Osobe oštećenog sluha mogu biti uspješne u raznim područjima umjetnosti. Među tim područjima je i književnost koja je dobar put za inkluziju ovih osoba jer, unatoč svijetu tišine, njihov glas se čuje
Poslušaj članak
Kroz prozne i poetske tekstove književni izričaj više gluhih i nagluhih autora dočarala je knjiga ‘Daleko se čuje’ u izdanju udruge ‘Zaželi’. Knjigu su napisali Klementina Svetec, Elmedin Smajlović, Karla Čurin, Petra Podhorsky i Kristijan Modrušan.
U Knjižnici August Cesarec 26. veljače predstavljeno je audio izdanje ove iznimne knjige. Audioknjiga je nastala zahvaljujući izdavačkoj kući Book&Zvook, a u njoj su svoj glas posudili Gloria Fabijanić Jelović, Željko Tomac i Srđan Nogić.
Urednica knjige ‘Daleko se čuje’ Iva Plejić Brnčić istaknula je da su ovu knjigu pisali gluhi i nagluhi autori koji svi čuju drugačije.
– Netko od njih čuje uz pomoć slušnog aparata, netko uz umjetnu pužnicu, znakovni jezik te uz čitanje s usana. To ne znači da se gluhi ne mogu izražavati. Ne znači tišinu, to je samo drugačiji put do riječi i do zvuka. Ova knjiga nam je važna jer pokazuje da slušanje nije isto za sve, ali da se ipak možemo razumjeti – pojasnila je Plejić Brnčić.
Naglasila je da su tekstovi u knjizi različiti, ali ono što je tekstovima zajedničko su misli i emocije koje su svima bliske, bez obzira na sluh.
Izrazila je zadovoljstvo što je ova vrijedna knjiga dobila svoje audio izdanje koje ima posebno značenje za gluhe i nagluhe osobe.
– To je poruka kako glas ne postoji samo na jedan način i kako se ponekad daleko čuje – poručila je Plejić Brnčić.
Jedna od autorica, Klementina Svetec, pročitala je svoju priču ‘Bijeli mercedes’. Klementina je gluha osoba s ugrađenom umjetnom pužnicom. Nedavno je završila Filozofski fakultet i stekla zvanje magistra hrvatskog jezika i književnosti te magistra lingvistike. Uz pisanje i lektoriranje bavi se i plivanjem.
– Priča ‘Bijeli mercedes’ inspirirana je mojim životom za vrijeme studentskih dana. Ova priča prošla je na natjecanju ‘Riječke perspektive’. To je moja prva objavljena priča, ali volim pisati priče za svoju dušu. Najviše me zanimaju psihološke i kriminalističke teme, zanimljiv mi je široki spektar tema koje se isprepleću, a mislim da to i privlači čitatelje – ispričala je Klementina.
Njezin plan je da u budućnosti napiše i knjigu.
– Gluhoća nije nikakva prepreka za stvaralaštvo. Smatram da mogu sve kao i čujući – poručila je Klementina.
Autorica nekoliko priča u knjizi ‘Daleko se čuje’ Petra Podhorsky počela je pisati dnevnike nakon gubitka sluha u dvanaestoj godini. Pisala je kolumne za časopis ‘Pljesak jedne ruke’. Petra je istaknula da je za nju pisanje način na koji može izraziti svoje emocije. Priče u knjizi govore o njezinu životu.
Uz audioknjigu ‘Daleko se čuje’ promovirana je i stihopriča ‘Dječak koji nije čuo’ autora Kristijana Modrušana, koji je nagluh od rođenja. Promociju stihopriče popratio je kamišibaj, odnosno pripovijedanje pomoću ilustracija koje se izmjenjuju u malenom okviru s drvenim vratašcima, te video. Kristijan je istaknuo da stihopriča govori o gluhom dječaku koji je živio izolirano od svojih vršnjaka, ali se uspijeva izvući iz te izolacije.
– Ova priča je djelomično i moja autobiografija. Za otprilike mjesec dana izaći će slikovnica ‘Dječak koji nije čuo’, a cilj je potaknuti inkluziju gluhih osoba u društvo. Ono što znam od gluhih osoba iz moje rodne Pule je da osobito mladi nisu dovoljno uključeni u svijet čujućih. Slikovnica je dobar način da se pokaže da gluhe osobe mogu čitati, pisati i govoriti, da se ne moraju isključivo koristiti znakovnim jezikom, nego da mogu puno više od toga. Mislim da će slikovnica uspješno doprinijeti inkluziji gluhih – pojasnio je Modrušan.
