Poveži se s nama

in MREŽA

OSOBE S INVALIDITETOM U MEDIJSKOJ I MODNOJ INDUSTRIJI Tko, gdje i kako priča o invaliditetu?

Objavljeno

/

Ovo je ilustracija dvije osobe, jedne u invalidskim kolicima i druge stojeće, na plavoj pozadini s zelenim biljkama. Osoba u invalidskim kolicima nosi bijeli šešir i bijelu haljinu. Osoba koja stoji nosi plavu jaknu i bijele hlače. Osoba koja stoji drži mikrofon i čini se da intervjuira osobu u invalidskim kolicima.

Možemo reći da su osobe s invaliditetom nedovoljno prisutne u medijima kao kreatori sadržaja, a s tom činjenicom vjerojatno je povezana i činjenica da je sadržaja specijaliziranog za ovu tematiku nedovoljno

Da bi osobe s invaliditetom imale priliku ravnopravno sudjelovati u društvu, potrebno je promijeniti medijsku sliku o njima, jer mediji imaju moć oblikovati mišljenje javnosti. S tom tezom na umu počeli smo raditi na ovogodišnjoj seriji tekstova nazvanoj ‘Osobe s invaliditetom u medijskoj i modnoj industriji’.

Mediji su se danas više-manje sveli na oglasni prostor i senzacionalizam, a potonje je slučaj i kod izvještavanja o temama vezanim uz invaliditet i relevantnim za osobe s invaliditetom. Teme se mogu sažeti na herojske priče o svakodnevnim radnjama ili nesretnu sudbinu osoba s invaliditetom, uz iznimku povremenih korektnih izvještaja o aktivnostima udruga.

Da bi spomenute nepoželjne perspektive izbjegli, s promjenama moramo početi od nas samih i ne smijemo se prepustiti sažalijevanju i jadikovkama, poručili su kolege novinari u četvrtom tekstu serije. Ako želimo promjene, moramo dati drugačiju perspektivu, naglasak mora biti na znanju i vještinama, a o osobama s invaliditetom treba pisati kao da invaliditet ne postoji, zaključili su.

Ipak, da bi se glas osoba s invaliditetom mogao čuti, potrebni su neki preduvjeti – mediji moraju biti pristupačni, i fizički i što se tiče zapošljavanja i prilagodbe radnih uvjeta. Osim nekoliko specijaliziranih portala i radija, poput našeg portala ili Radija 92, mali broj medija trenutno zapošljava novinare s invaliditetom, što zbog predrasuda o njihovim mogućnostima, što zbog nestabilnog financiranja neprofitnih medija. Iako svjesni potrebe za širenjem opsega tema i broja novinarskih radnika s invaliditetom, često ne mogu ponuditi adekvatne honorare ili zaposlenje.

Na temelju navedenog možemo reći da su osobe s invaliditetom nedovoljno prisutne u medijima kao kreatori sadržaja, a s tom činjenicom vjerojatno je povezana i činjenica da je sadržaja specijaliziranog za ovu tematiku nedovoljno. Google pretraga pokazala je da nacionalna televizija ima samo jednu emisiju koja se bavi životom i pravima osoba s invaliditetom, ‘Normalan život’, u ne baš sjajnom terminu, četvrtkom u 11 ujutro na HRT1. Neke druge emisije sporadično propituju teme pristupačnosti, skrbi, osobne asistencije i druge aktualnosti.

‘Jedan plus jedan’ i ‘Šesto čulo’ emisije su koje možemo slušati na Hrvatskom radiju. Prva nastoji senzibilirati ‘javnost prema osobama s invaliditetom, a u tome joj pomažu javne osobe, pjevači, glumci, sportaši, umjetnici’, a druga je namijenjena osobama s invaliditetom sa svim temama i pitanjima koja ih zanimaju i tiču se njihova života’.

