Dodaj IN Portal među omiljene izvore na Googleu

Sve počinje 1242. godine, kada su Tatari provalili u Hrvatsku i opustošili Gradec i Kaptol. Hrvatsko-ugarski kralj Bela IV jedva je izbjegao zarobljavanje, a nakon njihova povlačenja postalo je jasno da Zagreb treba snažnu utvrdu koja će štititi biskupa, Kaptol i crkveno blago od novih napada.

Read in English

Poslušaj članak

Gradnju je između 1249. i 1254. godine pokrenuo zagrebački biskup Filip, uz potporu pape Inocenta IV i kralja Bele IV. Medvedgrad je podignut na gotovo 600 metara nadmorske visine kako bi nadzirao prilaze Zagrebu i putove prema Slavoniji i Turopolju.

Medvedgrad gotovo nikada nije dugo ostajao u rukama jednog gospodara. Tijekom više od tri stoljeća promijenio je oko 150 vlasnika. Među njima su bili: zagrebački biskupi, kralj Bela IV., Žigmund Luksemburški, Matija Korvin, plemićke obitelji Babonići, Celjski, Zrinski i Erdődy.

Upravo su česte promjene vlasništva razlog zašto se Medvedgrad stalno pojavljuje u srednjovjekovnim ispravama i političkim sukobima.

Legenda o Crnoj kraljici

Crna kraljica povezuje se s Barbarom Celjskom, suprugom Žigmunda Luksemburškog. Povijesno gledano, nema dokaza da je Barbara živjela na Medvedgradu niti da je bila „Crna kraljica“. Taj je lik nastao spajanjem povijesne osobe i narodnih priča koje su se stoljećima prenosile usmenom predajom.

Prema legendi, Crna kraljica bila je neizmjerno bogata, lijepa i okrutna. Stanovnici podno Medvednice bojali su je se jer je nametala teške poreze i kažnjavala svakoga tko joj se usprotivio. Govorilo se da se bavila čarolijama, razgovarala s gavranima i da je u podrumima Medvedgrada skrivala golemo blago.

Najpoznatija priča govori o njezinu bijegu. Kada su neprijatelji opkolili Medvedgrad, Crna kraljica nije željela predati ni sebe ni svoje blago. Naredila je da se dragocjenosti natovare na crnog gavrana ili, u drugim verzijama, u crnu kočiju koju su vukli vragovi. U trenutku bijega otvorila se zemlja i progutala i kraljicu i njezino blago. Zato se vjeruje da je ono i danas skriveno negdje ispod Medvedgrada.

Kažu da se o olujnim noćima njezin duh pojavljuje na zidinama i da se tada čuje zveckanje lanaca i graktanje gavranova, a samo onaj tko je potpuno čistog srca može pronaći njezino blago.

Legende o Crnoj kraljici toliko su ukorijenjene da su postale jedan od simbola Medvedgrada.

Što se dogodilo s utvrdom?

Zbog rasta opasnosti od Osmanlija, Medvedgrad je obnavljan i dodatno utvrđivan 1487. i 1574. godine. Međutim, razoran potres 1590. teško ga je oštetio. Vlasnici su se preselili u udobniji dvorac u Šestinama, a utvrda je postupno napuštena. Već u 17. stoljeću spominje se kao ruševina.

Posljednji privatni vlasnici bili su baruni Kulmer, koji su ga posjedovali do kraja Drugoga svjetskog rata. Nakon toga Medvedgrad prelazi u državno vlasništvo. Sustavna arheološka istraživanja i

obnova započeli su 1979. godine, a danas je jedna od najbolje očuvanih srednjovjekovnih utvrda u Hrvatskoj.

Medvedgrad i dalje bdije nad Zagrebom

Neposredno ispod južne obrambene kule nalazi se Oltar domovine podignut 1994. godine prema zamisli kipara Kuzme Kovačića.

Spomenik je podignut svim hrvatskim braniteljima poginulima u Domovinskom ratu, a sastoji se od kamenih blokova različitih vrsta hrvatskog kamena, koji simbolično predstavljaju različite krajeve Hrvatske, a u njegovu središtu gori vječni plamen.

Lokacija nije odabrana slučajno. Medvedgrad već gotovo osam stoljeća bdije nad Zagrebom, pa je spomenik postavljen upravo na mjestu koje povezuje hrvatsku srednjovjekovnu povijest s modernom hrvatskom državom.

Dodaj IN Portal među omiljene izvore na Googleu

Zamislite stari Zagreb 18. stoljeća. Dok hodate mračnim, uskim ulicama Gradeca, s krovova te ne gledaju samo mačke, već i strah. U to vrijeme, kad bi u mraku „narasle oči“, svaki neobičan šum ili krivi pogled susjeda mogao je značiti presudu.

Read in English

Poslušaj članak

I danas na krovu kule od Kamenitih vrata stoji podsjetnik – čelični buzdovan postavljen s ciljem da uhvati vještičji plašt dok je vještica u niskom letu jurila na metli.

