Dodaj IN Portal među omiljene izvore na Googleu

Moj je stav da ne trebamo očekivati od pojedinca da sam prevlada svaku prepreku. Naša je zadaća osnaživati ljude, ali i mijenjati uvjete u kojima žive kako bi svatko mogao odlučiti gdje i na koji način želi sudjelovati, kaže Mirjanić

Poslušaj članak

Naša sugovornica ima neobično lijepo ime, više lijepo nego neobično – Latica, a dodate li imenu i prezime Mirjanić, dobit ćete izvršnu direktoricu Udruge slijepih Zagreb.

Rođena je u Zagrebu, a po obrazovanju je psiholog. Na funkciju izvršne direktorice Udruge slijepih Zagreb imenovana je prije dvije godine i, kako sama kaže, riječ je o odgovornom poslu jer istodobno mora brinuti o potrebama članova, kvaliteti usluga, zaposlenicima i financijskoj održivosti organizacije.

– U svojem radu posebno važnim smatram povezivanje kvalitetnog upravljanja udrugom s konkretnom podrškom članovima. Želim da se naš rad prepoznaje po tome koliko smo nekome olakšali svakodnevicu, omogućili veću samostalnost ili pomogli da ostvari svoja prava – veli nam Mirjanić.

Udruga okuplja 1.100 članova s područja Grada Zagreba i Zagrebačke županije, što pokazuje i opseg odgovornosti posla kojeg obavlja. Među najvećim izazovima izdvojila bi, kaže, osiguravanje dostupne i kontinuirane podrške.

– U pružanju usluge osobne asistencije suočavamo se s nedostatkom radne snage, niskom cijenom rada osobnih asistenata i videćih pratitelja te nedostatnim pokrivanjem troškova prijevoza, osobito na području Zagrebačke županije.

Drugi važan izazov jest stabilnost financiranja. Potrebe članova su trajne, a velik dio aktivnosti ovisi o vremenski ograničenim projektima. Zbog toga radimo na jačanju organizacijskih kapaciteta, digitalizaciji poslovanja i učinkovitijoj administraciji, kako bismo što više vremena i resursa mogli usmjeriti na neposredan rad s članovima. Tijekom 2025. naša je stručna služba pružila 1.537 usluga članovima – od informiranja i pravnog savjetovanja do pomoći pri ostvarivanju prava i korištenju asistivnih tehnologija, organiziranja susreta i aktivnosti uključivanja u društvenu zajednicu – navodi Mirjanić. 

Udruga slijepih Zagreb upravo provodi projekt „Da ti pokažem što mogu?”. Laticu pitamo je li zadovoljna rezultatima koje je projekt zasad polučio i koje projekte Udruga planira u skorijoj budućnosti?

– Zadovoljna sam što smo kroz projekt „Da ti pokažem što mogu?” uspostavili partnerstvo koje povezuje različite oblike podrške djeci s teškoćama u razvoju i njihovim obiteljima. Ipak, važno je razlikovati ono što smo projektom planirali od rezultata koje ćemo moći potvrditi praćenjem provedbe. Uspjeh ne želimo mjeriti samo brojem održanih aktivnosti, nego i time koliko podrška pridonosi svakodnevnom životu djece i njihovih obitelji.

Projekt traje 36 mjeseci, vrijedan je 249.887,97 eura, a planirano je uključivanje 105 korisnika – djece i njihovih roditelja odnosno skrbnika – te pružanje 2.668 socijalnih usluga. Provodimo ga u partnerstvu s Centrom za rehabilitaciju Silver i Skijaškim klubom za osobe s invaliditetom Sljeme. Namijenjen je djeci s različitim teškoćama u razvoju, a ne samo djeci s oštećenjem vida.

Posebnu vrijednost vidimo u povezivanju podrške djetetu s podrškom obitelji. Udruga osigurava psihosocijalnu i pravnu podršku, pomoć u učenju, razvoj svakodnevnih vještina, edukaciju roditelja i organizirani prijevoz. Partneri tome pridonose rehabilitacijskim aktivnostima, razvojem komunikacijskih i socijalnih vještina (Tomatis metoda, korištenje Mozart Brain Activatora) te prilagođenim sportskim programima. Tako nastojimo odgovoriti na više međusobno povezanih potreba, umjesto da obitelj svaku vrstu pomoći traži zasebno.