Na RTL-u i Novoj TV nema specijaliziranih emisija, ali Nova TV često izvještava o problematici, kroz emisiju Provjereno, Dnevnik ili neke zabavne emisije. Z1 televizija ima emisiju ‘Isti smo’ koju uređuju i vode osobe s invaliditetom, a lokalna televizija Trend TV radi emisiju poticajnog naziva i sadržaja ‘Mogu sve’.

‘Hodalica’ na Radio studentu emitira vijesti o novim događanjima, projektima i drugim zanimljivostima iz područja obrazovanja, zapošljavanja, zdravlja, slobodnog vremena i svih ostalih segmenata iz života mladih i osoba s invaliditetom. Emisiju je pokrenuo Hrvatski savez udruga za mlade i studente s invaliditetom ‘SUMSI’.

Emisija ‘Bez dlake na jeziku’ vrti se na Radiju Kastav, a u njoj, kako i ime govori, osobe s invaliditetom ‘svoju istinu govore onako kako znaju, govoreći ponekad i teško, zakinuti vrlo često u verbalnom izražavanju zbog svojih specifičnih dijagnoza’.  Radio emisija ‘Otkucaji srca’ emitira se na Radio Zelini, a sadržaj popunjava aktivnostima Udruge Srce.

Osim navedenih, druge emisije Google pretraga nije izbacila, ali pretpostavljamo da ih se može naći još nekoliko na lokalnim radijskim postajama. Iako ograničenog dometa, takve emisije puno znače lokalnom stanovništvu. Međutim, da bi utjecaj medija bio veći, velike medijske kuće trebale bi još više pažnje posvetiti sadržaju, odabiru gostiju i zapošljavanju osoba s invaliditetom.

Pisali smo u ranijim tekstovima kako je nužno više sadržaja posvećenog brojnim preprekama do potpune inkluzivnosti osoba s invaliditetom. Jednako tako, osobe s invaliditetom ne treba zvati da gostuju u emisijama samo o njihovim pravima i problemima s kojima žive, nego i u emisije koje će istaknuti njihovu stručnost i interese.

Nedostaje nam i upoznavanje s različitim oblicima invaliditeta, a zajedno s tim i edukacija o drugačijim načinima na koje se nešto može napraviti i nesvakidašnjim vještinama koje osoba može steći. Na primjer, osobi koja nije slijepa teško je zamisliti kako se slijepi glumac orijentira na kazališnim daskama, a osobi koja u jednoj ruci drži iglu za heklanje, dok drugom zateže vunu neobično je da se heklati može i jednom rukom. Možda smo čuli da se osobe koje komuniciraju znakovnim jezikom drugačije, direktnije izražavaju, ali ne znamo što to zapravo znači i da se ne trebamo vrijeđati ako nam gluha osoba kaže da smo debeli.

Nadalje, za potpuno korištenje medija u svrhu poboljšanja društva potrebna je i prilagodba samog sadržaja. U Izvješću o radu pravobraniteljice za osobe s invaliditetom za 2022. ona ističe da ‘u dosadašnjim programima (posebno televizijskim) nema dovoljno emisija i sadržaja namijenjenih i prilagođenih za praćenje od strane djece i mladih s oštećenjima sluha’. Mala djeca do školske dobi ne mogu koristiti takozvane plutajuće titlove, jer ne znaju čitati, pa takav sadržaj treba prilagoditi na drugačiji način. Zato je potrebno upoznati društvo sa samim postojanjem, a onda i primjenom znakovnog jezika, navodi ona.

Također navodi da još više sadržaja treba biti prevođeno, iako HRT ima trend povećanja dnevne količine sadržaja prilagođenog titlovanjem ili prijevodom na hrvatski znakovni i plan rasta s trenutnih 480 minuta do 580 minuta u 2027.

Prilagođeni sadržaj neophodan je djeci s teškoćama u razvoju, kako bi njihovo odrastanje bilo ispunjenije i kvalitetnije. Zatim, neophodan je osobama s invaliditetom, kako bi imali jednako pravo na praćenje sadržaja – bilo kulturnog, informativnog, znanstvenog, zabavnog ili nekog drugog – kao i osobe bez invaliditeta. K tome, podsjetimo, pandemija koronavirusa i potresi koji su pogodili Zagreb, Petrinju, Sisak i njihovu okolicu pokazali su da su osobe s invaliditetom ostale zakinute za važne informacije, a to im u nekim slučajevima može ugroziti život.

