Poveži se s nama

Komentar

ANITA BEZ CENZURE Vrijeme je da prozborim o top temama

Objavljeno

/

Foto: Pixabay

Doneseni zakoni nisu savršeni, ali nisu ni loši. Temelj postoji, a potrebno je vrijeme i provođenje da se vidi pravo stanje.  Jesu li svi zadovoljni? Nisu. I nikad neće biti svi zadovoljni, to je kod nas ljudi jednostavno tako

Moram priznati da ne pamtim kad je zadnji put nešto toliko zaokupilo osobe s invaliditetom kao što to čini Zakon o osobnoj asistenciji i Zakon o inkluzivnom dodatku. Tu je još i Zakon o povlasticama u prometu, ali oko njega za sad nema neke frke.

Dakle, za početak moram naglasiti da sve što ću dalje napisati ne odražava stavove In Portala, niti URIHO-a, već su to samo moja zapažanja kao također korisnika ovih prava i osobe s invaliditetom cijeli život.

Hajdemo redom i prvi neka bude Zakon o osobnoj asistenciji. To je zakon koji se spremao i čekao 15-ak godina i nije savršen, ali nije ni loš. Prva stvar koju želim raščistiti, a koja se često čuje u medijima, je da ovaj ili onaj gubi pravo na asistenta.

 Nitko ne gubi pravo jer do sad prava nije ni bilo. Radi se o tome da će po zakonu netko dobiti manje ili više sati nego što bi htio dobiti. I jasno da to svima ne paše, ne paše ni meni što su za 8 sati stavili uvjet malodobnog člana i vlastito kućanstvo ako je Barthelov indeks veći od 20 bodova i više se ne nadam da ću dobiti punih 8 sati, ali bude kako bude jer nije uklesano u kamen i svaki zakon se da promijeniti ako ispadne jako loš.

Što se tiče malodobnog člana u kućanstvu, u mom slučaju je to moja kćer koju ja s njenih 18 godina neću upregnuti da brine o meni, ima i imat će svoj život i ne planiram joj to uskratiti bez obzira na sve.

Satnica ide na 4, 8, 16 sati, ali mogu dobiti i 6 sati što je nezgodno jer asistent radi ili dva korisnika po 4 sata ili jednog od osam. Ako ja dobijem npr. 6 sati, hoće li udruga asistentu platiti 6 sati ili 8? Ili će asistent trčati od mene nekom drugom da odradi još dva sata? Malo je nezgodno za izvesti da bude vuk sit i koza cijela.

Sljedeće što me je zažuljalo je Barthelov indeks i ne smatran ga pravim mjerilom svojega, ili bilo čijega stanja. Ima 11 stavki koje se odnose na higijenu, transfere, jelo, oblačenje, WC i on baš ništa ne govori o mom funkcioniranju izvan vlastitoga stana.

 Ja s indeksom većim od 20 bodova i netko indeksom do 20 bodova smo u vlastitim domovima nebo i zemlja, ali ako nas staviš na cestu, ja sam bespomoćna kao i netko s nulom i ne mogu sama gotovo ništa. Samo sjediti i plakati.

Sljedeća činjenica vezana za Barthel je da pojma nemam što bi uopće bilo pravo mjerilo nečijeg stanja i može li išta biti pravo mjerilo…

Za 16 sati kažu da treba Barthelov indeks od 0 – 20 i samac. Osobno ne poznajem nikoga takvog, a ako i ima ljudi, mali je to broj i mislim da je ovaj ‘samac’ smišljeno stavljen pa će ljudi koji imaju nulu pa do svega nekoliko bodova automatski biti u kategoriji od 8 sati, premda možda žive s nekim tko već jedva brine sam o sebi.

Najveći raspon Barthela i mogućnosti je i dalje na 4 sata asistencije pa sam mišljenja da će upravo ta satnica i dalje prevladavati.

Sad idemo na vještačenje jer mi je i samoj trebalo. Imala sam nalaz i mišljenje iz 2004. godine i to nije moglo proći jer nisam imala upisan stupanj oštećenja funkcionalnih sposobnosti.  Sve je išlo samo, jedino sam novije nalaze odnijela socijalnoj radnici. Novi nalaz i mišljenje sam dobila u roku neka 3 mjeseca, a kako ste vi prošli slobodno pišite u komentarima.

