Kakve god metodologije bile na snazi, ja sam nepokretna i ovisna o tuđoj pomoći 99,9 posto. To se, nažalost, neće promijeniti, ali ni ja neću odustati od onoga što mi pripada

Već dugo traje saga o inkluzivnom dodatku i osobnoj asistenciji. Neizbježna je, a kraj nije na vidiku. I uvijek će jedni biti zadovoljni, a drugi nezadovoljni. Ovaj put spadam u drugu skupinu.

Velik broj osoba s invaliditetom prije svega je morao ishoditi novi nalaz i mišljenje za ova dva zakona jer nalazi izdani prije 2015. godine nisu bili u skladu s novom metodologijom vještačenja. To je zahvatilo i mene.

Predala sam svu traženu dokumentaciju i nakon nekih pet mjeseci dobila svoj nalaz. Bila sam sretna jer nisam dugo čekala i sve je izgledalo dobro.

Ubrzo sam shvatila da je ‘malo morgen’ dobro. U mom nalazu i mišljenju navedene su samo kronične bolesti četvrtog stupnja, dok o mom stopostotnom tjelesnom oštećenju, koje proizlazi iz primarne dijagnoze, cerebralne paralize, nema ni traga ni glasa. Kao da je nestalo. Da je barem tako – nitko ne bi bio sretniji od mene…

Automatski padnete u nepovoljniju kategoriju što se tiče novca, ali ono što više boli od samog novca jest činjenica da se radi o nepravdi.

Nepravdi po kojoj sam svrstana u kategoriju s ljudima koji hodaju, sami se ujutro dignu, sami se operu i obuku, odu na posao, dok ja bez pomoći druge osobe ne mogu natočiti ni čašu vode i donijeti je na stol. Mogu samo gledati u slavinu.

Jasno, žalila sam se, i Ministarstvo rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike prije gotovo godinu dana zatražilo je da mi se izda novi nalaz i mišljenje te da se u obzir uzmu sve činjenice.

Prije nekoliko dana i sama sam poslala upit u kojoj je fazi cijeli postupak i trebam li još kakvu dokumentaciju dostaviti, jer na kraju je jedino to bitno – papiri. Ja sam sustavu samo papir. Kad je već tako, onda neka taj papir barem bude točan. A nadam se i odgovoru na upit, u nadi je spas, kažu.

Nemate uopće priliku sjesti pred nekog tamo na komisiji tko bi vas vidio i doživio sve te deformitete i bolove s kojima živite svaki dan jer se sve događa u vašoj odsutnosti.

Čekam već godinu dana novi nalaz i mišljenje, dok netko drugi kaže da još ni prvi put nije došao na red. Tu su i svi iznosi zaostataka – ozbiljan novac koji trebamo dobiti – i sve to skupa jako miriši na kaos. Kaos za koji će, čini se, trebati godine da se dovede u red.

Mislim da je uzet zalogaj koji je teško probavljiv, teško održiv, prevelik – preširoko se zapasalo, s premalo stručnog kadra…

Kako god bilo, nadam se da ću svoje dočekati, ali mnogi, primjerice, onkološki bolesnici nisu bili te sreće. Nisu dočekali. Kakve god metodologije bile na snazi, ja sam nepokretna i ovisna o tuđoj pomoći 99,9 posto. To se, nažalost, neće promijeniti, ali ni ja neću odustati od onoga što mi pripada.

Možda je vrijeme da priznamo: institucionalizam nije puka arhitektura – to je inercija. Lijeno povjerenje u postojeće, čak i kad to postojeće proizvodi patnju

Poslušaj članak

Kad kažemo institucija, obično pomislimo na neku zgradu izvan grada – s portom, puno soba, jednom zajedničkom dvoranom za jelo. Međutim, institucija je zapravo način razmišljanja. Foucault bi s grčem u želucu, ali elokventno u njegovom stilu, dao sljedeću definiciju institucije: ‘oblik moći koji se ne vidi, ali nas oblikuje’. Ne kažnjava nas, ali nas raspoređuje, smješta, kategorizira. Čini sve da zadržimo formu, da budemo ‘pod kontrolom’.

U Hrvatskoj su institucije za osobe s invaliditetom još uvijek mjesto u koje društvo polaže svoju ‘brigu’. I to ne zato što ne postoji bolja opcija – nego zato što nas ta opcija obvezuje. U zajednici se ne možeš sakriti iza sustava. Moraš biti tu. Gledati. Slušati. Biti odgovoran. Sudjelovati. Suegzistirati na jednak i dostojanstven način.

U instituciji, odgovornost je razlomljena na katove, smjene i pravilnike. I zato se baš tamo često događa najviše onoga o čemu se najmanje priča. Fizičko nasilje. Zanemarivanje. Oduzimanje slobode. ‘Za njihovo dobro.’