Sve su navedene pretpostavke nužne da bi mediji ispunili svoju ulogu – informiranja javnosti i uključivanja svih zainteresiranih aktera u rad na informiranju. Važno je, kao što smo već naveli, da se fokus makne s invaliditeta i stavi na kvalitetu obavljanja zadataka, jednako kao što je u modnoj industriji važno da se modele s invaliditetom ne zapošljava zbog invaliditeta, nego zato što kvalitetno i sa žarom rade svoj posao.

Prostor za poboljšanje i borbu je velik, a iako do nas možda još nisu došle, postoji i dosta pozitivnih priča koje čuče u nekoj lokalnoj zajednici ili u različitim kutcima svijeta. Dio medija trudi se prenijeti te priče, a pridonijeti može i svatko od nas – tako da pronađe one koje ga interesiraju i potiču da uči i radi ono što ga zanima, da uči o drugima i da tako zajedno gradimo međusobno razumijevanje i prihvaćanje različitosti.

Ana Vragolović

Članak je napisan uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije temeljem Programa ugovaranja novinarskih radova u elektroničkim publikacijama.

In-Portal vlasništvo je svih onih kojima je bolji život svih osoba s invaliditetom, kako u Hrvatskoj tako i u svijetu, primarna briga.

Nastavi čitati
Kliknite za komentar

Leave a Reply

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

in MREŽA

MOJA PRIČA Za Anamariju Vlašić odustajanje nije opcija

Objavljeno

/

Na fotografiji je žena koja drži neki rekvizit. Osoba je u prostoriji koja izgleda kao radionica ili umjetnički studio. U pozadini se vidi radni stol prekriven raznim materijalima i alatima, ormarić, kanta za smeće i kip žene koji sjedi na polici. Pod je prekriven bijelim ostacima materijala, vjerojatno od rezbarenja ili oblikovanja kipa. Fotografija prikazuje proces izrade ili obrade umjetničkog djela, što je zanimljivo jer daje uvid u kreativni proces i radno okruženje umjetnika.
Foto: Anamarija Vlašić

Moja želja za budućnost? Da moja ekipa osvoji medalju na velikom šahovskom turniru. I znam da hoćemo, poručuje Anamarija

Poslušaj članak

Anamarija Vlašić, djevojačko Vučak, rođena je 29. siječnja 1993. godine u Banja Luci, a 1995. godine je s obitelji preselila u Hrvatsku. Od rođenja je nagluha, ali njezini su to otkrili tek kada je imala tri godine.

– U pubertetu su počeli problemi sa štitnjačom – Hashimotova bolest. A onda, 2018. godine, stigla je još teža dijagnoza – multipla skleroza. Prvi simptom bio je privremeni gubitak vida na desnom oku. Godinu kasnije saznala sam da imam zloćudni tumor na štitnjači. Zbog toga mi je štitnjača potpuno uklonjena, s tridesetak limfnih čvorova na vratu. Danas, nakon svega, držim sve pod kontrolom i idem naprijed – priča Anamarija.

– Kad su moji shvatili da slabije čujem, krenula sam na logopedske vježbe i deset godina svakodnevno radila na govoru. Preporučili su mi redovni vrtić radi bolje socijalizacije. Iskreno, malo se sjećam tog razdoblja, ali imam samo lijepe uspomene. Djeca su me prihvaćala, nisam osjećala razliku. Ono čega se dobro sjećam je da nisam voljela jesti, pa su me tete u vrtiću švercale u kuhinju da sama biram hranu – preslatka uspomena.

Sljedeća borba bila su slušne pomagala. Moji su se s njima stalno mučili jer bih ih gubila, skrivala, pa čak i bacala negdje na ulici. Bilo mi je jako neugodno nositi ih, a i nisu bila ni najbolje namještena – pištala su, smetala mi, a ja nisam znala objasniti što mi točno smeta – prisjeća se Anamarija.