Ostalo je još da mi odrede satnicu, komisiju imam 19.2. i da napišu rješenje.

Točan iznos plaće asistentima je još zagonetka i o tome puno toga ovisi. Ako ne budu zadovoljni plaćom opet će se smjenjivati kao na traci. Zadovoljan radnik=dobar radnik.

Ovim zakonom su jako nezadovoljni roditelji njegovatelji jer po zakonu status roditelja njegovatelja i asistent zajedno idu samo kod najtežeg invaliditeta, u jednoroditeljskoj obitelji i još nekim iznimkama,  na 4 sata. Ove dvije usluge su prema EU fondovima slične i nema financiranja za jedno i drugo.

 Isto tako, ne može mi nitko reći da je ista ona mama koja gura cijevi u svoje dijete svaki dan, barata medicinskim postupcima i aparatima, i ona koja, primjerice, u kolica potrpa cerebralca moje razine funkcionalnosti i ide s njim kud hoće.

Kad se to ovako napiše – pojedinci napadaju, vrijeđaju i slično, ali prvoj mami, onoj koja gura cijevi u dijete svaki dan, bih dala i 16 sati asistenta. Ona druga bi mogla i raditi pa bi dijete, zapravo, punoljetna osoba imalo asistenta. I moja mama je radila i još uvijek radi. Toliko o tome. Idemo dalje.

Mjesecima, tjednima, danima na Facebooku nailazim na pitanja po raznim grupama kome ide koliko inkluzivnog dodatka i moram priznati da me to već malo iritira. Svatko može prilično dobro znati koliko će dobiti. Znaju se iznosi potpora, a razinu i težinu invaliditeta valjda znate.

Evo, mislim da spadam u drugu razinu potpore, a dobro bi mi legla i prva razina, nećemo se lagati, ali neću ni suze roniti.

S jedne strane je super što će osobe s najtežim invaliditetom dobiti najviše, a s druge strane bi bilo dobro razmišljati da i mi mrvicu manje teški trebamo jako puno svega kupiti pa bi eto bilo dobro da ti iznosi u budućnosti rastu s vremena na vrijeme, život i potrebe se mijenjaju, cijene svega rastu.

I za Boga miloga, omogućite ljudima u stambenim zajednicama barem dio inkluzivnog dodatka jer je džeparac od 30-ak eura zaista ponižavajući. Moj račun za internet je veći.

 Za kraj, stigle su mi Nacionalna, Europska iskaznica i Europska parkirališna karta. Za sad mogu reći samo da lajkam automatizam po kojem su stigle, a da ja nisam morala prstom mrdnuti, i moglo bi se to preslikati na sva druga prava, barem kod nas s prastarim, nepromjenjivim i trajnim stanjima.

Komentar

VIŠNJA MAJSEC SOBOTA ‘Pisanje je kao razgovor s ljudima’

Objavljeno

/

Na slici je naslovnica knjige "Pisma čitateljici" autorice Olje Savičević Ivančević. Pozadina je crna, a naslov je napisan velikim, žutim rukopisnim fontom. Ime autorice je napisano bijelim slovima u donjem desnom kutu. Dizajn naslovnice je jednostavan i uočljiv, s fokusom na naslov knjige.
Foto: mvinfo.hr

Uživajte, dragi moji, u buđenju i sutonu ljetnih dana, opustite se i odlutajte barem u mislima, daleko od svih, ali uvijek ostajući blizu sebe

Ovih dana došla mi je u ruke sjajna knjiga Olje Savičević Ivančević naslova ‘Pisma čitateljici’. Na samom početku spisateljica kaže:

‘Pisanje je kao razgovor s ljudima koje volimo i s kojima smo živi, ne možemo se zaustaviti i svaka priča ima nastavak … To i je neka bit pripovijedanja i pisanja, nije dovoljna samo želja ili strast prema tome, često je presudno kome se obraćamo, adresant, onaj ili ona s kojima imamo potrebu ostati u četiri oka i osjećamo ‘tebi želim, mogu, trebam reći, govoriti.’ To je ujedno priča o Autorici i Čitateljici (Autoru i čitatelju), kroz koju se obje ostvaruju, jedna od najsnažnijih međuljudskih veza koje postoje, zasnovana na nekom davno nenapisanom ugovoru o naklonosti, razumijevanju, poštovanju i neokrnjenom povjerenju.

