Promjena kreće od nas samih, kao što su istaknuli naši sugovornici: osobe s invaliditetom trebaju se prestati predstavljati javnosti kroz invaliditet i naglasak staviti na znanje i vještine
Podcjenjivanje sposobnosti osoba s invaliditetom i fizičke barijere koje otežavaju kretanje po gradu, obavljanje terenskih zadataka i pristup zgradi medijske kuće glavni su faktori koji osobama s invaliditetom otežavaju zaposlenje u novinarskoj struci, ustanovili smo u trećem tekstu serije Osobe s invaliditetom u medijskoj i modnoj industriji. Da li su se i s kakvim preprekama susreli novinari koji su sami osobe s invaliditetom, što im znači novinarstvo i što misle o trenutnom medijskom pristupu temama vezanim uz invaliditet pitali smo dvojicu novinara, Antonija Milanovića i Sašu Drinića.
Milanović se novinarstvom počeo baviti radi dodatne zarade, a kasnije je to preraslo, kaže, u neku vrstu dodatne ljubavi i načina za osobni razvoj.
– Novinarstvo je za mene način da dođem do novih saznanja, novih informacija i kontakata i da usput testiram sebe i svoje granice, s obzirom na to da imam oštećenu motoriku, pa mi je svaki tekst zapravo na neki način borba i izazov dok ga pišem – rekao nam je. Milanović piše kolumnu Wheels on fire za šibenski neovisni portal TRIS, a zaposlen je u zadarskoj gradskoj knjižnici.
Drinić kaže da je novinarstvo nešto najljepše što mu se dogodilo u životu.
– To je nešto što me još uvijek, nakon 16 godina, maksimalno ispunjava. Po prirodi sam znatiželjan i uvijek sam postavljao neka neočekivana pitanja, a fasciniralo me kako su kolege dolazile do odgovora, pogotovo u vremenu kad se nije moglo u par klikova doći do velike količine informacija. Upravo to traganje za informacijama i provjera informacija, kao i promatranje nekih kolega koji su uzori, npr. Andrija Jarak, nešto je što me i dalje veseli i izaziva tzv. Pavlovljev refleks.
Drinić radi na Radiju92fm u Slavonskom Brodu, vodi emisiju na Osječkoj televiziji i piše kolumnu za internetski portal mixer.hr.
– Tri potpuno različita medija, a upravo je ta različitost ono što me ispunjava. Nekad se dogodi da sam prijepodne na radiju, poslijepodne na televiziji, a u međuvremenu pišem tekst za kolumnu. Na radiju se morate ponašati drugačije nego na TV-u, a oba medija su beskrajno zavodljiva i kad vas jednom uvuku u svoj žrvanj jednostavno ne možete van – objašnjava nam Drinić svoju zaljubljenost u novinarski posao.
Kako su mediji različiti, i on se bavi različitim temama. Na radiju92 koji je, kako je rekao, ‘lokalnog karaktera, a globalnih namjera’ ima potpunu slobodu biranja tema, pa prati i nacionalna i svjetska aktualna zbivanja. Ističe da je Radio92 uvijek tu kad treba informirati osobe s invaliditetom o tome kako određena tema djeluje na njih. Na Osječkoj televiziji vodi emisiju o kulturi TV koktel koja prati kulturne i društvene događaje u Osijeku i okolici. Kolumna za internetski portal opet je priča za sebe.
Milanović se pak najviše bavi temama koje muče osobe s invaliditetom i druge ranjive skupine jer je, kao i Drinić, i sam pripadnik te skupine i jer dosta radi na polju poboljšanja života samih osoba s invaliditetom. Do posla u novinarskoj struci nije mu bilo lako doći, ali ne zbog invaliditeta, nego zbog nestabilnih uvjeta i nestabilnog financiranja medija. Iz istog razloga ima drugi, stalni posao.
– Imao sam prilike baviti se i drugim temama, npr. temama iz showbiza, radio sam intervjue s poznatim osobama, pratio neke važne događaje, pa i neke teške i kompleksne političke teme, ali to je bilo vrlo kratko, s obzirom na to da su honorarni poslovi u novinarstvu jako nestabilni i nepredvidivi – danas imate angažman, sutra ga već ne morate imati – kaže Milanović, pa dodaje da ‘nitko nije imao novaca za normalan mjesečni honorar’. Slao je puno emailova, svako malo popravljao životopis i nadao se će netko uopće odgovoriti.
– Najteže bi mi palo kad bi se netko javio i čak ponudio angažman, sve bi okvirno dogovorili, a onda bi započeli rečenicu ‘javit ćemo vam se za tri dana…’, i onda se više nitko ne javi, a ako zovete natrag na isti broj on je konstantno zauzet. Radije bih da mi se kaže da nema posla nego da mi se budi lažna nada, što mnogi rade – objašnjava nam.
Drinić kaže da se u potrazi za poslom nije susretao s predrasudama.
– Mene moji urednici ne doživljavaju kao osobu s invaliditetom. U televiziji sjedim u kolicima i to nije problem ni njima ni javnosti, niti je to neka velika priča. Bio bih jako tužan kad bih znao da su me angažirali i da im trebam u programu jer sam osoba s invaliditetom, pa da oni onda glume da su inkluzivni i osjetljivi.
Što se aktualnog televizijskog i radijskog programa tiče, Milanović smatra da bi sadržaja koji osvješćuje javnost o temama vezanim uz invaliditet trebalo biti više.
