ADHD je neurorazvojni poremećaj dječje, adolescentne i odrasle dobi. U velikoj mjeri genetski i neurološki poremećaj povezan je s nedostacima u funkcioniranju prefrontalnih i s njima povezanih regija mozga koje su odgovorne za inhibiciju, pažnju i samokontrolu. Međutim, osobe s ADHD-om mogu biti iznadprosječno inteligentne te, uz pravovremenu dijagnostiku i liječenje, mogu voditi ispunjen i produktivan život
Poslušaj članak
S ciljem boljeg razumijevanja ADHD-a i pružanja podrške osobama s ADHD-om, udruga Buđenje je 25. listopada u Zagrebu organizirala konferenciju ‘ADHD u svim smjerovima’.
Na konferenciji su stručnjaci iz područja zdravstva i obrazovanja održali predavanja o ADHD-u iz različitih aspekata. Uz učitelje, edukacijske rehabilitatore i druge stručnjake, konferenciji su nazočili roditelji te osobe s ADHD-om.
Psihijatar Saša Jevtović istaknuo je da je prevalencija ADHD-a u svijetu od 2,5 do 4,5 posto. ADHD je dijagnosticiran kod 140 milijuna ljudi, a oko 370 milijuna ima simptome ADHD-a, ali poremećaj nije dijagnosticiran.
Dijagnosticiranje značajno otežavaju različita uvjerenja i stigma oko ADHD-a, kao što su uvjerenje da ADHD nije poremećaj, da je to poremećaj koji imaju samo djeca, opća neupućenost o simptomima ADHD-a te stigma povezana s mentalnim zdravljem.
– Uz borbu da se olakša dijagnostika osobama koje imaju ADHD i skrati period od postavljanja dijagnoze do početka liječenja, tu je i borba protiv stigme te uvriježenih kontroverzi i mitova. Smatra se da ADHD postoji u dječjoj dobi, a ne i u odrasloj dobi, što nije točno. Potrebno je boriti se protiv stigme ne samo u općoj populaciji nego i u stručnoj javnosti. Gotovo svaka 40. osoba u odrasloj populaciji ima ADHD, ali u kliničkom radu svjedočimo da je ta brojka i veća. Nažalost, dijagnostika u Hrvatskoj je dosta kompleksna. Osobu koja dolazi prvi put moram poslati na psihološku procjenu, psihodijagnostiku, a tek onda početi s ciljanim liječenjem. Međutim, dugo se čeka da bi se napravila psihodijagnostika – objasnio je Jevtović.
Psihijatrica Andrea Ražić Pavičić istaknula je kako je ADHD i iz pozicije stručnjaka neprepoznat. ADHD se drugačije manifestira kod djece, a drugačije kod odraslih. Nadalje, postoje razlike u ispoljavanju ADHD-a kod muškaraca i žena, a ADHD je praćen i komorbiditetima.
– Čak 80 posto ljudi s ADHD-om imaju i druge psihijatrijske bolesti, kao što su depresija, anksioznost i poremećaj ličnosti, te se prvo uočavaju ove bolesti. Tako da ADHD prođe ispod radara – pojasnila je Ražić Pavičić. Upozorila je da osobe s ADHD-om, osim što imaju problema s nepažnjom, neorganiziranošću i drugim poteškoćama u izvršnim funkcijama poput upravljanja vremenom i regulacije emocija, mogu biti sklone rizičnom ponašanju.
– Ako se osobe s ADHD-om uspije dijagnosticirati, ako se uspije njihovu impulzivnost pretvoriti u kreativnost, distraktibilnost u inovativnost, hiperaktivnost kao energiju za naprijed – ove osobe mogu biti vrlo uspješne. Nada postoji, samo treba govoriti da se radi o poremećaju koji ima biološko uporište i može se liječiti – poručila je Ražić Pavičić.
Koreografkinja Marita Čopo podijelila je svoje iskustvo života s ADHD-om. Naglasila je da je kao mala bila živahna te su je roditelji smatrali zločestim djetetom.
– Niti danas mogu mirovati na jednom mjestu. Nedostaje mi strpljenja u redu za čekanje. Dosta stvari počinjem, a ne završavam. Kad nešto svladam, prestaje moj interes. Još uvijek izvršavam obveze u zadnji trenutak – ispričala je Čopo. Međutim, kreativan posao doprinio je ispunjenju njezina života te je za svoj rad i nagrađivana.