Pristupačnost i inkluzivni dizajn temelj su suvremenog društva i trebaju biti uključeni u sve dijelove planiranja i razvoja. Njihova primjena ne pomaže samo osobama s invaliditetom, nego povećava sigurnost, funkcionalnost i ukupnu kvalitetu prostora za sve
Poslušaj članak
SOIH je zajedno s Accessible EU organizirao okrugli stol pod nazivom ‘Osobe s invaliditetom u prometu – HEKUP ‘26’, koji je održan u srijedu, 29. travnja 2026. godine u hotelu Diplomat. Ovaj cjelodnevni događaj bio je dostupan i online.
U okviru projekta Pristupačna Hrvatska i inicijative Accessible Europe vide se velike razlike među državama Europske unije kada je riječ o pristupačnosti i mobilnosti osoba s invaliditetom. Hrvatska se pritom ističe jer već više od 30 godina kontinuirano organizira stručne skupove i sustavno radi na ovoj temi.
Mobilnost osoba s invaliditetom jako je važna za svakodnevni život jer omogućuje obrazovanje, zapošljavanje i ravnopravno sudjelovanje u društvu. Iako se vidi napredak, i dalje je potrebno više uključivati same korisnike u rane faze planiranja kako bi rješenja bila kvalitetnija, učinkovitija i dugoročno održiva.
Cilj ovog skupa bio je razmijeniti iskustva, ojačati suradnju i razviti konkretna rješenja kako bi pristupačnost postala pravilo, a ne iznimka.
Program HEKUP-a započeo je pozdravnim riječima, nakon čega je uslijedila tema stupova neovisnog življenja o kojoj je govorila Sanja Rimac iz SOIH-a.
Nakon toga govorilo se o izazovima mobilnosti u društvu u kontekstu klimatskih promjena, što je predstavila Mirna Plećaš Ilić iz Saveza društava distofičara Hrvatske. Zatim je predstavljena tema prijevoza u projektu Pristupačna Europa (AccessibleEU), uključujući pristup projektu i online obuku, o čemu je govorio Ljubomir Miščević.
U nastavku je Denis Marijon iz Saveza SUMSI govorio o univerzalnom dizajnu i javnom prijevozu uz poruku ‘Manje prilagodbi, više pristupačnosti’.
U drugom dijelu programa predstavljene su aktivnosti AccessibleEU u 2025. godini, ponovno kroz izlaganje Ljubomira Miščevića. Nakon toga je Marko Periša govorio o asistivnoj tehnologiji i pristupačnosti digitalnih usluga u prometu.
Program je nastavljen studijom (ne)uspjeha na primjeru Zagreb Glavnog kolodvora, koju su predstavili Zvonimir Zelenika i Siniša Kekić.
Na kraju je obrađena primjena PRM TSI regulative i vodič za prikupljanje podataka o pristupačnosti željezničke infrastrukture, o čemu je govorio Zvonimir Zelenika.
Pristupačnost i inkluzivni dizajn temelj su suvremenog društva i trebaju biti uključeni u sve dijelove planiranja i razvoja. Njihova primjena ne pomaže samo osobama s invaliditetom, nego povećava sigurnost, funkcionalnost i ukupnu kvalitetu prostora za sve.
Također je naglašeno da je važno da sustav bude održiv, što znači da svi njegovi dijelovi moraju dobro funkcionirati. Ako jedan dio ne funkcionira, to stvara širi problem u društvu.
Istaknuta je potreba za boljom organizacijom, pravovremenim djelovanjem i učinkovitijom provedbom prava, uz stalnu suradnju i razmjenu znanja među stručnjacima i institucijama.
Vi ste najbolji pokazatelj da nema tih prepreka koje će vas zaustaviti da ostvarite svoje potencijale. Uzor ste ne samo svim osobama s invaliditetom, nego svima nama u gradu Zagrebu, rekao je gradonačelnik Tomašević
Zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević jučer je u auli Gradske uprave bio sjajno raspoložen na dodjeli stipendija učenicima i studentima s invaliditetom, i to s razlogom. Ove je godine, naime, uručen rekordan broj stipendija za ovu skupinu učenika i studenata – ukupno 171 stipendija – a usto su povećane za 25 posto u odnosu na prošlu godinu.