Što se tiče budućih aktivnosti, naš je smjer daljnji razvoj podrške za samostalniji život, digitalno opismenjavanje, lakše uključivanje na tržište rada i snažnije povezivanje članova. Posebno smo prepoznali interes za kontinuiranu informatičku podršku i aktivnosti za članove srednje i starije dobi dobi, pa tako trenutno razvijamo uslugu dnevnog boravka za članove, no i starijim građanima nudimo usluge besplatne masaže, tečaj engleskog jezika, korištenje modernih aplikacija za upravljanje financijama, pravnu pomoć i dr. Važan dio daljnjeg djelovanja ostaje i suradnja s Gradom Zagrebom na pristupačnosti javnih površina, postavljanju linija vodilja i sigurnijem označavanju prepreka – ističe Mirjanić.

U razgovoru dotičemo i temu o kojoj se u posljednjih nekoliko godina raspravljalo na društvenim mrežama, temu oko koje postoje oprečni stavovi i često dovodi do trenja u komunikaciji. Laticu, naime, pitamo jesu li slijepe i slabovidne osobe dovoljno (pro)aktivne u javnom i društvenom životu?

– Ne bih to pitanje svela samo na to jesu li slijepe i slabovidne osobe dovoljno aktivne. Jednako je važno pitati imaju li dovoljno prilika i odgovarajuću podršku za sudjelovanje.

U našoj udruzi vidimo interes za druženja, kulturne sadržaje, sport, učenje i sudjelovanje u raspravama o pitanjima koja utječu na život članova. U udruzi se članovi uključuju u tematske susrete, filmske večeri, kvizove i radionice, a omogućavamo im posjete prilagođenim izložbama te praćenje nogometnih utakmica uz audiodeskripciju.

Istodobno, članovi nam govore o izoliranosti, nedostatku prijevoza i teškoćama dolaska na aktivnosti, osobito kada žive dalje ili su starije životne dobi. Tu su i prepreke u javnom prostoru i prijevozu: nedostatne linije vodilje, neoznačeni radovi na pločnicima i problemi sa zvučnim najavama. Zbog toga manja prisutnost u društvenom životu ne mora značiti manjak interesa, nego nedostatak uvjeta za ravnopravno sudjelovanje.

Važno nam je i da slijepe i slabovidne osobe ne budu samo korisnici usluga, nego sudionici u oblikovanju rješenja. Naši članovi prijavljuju lokacije na kojima su potrebne prilagodbe, sudjeluju u razgovorima s nadležnim službama i svojim iskustvom pomažu da rješenja budu korisna u praksi. Udruga je sudjelovala i u procesima izrade gradskih socijalnih i strateških dokumenata.

Moj je stav da ne trebamo očekivati od pojedinca da sam prevlada svaku prepreku. Naša je zadaća osnaživati ljude, ali i mijenjati uvjete u kojima žive kako bi svatko mogao odlučiti gdje i na koji način želi sudjelovati – zaključuje Mirjanić.

Dodaj IN Portal među omiljene izvore na Googleu

Nisam dopuštala da medicinske prognoze imaju završnu riječ, već su mi bile samo dio priče o putu do uspjeha. Naprotiv, bile su mi snažan motiv da svoje snove i želje poželim ostvarivati još više i snažnije, kaže Lucia

Poslušaj članak

Lucia Ćorić čitatelji(ca)ma In Portala poznata je kao voditeljica projekta Inkluzivni grad, njezina prvog u životu, projekta kojemu je cilj potaknuti mlade s invaliditetom na proaktivnije sudjelovanje u društvenom i političkom životu.

Rođena je u Dubrovniku, osnovnu školu i gimnaziju završila u Metkoviću, a danas je zaposlena u zagrebačkom uredu Saveza SUMSI. Je li zadovoljna rezultatima koje je projekt polučio, pitamo Luciu, može li i Inkluzivni grad na neki način participirati u izradi Zagrebačke strategije za osobe s invaliditetom?

– Moram priznati da sam zadovoljna rezultatima koje je projekt sa sobom donio te, općenito, tijekom kojim se razvijao s obzirom da mi je ovo prvo iskustvo kao voditeljice projekta – kaže nam Lucia.