– Ne kažem da se konačno neke stvari ne miču s mrtve točke jer, primjerice, osim što pišem kolumnu o ranjivim skupinama, od siječnja 2023. vodim i uređujem emisiju na lokalnoj televiziji Diadora sa sjedištem u Zadru koja se zove Bijeli štap, bavi se ranjivim skupinama i emitira se dva puta mjesečno. Smatram da stvari idu lagano ka boljem i vjerujem da će se i dalje poboljšavati što se toga tiče.
Drinić se slaže da te teme nisu dovoljno pokrivene, ali ističe da prvotnu sreću kad se netko njima počne baviti brzo gasi način na koji je tema pokrivena.
– Često novinar uzme sugovornika iz kojega izvuče kukanje. Ja nikada ne izvlačim ono što volimo zvati ‘toplom ljudskom pričom’ jer to vrlo brzo sklizne u patetiku. Patetika je nešto što ubija eter i daje krivu sliku stvarnosti. Ako ćemo iskoristiti vrijedne medijske minute da bismo kukali, umjesto donijeli rješenje, nismo napravili dobru stvar. Treba krenuti objektivno, treba sugovornike pitati pitanja koja će možda i njima otvoriti neki drugi pogled na problem.
Dodaje da je motiv sugovornika (i novinara) glavni pokretač priče.
– Ako je sugovornik odlučio svoj problem staviti u središte pozornosti, umjesto rješenja dobit ćemo još jednu patetičnu priču s kojom ne možemo ništa. Naravno da ima teških situacija u kojima je potrebna pomoć, ali takve se situacije brzo prepoznaju.
Milanović kaže da sadržaj o osobama s invaliditetom ide iz krajnosti u krajnost.
– Ne kažem da neke herojske priče nije potrebno na takav način ispisati, ali kad pročitam neku bombastičnu herojsku priču i shvatim da je to priča koju prolazi 80 posto osoba s invaliditetom, djeluje malo frustrirajuće.
Kaže da treba postojati neka doza u izvještavanju – i herojske priče i sažalijevanje smatra pretjeranim.
– O osobama s invaliditetom treba pisati kao da pišete o nekoj osobi koja apsolutno nema problem. Možda je bitno primijeniti takav način gledanja na to, možda je bit u tome, jer ako idete u pretjerano sažalijevanje automatski ćete dobiti sliku da su osobe s invaliditetom jadne i nesposobne što je poruka koju, vjerujem, niti jedna osoba s invaliditetom ne želi da se izvuče iz teksta. Smatram da je najbolje jednostavno spustiti loptu i prezentirati te osobe kao ravnopravne ostaloj populaciji. Moj pristup je isto takav, volim isticati nešto kada je drukčije i novo, ali znam koliko je potrebno to istaknuti, ne pretjerujem u isticanju vrlina ili fizičkih mana, već smatram da imam dovoljnu granicu i percepciju svega toga. Zato vjerujem da su moji tekstovi dovoljno dobri da bi prezentirali osobe s invaliditetom, jer ih se gleda točno onako kako su oni sami sebe predstavili kroz tekst – objašnjava nam naš sugovornik.
Drinić se nadovezao na to rekavši da sami akteri priča, odnosno osobe koje žele izložiti svoj problem, moraju prvo same sa sobom posložiti situaciju i kako one gledaju na problem. Spomenuo je također da u društvu ima osoba koje vole biti ekstremno patetične u eteru i čekaju sažalijevanje od drugih osoba, pa na taj način štete svima oko sebe.
– Neće mediji promijeniti percepciju društva i učiniti društvo i institucije senzibilnijim prema osobama s invaliditetom, ako je moj pogled na moj život patetičan, tužan, čemeran, depresivan… Taj dio nitko ne može napraviti umjesto nas. Mi moramo biti ti koji će na svoj problem gledati kao na nešto životno, kao nešto s čim se treba uhvatiti u koštac i učiniti sve da nam bude bolje. Moramo znati što želimo i koliko je dovoljno da nam bude bolje u datom trenutku – govori on, dodavši da ga osobe do čijeg mišljenja mu je stalo ne doživljavaju kao osobu s invaliditetom, iako ima cerebralnu paralizu. Uvijek su tu kad ih zamoli za pomoć, ali tek to ih podsjeti na invaliditet.
Upravo takva perspektiva nam je potrebna – staviti osobnost, znanje i vještine, prijateljstvo i ljubav u prvi plan, prije invaliditeta. Mediji se trebaju potruditi da se odmaknu od tema sažaljenja ili isticanja svakodnevnih stvari kao herojstava, i približiti se temama koje opisuju drugačije načine na koje nešto može biti napravljeno, drugačije pristupe. Kao što čvor na cipeli možemo zavezati na nekoliko načina, tko i svaka druga radnja može imati nekoliko pristupa, i nijedan od njih nije krivi.
Imamo još puno posla oko stvaranja realne slike osoba s invaliditetom i edukacije o različitim mogućnostima. Promjena kreće od nas samih, kao što su istaknuli naši sugovornici: osobe s invaliditetom trebaju se prestati predstavljati javnosti kroz invaliditet i naglasak staviti na znanje i vještine. Naravno da je to teško i da stalne odbijenice, nailaženje na nerazumijevanje i podcjenjivanje mogu ubiti čovjeku duh i dovesti do zatvorenosti, bespomoćnosti i srama, ali od toga nema ništa – treba se sjetiti da nešto nije u redu s onima koji vam izazivaju takve osjećaje, a ne s vama i sa stavom ‘ja to želim, mogu i hoću’ krenuti u izgradnju boljeg svijeta.
Ana Vragolović
Članak je napisan uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije temeljem Programa ugovaranja novinarskih radova u elektroničkim publikacijama.