Za osnovnu školu u Dragaliću kaže da joj je to bilo jedno od najljepših razdoblja.

– Početak je bio težak – u prvi razred krenula sam s govorom djeteta od dvije i pol godine. Ali, uz trud, podršku logopeda i prijatelja, brzo sam napredovala. Imala sam sreću jer nas je u razredu bilo samo devetero i učitelj mi se jako posvetio. Veći problem od škole bili su roditelji nekih učenika kojima je bilo čudno kako mogu imati odlične ocjene, a ne čujem. Moj trik? Svakodnevno sam kod kuće čitala sve što smo taj dan radili u školi.

Srednja škola donijela je veliki preokret. Iz malog mjesta preselila sam u Zagreb i počela život u učeničkom domu u Klaićevoj. U domu sam se brzo prilagodila – imala sam divne cimerice i sjajnu odgajateljicu – kaže Anamarija, a ondje je otkrila i ljubav prema šahu i počela osvajati medalje na natjecanjima Domijade.

– Išla sam u Školu primijenjene umjetnosti i dizajna, bila sam zatvorena i povučena. Najviše me brinulo hoće li me prihvatiti. No ispalo je da mi to nije bio problem. Teže mi je bilo pratiti rasprave između profesora i učenika. Pomagali su mi i profesori i kolege iz razreda, pa nemam nikakvih loših iskustava. Sjećam se koliko sam voljela lektire – imala sam strogu profesoricu iz hrvatskog jezika, a kako sam uvijek bila spremna, znala je reći: ‘Tko je pročitao lektiru osim Vučak?’. Uvijek mi je to bilo simpatično – kaže Anamarija kroz smijeh.

Na fakultetu se najviše plašila državne mature i prijamnog ispita, ali sve je položila iz prve.

– Upisala sam kiparstvo na Likovnoj akademiji, smjer konzervacije i restauracije umjetnina. Na faksu sam izbjegavala govoriti profesorima da ne čujem. Htjela sam da vrednuju moje znanje, a ne moj nedostatak. Sve sam ispite položila u roku i diplomirala u pet godina – kaže Anamarija, a samo dva mjeseca nakon diplome dobiva najvažniju ulogu u životu.

– Rodila sam predivnu djevojčicu, Gabrijelu. Bila sam u braku, ali sada sam rastavljena. Nakon porodiljnog bilo mi je jako teško pronaći posao u struci. Poslodavci su uvijek našli neki izgovor – ili problem s mojim sluhom ili to što imam malo dijete.

Radila sam u udrugama kao prevoditeljica HZJ-a, ali sebe nikada nisam vidjela u toj ulozi. Moja ljubav je umjetnost. Napokon sam pronašla posao u HNK kao majstorica izrade rekvizita i u tome zaista uživam – kaže nam i dodaje da privatno radi restauracije i planira otvoriti vlastiti obrt. Ima još, kaže, puno planova – završiti izobrazbu nastavnika, razvijati svoj posao, a najvažnije – biti tu za kćer Gabrijelu.

– Kroz život sam se naučila nositi s predrasudama. Ljude i danas ćudi kako mogu normalno razgovarati i biti uspješna, a ne čujem dobro. Smiješno mi je kako nitko ne postavlja takva pitanja osobama koje nose naočale. Zato se volim zezati na svoj račun – kažem im da trošim previše novca da bih ih slušala – govori Anamarija.

Kad je saznala da je trudna, bilo ju je, kaže, strah – hoće li biti dobra mama, hoće li moći sve to?

– Neki su pitali hoće li Gabrijela čuti ili ne. Meni to nije bilo važno. Ako sam ja mogla, moći će i ona. Bilo je teško, ali smo zajedno prošle sve prepreke. Danas uživam u majčinstvu i uz nju stalno učim – kaže nam ova neustrašiva mlada žena.

Osim umjetnosti, Anamarijina velika strast je šah. Igra za gluhe, ide na turnire i vježba kad god može. Šah joj je terapija – kad igra, misli joj se smire.