– U sklopu radionica, sudionici su zajedno s pravnicom Sonjom Juričić Cvitan izrađivali preporuke za izradu nove Zagrebačke strategije. Moram priznati da su prijedlozi koje smo zajedno iznijeli odlični, postavljeni su na e-Savjetovanje te se nadamo da će se barem jedna preporuka biti implementirana u svakodnevnicu osoba s invaliditetom u Zagrebu. 

Također, nadam se da je radionica o medijskoj pismenosti „Kako govoriti da nas čuju?”, a koju je vodila novinarka Ivona Šeparović, osvijestila sudionike o važnosti pravilnog medijskog izvještavanja kada je riječ o osobama s invaliditetom – najavljuje Lucia.

Projekt Inkluzivni grad, uz ostalo, pokušava odgovoriti na pitanje jesu li mladi s invaliditetom dovoljno aktivni u društvenom životu. Suočavaju li se možda mladi s invaliditetom s predrasudama okoline, pitamo našu sugovornicu, a to nije dobra preporuka za aktivnije lobiranje kod donositelja odluka?

– Odgovor na ovo pitanje nije jednostavno i jednolično – generalno, mladi s invaliditetom uvijek mogu više i bolje. Također, javnost i sustav bi trebali davati više prilika i mogućnosti mladim osobama s invaliditetom. Podrška sustava je od iznimno velikog značaja za kvalitetu života  

No, osobnog sam stava da je sloboda i osobna odgovornost najjači adut za promjenu Živimo u 21. stoljeću, sadržaja je popriličan broj (asistivne tehnologije, psihološke podrške…), a na nama je da iskoristimo te alate koliko možemo. Naravno, želim istaknuti da puno toga ovisi i o vrsti invaliditeta i drugim životnim okolnostima.

I sama sam nebrojeno puta nailazila na predrasude, no svjesna sam da me one ne određuju te da ne govore o meni.

Citirala bih sv. Ivana Pavla II. Koji je poručio: Dragi mladi, uzmite život u svoje ruke i napravite od njega remek djelo! – veli Lucia.

Period odrastanja tijekom školovanja pamti po mnogim uspomenama – druženjima, predivnim prijateljima te raznim usponima i padovima koje nerijetko prate jednu mladu osobu u periodu odrastanja. No, isto tako, bilo je puno izazova koji su je, kaže Lucia, ipak činili nešto drugačijom od ostatka vršnjaka.

– S obzirom da sam rođena s tjelesnom vrstom invaliditeta i posljedično kroničnim oboljenjima, nailazila sam na brojne prepreke u svakodnevnici. Ipak, moram priznati da me to iskustvo naučilo snalaziti se u svakodnevnom životu te boriti se za sebe i svoje potrebe – priča Lucia.

– Smatram da imam snažan karakter i nepokolebljiv duh koji su najviše pridonijeli mojim uspjesima, ali želim istaknuti i zdrave temelje i podršku koju sam dobivala od svojih najvjernijih navijača – svoje najuže obitelji roditelja i dva starija brata, ali i one šire obitelji koja je oduvijek vjerovala u mene.

Drago mi je što sam odrasla u obitelji koja moje teškoće nije stavljala u fokus, već smo zajedno gotovu svaku prepreku pokušavali preokrenuti u uspjeh i smijeh! Tako sam si stvarala pozitivnu sliku o sebi iako nije uvijek bilo tako jednostavno. Brojne hospitalizacije, zahvati, terapije i bolovi otežavali su periode bezbrižnog djetinjstva i ostvarivanja mladenačkih snova, no nisam odustajala.

Nisam dopuštala da medicinske prognoze imaju završnu riječ, već su mi bile samo dio priče o putu do uspjeha. Naprotiv, bile su mi snažan motiv da svoje snove i želje poželim ostvarivati još više i snažnije. 

Danas imam završen studij edukacijske rehabilitacije te sam trenutno edukantica psihoterapije. Oduvijek sam smatrala svojom odgovornošću da moja osobna priča bude plodonosna i za druge ljude. Znamo da su mnoge najteže priče na koncu bile na korist i blagoslov širem krugu ljudi – zaključuje Lucia.

