo kulturnog, informativnog, znanstvenog, zabavnog ili nekog drugog – kao i osobe bez invaliditeta. K tome, podsjetimo, pandemija koronavirusa i potresi koji su pogodili Zagreb, Petrinju, Sisak i njihovu okolicu pokazali su da su osobe s invaliditetom ostale zakinute za važne informacije, a to im u nekim slučajevima može ugroziti život.
Sve su navedene pretpostavke nužne da bi mediji ispunili svoju ulogu – informiranja javnosti i uključivanja svih zainteresiranih aktera u rad na informiranju. Važno je, kao što smo već naveli, da se fokus makne s invaliditeta i stavi na kvalitetu obavljanja zadataka, jednako kao što je u modnoj industriji važno da se modele s invaliditetom ne zapošljava zbog invaliditeta, nego zato što kvalitetno i sa žarom rade svoj posao.
Prostor za poboljšanje i borbu je velik, a iako do nas možda još nisu došle, postoji i dosta pozitivnih priča koje čuče u nekoj lokalnoj zajednici ili u različitim kutcima svijeta. Dio medija trudi se prenijeti te priče, a pridonijeti može i svatko od nas – tako da pronađe one koje ga interesiraju i potiču da uči i radi ono što ga zanima, da uči o drugima i da tako zajedno gradimo međusobno razumijevanje i prihvaćanje različitosti.
Ana Vragolović
Članak je napisan uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije temeljem Programa ugovaranja novinarskih radova u elektroničkim publikacijama.