– Nemojte odustati. Plakati je u redu, ljutiti se također. Ali sutra je novi dan. Možda ne uspijem danas ili sutra, ali odustati? To ne postoji u mom rječniku. Moja želja za budućnost? Da moja ekipa osvoji medalju na velikom šahovskom turniru. I znam da hoćemo – poručuje Anamarija za kraj, a mi joj želimo da ostvari sve što je naumila.

Nastavi čitati

in MREŽA

Prijavite se na inkluzivni planinarski izlet u Moslavačkoj gori

Objavljeno

/

Fotografija prikazuje grupu planinara koji hodaju uzbrdo po planinskom putu. Okruženi su golim drvećem i planinskim krajolikom. U pozadini se vide brežuljci i doline, a u daljini se mogu primijetiti planine. Planinari su obučeni u šarenu planinarsku opremu, nose ruksake i koriste štapove za hodanje. Fotografija prikazuje prirodnu ljepotu planinskog pejzaža i aktivnosti na otvorenom, što može biti zanimljivo za ljubitelje prirode i planinarenja.
Foto: HPD Željezničar Zagreb

Ovaj izlet pruža priliku svima, bez obzira na invaliditet, da uživaju u prirodi, druženju i zajedničkom savladavanju planinarskih staza uz odgovarajuću podršku

Poslušaj članak

Planinarsko društvo Željezničar Zagreb organizira inkluzivni planinarski izlet na vrh Vis u Moslavačkoj gori, koji će se održati u subotu, 1. ožujka 2025. godine.

Ovaj izlet, u sklopu projekta Pruži mi ruku – OSI, pruža priliku svima, bez obzira na invaliditet, da uživaju u prirodi, druženju i zajedničkom savladavanju planinarskih staza uz odgovarajuću podršku.

Okupljanje je kod jezera Mikleuška, odakle će sudionici automobilima krenuti prema vrhu Humka (488 m n/v), gdje će ostaviti vozila. Nakon otprilike sat vremena hoda, stići će do vrha Vis (437 m n/v), a potom nastaviti preko vidikovca do ruševina Pavlinskog samostana Blažene Djevice Marije, poznatog kao Bela crkva, gdje će biti organiziran odmor. Povratak do vrha Humka predviđen je šumskom stazom uz potok Crkveni jarak, a ukupno će se hodati oko tri sata.

Nakon planinarskog dijela, sudionici će se vratiti automobilima u selo Mikleuška, gdje će biti organiziran ručak, odmor i druženje te podjela priznanja. Planinarski vodiči i članovi HPD Željezničar Zagreb i PD Yeti Kutina bit će prisutni kako bi osigurali pomoć i podršku svim sudionicima.

Prijave se primaju do 25. veljače 2025. godine putem emaila ema.jurkin@gmail.com.

Prilikom prijave potrebno je navesti vrstu invaliditeta, informacije o pratnji te interes za organizirani ručak.

Izlet je tehnički i kondicijski lagan te je potrebna osnovna planinarska oprema, uključujući čvrste cipele, ruksak s hranom i pićem, zaštitu od kiše i vjetra te rezervnu odjeću. Sudionici trebaju ponijeti osobnu i zdravstvenu iskaznicu, a po mogućnosti i planinarsku iskaznicu za 2025. godinu.

Koordinator izleta je Željko Brdal (091/517-1747), a vodiči su Ana Milin i Zvonko Kolić, uz podršku Eme Jurkin, Hrvoja Mihelja i Jovice Janjatovića. Svaki sudionik sudjeluje na vlastitu odgovornost i dužan je pridržavati se uputa vodiča i koordinatora, koji zadržavaju pravo izmjene plana ovisno o uvjetima na terenu.

Izlet je prilika za stvaranje novih prijateljstava, razmjenu iskustava i uživanje u prirodi, a svi sudionici su dobrodošli u opuštenom i podržavajućem okruženju.