Gradonačelnik Tomešević, kako je sam rekao, posebno je ponosan i na činjenicu da su stipendije Grada Zagreba najveće među svim gradovima u Hrvatskoj. Za učenike s invaliditetom mjesečni iznos stipendije iznosi 380 eura, a za studente 520 eura.
– Svatko od vas tko danas prima ovu stipendiju u potpunosti ju je zaslužio svojim predanim radom i trudom. Vi ste najbolji pokazatelj da nema tih prepreka koje će vas zaustaviti da ostvarite svoje potencijale. Uzor ste ne samo svim osobama s invaliditetom, nego svima nama u gradu Zagrebu – rekao je gradonačelnik Tomašević u pozdravnom govoru.
– Grad Zagreb je u ovoj godini za sve programe stipendiranja osigurao ukupno 6,5 milijuna eura, a stipendije se dodjeljuju u pet kategorija: za izvrsnost, prema socioekonomskom statusu, za pripadnike romske nacionalne manjine, za učenike i studente s invaliditetom te za deficitarna zanimanja – naglasio je gradonačelnik.
Grad Zagreb, navode iz Gradske uprave, sustavno unapređuje kvalitetu života osoba s invaliditetom kroz razvoj socijalnih usluga, unapređenje mobilnosti i pristupačnosti javnog prostora, povećanje financijske podrške, poticanje zapošljavanja, širenje prava na prijevoz i dostupnost informacija te kontinuirano planiranje inkluzivnih politika, s ciljem stvaranja pristupačnog i ravnopravnog okruženja za sve građane.
Da bi dokazao da ti treba maksimalna pomoć, dakle 24 sata asistencije, moraš istovremeno dokazati da funkcioniraš gotovo kao osoba kojoj ta pomoć ne treba
In Portal u cijelosti objavljuje članak, koji potpisuje magistar informacijskih znanosti Marko Arambašić, u kojemu autor analizira sve manjkavosti novog Pravilnika o osobnoj asistenciji. Stavovi autora ne odražavaju nužno i stajališta redakcije In Portala.
Dok se posljednjih tjedana u javnosti govori o inkluzivnim karticama, kontroli trošenja inkluzivnog dodatka i novim administrativnim pravilima, daleko ozbiljnija stvar prolazi gotovo neprimjetno, novi pravilnik o osobnoj asistenciji koji bi mogao dugoročno pogoditi upravo one osobe kojima je pomoć najpotrebnija.
Ministar rada i socijalne politike Alen Ružić je javno govorio o digitalnim karticama i uvjeravao javnost da cilj nije kontrola nego ‘dobrobit korisnika’, dok su udruge upozoravale na stigmatizaciju i dodatne prepreke za osobe s invaliditetom.
No upravo dok je javnost pratila tu priču, ispod radara je prolazio možda i važniji problem, a to je prijedlog pravilnika o procjeni potrebe korisnika za uslugom osobne asistencije.
Na papiru taj pravilnik obećava mogućnost do 24 sata osobne asistencije dnevno.
U stvarnosti, prema detaljnoj analizi liste procjene, tih 24 sata ne može dobiti nitko.
I ne, problem nije matematika. Problem je što osoba koja bi mogla zadovoljiti sve uvjete zapravo ne postoji. Problem je što je sustav postavljen kao klasična Kvaka 22.
Da bi korisnik ostvario maksimalnu satnicu, mora biti osoba s najtežim stupnjem invaliditeta, potpuno ovisna o tuđoj pomoći, nesposobna za samostalno kretanje, hranjenje, higijenu i osnovne životne funkcije.
Ali istovremeno ta ista osoba mora svakodnevno koristiti javni prijevoz i osobni automobil, odlaziti liječniku, raditi ili studirati, sudjelovati u kulturnim, sportskim i društvenim događanjima, imati maloljetno dijete, održavati intenzivne socijalne kontakte i imati aktivan svakodnevni život.
Dakle, da bi dokazao da ti treba maksimalna pomoć, moraš istovremeno dokazati da funkcioniraš gotovo kao osoba kojoj ta pomoć ne treba.
To je suština Kvake 22.
Ako imaš dovoljno težak invaliditet da ti treba 24 sata asistencije, ne možeš skupiti maksimalne bodove radi paradoksalnih stavki.
in MREŽAPrije 6 dana
Purger i PurgericaPrije 5 dana
Civilno društvoPrije 4 dana
Civilno društvoPrije 6 dana
Osobe s invaliditetomPrije 4 dana
Civilno društvoPrije 5 dana
Life&StylePrije 6 dana
In MetropolaPrije 5 dana