… Zadovoljstvo čavrljanja (pisanja) stara je boljka s kojom se treba izboriti dok gore lampice na alarmima, gradovi i šume svijeta, dok nam svima doslovno gori i topi se pod nogama, dok gore, čemu šutjeti, i zaboravljeni ručkovi na špaherima…

… Svijet je mahnit i obezglavljen, kako mu prići. Postaju li sve teme koje nisu političke naravi efemerne (nevažne) i treba li baš zbog toga pisati o sitnicama koje život znače, olabaviti barem u knjigama (i tekstovima raznim) da bismo sačuvale dragocjenosti svakodnevice – u prolaznu slavu svega što vrijedi. Ako govorimo više o smislenim i dobrim sitnicama, možemo li malo povećati opseg lijepog i vratiti važnost i normalnost standardnom životu (kakav naslućujemo)?’

Odgovor je više nego jasan i moramo ga svi uglas izgovoriti: ‘Možemo!!’ Jer – pisali smo, pišemo i pisat ćemo i o sitnicama i o (samo naizgled) ‘krupnicama’, i o ‘nenormalnoj normalnosti’, i o ‘normalnoj nenormalnosti’, o svemu onome što život čini i o onome što mi (ne) činimo (u) životu, vraćajući se iznova i iznova ljepoti i jednostavnosti života samoga.

I zato – uživajte, dragi moji, u buđenju i sutonu ljetnih dana, opustite se i odlutajte barem u mislima, daleko od svih, ali uvijek ostajući blizu sebe.

Čitamo se početkom rujna.

Nastavi čitati

Komentar

VIŠNJA MAJSEC SOBOTA Pijetao i dalje kukuriče

Objavljeno

/

Na slici je prikazan profil pijetla s velikom crvenom krijestom na glavi. Pijetao ima bijelo perje s crnim točkicama, a crvena koža oko očiju i kljuna je izražena. Kljun je otvoren, kao da pjeva ili kokodače. Pozadina je zamućena i zelena, naglašavajući pijetla kao glavni subjekt slike.
Foto: Pixabay

‘Ako želimo promišljati i živjeti budućnost, nađimo i ponudimo odgovore’, pisalo je pri kraju ovdje dijelom citiranog ‘pijetlovog’ teksta. Od tada je prošlo više od pet godina, a u potragu se (tek) sada krenulo…

Veli se u narodu da ‘pijetao koji prerano kukurikne završi u loncu’. Ali u našem slučaju još uvijek živahni pijetao, koji je na vrijeme kukurikao, mirne savjesti, al’ ne odveć zadovoljno, neprestance prati što se u području života i rada osoba s invaliditetom događa, a što je puno prije na bolje moglo izaći.

Naime, u posljednje se vrijeme počelo raspravljati o potrebi izmjena zakonskih i podzakonskih propisa vezanih za zapošljavanje osoba s invaliditetom jer, gle ‘čuda’, postojeći sustav postao je neodrživ, a mnoga zakonska i podzakonska ‘poticajna’ slova počela se opasno topiti.

Ovaj umirovljeni, ali kako rekoh, još uvijek živahni pijetao, prije više od pet godina na Stručnom skupu u Zadru, na početku teksta pod naslovom ‘Održivi razvoj zaštitnih i integrativnih radionica za zapošljavanje osoba s invaliditetom Republike Hrvatske’, napisao je: ‘Ovo izlaganje nema za cilj nuditi gotova rješenja. Ovo su pitanja vezana za sadašnjost zaštitnih i integrativnih radionica, s pogledom u budućnost, kao i pitanja o održivosti postojećeg sustava, te o njegovom razvoju – i to onom održivom. Ovo su pitanja koja su upućena svim dionicima sustava – i horizontalno i vertikalno. U nizu pitanja naziru se i odgovori, mogućnosti, rješenja, ali nije samo u tome poanta. Poanta je da počnemo ‘razmišljati izvan kutije’, izvan klišeja, izvan zone osobne udobnosti. … U kontekstu ovog Stručnog skupa to bi značilo govoriti i promišljati o svemu onome što je dobro i o onome što nas ‘žulja’ na putu održivog razvoja zaštitnih i integrativnih radionica.’