Institucije nisu tihe zato što je u njima mirno – nego zato što su zvukovi iza zidova svedeni na šapat. Šapat koji nitko ne želi čuti.

I možda je najteža misao ova: ne održavamo institucije zato što ne znamo bolje. Održavamo ih zato što nas štite – ne od osoba koje tamo žive, nego od nelagode koju bismo morali proći da kao društvo preuzmemo odgovornost. Ne momentalnu. Kontinuiranu i razvijajuću odgovornost.

Znam, sada sam vas sve kolektivno isprozivala. Ne vas. Nas. I sebe. I svoju prijateljicu. I svog susjeda. I vašeg susjeda. Da, i vas. Ipak. Ljudski je. Strah od nepoznatog, naivna, ali neprekinuta vjera u to da će sustav proizvesti nešto dobro. Rade na tome, mislimo. U procesu je, kažemo si tiho kad god vidimo bilo koji iole optimistični naslov u novinama. Sustav nam to nudi – na velikim simboličkim plakatima diskursa vrišti; ‘Bojite se što će se dogoditi s Vašom djecom kada Vas ne bude? Ne brinite se! Zbrinut ćemo ih.’ Najvidljiviji su. Puno više vidljivi od onih koje na malim A4 papirima vješaju obavijesti o recimo usluzi organiziranog stanovanja. Naravno, govorim u metaforama. Ne postoje ni plakati ni papiri. Postoje razgovori, postoje mediji i informacije koje pokušavaju probiti zidove s jedne strane, a s druge strane one koje sam zid tvore.

Studeni 2024. Rijeka. Komad pizze. Tragedija. Rečenica: ‘Događa se.’ Netaktična, ali (pazite sad ovo) istinita. Zaista se događa. Premotavamo priču na 2 tjedna kasnije. Medijski prostor vrišti rečenicom ‘Događa se’. Državna je tajnica na nišanu svih snajpera u državi. A što je s onim dječakom i onom ‘sobom za hlađenje’? Aha, da. Malo smo to smetnuli s uma. Ili s naslovnica.

Ipak, među organizacijama koje se bave sličnom problematikom, nastavlja se rasprava. Zapravo, nastavljaju se monolozi. Većina ih ne razgovara međusobno već svoj glas upućuju u bespući internetskih objava. Što je glavni prijedlog? Više institucija – jer da ih ima više, kadar u ovima koji postoje ne bi bio toliko opterećen i, kako se kaže: ‘problem solved’! Nije li pomalo paradoksalno rješenje tražiti na istom mjestu gdje je problem i nastao? Ne postoji li čak i neka izreka koja se mahom koristi na motivacijskim internetskim sličicama, a povezuje se i s filozofijom velikog indijskog epa Bhagavadgīte? Nešto kao ‘ne možeš se izliječiti na mjestu koje te slomilo’. Mi to uporno pokušavamo. To me pak asocira na drugu izreku koja je zapravo Einsteinova definicija ludila; ludilo je ponavljati istu stvar ispočetka i ispočetka i očekivati drugačiji rezultat. No, dobro. Pustimo izreke.

Možda je vrijeme da priznamo: institucionalizam nije puka arhitektura – to je inercija. Lijeno povjerenje u postojeće, čak i kad to postojeće proizvodi patnju. Ne zato što želimo loše, već zato što nas nitko ne uči kako izgleda dobro. Sustav nam ne nudi slike dostojanstvenog života u zajednici, ali još više – sustav nam ne nudi ni stvarnu sliku života u institucijama. Ne prikazuje svakodnevicu osobe s invaliditetom, ni onu s podrškom u zajednici, ni onu bez slobode u ustanovi. Životi u institucijama ostaju nevidljivi – skriveni iza zatvorenih vrata, daleko od očiju javnosti, daleko od novinskih naslova. Ne zato što nisu dovoljno dramatični, već zato što su previše stvarni. Previše bolni. Neugodna istina za društvo koje želi vjerovati da ‘brine’. Upravo zato što te slike ne postoje u javnom prostoru, institucije nastavljaju opstajati kao neutralna rješenja – jer kad nešto ne vidiš, lakše ga je opravdati. I puno je lakše nego poljuljati i propitkivati status quo.

I to nije slučajno. Jer kad ti netko kaže da će ti dijete ‘biti zbrinuto’, ne pitaš kako. Ne pitaš gdje. Ne pitaš s kim. Jer si umoran. Jer si sam. Jer ti sustav nikada nije ponudio drugu opciju, osim one koja se zove odustajanje – zamaskirano u skrb.

Ono što nedostaje nije samo nova usluga, guranje postojeće usluge, novi pravilnik, novi projekt. Ono što nedostaje je volja da promijenimo temeljnu postavku: da osobe s invaliditetom nisu teret koji treba premjestiti i zbrinuti, nego osobe koje trebaju podršku da žive s nama – ne odvojeno od nas. A onda i korak dalje, zamislite, da su to osobe koje zajednici mogu doprinijeti.

