Bilo je tijekom svih tih godina i uspona i padova, i razvoja i zastoja, i razumijevanja i nesuglasica, i snalaženja, a bome i izgubljenosti. Ali jedno je opstalo, istovremeno i povezujući – skrb za osobe s invaliditetom, taj dragocjeni zalog izdržljivosti i opstojnosti
Sve pojavnosti, ljude i događaje treba promatrati u vremenu i prostoru, a jednako tako i u danim okolnostima. U središtu svega toga je čovjek sa svojim znanjima, iskustvom i motivacijom, ali i odgovornošću za svoje djelovanje i za odnos prema drugim ljudima i događajima. Jedino tako, i ljudi i događaji, postaju dijelom evolucijskog slijeda i razvoja u vremenu u kojem se nešto zbiva(lo).
Ovih dana u prigodi 77. rođendana URIHO-a čitam tekst(ove) kako je ‘upravo Grad Zagreb osnivač ove Ustanove’. Neopravdanog prisvajanja određenih uloga i samozadovoljnog dobivanja na važnosti, koje uporište traži samo u trenutnoj ‘pravnoj formuli’, zaboravljajući sve ono što je tome prethodilo, u politikantskom svijetu doista je previše. Stoga je dužnost u ime svih živućih URIHO-vaca i URIHO-vki (DIOZ-ovaca i DIOZ-ovki), kao i onih kojih više nema, po ne znam koji puta ponoviti povijesno-pravno-životni put ove najstarije institucije za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom u Lijepoj našoj, a i u nekadašnjoj onoj.
Davne 1946. godine Udruženje ratnih vojnih invalida iz drugog svjetskog rata osniva svoje Privredno poduzeće koje je uskoro preimenovano u Zanatsko poduzeće Ivančica, koje se bavilo proizvodnjom umjetnog cvijeća i pogrebnih potrepština. Pod njenim su krovom svoje mjesto našli i mnogi kronični bolesnici koji nisu bili sudionici ratnih zbivanja.
Nakon što je Zemaljski odbor Udruženja defektnih sluhom Hrvatske 1946. godine započeo s pripremnim radnjama, 1947. je osnovano Privredno poduzeće DES u Zagrebu, koje je u početku osposobljavalo i zapošljavalo pretežito osobe oštećena sluha. Do današnjih dana traju prijepori tko je bio prvi – Ivančica ili DES jer je DES, po nekim navodima, osnovan također 1946. godine.
Radne aktivnosti, koje su kasnije prerasle u zaštitnu radionicu OSVIT, pokrenule su 1957. godine osobe oboljele od tuberkuloze u stacionaru na Brestovcu, na obroncima Sljemena. Status zaštitne radionice OSVIT dobiva 1960. godine, a osnivač mu je Komunalni zavod za socijalno osiguranje.
Narodni odbor Grada Zagreba u suradnji sa zagrebačkim Zavodom za zapošljavanje donio je 10. veljače 1960. godine Rješenje o osnivanju zaštitne radionice ZIRI s ciljem osposobljavanja i zapošljavanja osoba sa smetnjama u psihofizičkom razvoju te osoba sklonih neprilagođenom ponašanju.
U prvoj polovici 1978. provedeno je finalno udruživanje ovih četiriju zaštitnih radionica u SOUR DIOZ (DIOZ je akronim početnih slova naziva ovih zaštitnih radionica) koji 1985. prerasta u Radnu organizaciju DIOZ za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje invalida (koja je imala preko 1800 radnika – najviše u povijesti ove institucije!), a 1. siječnja 1990. godine preoblikovana je u Poduzeće DIOZ.
Ugovorom o preoblikovanju društvenog poduzeća DIOZ d.o.o. u Ustanovu, kojega su 9. studenog 1995. godine sklopili Republički fond mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske, Grad Zagreb i Savez osoba oštećena sluha Hrvatske, nastaje URIHO, s udjelom u vlasništvu – Republički fond mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske 61,873%, Grad Zagreb 24,811% i Savez osoba oštećena sluha Hrvatske 13,316%.
Grad Zagreb, temeljem Zaključka Vlade Republike Hrvatske, 15. prosinca 1998. godine postaje većinski vlasnik Ustanove (86,684%), preuzimajući od Republičkog fonda mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske njihov vlasnički udjel. Ugovorom o prijenosu osnivačkih prava s Hrvatskog saveza gluhih i nagluhih na Grad Zagreb, sklopljenim 18. studenog 2013. godine, Grad Zagreb je tek prije deset godina formalnopravno preuzeo ulogu osnivača URIHO-a sa 100%-tnim udjelom.
I tako je od 1946. godine na ovamo današnji URIHO, a prethodno DES, Ivančica, Osvit, ZIRI i DIOZ, mijenjao pravne i sadržajne oblike funkcioniranja, kao i (su)vlasnike i (su)osnivače pa zbog toga niti jedan od njih nema pravo nit’ svojatanja, nit’ hvalisanja. To priliči jedino tisućama i tisućama zaposlenika sa i bez invaliditeta koji su ovdje našli (i još uvijek nalaze) svoje mjesto pod suncem hraneći svoje obitelji, identificirajući se i dajući obilježja, gradeći i radeći zajedno, pružajući jedni drugima podršku i utirući razvojni put naraštajima koji dolaze.
Bilo je tijekom svih tih godina i uspona i padova, i razvoja i zastoja, i razumijevanja i nesuglasica, i snalaženja, a bome i izgubljenosti. Ali jedno je opstalo, istovremeno i povezujući – skrb za osobe s invaliditetom, taj dragocjeni zalog izdržljivosti i opstojnosti.
U vašem i mojem URIHO-u…