Na samom početku ‘pijetlove prezentacije’, ne odveć održivo dalekovidne (su)kreatorice jednoga dijela onoga u čemu se, nažalost, sustav zapošljavanja osoba s invaliditetom sada pomalo utapa, tada su protestno napustile dvoranu, omalovažavajuće i oholo, poput ‘nojevog efekta’ sujetno zabijajući glave u pijesak i gurajući stvari pod tepih koje, eto, ipak izlaze na vidjelo, i dolaze na naplatu.

A u tekstu su se, među ostalima, nalazile i ove grupe pitanja:

  • ‘… Razmišljamo li treba li nam možda Razvojna strategija zaštitnih i integrativnih radionica za zapošljavanje osoba s invaliditetom Republike Hrvatske? Trebamo li definirati koji su nam strateški ciljevi, kako ih ostvariti, kako mjeriti postignuto? Imamo li evaluaciju podataka iz zaštitnih i integrativnih radionica koji bi bili polazni elementi za izradu ove Strategije (programski, financijski, komercijalni, kadrovski, tržišni…)? Jesmo li planirali i odredili do kojeg broja zaštitnih i integrativnih radionica idemo? Jesmo li uopće snimili potrebe? Usklađujemo li to s realitetom koji proizlazi iz strukture nezaposlenih OSI? Znamo li koliko će nas to koštati? Je li nam za sve ovo dovoljan samo zakonski okvir? Što ako se novci za poticaje smanje? Imamo li plan B? Razmišljamo li uopće strateški ili se uglavnom provode vatrogasne mjere?
  • Jesu li poticaji jedini i/ili glavni put u ‘održivi’ razvoj i/ili u ‘održivo’ preživljavanje zaštitnih i integrativnih radionica? Jesu li i u kojoj mjeri ti poticaji održivi? Treba li imati mjeru? Prijeti li u budućnosti zaštitnim i integrativnim radionicama ‘sindrom Uljanik’? Dobiti ribu ili naučiti kako uloviti ribu ili i jedno i drugo? Hoće li nam netko drugi biti kriv ili se iznutra treba na vrijeme čuti glas dok ne bude prekasno? Treba li učiti i iz tuđih iskustava?
  • Jesu li zamjenske kvote, kao jedan od alata, omogućile zaštitnim i integrativnim radionicama ‘uloviti što više ribe’? Kako se koristi ova pružena prilika? Što je stajalo na putu da se zamjenske kvote iskoriste svrhovitije: strojevi, oprema i prostor ili – ljudi? Koji ljudi – oni koji ugovaraju ili oni koji bi trebali izvršiti ugovoreno ili…? Ima li zlouporaba?
  • Je li odgovor na pitanje: ‘Jeste li upisani u očevidnik?’ sve češći problem prilikom zapošljavanja osoba s invaliditetom, pa tako i u zaštitnim i integrativnim radionicama? Jesmo li se malo pogubili na granici između invaliditeta i onoga što to (možda) nije? Koje su posljedice uvođenja tzv. ‘invaliditeta u odnosu na rad’? Je li to zapravo ‘mala tvornica za proizvodnju novih osoba s invaliditetom’? … Koliko nas ta ‘mala tvornica’ posljedično, kroz različite poticaje, košta? Do kada je to održivo? …’

I još puno, puno toga…

Od tada na ovamo blagajna se poprilično ispraznila, jer dijelilo se šakom i kapom, kao da je ‘poticajni novčani bunar’ nepresušni eldorado, a k tome su sa svakom godinom i apetiti sve više nezajažljivo rasli.

Da bi se uočilo i pravovremeno reagiralo na posljedice ovakvog razvoja događaja nije trebalo ‘poznavati atomsku fiziku’, već sve vrijeme pratiti, evaluirati i komparirati relevantne pokazatelje, provoditi redovite, ciljane, dobro strukturirane kontrole namjenskog korištenja poticajnih (i inih) sredstava, držati se čvrsto na zemlji, ne zanositi se nerealnim, ‘zamamno poticajnim’, a dugoročno neodrživim novčanim putanjama i iznad svega – razvojno, a održivo razmišljati i održivo djelovati.

