ADHD je neurorazvojni poremećaj dječje, adolescentne i odrasle dobi. U velikoj mjeri genetski i neurološki poremećaj povezan je s nedostacima u funkcioniranju prefrontalnih i s njima povezanih regija mozga koje su odgovorne za inhibiciju, pažnju i samokontrolu. Međutim, osobe s ADHD-om mogu biti iznadprosječno inteligentne te, uz pravovremenu dijagnostiku i liječenje, mogu voditi ispunjen i produktivan život
S ciljem boljeg razumijevanja ADHD-a i pružanja podrške osobama s ADHD-om, udruga Buđenje je 25. listopada u Zagrebu organizirala konferenciju ‘ADHD u svim smjerovima’.
Na konferenciji su stručnjaci iz područja zdravstva i obrazovanja održali predavanja o ADHD-u iz različitih aspekata. Uz učitelje, edukacijske rehabilitatore i druge stručnjake, konferenciji su nazočili roditelji te osobe s ADHD-om.
Psihijatar Saša Jevtović istaknuo je da je prevalencija ADHD-a u svijetu od 2,5 do 4,5 posto. ADHD je dijagnosticiran kod 140 milijuna ljudi, a oko 370 milijuna ima simptome ADHD-a, ali poremećaj nije dijagnosticiran.
Dijagnosticiranje značajno otežavaju različita uvjerenja i stigma oko ADHD-a, kao što su uvjerenje da ADHD nije poremećaj, da je to poremećaj koji imaju samo djeca, opća neupućenost o simptomima ADHD-a te stigma povezana s mentalnim zdravljem.
– Uz borbu da se olakša dijagnostika osobama koje imaju ADHD i skrati period od postavljanja dijagnoze do početka liječenja, tu je i borba protiv stigme te uvriježenih kontroverzi i mitova. Smatra se da ADHD postoji u dječjoj dobi, a ne i u odrasloj dobi, što nije točno. Potrebno je boriti se protiv stigme ne samo u općoj populaciji nego i u stručnoj javnosti. Gotovo svaka 40. osoba u odrasloj populaciji ima ADHD, ali u kliničkom radu svjedočimo da je ta brojka i veća. Nažalost, dijagnostika u Hrvatskoj je dosta kompleksna. Osobu koja dolazi prvi put moram poslati na psihološku procjenu, psihodijagnostiku, a tek onda početi s ciljanim liječenjem. Međutim, dugo se čeka da bi se napravila psihodijagnostika – objasnio je Jevtović.
Psihijatrica Andrea Ražić Pavičić istaknula je kako je ADHD i iz pozicije stručnjaka neprepoznat. ADHD se drugačije manifestira kod djece, a drugačije kod odraslih. Nadalje, postoje razlike u ispoljavanju ADHD-a kod muškaraca i žena, a ADHD je praćen i komorbiditetima.
– Čak 80 posto ljudi s ADHD-om imaju i druge psihijatrijske bolesti, kao što su depresija, anksioznost i poremećaj ličnosti, te se prvo uočavaju ove bolesti. Tako da ADHD prođe ispod radara – pojasnila je Ražić Pavičić. Upozorila je da osobe s ADHD-om, osim što imaju problema s nepažnjom, neorganiziranošću i drugim poteškoćama u izvršnim funkcijama poput upravljanja vremenom i regulacije emocija, mogu biti sklone rizičnom ponašanju.
– Ako se osobe s ADHD-om uspije dijagnosticirati, ako se uspije njihovu impulzivnost pretvoriti u kreativnost, distraktibilnost u inovativnost, hiperaktivnost kao energiju za naprijed – ove osobe mogu biti vrlo uspješne. Nada postoji, samo treba govoriti da se radi o poremećaju koji ima biološko uporište i može se liječiti – poručila je Ražić Pavičić.