Uspjeh u životu završetkom Akademije dramskih umjetnosti ostvarila je i mlada glumica Nika Barišić. Kao djevojčicu su je zbog ADHD-a smatrali lijenom, ali je u glumi pronašla svoj interes i smisao života.
Ravnateljica Srednje škole – Centar za odgoj i obrazovanje Zagreb Đana Baftiri ocijenila je da podrška osobama s ADHD-om u srednjoškolskom obrazovanju, na fakultetu, te kasnije na radnom mjestu od strane poslodavaca nije zadovoljavajuća, kao niti podrška njihovim obiteljima.
– Potrebno je više raditi na promoviranju osoba s ADHD-om, destigmatizaciji obitelji i učenika koji upisuju često puta srednje škole kao kandidati bez teškoća, jer se boje da će ih okolina osuditi – pojasnila je Baftiri. Naglasila je da roditelji lutaju više godina tražeći pravu dijagnozu te da je podršku potrebno fokusirati u periodu postavljanja dijagnoze.
– Kada se ADHD otkrije u dječjem vrtiću, osnovnoj i srednjoj školi, potrebno je snažnije ekipirati stručne timove, što nije slučaj. U školama nedostaje stručnih suradnika i moramo u školama razviti strategije da djeca postignu puni potencijal, a ne da doživljavaju osudu okoline – rekla je Baftiri.
Prema rezultatima svjetskih istraživanja, do kraja srednje škole trećina osoba s ADHD-om padne razred. Između 10 i 35 posto ih u potpunosti prekida školovanje prije završetka srednjeg obrazovanja. U najvećem riziku za napuštanje školovanja su pojedinci s komorbidnim poremećajem ophođenja. Značajan udio adolescenata kojima je ADHD dijagnosticiran u djetinjstvu uopće nema priliku upisati fakultet.
– To su osobe koje imaju prosječne ili iznadprosječne intelektualne sposobnosti, pa kako ne uspijevaju doći do akademske razine? Ispadaju iz sustava jer nema dovoljno podrške ili je poremećaj presložen, uz ADHD imaju i druge dijagnoze. Stoga je potrebno razvijati dodatne oblike podrške u sustavu obrazovanja – pojasnila je Baftiri. Naglasila je da postojeći rizik ispadanja iz sustava obrazovanja povezan je s antisocijalnim ponašanjem, nemogućnošću zapošljavanja, nalaženjem slabije plaćenih poslova, rizičnim ponašanjem te rizikom od siromaštva. Stoga treba ići u smjeru podrške osobama s ADHD-om od najranije dobi do zapošljavanja.
Psihologinja Snježana Sekušak-Galešev održala je predavanje o ulozi psihološkog dijagnosticiranja kod odraslih osoba sa sumnjom na ADHD. Jedan od važnijih alata za dijagnosticiranje ADHD-a je psihodijagnostički postupak, koji se temelji na više metoda. Psihodijagnostika koristi klinički intervju, ocjenske skale, neuropsihološke testove i druge metode za objektivizaciju simptoma. Ocjenske skale omogućuju kvantitativnu mjeru simptoma ADHD-a i njihovu ozbiljnost, što pomaže u dijagnostici. Klinički intervju je ključan za razumijevanje jedinstvenih iskustava klijenata i isključivanje drugih stanja sličnih ADHD-u.
– Klinički intervju omogućuje prikupljanje važnih informacija o životnim navikama, iskustvima i simptomima klijenta. Stručnjak dobiva uvid u jedinstvene životne okolnosti i izazove s kojima se osoba suočava, što je ključno za dijagnozu. Intervju pomaže stručnjaku da isključi ostale mentalne poremećaje koji mogu oponašati simptome ADHD-a. Nedostatak informacija o obiteljskoj povijesti ADHD-a može otežati proces dijagnosticiranja. Stoga se podaci prikupljaju i od članova obitelji – pojasnila je Sekušak-Galešev.
Što se tiče neuropsiholoških testova u analizi kognitivnih funkcija, testovi poput CPT-a procjenjuju pažnju i izvršne funkcije, pomažući u prepoznavanju neurokognitivnih izazova. Sekušak-Galešev je ukazala i na utjecaj ADHD-a na akademske i profesionalne uspjehe. Osobe s ADHD-om često završavaju obrazovanje s prosječno 2 do 3 godine manje formalnog školovanja od svojih vršnjaka. Struktura visokoškolskog obrazovanja može predstavljati izazov zbog nestrukturiranog načina života i očekivanja samostalnosti. Osobe pate od poteškoća u koncentraciji i pažnji, što dovodi do slabih akademskih postignuća i frustracija. Nakon dijagnoze mnogi razvijaju koherentniji pogled na izazove i uspiju izgraditi pozitivniju sliku o sebi.