Dodaj IN Portal među omiljene izvore na Googleu

Iz Splita smo se preselili ponajprije zbog pristupačnosti i ostali više nego ugodno iznenađeni koliko je život u Zaprešiću jednostavniji po tom pitanju, kaže mama Marijana

Poslušaj članak

Gotovo svaki dan u životu ove splitske obitelji s adresom u Zaprešiću svojevrsna je borba. Ali, kako sami kažu, nijedna bitka za njih nije dovoljno teška sve dok u obitelji vlada ljubav i razumijevanje.

Imaju različita prezimena. Valentina Banić kćer je Marijane Sovulj Banić, a ona životna partnerica Ante Aralice Cruza. I nije to neka zbrka ako se zna da je Valentinu i obitelj davno napustio njezin biološki otac, a Ante i nakon dugogodišnjeg zajedničkog života još uvijek nije našao za shodno – možda nema hrabrosti i snage? – pasti na koljena i zaprositi Marijanu. Ni prstena još nije kupio.

Obitelj se prije tri godine iz grada pod Marjanom preselila u Zaprešić ponajprije zbog Valentine. Danas 26-godišnja djevojka, Valentina ima dvostruki invaliditet – patuljsta je rasta i usto joj je dijagnosticirana ahondroplazija sa zatajenjem disanja. Na vratu ima kanilu koja joj omogućuje nesmetano disanje, no zbog toga teško, s naporom izgovara rečenice, što je šteta jer je riječ o djevojci živahna i znatiželjna uma.

– Iz Splita smo se preselili ponajprije zbog pristupačnosti i ostali više nego ugodno iznenađeni koliko je život u Zaprešiću jednostavniji po tom pitanju – priča mama Marijana.

Valentina se kreće u kolicima, a zgrada u Splitu nije imala lift, pa je teret nošenja po desecima stuba, svakodnevno i višekratno, bio veliki izazov za mamu Marijanu. Stradala joj je kralježnica, logično i neumitno, pa je uskoro čeka teška operacija nakon koje nošenje invalidskih kolica više neće biti moguće. Čovjek se zapita kako Marijana i sada, u takvom stanju, ima toliko volje i snage svako malo unositi i iznositi Valentinu u kolicima, bilo iz zgrade ili iz auta.

Stoga je obitelji hitno potreban automobil s rampom kako bi se Marijani barem donekle olakšali bolovi u leđima. A sami to ne mogu sebi priuštiti. Svakodnevica im je svedena na egzistencijalni minimum jer žive od Marijanine naknade za roditelja njegovatelja, uz povremene honorarne poslove te od Antine mirovine, i to civilne, premda je Ante hrvatski branitelj.

Svejedno se Valentina voli pohvaliti kako sada, u pristpačnom Zaprešiću, sama može izaći van i šetati dok kolica vuče njezina odana prijateljica, labradorica Cvita, po zanimanju terapijski pas. Međutim, Valentina bi mogla i samostalno hodati da joj je, kojim slučajem, HZZO odobrio ortozu za vertikalizaciju i hodanje. Ortoze su, uzgred, dizajnirane individualno, prema otisku i mjeri pacijenta kako bi omogućile stajanje, potaknule pravilan položaj tijela te rasteretile zglobove tijekom rehabilitacije. No Valentina ortozu ne može dobiti jer ima električna kolica što je, kako kaže mama Marijana, biroktatski apsurd zbog kojeg ispašta ne samo njezina kćer, nego cijela obitelj.

– Pet žalbi poslala sam na adresu HZZO-a, ali zasad bez ikakvog učinka, čini se kao da za nas nemaju sluha. Za ortozu, koja bi Valentini neopisivo olakšala život, trebali bi prikupiti 1.600 eura, o čemu ne možemo ni sanjati. A kako bi i mogli od jedne male mirovine i jedne naknade za roditelja njegovatelja, a u Zaprešiću živimo kao podstanari – pita se mama Marijana.

Stoga obitelj, ali i redakcija In Portala, poziva ljude dobre volje, ako su u mogućnosti pomoći Valentini da kupi automobil s rampom i ortozu za hod jer nakon toga u njezinu životu više ništa neće biti isto. Živjet će dostojansvteno, a upravo je takav život ova 26-godišnja Splićanka i zaslužila.

Žiro račun za uplate:

MARIJANA SOVULJ BANIĆ

HR22 2402 0063 1041 3960 3

ESBCHR22