Koreografkinja Marita Čopo podijelila je svoje iskustvo života s ADHD-om. Naglasila je da je kao mala bila živahna te su je roditelji smatrali zločestim djetetom.
– Niti danas mogu mirovati na jednom mjestu. Nedostaje mi strpljenja u redu za čekanje. Dosta stvari počinjem, a ne završavam. Kad nešto svladam, prestaje moj interes. Još uvijek izvršavam obveze u zadnji trenutak – ispričala je Čopo. Međutim, kreativan posao doprinio je ispunjenju njezina života te je za svoj rad i nagrađivana.
Uspjeh u životu završetkom Akademije dramskih umjetnosti ostvarila je i mlada glumica Nika Barišić. Kao djevojčicu su je zbog ADHD-a smatrali lijenom, ali je u glumi pronašla svoj interes i smisao života.
Ravnateljica Srednje škole – Centar za odgoj i obrazovanje Zagreb Đana Baftiri ocijenila je da podrška osobama s ADHD-om u srednjoškolskom obrazovanju, na fakultetu, te kasnije na radnom mjestu od strane poslodavaca nije zadovoljavajuća, kao niti podrška njihovim obiteljima.
– Potrebno je više raditi na promoviranju osoba s ADHD-om, destigmatizaciji obitelji i učenika koji upisuju često puta srednje škole kao kandidati bez teškoća, jer se boje da će ih okolina osuditi – pojasnila je Baftiri. Naglasila je da roditelji lutaju više godina tražeći pravu dijagnozu te da je podršku potrebno fokusirati u periodu postavljanja dijagnoze.
– Kada se ADHD otkrije u dječjem vrtiću, osnovnoj i srednjoj školi, potrebno je snažnije ekipirati stručne timove, što nije slučaj. U školama nedostaje stručnih suradnika i moramo u školama razviti strategije da djeca postignu puni potencijal, a ne da doživljavaju osudu okoline – rekla je Baftiri.
Prema rezultatima svjetskih istraživanja, do kraja srednje škole trećina osoba s ADHD-om padne razred. Između 10 i 35 posto ih u potpunosti prekida školovanje prije završetka srednjeg obrazovanja. U najvećem riziku za napuštanje školovanja su pojedinci s komorbidnim poremećajem ophođenja. Značajan udio adolescenata kojima je ADHD dijagnosticiran u djetinjstvu uopće nema priliku upisati fakultet.
– To su osobe koje imaju prosječne ili iznadprosječne intelektualne sposobnosti, pa kako ne uspijevaju doći do akademske razine? Ispadaju iz sustava jer nema dovoljno podrške ili je poremećaj presložen, uz ADHD imaju i druge dijagnoze. Stoga je potrebno razvijati dodatne oblike podrške u sustavu obrazovanja – pojasnila je Baftiri. Naglasila je da postojeći rizik ispadanja iz sustava obrazovanja povezan je s antisocijalnim ponašanjem, nemogućnošću zapošljavanja, nalaženjem slabije plaćenih poslova, rizičnim ponašanjem te rizikom od siromaštva. Stoga treba ići u smjeru podrške osobama s ADHD-om od najranije dobi do zapošljavanja.
Psihologinja Snježana Sekušak-Galešev održala je predavanje o ulozi psihološkog dijagnosticiranja kod odraslih osoba sa sumnjom na ADHD. Jedan od važnijih alata za dijagnosticiranje ADHD-a je psihodijagnostički postupak, koji se temelji na više metoda. Psihodijagnostika koristi klinički intervju, ocjenske skale, neuropsihološke testove i druge metode za objektivizaciju simptoma. Ocjenske skale omogućuju kvantitativnu mjeru simptoma ADHD-a i njihovu ozbiljnost, što pomaže u dijagnostici. Klinički intervju je ključan za razumijevanje jedinstvenih iskustava klijenata i isključivanje drugih stanja sličnih ADHD-u.