Profesorica na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu Daniela Cvitković održala je predavanje o kognitivnim strategijama učenja za djecu s ADHD-om. Istraživanja su pokazala da učenici s ADHD-om često ne usvajaju spontano učinkovite strategije učenja, te su razvijene specifične kognitivne strategije učenja koje učenicima s ADHD-om i s teškoćama u učenju olakšavaju proces usvajanja i obrade gradiva. Cvitković je navela da su opće strategije učenja ponavljanje, organizacija i elaboracija, dok su specifične strategije učenja razumijevanje teksta, pisanje eseja, strategije u matematici i samoregulacija.
– Učenici s ADHD-om mogu imati probleme u učenju iz više razloga. Neke osobe imaju više problema u samoregulaciji učenja, a neki manje. Kognitivne strategije učenja neće zamijeniti medikamente, ostalu nužnu podršku, individualizaciju postupka u nastavi – ne mogu se koristiti samo strategije i nadati se da će dijete postići potreban uspjeh. Strategije su koristan alat, ali djetetu uz njih treba cjelokupna podrška – od farmakoterapije, psihoterapije, individualizacije u nastavi – da bi došlo do rezultata – objasnila je Cvitković. Naglasila je da je važno osmisliti posebne metode kako poučavati ove kognitivne strategije učenja da bi njihovo usvajanje kod učenika bilo najefikasnije.
Učiteljica razredne nastave Marijana Farkaš iznijela je pozitivna iskustva učenika OŠ Markuševac PŠ Vidovec o nacionalnoj inicijativi Udruge Buđenje za poboljšanje mentalnog zdravlja pod nazivom ‘Izazov za učitelje – 30 dana mekanog kutka’. Naglasila je da velik interes učenika vlada za mekani kutak, mjesto gdje se mogu opustiti.
– Jedna desetogodišnja učenica rekla je da mekani kutak utječe na dobar početak dana, jer učenici govore o svojim emocijama koje ne stignu opisati na redovitoj nastavi. Drago mi je što se učenicima sviđa mekani kutak i što su me pitali hoće li i dalje u razredu biti mekanog kutka. Djeca i mladi često nose brojne ‘nevidljive’ terete, brige, strahove, mnogobrojne pritiske u obitelji i školi. Dodatne izazove donijeli su pandemija i potresi. Cilj mekanog kutka je naučiti djecu upravljati osjećajima i pomoći djeci nositi se s različitim pritiscima koji ih okružuju – ispričala je Farkaš.
Već 70 godina Centar za kulturu Ribnjak svojim programima obogaćuje život Zagrepčana. Posebnu pozornost posvećuje umjetničkom stvaralaštvu djece i mladih. Od 2021. ravnateljica Centra je Pavlica Bajsić, koja se zalaže za dostupnost kulture raznim zajednicama
Poslušaj članak
Jedinstvenim projektom ‘Dan koji se pamti’ kultura se želi učiniti dostupnom oboljelim osobama, starijima ili djeci na kućnoj njezi. Projekt je pokrenut u suradnji s Gradom Zagrebom, Gradskim uredom za kulturu i civilno društvo te Domom zdravlja Zagreb – Istok.
Gospođo Bajsić, za početak možete li ukratko predstaviti projekt ‘Dan koji se pamti’?
– Okupili smo grupu umjetnika i umjetnica s kojima puno surađujemo u programima našeg Centra i osnovali prve mobilne timove kulture i umjetnosti, po uzoru na liječničke mobilne timove. S tim umjetnicima možemo provoditi više projekata koji se obraćaju ‘krhkima i ranjivima’, a svakako najveći je projekt ‘Dan koji se pamti’, unutar kojeg posjećujemo odrasle osobe na kućnoj skrbi i djecu u njihovom domu.