‘Ako želimo promišljati i živjeti budućnost, nađimo i ponudimo odgovore’, pisalo je pri kraju ovdje dijelom citiranog ‘pijetlovog’ teksta. Od tada je prošlo više od pet godina, a u potragu se (tek) sada krenulo…

‘Junakinje i junaci’, vinovnici onoga doba, dijelom naprasno ‘nikom ponikoše’, a još uvijek živahni pijetao u loncu završio nije. Ali stvari se zato drugdje zakuhavaju, jer ‘možemo ubiti glasnika, ali ne i vijesti koje donosi.’

Nastavi čitati

Komentar

VIŠNJA MAJSEC SOBOTA Guranje glave u pijesak

Objavljeno

/

Slika prikazuje noja u pustinji s glavom zakopanom u pijesku. Scena uključuje prostrane pješčane dine, kaktuse i suho grmlje. Nebo je vedro i plavo s nekoliko oblaka, a sunce blista na nebu. Nojevo tijelo je potpuno vidljivo iznad pijeska, dok je glava zakopana.
Foto: DALL-E

Sve veći broj mladih (a bome i onih starijih) ne prati dnevne vijesti, zatvarajući oči pred sve češće surovom stvarnosti

Radije otvaraju Netflix, ili nešto slično, odabirući željeni film ili program. Okretati leđa realnosti nije, naravno, najsretnije rješenje jer kad su informacije u pitanju, princip ‘manje je više‘ nije uvijek koristan odabir.

Unatoč tome što su mnogi svjesni da pravovremena informiranost i komunikacija imaju i svojevrsnu zaštitnu ulogu, ipak često izbjegavaju loše informacije, kako bi se barem površinski zaštitili od negativnih emocija. Suočavanje s realnošću može u čovjeku, ‘i unaprijed, i unazad’, pobuditi nelagodu, anksioznost, strah, stres, nervozu… I zato je, samo naizgled, ‘lakše’, poput noja, zabiti glavu u pijesak i praviti se kao da se ništa ne događa, žmireći na jedno oko, a onim drugim pokušavati gledati svijet kroz ružičaste naočale.

Ovakvo ponašanje psiholozi nazivaju ‘nojev efekt‘. Strah od lošeg ishoda, od suočavanja s činjenicama ili s pojedinim ljudima, dovodi do ovakvog odmaka, što se u narodu još naziva i ‘guranje stvari pod tepih‘.

Ponašanje ‘nojevog tipa’ počesto nije korisno, a još je manje mentalno zdravo jer čovjeka drži između čekića i nakovnja, a neriješeni, neiskomunicirani problem k’o Damoklov mač lebdi nad glavom. To je i određeni oblik izbjegavanja osobne odgovornosti spram samoga sebe, a jednako tako i spram drugih jer granica između izbjegavanja loših informacija i nepreuzimanja odgovornosti za ono na što možemo utjecati vrlo je, vrlo tanka.

Dobro se, naravno, u životu fokusirati na pozitivne vijesti i imati optimističan pogled na svijet, ali istovremeno ne treba zanemariti i potiskivati da postoje i neugodne situacije (a bogme i ljudi) s kojima se moramo znati nositi. Kažu da noj zabija glavu u pijesak kad osjeti da je u opasnosti. Slično (ili isto) je i kod ljudi, koji bi se baš u tom trenutku trebali suočiti s istinom, ma kakva ona bila, ne zabijajući glavu u pijesak jer ‘pozadina iliti stražnjica’, koja u ovom slučaju simbolizira neugodu, im ionako vidljivo viri van.

I zato koračajte kroz život otvorena uma, prihvaćajući izazove bili oni pozitivni ili negativni, preuzimajući odgovornost za vlastito činjenje, s povjerenjem i uvažavanjem i sebe i drugih.

Jer – kao što je američki isusovac i filozof James Schall jednom napisao – ‘Um koji ne može ili ne želi nešto podržati ili prosuditi i nije um.

Nastavi čitati

U trendu