Nastavi čitati

in MREŽA

OSIT Bjelovar ima novi kombi za prijevoz korisnika

Objavljeno

/

Na fotografiji je prikazano pet osoba koje drže zahvalnice. Zahvalnice su naslovljene s "ZAHVALNICA" i sadrže tekst koji se odnosi na zahvalnost za određene aktivnosti ili postignuća. Osobe su obučene u zimske jakne, a fotografija je snimljena ispred zgrade s bijelim zidovima i prozorima. Na lijevoj strani fotografije vidi se dio bijelog automobila. U prvom planu, ispred osoba, nalazi se mikrofon s logotipom "HRT".
Foto: Grad Bjelovar

Grad Bjelovar osigurao je 17 tisuća eura za kupnju tog kombija, a pomogla je i Bjelovarsko-bilogorska županija s 12 tisuća eura. Ostatak novca udruga je prikupila donacijama i prodajom svojih rukotvorina

Poslušaj članak

Udruga osoba s intelektualnim teškoćama OSIT Bjelovar s velikim je zadovoljstvom uspješno privela kraju akciju nabave novog kombi vozila vrijednog nešto više od 44.000 eura. Time je ostvaren petogodišnji san članova i vodstva udruge, a u njegovoj realizaciji značajnu podršku pružili su Grad Bjelovar i Bjelovarsko-bilogorska županija.

Grad Bjelovar osigurao je 17.000 eura za kupnju vozila, dok je Županija pridonijela s 12.000 eura. Preostali iznos udruga je prikupila donacijama i prodajom svojih rukotvorina.

– Danas smo sretni, ponosni i zahvalni jer je ovo vozilo bilo prijeko potrebno našim članovima. Ovom prilikom zahvaljujem svima koji su sudjelovali u prikupljanju sredstava i donacija, a posebno gradonačelniku Bjelovara i županu Bjelovarsko-bilogorske županije – istaknula je predsjednica udruge Edita Bohaček. Dodala je kako će novo vozilo svakodnevno koristiti dvadesetak korisnika.

– Mnogi naši korisnici nisu u mogućnosti sami dolaziti u udrugu, stoga ih naši vozači svakodnevno prevoze do udruge i natrag kući. Osim toga, vozilo će nam poslužiti i za nabavu potrebnih materijala te za organizaciju izleta – pojasnila je Bohaček.

Zahvalu svim donatorima uputio je i tajnik udruge Mario Blaha, istaknuvši da je akcija trajala dugo, ali da se za dobre stvari uvijek vrijedi boriti.

Čestitke udruzi na uspješnoj akciji uputili su župan Marko Marušić i gradonačelnik Bjelovara Dario Hrebak.

– Sve što radi Udruga OSIT iznimno je vrijedno i hvale vrijedno jer ni država, ni Grad, ni Županija ne mogu pružiti toliko kvalitetnu i posvećenu skrb osobama s intelektualnim teškoćama kao što to može Udruga OSIT – rekao je gradonačelnik Hrebak, izrazivši zadovoljstvo što je Grad, u suradnji sa Županijom, mogao pomoći u nabavi kombi vozila.

Jednako zadovoljan bio je i župan Marušić.

– Drago mi je što smo realizirali ovu zajedničku akciju i zahvaljujem Udruzi OSIT, Gradu Bjelovaru i svima koji su sudjelovali u kupnji kombija. Nismo se ni trenutka dvoumili oko pomoći jer je ovo vozilo doista prijeko potrebno i vjerujem da će uvelike olakšati svakodnevni život korisnicima – rekao je župan, podsjetivši da je Županija prošle godine omogućila nabavu desetak kombi vozila namijenjenih školarcima.

Suradnja Udruge OSIT, Grada Bjelovara i Bjelovarsko-bilogorske županije nastavlja se i dalje, i to na još jednom iznimno važnom projektu – pronalasku većeg i adekvatnijeg prostora za rad udruge. Plan je da se novi prostor osigura u suradnji s Domom za odrasle osobe Bjelovar kroz rekonstrukciju objekta u Frajtićevoj ulici.

Nastavi čitati

U trendu