Osmislili smo program malih kućnih koncerata i to zaista različitih – od Ricarda Luquea i glazbe svijeta do Jelene Radan i grupe Meritas ili pak violinistice Tene Novak i male kućne klasike. Sviramo sve, od šlagera u izvedbi Matije Antolića i Ivane Starčević do predivnih, nježnih tonova portugalskog fada u izvedbi Jelene Radan i još pet – šest sličnih paketa. Za male heroje koji doma čekaju oporavak pripremili smo više različitih pripovjedačkih i lutkarskih iskustava. Sve je potpuno besplatno i potrebno je samo nazvati naš broj telefona te s našom koordinatoricom porazgovarati što bi za konkretnu situaciju bilo najprimjerenije.
Ovim projektom kroz umjetnost nastojimo vratiti teško oboljelim osobama osjećaj radosti, optimizma, utjehe i dostojanstva, te smanjiti osjećaj usamljenosti i olakšati bol. Svi skupa želimo potaknuti dijalog o tome kako kultura i umjetnost mogu postati dio sustava podrške – kao put prema ljudskijoj, toplijoj i smislenijoj skrbi.
Za umjetnike koji sudjeluju u projektu organizirat ćemo u okviru ovogodišnje manifestacije ‘Jednaki u kulturi’ nekoliko edukacija s inozemnim art-terapeutima, kako bi znali što ih otprilike čeka ‘na terenu’. Koristim priliku da od srca zahvalim svim umjetnicima koji su se odazvali na naš poziv da sudjeluju u ovom, ponekad teškom, programu.
Što je potaknulo ideju za ovaj projekt?
– Lani smo, promovirajući naše umjetničke radionice u domovima za starije, na odjelima za osobe oboljele od demencije i Alzheimera, kao i u sobama s palijativnim bolesnicima, organizirali jedan okrugli stol. Tada smo shvatili da je tema kvalitete života tisuća i tisuća osoba na dugotrajnoj kućnoj njezi, kao i osoba koje o njima brinu, gotovo nedotaknuta u javnom diskursu. Počeli smo s provedbom prije ljeta i imamo namjeru da postane stalan naš program, koji uživa punu podršku Grada Zagreba. Kućne posjete su koncipirane u trajanju od oko sat vremena i potpuno su besplatne.
Kakve je dosad rezultate projekt polučio?
– Reakcije svih obitelji u čijim smo kućama do sada bili upravo su nevjerojatne. Baš osjećamo da u domove ljudi koji su dugo na kućnoj skrbi donosimo i pronosimo radost s Ribnjaka. Gotovo svi nam ponavljaju da je to dan koji im je donio nježnosti i radosti za njih i njihove najmilije, doista pravi ‘Dan koji se pamti’. U nekoliko posjeta snimili smo i popratne filmiće koje možete vidjeti na našem YouTube kanalu.
Za koje kulturne sadržaje vlada najveći interes?
– Glazbene! Posebno vole Matiju Antolića. On je našao neki način komunikacije čak i s onima koji su dosta uznemireni, primjerice osobama s demencijom i Alzheimerom. Građani se prijavljuju dosta sramežljivo – imamo osjećaj da je projekt toliko dobar da ljudi teško mogu vjerovati da je i besplatan. Sada, nakon ljeta, naš telefon počeo je ozbiljnije zvoniti i tomu se veselimo.
Imate li kulturne sadržaje za osobe s invaliditetom i teškoćama u razvoju?
– Dobrodošli su svi koji su kod kuće iz raznoraznih razloga i ne mogu do umjetnosti. Inače Centar provodi niz projekata u Centru za autizam, u domovima s djecom s teškoćama u razvoju, sa slijepima i slabovidnima, tako da nam iskustva ne manjka.
Zasad se projekt provodi samo na području Zagreba. Planirate li kulturu donijeti u domove ljudima izvan Zagreba?
– To bi bilo lijepo, ali mi trenutno nemamo snagu koja je potrebna da se to sve organizira. Za tako nešto bila bi potrebna puno jača logistika i podrška drugih lokalnih zajednica. Ali može se prepisati naš model i rado ćemo pomoći u njegovom razvoju.
Koliko je značajan ovaj projekt za Centar Ribnjak? Kakav je osjećaj donijeti kulturu u domove ljudi koji zbog opravdanog razloga ne mogu do nje?
– Znamo da je to u Ribnjaku najveći i najvažniji projekt. Nekada nam bude teško, svi smo mi ljudi sa svojim osobnim povijestima i neke situacije nas svakako stisnu pri srcu. Neizmjerna je zahvalnost što danas, u ovom svijetu grubosti, imamo privilegiju umjetnost dovesti onima koji su najkrhkiji i time za njih stvoriti prostor ljepote, nježnosti i smisla.