Prema pučkim vjerovanjima i optužnicama, smatralo se da su vještice posjedovale širok raspon moći kojima su mogle utjecati na svakodnevni život. Vjerovalo se tako da vještice imaju moć preobrazbe u životinje i to najčešće mačke, muhe ili ptice poput vrana i gavrana kako bi neopaženo uhodile ljude. Mogle su upravljati vremenskim prilikama tako da im se pripisivala sposobnost izazivanja nevremena poput tuče i oluje koje bi uništavale usjeve, pri čemu su navodno jahale na crnim oblacima. Bile su poznate po vještini spravljanja napitaka za privlačenje ljubavi ili izazivanje mržnje. Poznat je slučaj iz 1362. godine gdje je žena koristila “zle trave” iz Manduševca kako bi je muž prestao tući.” Vjerovalo se da samim pogledom mogu uzrokovati bolest, smrt djeteta ili neplodnost (urokljivo oko). Česte su optužbe bile da su uzrokovale štete na imanju jer su krale mlijeko iz krava ili uzrokovale kvarenje hrane.

Službeni progoni vještica u Zagrebu započeli su u 14. stoljeću, a najstariji sačuvani sudski zapis o suđenju za čarobnjaštvo potječe iz 1360. godine. Iako su se pojedinačni slučajevi pojavljivali i ranije, sustavni progoni i masovna histerija razvijali su se kroz nekoliko ključnih razdoblja.

Prvo suđenje na Gradecu zabilježeno je 1360. protiv Alice i Margarete. U to vrijeme optužene su još uvijek imale pravo dokazivati nevinost zakletvom porotnika i nisu bile izvrgnute mučenju. Krajem 15. stoljeća i objavom papinske bule Summis desiderantes affectibus (1484.) i priručnika Malleus Maleficarum (Vještičji malj, 1486.), progoni diljem Europe, pa tako i u Zagrebu, postaju nasilniji i uključuju sustavnu torturu. Nakon odluke crkvene sinode u Trnavi o obveznom propovijedanju protiv čarobnjaštva 1611. godine, broj procesa u Zagrebu i okolici naglo raste. Kraj 17. i početak 18. stoljeća je razdoblje najžešćih progona. Posebno su zloglasni bili gradski suci i kapetani poput Đure Porte i Ivana Khaylla, koji su između 1698. i 1705. vodili desetke procesa bez ijedne oslobađajuće presude. Ukupno je u Zagrebu kroz stoljeća zabilježeno oko 250 službenih procesa (prema nekim procjenama i više), a najmanje 106 osoba je pogubljeno, najčešće spaljivanjem na lomači na stratištu Zvezdišće (današnje područje kina Tuškanac).

Uzmimo za primjer Matiju Pauna. Matija je bila žena koja je odlučila živjeti i odijevati se kao muškarac. U svijetu koji nije podnosio različitost, to je proglašeno „protuprirodnim“ i dokazom paklenog saveza. S druge strane, Agatu Golić su suci bockali iglama tražeći „vražji pečat“ – običan madež koji ne krvari bio je dovoljan da te proglase vješticom.

Jadna Dora Drpčić stradala je zbog obične susjedske svađe oko duga. Kad su kovaču oboljeli konji, najlakše je bilo uprti prstom u Doru i reći: „Ona ih je začarala!“.

Najstrašnije je bilo na sudu. Barica Cindrić, jedna od najpoznatijih zagrebačkih „coprnica“, prošla je kroz pravi pakao. Prvo je hrabro šutjela, ali nakon rastezanja na spravama i mučenja vatrom, priznala bi bilo što – i saveze s đavlom i sijela na raskrižjima – samo da bol prestane.

Ipak, u ovoj mračnoj priči jedna je žena odlučila da ne može dalje tako – carica Marija Terezija. Kada je do nje stigao slučaj Magde Logomer Herucine, koju su optužili da se pretvara u muhu i leti oko bolesnika, carica je rekla: „Dosta!“.

Marija Terezija nije vjerovala u vještice, nego u medicinu i razum. Pozvala je Magdu u Beč, dala je liječnicima na pregled i shvatila da su optužbe plod neukosti i zlobe.

Kako bi stala na kraj općem ludilu, lažnim besmislenim optužbama postupno su doneseni zakoni koji se odnose na suđenja vješticama.  Odredba iz 1740. za austrijske nasljedne zemlje uvela je obvezu da svaka presuda u procesima protiv vještica mora ići njoj na osobnu potvrdu. To je konkretno značilo da svaku optuženicu grad treba odvesti u Beč i to o svom trošku.

Pod njezinim je utjecajem Hrvatski sabor je 26. ožujka 1756. usvojio zakon koji je naložio da sve smrtne presude za vještičarstvo iz Hrvatske moraju biti poslane Carici na potvrdu prije izvršenja. Budući da ona nikada nije potvrdila nijednu takvu presudu, procesi su zapravo prestali. Novim kaznenim zakonikom iz 1768. Constitutio Criminalis Theresiana značajno je postrožen dokazni postupak u slučajevima magije, čime je suđenja učinio gotovo nemogućima, te je službeno ukinuo spaljivanje vještica u većem dijelu Carstva.