I sada dolazimo do možda najvažnijeg pitanja: što točno branimo kad branimo institucije? Ideju da je netko ‘drugi’ odgovoran? Iluziju da netko drugi zna bolje? Ili jednostavno vlastiti mir pred složenošću zajedničkog života?

Jer zajednica nije romantična ideja. Ona je zahtjevna. Traži aktivan trud. Ali je stvarna. I moguća. Ako se usudimo zamisliti društvo u kojem odgovornost ne znači kontrolu, nego odnos – onda tek, možda, možemo reći da brinemo.

Dakle, dok mediji ponekad zgrabe priliku da prenesu vijest o skandalu ili tragediji unutar institucija, te se priče brzo zaboravljaju, zamijenjene novim, senzacionalnim naslovima. A s njima, zaboravljaju se i životi o kojima su pisale. Ti životi ne postaju dio šireg društvenog dijaloga, ne potiču trajne promjene, već ostaju zarobljeni unutar zidova, nevidljivi i nečujni, osim u trenucima krize. Zato je ključno prepoznati da obrana institucija nije samo obrana sustava, već obrana naše kolektivne nespremnosti da se suočimo s realnošću tih života, te da preuzmemo odgovornost za njihovu kvalitetu i dostojanstvo.

I zato, kad sljedeći put netko kaže ‘institucije su nužne’, možda treba samo tiho pitati: ‘Za koga točno?’

Autorica/izvor: Sara Lončarić/Udruga za promicanje inkluzije

Ovdje, a i u svakom drugom seksualnom zlostavljanju životinja, u pitanju je čista patologija, izostanak ičeg čovječnog u tijelu i umu počinitelja

Poslušaj članak

Javnost je zgrožena još jednim gnjusnim slučajem silovanja životinja u Slavoniji. Općinsko državno odvjetništvo, naime, tereti 43-godišnjaka da je između 2022. godine i 5. ožujka 2025. godine, na poljoprivrednom zemljištu i farmi stoke u blizini svoje kuće, više puta imao spolni odnos s ovcom i kobilom, svjestan da životinjama nanosi bol i patnju. Priznao je i da je naišao na mrtvu kokoš te s njom također imao spolni odnos, nakon čega ju je bacio u travu.

Iz Udruge Prijatelji životinja izražavaju nevjericu zbog prijedloga Općinskog državnog odvjetništva da se silovatelju životinja izrekne uvjetna kazna unatoč dokazanoj počinjenoj svireposti.

– Šokirani smo samim slučajem u kojem okrivljenik priznaje gadosti i patnju koju je nanosio životinjama, no šokirani smo i nedopustivo i neopravdano blagim i neprimjerenim prijedlogom tužiteljstva da se počinitelju izrekne uvjetna kazna – navode Prijatelji životinja. Smatraju da je ovo još jedan slučaj koji ukazuje na nužnost hitne izmjene Kaznenog zakona kako bi silovanje životinja bilo zasebno kazneno djelo.

Ovdje, a i u svakom drugom seksualnom zlostavljanju životinja, u pitanju je čista patologija, izostanak ičeg čovječnog u tijelu i umu počinitelja.

Životinje ne govore, ne mogu prijaviti nasilje, ne mogu potražiti pravdu. I upravo zato su savršena meta za iskaliti mržnju, frustraciju ili bolest.

Zlostavljanje životinja, pa i ono seksualno, neupitno je zločin – zločin nad kojim mi se od užasa zablokira mozak. Ali ima tu još nešto: ovakvi slučajevi su pokazatelji potpunog izostanka empatije i nekakvog prebolesnog poriva za dominacijom. Ovo je i krik za psihijatrijskom pomoći, temeljitom procjenom i nekakvim smještajem iz kojeg više nikada neće moći doći i ponoviti ovaj gnjusan čin.

Zablokira me i pomisao da je počinitelj nečiji susjed, brat, sin… Zablokira me pomisao da sam danas možda sjedila u kafiću, samo stol nasuprot osobe ovakvih bolesnih poriva.

Je li ovdje u pitanju i zlostavljanje počinitelja još u najranijem djetinjstvu, odbačenost od vršnjaka ili neka druga trauma…

Ali ni to nije i ne smije biti izgovor, jer baš svi nosimo neku manju ili veću traumu, svi imamo neke teškoće, ali sami biramo hoćemo li se izdići iznad toga i iz tog iskustva učiti, založiti se za slabije ili ćemo povrijediti nekoga jer možemo.

Ne dozvolimo da ovakvi slučajevi prolaze ispod radara – s preblagim kaznama, nevidljivi, tabu tema, zataškani… Danas je povrijedio životinju – sutra će čovjeka. Nitko, baš nitko živ na ovom svijetu nema pravo mučiti drugo živo biće.