Po vašem mišljenju, kakva je budućnost projekta?
– Nadam se, kao prvo, da će pomoći da otvorimo dijalog o skrbi u javnom prostoru i da je počnemo doživljavati kroz holistički pristup koji čovjeka promatra kao cjelinu – tijelo, um i duh – te da će društvo prepoznati umjetnost kao snažan alat za očuvanje dostojanstva, smisla i unutarnjeg mira u izazovnim životnim razdobljima. Nadam se i da će se ideja koju smo pokrenuli implementirati na drugim mjestima i širiti se uz podršku lokalne zajednice.
I za kraj, nadam se da je poruka koju smo poslali iz Ribnjaka – da nitko ne smije ostati sam u najtežim trenucima – jasna i glasna. U četvrtak, 30. 10. u 18 sati, u Ribnjaku pripremamo tribinu koju smo nazvali ‘Umjetnost u doba krhkosti – kada soba bolesnika postane pozornica’, a sve je to dio manifestacije ‘Jednaki u kulturi’ – tjedna inkluzije kojeg tradicionalno organiziramo u listopadu – pa vas od srca pozivam da se uključite u ovaj javni dijalog i dođete.
Ostvarivanje prava na zdravstvenu zaštitu nije uvijek svima na jednak način omogućeno ili dostupno. Jedna od skupina kojoj je otežan pristup zdravstvenoj zaštiti i savjetovanju su osobe s invaliditetom
Poslušaj članak
U današnjem društvu su već opće poznati problemi otežane komunikacije, dugih lista čekanja te emocionalno-psihološka iscrpljenost u odnosu na ostvarivanje zdravstvene skrbi, no za osobe s invaliditetom mogu se navesti i dodatni otežavajući faktori.
Fizičke i prostorne barijere – onemogućuju pristup samim prostorijama u kojima se vrši zdravstvena usluga
Nedostatak osobne asistencije – mnoge osobe ovise o podršci članova obitelji i kruga prijatelja kao i poznanika ili podršku kroz rad osobnoga asistenta. Kod osobnog asistenta postoji automatska pretpostavka da isti stoje na raspolaganju 24/7, što nije slučaj. Asistenti isto odrade svojih 8 sati u radnom tjednu te učestalo ili u akutnim situacijama ne stoje na raspolaganju, i to, naravno, kada su prava na istoga ostvarena.
Otežana komunikacija i stigmatizacija – u praksi se pokazuje da postoji nedostatak senzibilizacije na odnošenje i komunikaciju s osobama s invaliditetom. Postoji jedna vrsta automatizma u dijeljenju pacijenata na ‘zdrave’ i one s invaliditetom, te se pojedinci kategoriziraju ili u ‘junake koji su unatoč svemu nešto uspjeli postići’ ili se smatraju u potpunosti onemogućenima.
Financijske prepreke – nije neuobičajeno da osobe s invaliditetom imaju kronične bolesti koje zahtijevaju redovito praćenje i njegu, te mnogi lijekovi, pomagala ili potrebne terapije nisu pokrivene osnovnim zdravstvenim osiguranjem. Bitno je osvijestiti da unatoč svojim sposobnostima i želji za radom, osobe s invaliditetom često nailaze na zatvorena vrata tržišta rada. Zbog neprilagođenih radnih mjesta, predrasuda poslodavaca i nedostatka podrške, mnogi su prisiljeni osloniti se na socijalnu pomoć te se i time kretati unutar njezinih mogućnosti.
Emocionalna i psihološka komponenta – svaki odlazak liječniku može biti emocionalno ili psihički iscrpljujući zadatak – od organizacije termina do fizičkog dolaska i samog pregleda. Za osobe s invaliditetom zvanje liječnika može predstavljati dodatnu organizaciju kao i izazove. Osvijestimo razlike, primjerice, kada osoba ima teškoća u kretanju te prvotno treba organizirati tko će i kada nazvati liječnika i ugovoriti pregled na koji je opet možda nužna i sama pratnja i dogovor datuma koji svima odgovara, i to što prije moguće. Zamislite sada da iz nekog razloga taj termin bude odgođen i sada sve morate iz početka ugovarati, da li biste imali uvijek volje i snage za isto? Jer ponekad to nije samo poziv i nije samo odlazak liječniku, što stvara osjećaj borbe umjesto podrške.