Ukidanje torture (1776.) bio je konačni udarac procesima kada je  ukinuto mučenje pri ispitivanju optuženika, čime su iznuđena priznanja postala stvar prošlosti.

Dodaj IN Portal među omiljene izvore na Googleu

Danas, kada šećemo Trgom bana Josipa Jelačića, teško nam je zamisliti da je ispod asfalta, tramvajskih tračnica i slojeva srednjovjekovnog i modernog grada nekoć postojao svijet koji nikad nije postao grad – ali nikad nije bio ni prazan. To je priča o rimskom Zagrebu koji nije imao forum, amfiteatar ni zidine, ali je imao puteve, mrtve, novčiće, vodu i ljude.

Read in English

Poslušaj članak

Tragovi života prije 1094.

Prije nego što je 1094. osnovana Zagrebačka biskupija i prije nego što su Kaptol i Gradec započeli svoju dugu i burnu povijest, ovaj prostor već je bio poznat Rimljanima. Ne kao gradsko središte, nego kao rub svijeta, prijelazna zona između rijeke, brežuljaka i velikih prometnih pravaca.

Arheološki nalazi govore jasno: rimski novčić iz vremena cara Dioklecijana s područja današnjeg Trga bana Jelačića, izgubljen ili odbačen, ali dovoljan da potvrdi prolazak, grobni nalazi u blizini zagrebačke katedrale, koji se ne uklapaju u srednjovjekovni kontekst i upućuju na kasnorimsko ili ranokršćansko razdoblje, nekropole na području Trnja i Stenjevca, uz tadašnje ceste, kako je rimski običaj nalagao, keramika, novac i manji nalazi u Dubravi, Maksimiru i zapadnom Zagrebu. Istina, to nisu temelji grada, ali jesu otisci života.

U Stenjevcu su pronađeni novčići cara Trajana Decija, vladara iz sredine 3. stoljeća. Decije nije bio beznačajan car – bio je prvi rimski car koji je poginuo u borbi protiv barbara, u vrijeme kad se Carstvo počelo ozbiljno lomiti. Njegovi novčići na području Zagreba govore da ovo nije bila zabačena periferija, nego rub stabilnog svijeta, zona gdje se osjećala nesigurnost, ali se još uvijek živjelo po rimskim pravilima.

Ceste koje su znale put i rijeka Sava kao saveznik i neprijatelj

Rimljani su sve gledali kroz ceste. One su bile arterije Carstva. Područje Zagreba nalazilo se uz važne pravce koji su povezivali Sisciu (Sisak) i Petovio (Ptuj), Panoniju i alpski svijet. Tragovi tih prometnica prepoznaju se na zapadnom rubu grada, osobito u zoni Črnomerca, gdje su prirodni prijelazi preko Medvednice određivali smjer kretanja.

Rijeka Sava bila je ključ svega. Za Rimljane je to bio prometni koridor, izvor trgovine, veza s velikim gradovima Panonije. S druge strane Sava je bila nepredvidiva, sklona poplavama i opasna za trajnu gradnju.

Zbog Save je ovaj prostor bio važan, ali upravo zbog Save nikad nije postao rimski grad. Rimljani nisu voljeli riskirati monumentalnu arhitekturu ondje gdje voda može odnijeti temelje.

Andautonija – grad koji je trebao biti

Pravi rimski grad ovoga područja bio je Andautonija koje datira od 1. do 4. pos. Krista, smještena u današnjem Ščitarjevu, desetak kilometara jugoistočno od Zagreba. Tamo je sve bilo kako treba. Ulice su bile uređene, postojala je kanalizacija, javne zgrade i terme. Kao i svugdje terme u Andautoniji nisu služile samo za kupanje. One su bile društveni centar, mjesto poslovnih dogovora, prostor političkih razgovora, saveza mjesto odmora i dokolice.

Na mjestu današnjeg Zagreba Rimljani nikada nisu osnovali grad zbog močvarnog i nestabilnog tla, poplavne ravnice Save, nedostatka prirodne obrane u nizini, a najbolje mjesto za osnivanje grada bilo je u blizini Andautonije. Rimljani su gradili tamo gdje im je to imalo smisla.

Zašto se o rimskom Zagrebu rijetko govori?

Jednostavno je. Nije dovoljno interesantno jer nema amfiteatara, slavoluka, foruma i očuvanih zidina. Postoje samo fragmenti, grobovi, izgubljeni novčići i ceste koje su nestale pod asfaltom. Neke današnje prometnice, nesvjesno, slijede logiku rimskih inženjera. Cesta pamti dulje od grada.

Zagreb se lakše veže uz srednji vijek, jer ondje počinje priča o gradu. Rimsko razdoblje ostaje tiho, skromno, gotovo neugodno – jer podsjeća da grad nije uvijek bio grad.

Ipak, rimsko doba u Zagrebu nije praznina. Rimljani su ovdje dolazili, živjeli, prolazili i umirali. Samo nisu ostali dovoljno dugo da bi ostavili kamene spomenike.

Zato je ovo priča o rimskom Zagrebu koji nikad nije postojao – ali bez kojeg Zagreb nikad ne bi nastao.