Priča o djelatnicima HŽ-a koja zaslužuje biti ispričana

O Hrvatskim željeznicama često čitamo zbog kašnjenja, nezadovoljstva i problema. No, jedna slijepa osoba sa svog je putovanja od Strizivojne do Daruvara ponijela nešto puno vrednije od uspomena – osjećaj sigurnosti, topline i zahvalnosti prema ljudima koji su joj pokazali koliko malo treba da nekome uljepšamo dan

Poslušaj članak

Za većinu nas putovanje vlakom sasvim je obična stvar. Kupimo kartu, pronađemo svoje mjesto, presjednemo i nastavimo put. No, za osobu koja ne vidi, svaki korak na nepoznatom kolodvoru, svako presjedanje i svaki komad prtljage mogu predstavljati dodatni izazov.

Upravo zato ova priča zaslužuje biti ispričana.

Sve je započelo na kolodvoru u Strizivojni, gdje je djelatnik Hrvatskih željeznica srdačno dočekao slijepu osobu i njezinu pratnju, pomogao im unijeti prtljagu i smjestiti se u vlak. Naizgled mala gesta, ali ona koja je već na početku putovanja pružila osjećaj sigurnosti.

Po dolasku u Banovu Jarugu dočekala ih je jednaka pažnja. Djelatnici su im pomogli s prtljagom, a posebno se istaknuo Željko Bašić, šef kolodvora u Banovoj Jarugi, koji je osobno preuzeo brigu o njihovom presjedanju na autobus.

No, gospodin Željko nije stao na tome. Ostavio im je svoj privatni broj mobitela i zamolio da mu se jave dan prije povratka kako bi se pobrinuo da sve prođe jednako sigurno i ugodno.

Nije morao. Nitko to od njega nije tražio. Ali učinio je to.

I upravo se u tim malim, nenametljivim gestama najbolje prepoznaje ljudskost.

Toplina se nastavila i tijekom vožnje autobusom. Gospođa Mirjana Jozić, vozačica HŽ-ova autobusa, pokazala je jednaku pažnju i susretljivost, pobrinuvši se da putnici ne ostanu sami s brigom kako će s kolodvora doći do hotela u Daruvaru.

A onda je došlo vrijeme povratka.

Baš kao što je obećao, gospodin Željko ponovno se pobrinuo za njih. Autobus je došao po putnike pred hotel, a on ih je osobno dočekao, pomogao im s prtljagom i smjestio ih u autobus. Pri presjedanju u vlak kondukter je ponovno priskočio u pomoć, a na povratku u Strizivojnu dočekao ih je djelatnik koji im je pomogao izaći iz vlaka i čak upitao imaju li osiguran prijevoz do Đakova.

Od prvog do posljednjeg trenutka, na svakom dijelu putovanja, netko je bio tu za njih.

Ono što je ove putnike posebno dirnulo nije bila samo pomoć pri nošenju prtljage ili ulasku u vlak. Bila je to činjenica da ih nitko nije doživio kao teret. Nitko nije pokazao nestrpljenje. Nitko nije ostao samo na onome što mora učiniti.

Umjesto toga, susreli su ljude koji su ih vidjeli, razumjeli njihove potrebe i učinili sve da se osjećaju sigurno, prihvaćeno i dostojanstveno.

A za osobu koja ne može vidjeti svijet oko sebe, takva se pažnja itekako može osjetiti.

Putnici danas žele samo jedno – da se za ove ljude čuje. Da njihova dobrota ne ostane nezapažena.

Posebnu zahvalnost upućuju gospodinu Željku Bašiću i gospođi Mirjani Jozić, ali i svim ostalim djelatnicima koji su im pomogli tijekom putovanja.

Jer profesionalnost se može naučiti. Pravila i procedure mogu se propisati. Ali iskrena empatija, toplina i želja da drugome olakšaš život nešto su što se ne može narediti.

Često čujemo kritike na račun Hrvatskih željeznica. I upravo zato vrijedi podijeliti i ovu priču. Ne zato što problemi ne postoje, nego zato što postoje i ljudi koji svakodnevno, daleko od kamera i naslovnica, svoj posao rade s velikim srcem.

Možda njima taj dan nije bio ništa posebno. Možda su samo radili ono što smatraju ispravnim.

Ali nekome su upravo oni učinili putovanje nezaboravnim.

I zato, gospodine Željko, gospođo Mirjana i svi vi koji ste bili dio ovog putovanja – hvala vam.

Ne samo što ste pomogli putnicima da stignu na svoje odredište, nego što ste ih podsjetili da u svijetu u kojem često nedostaje razumijevanja još uvijek postoje ljudi na koje se možemo osloniti.

Jer ponekad najljepše stvari na putovanju nisu one koje vidimo, nego one koje osjetimo.

Izvor: Udruga slijepih i slabovidnih Osječko-baranjske županije