U sklopu programa ‘I mi smo pacijenti – promicanje prava osoba s invaliditetom’ koji je financiran od strane Ministarstva zdravstva, Centar za razvoj vrijednosti pokušava smanjiti postojeće prepreke, nedoumice kao i nesigurnosti na putu korištenja osobnih zdravstvenih prava, jer ona bi trebala biti svima jednako dostupna, no to nažalost u praksi nije uvijek slučaj.
Iz tog razloga pokrenuli su uslugu ‘Volonterski asistenti za odlazak liječniku’. Ovom uslugom žele osobama s invaliditetom olakšati pristup osnovnoj zdravstvenoj skrbi.
Volonterski asistenti su pojedinci koji svoje vrijeme i energiju daruju pružajući podršku osobama s invaliditetom pri odlasku liječniku i iznimno su zadivljeni njihovim angažmanom i trudom. Njihova pomoć uključuje zadatke kao što su: pozivanje liječnika i ugovaranje pregleda, rješavanje nedoumica u vezi daljnjih pregleda i podrška u slanju upita za moguća slobodna mjesta, pratnju do ordinacije kao i pomoć u snalaženju u zdravstvenim ustanovama, asistenciju pri komunikaciji s medicinskim osobljem, te emocionalnu podršku tijekom pregleda.
Bez volonterske podrške, mnogi korisnici ne bi mogli samostalno ili uspješno obaviti liječnički pregled, što dovodi do odgađanja terapija, pogoršanja zdravstvenog stanja te povećanja osjećaja izolacije i usamljenosti – da smo ostavljeni sami sebi. Volonteri ne samo da olakšavaju fizički odlazak liječniku, već kroz svoj angažman oni umanjuju osjećaj socijalne isključenosti, olakšavaju odnos sa navedenim izazovima i umanjuju osjećaj borbe te samim time, djeluju preventivno i na zdravlje pojedinaca koje podržavaju.
– Mnogi korisnici naših usluga iskazuju zadovoljstvo i osjećaj olakšanja u svojoj svakodnevici nakon što su povezani sa jednim od volontera. Na drugoj strani i naši volonteri iskazuju zadovoljstvo rada s korisnicima te bogatstvo iskustva koje steknu kroz upoznavanje života i perspektive jedne druge osobe. Na osnovu dosadašnjih povratnih informacija možemo zaključiti da se je volonterska usluga iskazala obostrano ispunjavajuća – kažu iz Centra za razvoj vrijednosti.
Od velike dobrobiti za osobe s invaliditetom kao i rasterećenje sustava dovelo bi sustavno financiranje ovakve vrste volonterskog servisa. Kroz implementiranje istoga u lokalne zajednice te uvođenje strukturirane edukacije kao i financiranje građana u ulozi volonterskog asistenta dovelo bi do rasterećenja više skupina i harmonizaciju rada istih.
Sustavno uvođenje sličnih projekata zasigurno neće odmoći u podizanju svijesti zajednice o međusobnim potrebama i otvorenom prostoru za unaprjeđenje, te dovesti do povezivanju građana među sobom, smanjenju stigmatizacije i povećanju razumijevanja te na kraju većoj pristupačnosti i korištenju osobnih prava.
ALL IN igre i ove su godine potvrdile svoj slogan ‘Sport dostupan svima’, a Makarska je još jednom pokazala da je grad koji s ponosom živi i diše sport i inkluziju
Poslušaj članak
U Makarskoj je proteklog vikenda održano treće izdanje ALL IN igara, sportskog turnira za djecu s teškoćama u razvoju i osobe s invaliditetom.
Ovo inkluzivno sportsko natjecanje održano je u Gradskoj sportskoj dvorani u Makarskoj, a sudjelovalo je više od 60 djece koja su kroz smijeh, zabavu i sportske aktivnosti promovirala inkluziju, zajedništvo i ljubav prema sportu.
Manifestacija ALL IN igre održana je pod pokroviterljstvom Grada Makarske i Turističke zajednice Grada Makarske, a okupila je djecu iz pet gradova u kojima se ALL IN program provodi – Metkovića, Novog Marofa, Sinja, Splita i grada domaćina, Makarske.