– Klinički intervju omogućuje prikupljanje važnih informacija o životnim navikama, iskustvima i simptomima klijenta. Stručnjak dobiva uvid u jedinstvene životne okolnosti i izazove s kojima se osoba suočava, što je ključno za dijagnozu. Intervju pomaže stručnjaku da isključi ostale mentalne poremećaje koji mogu oponašati simptome ADHD-a. Nedostatak informacija o obiteljskoj povijesti ADHD-a može otežati proces dijagnosticiranja. Stoga se podaci prikupljaju i od članova obitelji – pojasnila je Sekušak-Galešev.
Što se tiče neuropsiholoških testova u analizi kognitivnih funkcija, testovi poput CPT-a procjenjuju pažnju i izvršne funkcije, pomažući u prepoznavanju neurokognitivnih izazova. Sekušak-Galešev je ukazala i na utjecaj ADHD-a na akademske i profesionalne uspjehe. Osobe s ADHD-om često završavaju obrazovanje s prosječno 2 do 3 godine manje formalnog školovanja od svojih vršnjaka. Struktura visokoškolskog obrazovanja može predstavljati izazov zbog nestrukturiranog načina života i očekivanja samostalnosti. Osobe pate od poteškoća u koncentraciji i pažnji, što dovodi do slabih akademskih postignuća i frustracija. Nakon dijagnoze mnogi razvijaju koherentniji pogled na izazove i uspiju izgraditi pozitivniju sliku o sebi.
Profesorica na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu Daniela Cvitković održala je predavanje o kognitivnim strategijama učenja za djecu s ADHD-om. Istraživanja su pokazala da učenici s ADHD-om često ne usvajaju spontano učinkovite strategije učenja, te su razvijene specifične kognitivne strategije učenja koje učenicima s ADHD-om i s teškoćama u učenju olakšavaju proces usvajanja i obrade gradiva. Cvitković je navela da su opće strategije učenja ponavljanje, organizacija i elaboracija, dok su specifične strategije učenja razumijevanje teksta, pisanje eseja, strategije u matematici i samoregulacija.
– Učenici s ADHD-om mogu imati probleme u učenju iz više razloga. Neke osobe imaju više problema u samoregulaciji učenja, a neki manje. Kognitivne strategije učenja neće zamijeniti medikamente, ostalu nužnu podršku, individualizaciju postupka u nastavi – ne mogu se koristiti samo strategije i nadati se da će dijete postići potreban uspjeh. Strategije su koristan alat, ali djetetu uz njih treba cjelokupna podrška – od farmakoterapije, psihoterapije, individualizacije u nastavi – da bi došlo do rezultata – objasnila je Cvitković. Naglasila je da je važno osmisliti posebne metode kako poučavati ove kognitivne strategije učenja da bi njihovo usvajanje kod učenika bilo najefikasnije.
Učiteljica razredne nastave Marijana Farkaš iznijela je pozitivna iskustva učenika OŠ Markuševac PŠ Vidovec o nacionalnoj inicijativi Udruge Buđenje za poboljšanje mentalnog zdravlja pod nazivom ‘Izazov za učitelje – 30 dana mekanog kutka’. Naglasila je da velik interes učenika vlada za mekani kutak, mjesto gdje se mogu opustiti.
– Jedna desetogodišnja učenica rekla je da mekani kutak utječe na dobar početak dana, jer učenici govore o svojim emocijama koje ne stignu opisati na redovitoj nastavi. Drago mi je što se učenicima sviđa mekani kutak i što su me pitali hoće li i dalje u razredu biti mekanog kutka. Djeca i mladi često nose brojne ‘nevidljive’ terete, brige, strahove, mnogobrojne pritiske u obitelji i školi. Dodatne izazove donijeli su pandemija i potresi. Cilj mekanog kutka je naučiti djecu upravljati osjećajima i pomoći djeci nositi se s različitim pritiscima koji ih okružuju – ispričala je Farkaš.