Program ALL IN (priješnji HandbALL IN) univerzalna je sportska škola namijenjena djeci s teškoćama u razvoju kako bi se kroz sport povećala kvaliteta njihovog života.
Ovaj hvalevrijedan sportsko-inkluzivni projekt pokrenut je 2019. godine, a za sada je zaživio u pet spomenutih hrvatskih gradova, nudeći djeci priliku da kroz sport razviju svoje motoričke, socijalne i emocionalne vještine, a sve to u poticajnom i inkluzivnom okruženju.
Osnivačica spomenutog programa je bivša hrvatska rukometna reprezentativka, trenerica i magistra logopedije Maida Arslanagić koja se nakon više nego uspješne rukometne karijere posvetila treniranju djece s teškoćama u razvoju, a ova sportska manifesatacija dokaz je kako je njezina strast za sportom još jednom naišla na plodno tlo.
Treće po redu ALL IN igre ponovo su dokazale koliko sport može povezati djecu, bez obzira na različitu razinu i stupanj njihovih sposobnosti. Svi prisutni okušali su se u raznim sportskim igrama i motoričkim zadacima, pokazujući pritom stečene vještine te jak sportski duh.
Vrhunac natjecanja bila je zajednička rukometna utakmica koja je izazvala najviše navijanja i veselja kod ljudi koji su ovu lijepu sportsku priču pratili s tribina.
Nakon još jednih uspješno održanih ALL IN igara, Maida Arslanagić je bila i više nego zadovoljna.
– ALL IN igre su više od natjecanja – one su dokaz da sport ne poznaje granice. Ponosna sam na svu djecu, trenere, roditelje i volontere koji su ponovno pokazali koliko je važno stvarati prostor u kojem se svatko osjeća uključenim i prihvaćenim. Hvala svima koji vjeruju u ovu ideju i pomažu nam da rastemo iz godine u godinu – istaknula je osnivačica ALL IN programa koji nezaustavljivo raste i svake godine privlači sve više djece s teškoćama u razvoju.
Velik posao još jednom su odradili volonteri čija su energija i predanost ključ uspjeha cijelog programa. Oni su zajedno s drugim partnerima omogućili da se ovaj događaj održi u prekrasnom sportskom ozračju.
ALL IN igre i ove su godine potvrdile svoj slogan ‘Sport dostupan svima’, a Makarska je još jednom pokazala da je grad koji s ponosom živi i diše sport i inkluziju.
Na našoj web stranici koristimo kolačiće kako bismo vam pružili najrelevantnije iskustvo pamćenjem vaših preferencija i ponovljenih posjeta. Klikom na “Prihvati sve” pristajete na korištenje SVIH kolačića. Međutim, možete posjetiti "Postavke kolačića" kako biste dali kontrolirani pristanak.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva dok se krećete web stranicom. Među njima, kolačići koji su kategorizirani kao potrebni pohranjuju se u vaš preglednik jer su neophodni za rad osnovnih funkcija web stranice. Također koristimo kolačiće trećih strana koji nam pomažu analizirati i razumjeti kako koristite ovo web mjesto. Ovi kolačići će biti pohranjeni u vašem pregledniku samo uz vaš pristanak. Također imate mogućnost isključiti ove kolačiće. Ali isključivanje nekih od ovih kolačića može utjecati na vaše iskustvo pregledavanja.
Funkcionalni kolačići pomažu u obavljanju određenih funkcija kao što je dijeljenje sadržaja web stranice na platformama društvenih medija, prikupljanje povratnih informacija i druge značajke trećih strana.
Kolačići izvedbe koriste se za razumijevanje i analizu ključnih indeksa učinkovitosti web stranice što pomaže u pružanju boljeg korisničkog iskustva za posjetitelje.
Analitički kolačići koriste se za razumijevanje načina na koji posjetitelji stupaju u interakciju s web stranicom. Ovi kolačići pomažu u pružanju informacija o metrikama kao što su broj posjetitelja, stopa napuštanja stranice, izvor prometa itd.
Neophodni kolačići apsolutno su neophodni za ispravno funkcioniranje web stranice. Ovi kolačići osiguravaju osnovne funkcionalnosti i sigurnosne značajke web stranice, anonimno.
Oglašavački kolačići koriste se kako bi se posjetiteljima pružili relevantni oglasi i marketinške kampanje. Ovi kolačići prate posjetitelje na web-mjestima i prikupljaju podatke za pružanje prilagođenih oglasa.